Gost post: Tanja Rudež
Teško je razaznati istinu u pozadini priče o Newtonovom otkriću gravitacije nakon što mu je jabuka pala na glavu, no istraživanja povijesti znanosti pokazuju da se do velikih otkrića dolazi tijekom mnogo godina rada unutar znanstvene zajednice, a ne u “eureka trenucima” usamljenih genija, kako to implicira priča o jabuci – kaže dr. Kostas Kampourakis sa Sveučilišta u Ženevi. Kampourakis je zajedno s kolegom dr. Ronaldom L. Numbersom nedavno priredio knjigu Newton’s Apple and Other Myths about Science u kojoj se razotkrivaju mnogi rašireni znanstveni mitovi. To je jedna od najpoznatijih anegdota iz povijesti znanosti. Mladi Isaac Newton sjedio je u svojem vrtu ispod voćke kada mu je na glavu pala jabuka pa je u tom eureka trenutku osmislio teoriju gravitacije. No, koliko je istinita anegdota o Newtonovoj jabuci, koja je neizbježni dio nastave fizike učenika diljem svijeta?
Njezin je autor liječnik William Stukeley koji je napisao prvu biografiju slavnog fizičara Memoirs of Sir Isaac Newton’s Life. U biografiji se spominje jedan događaj iz proljeća 1726. godine kada je mladi Stukeley posjetio ostarjeloga genija. – Nakon ručka zatoplilo je i otišli smo u voćnjak popiti čaj u sjeni nekoliko stabala jabuke – opisao je Stukeley svoj susret s Newtonom koji se tada prisjećao događaja iz sredine 1660-ih. – Rekao mi je kako mu je u sličnoj situaciji na um pala ideja o gravitaciji. Bio je to pad jabuke dok je Newton bio u kontemplativnom raspoloženju… – zapisao je Stukeley. Njegov je rukopis prije nekoliko godina objavljen na internetu, što je ponovno razbuktalo rasprave o padu legendarne jabuke. Budući da je o toj jabuci Newton pričao u starosti, mnogi povjesničari znanosti sumnjaju u istinitost te priče.
– Priredili smo knjigu Newton’s Apple and Other Myths about Science o povijesnim znanstvenim mitovima u suradnji sa 26 eksperata kako bismo povijesna sjećanja ispravno postavili te razotkrili mitove koji su popularni u znanstvenoj edukaciji i javnoj kumunikaciji – dodao je Ronald Numbers.
Moji sugovornici ističu kako ljudi o znanosti uče u školama, muzejima ili popularnim medijima putem priča o tome kako su znanstvenici “otkrili” nešto što se sada smatra “činjenicom”. – U takvim je izvještavanjima naglasak često na tome kako su te osobe bistre te kako su važna njihova postignuća. Iako takve priče mogu otkriti važne značajke iz povijesti znanosti, one nisu cjelovite. Zapravo, često su maskirani komplementarni dijelovi priče, poput uloge koju su drugi ljudi, ili čista sreća, igrali u otkriću – tvrde moji sugovornici.
Prva serija mitova koji se razobličuju u knjizi odnosi se na srednjovjekovnu znanost. Uvriježeno je mišljenje da u periodu između antičke Grčke i znanstvene revolucije koju su inicirali Nikola Kopernik i njegovi sljedbenici nije bilo znanosti. No, nasuprot tom raširenom mišljenju, tijekom mračnoga doba (the Dark Ages), kako se slikovito opisuje srednji vijek, mnogo se pisalo o radovima grčkih filozofa. Mnogi od tih radova prevedeni su na tada opće prihvaćeni latinski jezik zahvaljujući naporima brojnih redovnika i ostalih religioznih pojedinaca. – Kako to u našoj knjizi pokazuje Michael H. Shank, Kopernikova znanstvena revolucija bila je moguća djelomično i zbog intelektualnog okoliša koji su stvorila brojna sveučilišta utemeljena tijekom srednjeg vijeka, perioda iznenađujuće intelektualne aktivnosti i profinjenosti – ističu Kampourakis i Numbers.
Također, u knjizi se razobličuje mit da su geografi, kao i ostali obrazovani ljudi, prije Kolumbova doba bili uvjereni da je Zemlja ravna ploča. – Malo je učenjaka koji su tijekom srednjeg vijeka mislili da je Zemlja ravna ploča. Niti su rani moderni astronomi mislili da Zemlja zauzima specijalno mjesto u središtu svemira – ističu autori. Nadalje, pogrešno je vjerovati kako alkemija i astrologija nisu imale svoje mjesto u razvoju rane znanosti jer su upravo te dvije vještine, koje danas smatramo pseudoznanošću, udarile temelje kemiji i astronomiji. Naposljetku, i sam Isaac Newton bio je pravi maestro alkemije.
Veliki dio knjige Newton’s Apple and Other Myths about Science posvećen je i razobličavanju mita o znanstvenicima koji su do velikih otkrića dolazili u eureka trenucima. Osim Newtona, u popularnoj kulturi takvim se predstavlja i Galileo Galilei. U školi tako učimo kako je Galileo, otac moderne znanosti, bacajući s Kosoga tornja u Pisi topovske kugle različitih masa, u eureka trenutku pokazao kako sva tijela padaju s jednakim ubrzanjem. No, čini se da je ta priča samo legenda koja potječe od Galileova učenika Vincenza Vivianija. Kako u knjizi ističe povjesičar znanosti John Heilbron, Galileu je trebalo mnogo više vremena od jednog pokusa u Pisi kako bi Aristotelovim pristašama pokazao da teža tijela ne padaju brže, pri čemu je razliku brzina padanja tijela različitih oblika objasnio različitim otporom zraka. Upitala sam svoje sugovornike jesu li neki povijesni mitovi o eureka trenucima kod znanstvenika, poput Newtona i Galilea, ipak korisni u popularizaciji znanosti u široj javnosti.
– Nisu. To su iskrivljenja povijesti koja samo jačaju pogrešna razumijevanja o tome kako se došlo do nekog znanstvenog otkrića. Ti mitovi su sigurno korisni kako bi se privukla pozornost učenika i publike. No, naposljetku naprave više štete nego koristi jer promiču pogled na neko znanstveno postignuće koje nije autentično – istaknuo je Kampourakis.
U knjizi Newton’s Apple niz autora bavi se teorijom evolucije te njezinim glavnim protagonistima Charlesom Darwinom i Alfredom Russelom Wallaceom. U jesen 1830. godine tada 22-godišnji teolog Charles Darwin pridružio se Robertu Fitzroyu, kapetanu broda HMS Beagle, na njegovu putovanju oko svijeta. Petogodišnje putovanje brodom izmijenilo je Darwinov pogled na svijet. Mladi prirodoslovac na tom je iscrpljujućem putovanju pronašao velik broj fosila koji su ga uvjerili da je Zemlja vrlo stara, mnogo starija nego što je to tvrdila Biblija. Darwin je na svojem putovanju vidio podneblja s vrlo različitom florom i faunom. Spoznao je da na otocima žive brojne vrste slične onima na kopnu, a ipak različite jer su se prilagodile novim uvjetima života.
Kada se 1936. godine vratio u Englesku, počeo je razvijati svoje ideje, a već 1838. godine napisao nacrt teorije evolucije putem prirodnog odabiranja. Priča kaže da je Darwin zatim svoj rad držao u tajnosti, jednim dijelom zato što je znao da će izazvati buru u javnosti, a drugim dijelom zato što nije želio povrijediti svoju voljenu suprugu (i sestričnu) Emmu s kojom je imao desetero djece. Kao što je poznato, teoriju evolucije Darwin je objavio tek 1859. godine “uplašen” da bi ga mogao preduhitriti Alfred Russel Wallace, nepoznati britanski prirodoslovac koji je tada bio u Maleziji.
– Nije točno da je Darwin svoju teoriju držao u tajnosti. On je teoriju evolucije razvijao više od 20 godina jer ju je želio postaviti na najbolji mogući znanstveni temelj. Bio je svjestan da bi se njegov rad bez čvrste znanstvene podloge moglo uspoređivati s ranijim teorijama koje su uglavnom bile spekulativne. U svakom slučaju, mnoge od detalja svojeg rada Darwin je podijelio je s brojnim kolegama koji su itekako bili svjesni čime se on bavi – rekao je Numbers.
Darwinovo epohalno djelo O podrijetlu vrsta naposljetku je objavljeno 1859. godine te je u povijest ušao kao tvorac teorije evolucije. Alfred Russell Wallace razvio je sličnu teoriju, ali u bitnim aspektima različitu od Darwinove. Kako je vjerovao da je evolucija ponekad vođena višom silom, Wallaceovo učenje danas bi se moglo okarakterizirati kao blisko onome što propovijeda teorija inteligentnog dizajna.
Upitala sam naposljetku svoje sugovornike koja su tri najraširenija znanstvena mita.
– Najrašireniji mitovi su vjerojatno generalizacije o kojima se govori u posljednjem poglavlju naše knjige. Te generalizacije su da je znanost usamljenička aktivnost, da postoji jedinstvena znanstvena metoda, da uvijek postoji jasno razgraničenje između znanosti i pseudoznanosti te da religija ometa napredak znanosti – ustvrdili su Kampourakis i Numbers.
Symblogia 