Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘analitička’ Category

Call for Papers: “Language, Mind, and Knowledge”

Posted by Pavel Gregoric dana 10/12/2013

escher-looks-for-inspirationInternational conference “Language, Mind, and Knowledge”, 18-20 June 2014, Zagreb 

The conference “Language, Mind, and Knowledge” is intended to gather philosophers and other experts to discuss rich topics at the intersections of the philosophy of language, philosophy of mind and epistemology. It is expected that the participants give their talks concerning the hotly debated themes like semantic and epistemic contextualism, semantic externalism and externalism about mental content, internalism and externalism in epistemology, the role of intuitions in mathematics, sciences, and philosophy. However, the talks devoted to other related themes, deemed philosophically significant from the participants’ own perspectives and research interests, are welcome as well.

Those who would like to participate in the conference are asked to submit the title and abstract by 1 March 2014. Together with the title and abstract, please include the following information: the institutional affiliation and address, short biography, and the list of five most recent publications. The acceptance notice will be sent no later than 15 March 2014. Participants should bear in mind that presentations are limited to 40 minutes, including replies and discussions. Applications should be sent to upf@hrstud.hr.

The conference is organized by the Department of Philosophy at the Centre for Croatian Studies, University of Zagreb and the Society for the Advancement of Philosophy. The conference will take place at the University Campus “Borongaj” in Zagreb. (For the list of past conferences organised by the Department and the Society see here.) 

The organising committee: Ana Butković (The Centre for Croatian Studies), Zvonimir Čuljak (The Centre for Croatian Studies), Dušan Dožudić (The Centre for Croatian Studies), Karolina Kudlek (Society for the Advancement of Philosophy), Davor Pećnjak (Institute of Philosophy/Society for the Advancement of Philosophy), Márta Ujvári (Corvinus University of Budapest).

Call for papers leaflet can be downloaded here.

Posted in analitička, filozofija, znanost | Leave a Comment »

Kako napisati loš esej iz filozofije: Kratki priručnik za studente

Posted by Pavel Gregoric dana 09/07/2013

imagesJames Lenman sastavio je 14 pravila kojih bi se studenti trebali pridržavati ako žele napisati loš esej iz filozofije. Smatram da su ta pravila vrlo vrijedna i da ih se može smatrati kratkim priručnikom koji bi studenti svakako trebali konzultirati pri pisanu svojih eseja i seminarskih radova.

Niže je uključeno i 15. pravilo koje je dodao Michael Cholbi na svom blogu In Socrates Wake. Pozivam kolege da predlože daljnja pravila u smjeru izrade cjelovitog Priručnika.

PRAVILA ZA PISANJE LOŠEG ESEJA IZ FILOZOFIJE

  1. Always begin your essay along these lines: “Since the very dawn of time the problem of free will has been considered by many of the greatest and deepest thinkers in history.”
  2. Always end your essay along these lines: “So it can be seen from the above arguments that there are many different points of view about the free will problem.”
  3. Whenever in any doubt as to what to say about X, say, apropos of nothing in particular and without explanation, that X is extremely subjective.
  4. When that gets boring, try saying that X is all very relative. Never say what it is relative to.
  5. Use language with as little precision as possible. Engage heavily in malapropism and category mistakes. Refer to claims as “arguments” and to arguments as “claims”. Frequently describe sentences as “valid” and arguments as “true”. Use the word “logical” to mean plausible or true. Use “infer” when you mean “imply”. Never use the expression “begging the question” with its correct meaning but use it incorrectly as often as possible.
  6. “Argument” is perhaps the most important word in philosophy. So why not impress the marker by spelling it with two “e”s?
  7. Get into the habit of inserting words like “so” and “therefore” between sentences that are entirely irrelevant to one another. This, all by itself, will bring into being a mutual relevance that previously did not exist.
  8. Be careful always assiduously to avoid answering the question asked. There are so many other more interesting things for you to discuss.
  9. Put “quotation marks” round words “entirely” at random.
  10. Be completely defeated by apostrophes. Systematically confuse “its” and “it’s”.
  11. At some point in every essay, treat the marker to a brief Dr McCoy style sermon about the dangers of being too “logical” when trying to think about the existence of God/moral obligation/free will/the theory of knowledge/any subject matter whatever. To reinforce the point it always helps to point out how once again how very subjective the subject matter in question is.
  12. Avoid clarity at all costs. Remember: nothing that is clear can possibly be really deep. If as a result the marker gives you a third that just shows that your wisdom is going straight over his/her head (Don’t, whatever you do, heed the words of Peter Medawar: “No one who has something original or important to say will willingly run the risk of being misunderstood; people who write obscurely are either unskilled in writing or up to mischief.” – What a silly man!)
  13. Remember: paragraphs are for sissies. So are headings.
  14. Only little people use examples. Avoid them strenuously. If you must insist on using some, be sure to do so with studied irrelevance.

Dodao Michael Cholbi:

15. Never ever give your reader an indication of how your reasoning works. Don’t explain that this claim follows from that one, or that you’re now raising an objection to a claim or argument and so on. Instead, make your reader do the work of figuring our how what you say fits into a coherent, reasoned whole.

Molim daljnje prijedloge i eventualne prilagodbe za eseje na hrvatskom jeziku.

Posted in analitička, filozofija, studij filozofije | 2 komentara »

Filozofija i znanost II (gost-post)

Posted by Pavel Gregoric dana 14/05/2012

Višnja Maudlin, New York

Nedavno se je u američkoj akademskoj zajednici razbuktala svađa između fizičara i filozofa o koristi filozofije, posebno o koristi filozofije znanosti za znanost. Ovaj sukob (koji neprestano tinja već dugo vremena) razvio se u pravi požar zahvaljujući jako lošoj kritici Lawrence Kraussove knjige A Universe from Nothing: Why There is Something Rather Than Nothing od strane David Alberta u cijenjenom New York Timesu (http://www.nytimes.com/2012/03/25/books/review/a-universe-from-nothing-by-lawrence-m-krauss.html).

Knjiga je, tobože, odgovor na staro filozofsko pitanje  “Zašto postoji nešto radije nego ništa?” (to što većina filozofa danas ne bi mislila da pitanje ima smisla, a još manje da bi pokušali odgovoriti na njega, izgleda da nije poznato Kraussu). On odgovara na to pitanje mijenjanjem definicije pojma “ništa” na taj način da proglasi vakuum ništavilom te, potom, upotrebljavajući kvantnu teorija polja (QFT) – koja postulira kao postojeća kvantna polja (a ne ništa) i njene zakone – pokazuje kako možemo dobiti čestice iz ničega. Dakle, on počne s nečim, a ne s ničim, i dobije nešto (ništa iznenađujuće ovdje). U svojoj kritici Albert pokazuje kako Kraussovo objašnjenje nije odgovor na staro Augustinovo pitanje, jer pod “ništa” se zaista misli “ništa”, a to znači da nema niti kvantnih polja, a ni zakona kvantne fizike. Kada se netko pita kako dobijemo od ništa nešto, on se ne pita kako se može dobiti nešto ako već imamo fizikalne zakone i druge entitete poput kvantnih polja. Jednostavno nema ničega u početku.

Nezadovoljan lošom kritikom, Krauss se odlučio napasti kritičara i proglasiti ga  nesposobnim, radije nego da pokuša odgovoriti na Albertove argumente. Albertova  nesposobnost trebala bi proizaći iz činjenice da je on filozof (radi na jednom odjelu za filozofiju), usprkos činjenici da je Albert zapravo fizičar koji je prešao na filozofiju ne bi li se mogao slobodno baviti temeljnim pitanjima fizike (takva pitanja se obično izbjegavaju na studijima fizike i godinama se smatralo da je najbolji način da si netko uništi karijeru to da pokaže aktivni interes za pitanje kakvu nam sliku svijeta daje kvantna fizika).

Postoji li bolji način izbjegavanja posljedica loše kritike od napada na cijelu filozofiju?  Intervju s Kraussom u časopisu The Antlantic razotkriva, s jedne strane, njegovo nepoznavanje filozofije, a s druge strane intelektualnu neiskrenosti i nedostatak integriteta kakav se rijetko ovako otvoreno pokaze (link na taj intervju je ovdje http://www.theatlantic.com/technology/archive/2012/04/has-physics-made-philosophy-and-religion-obsolete/256203/)

Ukratko, filozof kritičar  je jednostavno glup, kao i svi filozofi, pa ne razumije da se značenje pojma   “ništa” promijenilo. “Ništa” i “nešto” su, po njemu, fizički kvantiteti. Fizika je promijenila značenje tih pojmova i pokazala da je razlika između njih neprimjetna. Nakon svega toga Krauss proglasi pitanje neinteresantnim i gubljenjem vremena, kao i cjelokupnu filozofiju koja, po njemu, u dvije tisuće godina nije pokazala nikakav napredak.

Iako je ova rasprava s Kraussom prilično mučna, pitanje odnosa između fizike i filozofije je opravdano pitanje, a isto tako i pitanje kakav bi taj odnos ustvari trebao biti. Sean Carroll (fizičar s Caltecha koji redovito izmjenjuje mišljenje s filozofima) vidi dvije discipline i njihov odnos pomalo u duhu Steven J. Gouldova pogleda na odnos religije i znanosti kao “non–overlapping magisteria”. Posljedica takvog gledanja je da nema konflikta između dviju disciplina, jer se svaka bavi svojim pitanjima na svoj način, ali samim time negira se i mogućnost suradnje među njima.

Prilično je očito da postoje pitanja koja se u potpunosti mogu klasificirati kao filozofska pitanja i koja nisu interesantna za znanost. Isto tako, filozofima nisu interesantna sva pitanja u znanstvenoj domeni. S druge strane, metafizika danas ne može odgovoriti na pitanje o tome što postoji bez pomoći znanosti. I prije razvoja kvantne fizike bile su jasne ontološke obveze fizikalnih teorija. Na primjer, za Newtona u svijetu postoje prostor, vrijeme, kao i apsolutno jednoliko gibanje (absolute uniform motion) i apsolutna akceleracija, dok za Einsteina postoji prostor-vrijeme (space-time). Za rane fizičare elementarnih čestica, ontološku osnovu svijeta činili su entiteti poput protona, neutrona i elektrona, dok današnji fizičari elementarnih čestica imaju složeniju ontološku sliku. Svi ti entiteti su ontološki fundamentalni fizikalni entiteti, iako su reprezentirani matematičkim jezikom (na primjer, skup realnih brojeva može reprezentirati Euklidovski apsolutni prostor, ali prostor sam po sebi ne sastoji se od brojeva).

No nešto se neobično dogodilo u kvantnoj fizici. Veza između matematičke reprezentacije i onoga što ona reprezentira postala je nejasna i fizičari su odustali od “čitanja” ontologije iz matematike, a time i od ideje da teorija treba dati anschaulich sliku fenomena. Još gore, postao je znak lošeg ukusa ako netko i postavi taj zahtjev. Pitanje o tome u kakvom svijetu živimo, prema kvantnoj fizici, može se smatrati znanstvenim, ali i metafizičkim (filozofskim) pitanjem, pa bi se moglo reći da smo došli do područja gdje bi fizičari i filozofi mogli (ili čak trebali)  surađivati i gdje filozofi mogu pomoći znanstvenicima. To je područje gdje je filozofija fizike kontinuirano povezana s fizikom.

Jedno od Kraussovih pitanja bilo je i pitanje o tome koji su problemi u fizici ikada bili razjašnjeni od strane filozofa. Odličan uvid u ovu tematiku daje Tim Maudlin (nije da sam pristrana). Evo što on kaže:

It is true that there are some particular questions that fall more into the domain of philosophy (e.g. accounts of the nature of scientific practice) and others that are firmly in the domain of physics (e.g. methods of calculating scattering cross-sections), but for the particular sorts of questions we are largely interested in here, I can see no way to assign the topic to “physics” or “philosophy”. Take the case of the “nature of the wavefunction”, for example. In one sense a “wavefunction” (as its name implies) is a mathematical object—e.g. a complex function on another mathematical object called “configuration space”—that is employed in physics as a representation of a physical system. That immediately raises many questions. One, which Einstein, Podolosky and Rosen famously raised, is whether that particular mathematical representation is complete. That is, does it explicitly or implicitly represent all of the physical features, the values of all of the physical degrees of freedom, of the system. Can two systems represented by the same wavefunction nonetheless be physically different in some respect? Can the same system be properly represented by two different wavefunctions? Are there mathematical degrees of freedom in the representation that do not correspond to physical degrees of freedom in the system itself? (As an example of the latter, should the physical state of the system correspond to vector or a ray in a Hilbert space? If a ray, then it is misleading to say that the physical state is represented by a vector in the space: the vector has mathematical properties that do not correspond to physical properties of the system.) If one asks whether this sort of question is one of philosophy or of physics, I (and Einstein) would say it is a matter of physics. Indeed, it seems to be an absolutely essential question if one is to understand the physical account of the world being provided by the mathematics. But it is a sociological fact that while it is perfectly acceptable and even expected to discuss questions like this in a philosophy department, or a philosophy course, it can be rare, or even frowned upon, to discuss them in a physics department or physics course. We all know the phrase “shut up and calculate”. This phrase was not invented by philosophers, and in my experience physics students immediately recognize what it describes in their physics courses. Steven Weinberg tells the cautionary tale of the promising physics student whose career was ruined because “He tried to understand quantum mechanics”. The point of the story is that the physicist, as physicist, should not try to have a clear, exact understanding of the physical meaning of the mathematical formalism. But certainly this ought to be a question in the domain of physics! It is just a weird sociological fact that, since the advent of quantum theory and the objections to that theory brought most forcefully by Einstein, Schrödinger, and later Bell, a standard physics education does not address these fundamental questions and many physics students are actively dissuaded from asking them. But anyone with a philosophical temperament cannot resist asking them. So, for better or worse, discussing these questions is more universally recognized as an important and legitimate task in philosophy departments than in physics departments (even Bell characterized his seminal work in foundations as secondary to his “real” physics work at CERN). And the habits of mind—a certain sort of precision about concepts and arguments—that are needed to pursue these questions happen to be exactly those habits instilled by a good education in philosophy. So while Krauss and Hawking lament that many philosophers don’t know enough physics (which is true), it is equally the case that many physicists are sloppy thinkers when it comes to foundational matters. I’m not sure that collaboration is the proper model here—as the “example” of Einstein collaborating with himself suggests!—but rather an appreciation of both which details of the physics are important and where the physics is simply not clear and precise as physics. Learning sophisticated mathematics, which is a large part of a physics education, does nothing to instill appreciation of the sort of conceptual and argumentative clarity needed to tackle these foundational issues.

Let me give a quick example. Take the “vacuum state” in quantum field theory. (No, I’m not raising the question of whether it is “nothing”!) It is commonly said that the vacuum state is positively a buzzing hive of activity: pairs of “virtual particles” being created and annihilated all the time. But it is also commonly said that the quantum state of system is complete: to deny this is to posit “hidden variables”, and those are not regarded by most physicists with favor. But it is clear that these two claims contradict each other. Consider a system in the vacuum state over some period of time. Over that period of time, the quantum state is static: it is always the same. So if the quantum state is complete, nothing physical in the system can be changing. But the “buzzing hive” of virtual particles is presented as constantly changing: particle pairs are being created and destroyed all the time. So which is it? This strikes me as a straightforward question of physics. But it is more likely to be asked, I think, by a philosopher. And insofar as the observable predictions of the theory do not depend directly on the answer, it is even likely to be dismissed by the physicist as “merely philosophical”. But without an answer, we really have no understanding of the vacuum state, or the status of “virtual particles”.

Posted in analitička, filozofija, filozofija znanosti, kozmologija, znanost | Označeno: , , | 26 komentara »

On-line kolegij iz filozofije znanosti

Posted by Pavel Gregoric dana 14/04/2012

Kolega Predrag Šustar s Odsjeka za filozofiju Sveučilišta u Rijeci, i aktualni dekan Filozofskog fakulteta na tom sveučilištu, nudi besplatni on-line kolegij iz filozofije znanosti.Pogledati na http://buraznanja.uniri.hr/filozofija-znanosti/.

Posted in analitička, filozofija, studij filozofije | Leave a Comment »

Intervju studentskom časopisu Scopus

Posted by Pavel Gregoric dana 21/02/2012

Ako nekoga zanima intervju koji sam nedavno dao časopisu studenata filozofije Hrvatskih studija Scopus, može ga naći na mom blogu.

Posted in analitička, filozofija, kontinentalna, studij filozofije | 2 komentara »

Neobjavljeni rukopis G. E. M. Anscombe

Posted by Pavel Gregoric dana 06/01/2012

Jedan prijatelj i kolega s Instituta za filozofiju u Zagrebu studirao je u inozemstvu i imao je priliku i čast slušati Elizabeth Anscombe i njezina muža Petera Geacha, vjerojatno najslavniji bračni par analitičkih filozofa ranog razdoblja. Iako su u to doba oboje već bili prilično stari, prijatelj veli da su oboje bili vrlo lucidni i zanimljivi predavači.

Elizabeth Anscombe poznata je kao Wittgensteinova učenica koja je priredila nekoliko njegovih djela za tisak, uključujući znamenita Filozofska istraživanja. Bila je redovita profesorica u Oxfordu a potom i u Cambridgeu. Pisala je o filozofiji uma, logici, filozofiji jezika i etici. Bila je na glasu kao odlična polemičarka koja je opovrgnula C. S. Lewisovu kritiku naturalizma i to na toliko uvjerljiv način da se Lewis nakon toga, po predaji, okanio teologije i posvetio dječjoj književnosti.

To što je polemizirala s Lewisom, jednim od najpoznatijih teologa svog vremena, i to protiv Lewisove kritike naturalizma, moglo bi navesti na pomisao da je Anscombova branila naturalizam i, općenitije, da je bila sekularnog opredjeljnja. Ali tome nije tako. Anscombova je prigrlila katoličanstvo i često je znala javno argumentirati u prilog  kršćanskih i specifično katoličkih učenja i stavova (ovdje je jedan primjer). Mnogi su je smatrali vodećim glasom katoličke filozofije.

Rukopis koji mi je prijatelj dao nosi naslov “Twenty Opinions  Common Among Modern Anglo-American Philosophers”. U njemu Anscombova identificira dvadeset stajališta koja su uvriježena među analitičkim filozofima a koja su inkompatibilna s katoličkim naukom. Anscombova ne daje  kritiku tih stajališta, ali u zaključnom odlomku smatra da sva ta stajališta  pogrešn, i to ne samo s katoličkog gledišta. “Each of them is a philosophical error and can be argued to be such on purely philosophical grounds.”

Ni meni ni mom prijatelju nije poznato kada je rukopis napisan, ali s obzirom na to koja su stajališta izdvojena, rekao bih da je napisan negdje u sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Neka stajališta su mi iznenađujuća, neka su pomalo tendenciozno iznesena, za većinu je jasno da su i zašto su inkompatibilna s katoličkim naukom. Također, većina mi se čini posve istinitima, i to “on purely philosophical grounds”, no o svakom stajalištu mogla bi se napisati knjiga.

Sken pretipkanog rukopisa u pdf formatu može se skinuti ovdje. Pozivam na raspravu.

Posted in analitička, filozofija, filozofija religije | Označeno: , , | 8 komentara »

Citiranost autora u humanistici

Posted by Joško Žanić dana 20/12/2011

Evo zanimljivih podataka na koje sam nedavno naišao:

Data provided by Thomson Reuters’ ISI Web of Science, 2007

Field Citations to books in 2007

Michel Foucault (1926-1984) Philosophy, sociology, criticism2,521
Pierre Bourdieu (1930-2002) Sociology2,465
Jacques Derrida (1930-2004) Philosophy1,874
Albert Bandura (1925- ) Psychology1,536
Anthony Giddens (1938- ) Sociology1,303
Erving Goffman (1922-1982) Sociology1,066
Jurgen Habermas (1929- ) Philosophy, sociology1,049
Max Weber (1864-1920) Sociology971
Judith Butler (1956- ) Philosophy960
Bruno Latour (1947- ) Sociology, anthropology944
Sigmund Freud (1856-1939) Psychoanalysis903
Gilles Deleuze (1925-1995) Philosophy897
Immanuel Kant (1724-1804) Philosophy882
Martin Heidegger (1889-1976) Philosophy874
Noam Chomsky (1928- ) Linguistics, philosophy812
Ulrich Beck (1944- ) Sociology733
Jean Piaget (1896-1980) Philosophy725
David Harvey (1935- ) Geography723
John Rawls (1921-2002) Philosophy708
Geert Hofstede (1928- ) Cultural studies700
Edward W. Said (1935-2003) Criticism694
Emile Durkheim (1858-1917) Sociology662
Roland Barthes (1915-1980) Criticism, philosophy631
Clifford Geertz (1926-2006) Anthropology596
Hannah Arendt (1906-1975) Political theory593
Walter Benjamin (1892-1940) Criticism, philosophy583
Henri Tajfel (1919-1982) Social psychology583
Ludwig Wittgenstein (1889-1951) Philosophy583
Barney G. Glaser (1930- ) Sociology577
George Lakoff (1941- ) Linguistics577
John Dewey (1859-1952) Philosophy, psychology, education575
Benedict Anderson (1936- ) International studies573
Emmanuel Levinas (1906-1995) Philosophy566
Jacques Lacan (1901-1981) Psychoanalysis, philosophy, criticism526
Thomas S. Kuhn (1922-1996) History and philosophy of science519
Karl Marx (1818-1883) Political theory, economics, sociology501
Friedrich Nietzsche (1844-1900) Philosophy501

Thomson Reuters recently collected citations from the journal literature
it indexed in 2007 to books and their authors. In the sciences, the
journal is the main vehicle for scholarly communication, whereas in the
social sciences and especially in the arts and humanities, the book holds
a more important position in conveying and influencing research. The
table above lists those authors whose books, collectively, were cited 500
or more times in 2007. While representing a somewhat rough summary, these
results provide some insight into the current trends in research in the
social sciences and humanities: the listed authors serve as symbols for
their ideas and approaches. What this says of modern scholarship is for
the reader to decide – and it is imagined that judgments will vary from
admiration to despair, depending on one’s view. Nineteenth- and early
20th-century authors, such as Weber, Freud, Durkheim, Wittgenstein,
Dewey, Marx and Nietzsche, will likely elicit little surprise. Kant, too,
the only representative of the 18th century, is expected. The youngest
author, Judith Butler (born in 1956), specialises in feminist studies,
queer theory, postmodernism and post-structuralism. But the most telling
indicator of current trends is the high ranking of three French scholars
born between the two world wars – Foucault, Derrida and Deleuze. Their
influence has recently been surveyed in François Cusset’s French Theory:
How Foucault, Derrida, Deleuze, & Co. Transformed the Intellectual Life
of the United States, Jeff Fort (translator), University of Minnesota
Press, 2008.

Trebaju li analitički orijentirani filozofi očajavati?

Posted in analitička, filozofija, kontinentalna, Nietzsche, postmoderna, studij filozofije, znanost | Označeno: , | 2 komentara »

Sintomografija, genomen i neanalitička filozofija

Posted by Pavel Gregoric dana 08/11/2011

Na portalu Connect, utjecajnom i dobro posjećenom “virtualnom trgu za javni dijalog rasprave o znanosti i obrazovanju”, jučer je osvanuo zanimljiv post pod naslovom “Sintomografija – Što je to? Najnovija filozofska kritika neuroznanosti”. Tomislav Janović, kolega s Hrvatskih studija, referira na članak prof. dr. Iris Tićac s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je izašao u posljednjem broju časopisa Filozofska istraživanja (br. 31/2, 2011, str. 335-352). Članak pod naslovom “Sloboda iz perspektive filozofije i neuroznanosti. Kritika B. Libeta, G. Rotha i W. Singera” predstavlja nemušti pokušaj antireduktivne (neoskolastičke?) kritike stajališta da je slobodna volja iluzija, stava koji je potkrepljen empirijskim istraživanjima spomenutih neuroznanstvenika.

Osim što je se autorica baš ne snalazi najbolje u neuroznanosti, ne snalazi se baš ni u filozofiji. Osim komentara na Connectu u kojima su navedeni i prokomentirani neki biseri, izdvajam još nekoliko oglednih ulomaka koje sam uočio letimičnim čitanjem.

Oni koji polažu nadu u integrirajuću snagu filozofije, kao što je P. Churchland čije djelo nosi naslov Neurofilozofija, nerijetko zastupaju redukcionistički zahtjev za samoprevladavanjem filozofije. (b. 6 na str. 337)

Prvo, govoriti o “P. Churchland” ukazuje na nepoznavanje činjenice da slične stavove zastupaju supružnici Churchland koji oboje imaju inicijale “P.” (Paul i Patricia). Drugo, Churchlandovi ne zastupaju tek “redukcionistički” stav, nego nešto još radikalnije, a to je eliminativistički stav prema kojem govor o umu, svijesti, mentalnim stanjima itd. treba u cijelosti izbaciti iz upotrebe i zamijeniti adekvatnim znanstvenim terminima.

U okviru ovog rada nije nam namjera ulaziti u rasprave o odnosu slobode i determinizma, niti ćemo problematiku slobode razmatrati na način kako se on javlja u analitičkoj filozofiji. (b. 8 na str. 337)

Ali upravo je analitička filozofija ta koja problematiku slobode razmatra u svjetlu znanstvenih spoznaja i bavi se pitanjem koje obrađuje autorica. Osim evidentne nesklonosti naturalizmu, koji predstavlja mainstream u angloameričkoj analitičkoj filozofiji, evidentno je da autorica ne barata engleskim, jer relevantne članke čita i citira na njemačkom (npr. Benjamin Libet u b. 10 na str. 339 ili Ted Honderich u b. 57 na str. 347), kao što i ključne pojmove koji su izvorno na engleskom navodi na njemačkom (PET scan u b. 9 na str. 337).

Postoje znanstvenici koji se priklanjaju tvrdnji da je slobodna volja iluzija. Navodimo samo neke na koje se zbog ograničenog okvira nismo referirali u ovom članku, a čija bi recepcija doprinijela cjelovitijem pogledu na ovaj problem: Daniel Dennet (sic!), Freedom Evolves… (b. 37 na str. 343)

Prvo, Daniel Dennett je prvenstveno filozof, a ne znanstvenik. Štoviše, radi se o jednom od deset najpoznatijih živućih filozofa. Drugo, njegova knjiga Freedom Evolves prevedena je na hrvatski prije dvije godine (Algoritam, 2009.) pod naslovom Evolucija slobode, pa kad autorica drugdje već navodi strane autore prema njihovim hrvatskim izdanjima umjesto izvornika, mogla je navesti i ovo. A to što izgleda da uopće ne zna za hrvatsko izdanje pokazuje doseg njezine informiranosti za temu o kojoj piše. Treće, knjiga Freedom Evolves je proširenje Dennettovih teza iznesenih u njegovom glavnom radu o problemu slobode volje, Elbow Room iz 1984. Četvrto, Dennett se piše s dva “t”.

No,  još uvijek smo suočeni s pitanjem što nam daje izvjesnost da imamo slobodu volje osim činjenice da bi njena ne-egzistencija razorila svaki ćudoredni poredak? (str. 346)

Dakle, izvjesnost  da imamo slobodu volje autorica gradi na svojem isključivo subjektivnom i svjetonazorskom, nigdje argumentiranom, uvjerenju da bi nepostojanje slobodne volje razorilo svaki ćudoredni poredak. A autorica na početku svog teksta ističe kako će pokušati pokazati da se pri odbacivanju slobode volje “ne radi toliko o znanstvenim hipotezama nego o filozofijskim i svjetonazorskim stajalištima” (str. 336). Toliko o samopobijanju.

Ovo što slijedi u zaključku članka je fenomenalno:

Iz dosada rečenog proizlazi da se obje perspektive [subjektivna perspektiva osobnog iskustva i objektivna perspektiva neuroznanosti] ne mogu reducirati jedna na drugu, jer nijedna ne isključuje drugu. (str. 351)

Ovo je antologijski non sequitur. Ako imate dvije perspektive koje se NE MOGU reducirati jedna na drugu, onda je to valjda zato što jedna ISKLJUČUJE drugu. Ako pak jedna NE ISKLJUČUJE drugu, onda se možda MOGU reducirati jedna na drugu.

Što se iz ovoga može zaključiti (osim o upućenosti prof. Tićac u problematiku o kojoj piše)? Može se zaključiti da članak nije bio recenziran, ili je bio recenziran ali vrlo nestručno, ili je bio stručno recenziran i odbijen, ali uredništvo tu  negativnu recenziju nije uzelo u obzir, već je odlučilo tekst objaviti iz nekih svojih razloga i interesa.

Jao onoj struci u kojoj je objavljivanje ovakvih članaka dovoljno za izbor u zvanje redovitog profesora!

Posted in filozofija religije, filozofija uma, humor, neuroznanost, Uncategorized | Označeno: , , , | 26 komentara »

Korice knjige

Posted by Pavel Gregoric dana 19/10/2011

S kolegom Filipom Grgićem s Instituta za filozofiju u Zagrebu pripremam za tisak izdanje Teofrastove Metafizike koje će sadržavati uvod, grčki tekst, prijevod i komentar. Zamolio sam izdavača da pripremi nekoliko mogućih rješenja prednjih korica knjige i dao mu neke sugestije. Izdavač je bio ljubazan proslijediti nekoliko probnih rješenja. (Sva rješenja su privremena i nepotpuna te kao takva ne podliježu autorskim pravima.)

Stavljam ta rješenja na glasanje. Molim da niže ostavite svoj glas za rješenje koje vam se čini najboljim. Glasanje je otvoreno do 15. 11. 2011.

Rješenje 1                                                                                                                Rješenje 2

Rješenje 3                                                                                                                Rješenje 4

Posted in analitička, filozofija | 1 Comment »

Što uzrokuje promjenu godišnjih doba?

Posted by Pavel Gregoric dana 09/09/2011

Čitatelje ovog bloga mogao bi zanimati post koji sam stavio na svoj engleski blog (blogomata.wordpress.com) jer u njemu navodim jedan mali segment rezultata ankete o poznavanju temeljnih činjenica iz prirodnih znanosti koju sam proveo na Filozofskom fakultetu prošle akademske godine. Cijelovite rezultate te ankete, koju sam proveo i drugdje, iznijet ću nekom drugom prilikom.

U tom postu neke čitatelje mogao bi zanimati i jedan teoretski problem koji sam u očio kod Aristotela, koji, kao i većina anketiranih studenata, smatra da promjenu godišnjih doba uzrokuje promjena udaljenosti Zemlje od Sunca.

Iskoristit ću ovu priliku za još jednu opasku. U postu citiram odlomak iz Aristotelova spisa O nastajanju i propadanju koji se može naći u prijevodu Damira Barbarića u prvom svesku nove filozofske hrestomatije (Barbarić, D. (ur.), Grčka filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1995). Dio prevedenog odlomka koji me zaintrigirao je ovaj:

Stoga i nije prvo [kružno] prenošenje uzrok postajanja i propadanja, nego prenošenje prema enklitici sunca. U tome je naime kako ono neprekidno tako i to da se biva gibano dvama gibanjima. Jer nužno je, ako će doista uvijek biti neprekidni i postajanje i propadanje, da se nešto uvijek giba, kako im ne bi izostale promjene, a i da budu dva givanja, kako se ne bi steklo samo jedno od toga dvoga. Neprekidnosti je dakle zavijelo uzrok [kružno] premještanje svega, dok je enklitika [uzrok] prilaženja i odilaženja. Jer zbiva se da biva sad daleko, a sad opet blizu… (str. 230-231)

Ako nekome treba prijevod, naći će onaj Williamsov engleski u postu na koji upućujem. Razlog zašto citiram ovaj Barbarićev prijevod je što on na dva mjesta govori o “enklitici” sunca, što se odnosi na Aristotelov izraz “nakošeni krug” (ho loxos kyklos) kojim Aristotel redovito referira na ono što astronomi od kasne antike pa do danas nazivaju “ekliptika”. Pretpostavljam da se Barbarić pomagao nekim stranim prijevodom ili komentarom u kojemu se Aristotelov izraz prevodi kao “ekliptika”, ali budući da ne zna što je to ekliptika, došlo je do zbrke s enklitikom.

Ne tvrdim ovdje da filozof mora znati što je ekliptika, ali onaj tko prevodi i tumači Aristotelova djela, uključujući ona koja se dotiču astronomije i kozmologije, trebao bi si dati truda i naučiti što je to ekliptika. Barbarić se, izgleda, ne bi složio sa mnom. Citiram rečenicu iz Barbarićeva pogovora prijevodu XII. knjige Metafizike u hrestomatiji, vezano uz odluku da iz prijevoda ispusti veći dio 8. poglavlja te knjige, povijesno važnoga poglavlja u kojemu Aristotel daje sažeti prikaz Eudoksove, Kalipove i vlastite teorije nebeskih kretanja:

Ne vjerujemo da je mnoštvo često nevjerojatno minucioznih filoloških i astronomijskih analiza osmog poglavlja uopće zavrijedilo – filozofijski gledano – toliki napor i trud. (str. 272)

Sudeći prema ostatku Barbarićeva uvodnoga teksta u dio hrestomatije posvećen Aristotelu, “filozofijski napor i trud” ne treba ulagati u razumijevanje pojedinih pitanja i problema (enkliptike, enklitike i sl.), nego u težnju da se “samo iz cjeline” stekne “kakav-takav uvid u bit pojedinog problema i njegovo eventualno razrješenje” (str. 233). Ali kako je moguće razumjeti cjelinu ako se ne prouče detaljno pojedini problemi koji tu cjelinu čine? Dakako, u nedostatku “kakvog-takvog uvida u bit pojedinih problema samo iz cjeline“, uvijek nam preostaje patos čuđenja nad Aristotelovim “dubokim i razumijevanju ponegdje jedva dostupnim analizama” (str. 232).

Posted in analitička, filozofija, studij filozofije, znanost | Označeno: , , , | Leave a Comment »

 
%d bloggers like this: