Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘filozofija religije’ Category

Neobjavljeni rukopis G. E. M. Anscombe

Posted by Pavel Gregoric dana 06/01/2012

Jedan prijatelj i kolega s Instituta za filozofiju u Zagrebu studirao je u inozemstvu i imao je priliku i čast slušati Elizabeth Anscombe i njezina muža Petera Geacha, vjerojatno najslavniji bračni par analitičkih filozofa ranog razdoblja. Iako su u to doba oboje već bili prilično stari, prijatelj veli da su oboje bili vrlo lucidni i zanimljivi predavači.

Elizabeth Anscombe poznata je kao Wittgensteinova učenica koja je priredila nekoliko njegovih djela za tisak, uključujući znamenita Filozofska istraživanja. Bila je redovita profesorica u Oxfordu a potom i u Cambridgeu. Pisala je o filozofiji uma, logici, filozofiji jezika i etici. Bila je na glasu kao odlična polemičarka koja je opovrgnula C. S. Lewisovu kritiku naturalizma i to na toliko uvjerljiv način da se Lewis nakon toga, po predaji, okanio teologije i posvetio dječjoj književnosti.

To što je polemizirala s Lewisom, jednim od najpoznatijih teologa svog vremena, i to protiv Lewisove kritike naturalizma, moglo bi navesti na pomisao da je Anscombova branila naturalizam i, općenitije, da je bila sekularnog opredjeljnja. Ali tome nije tako. Anscombova je prigrlila katoličanstvo i često je znala javno argumentirati u prilog  kršćanskih i specifično katoličkih učenja i stavova (ovdje je jedan primjer). Mnogi su je smatrali vodećim glasom katoličke filozofije.

Rukopis koji mi je prijatelj dao nosi naslov “Twenty Opinions  Common Among Modern Anglo-American Philosophers”. U njemu Anscombova identificira dvadeset stajališta koja su uvriježena među analitičkim filozofima a koja su inkompatibilna s katoličkim naukom. Anscombova ne daje  kritiku tih stajališta, ali u zaključnom odlomku smatra da sva ta stajališta  pogrešn, i to ne samo s katoličkog gledišta. “Each of them is a philosophical error and can be argued to be such on purely philosophical grounds.”

Ni meni ni mom prijatelju nije poznato kada je rukopis napisan, ali s obzirom na to koja su stajališta izdvojena, rekao bih da je napisan negdje u sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Neka stajališta su mi iznenađujuća, neka su pomalo tendenciozno iznesena, za većinu je jasno da su i zašto su inkompatibilna s katoličkim naukom. Također, većina mi se čini posve istinitima, i to “on purely philosophical grounds”, no o svakom stajalištu mogla bi se napisati knjiga.

Sken pretipkanog rukopisa u pdf formatu može se skinuti ovdje. Pozivam na raspravu.

Oglasi

Posted in analitička, filozofija, filozofija religije | Označeno: , , | 8 komentara »

Sintomografija, genomen i neanalitička filozofija

Posted by Pavel Gregoric dana 08/11/2011

Na portalu Connect, utjecajnom i dobro posjećenom “virtualnom trgu za javni dijalog rasprave o znanosti i obrazovanju”, jučer je osvanuo zanimljiv post pod naslovom “Sintomografija – Što je to? Najnovija filozofska kritika neuroznanosti”. Tomislav Janović, kolega s Hrvatskih studija, referira na članak prof. dr. Iris Tićac s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je izašao u posljednjem broju časopisa Filozofska istraživanja (br. 31/2, 2011, str. 335-352). Članak pod naslovom “Sloboda iz perspektive filozofije i neuroznanosti. Kritika B. Libeta, G. Rotha i W. Singera” predstavlja nemušti pokušaj antireduktivne (neoskolastičke?) kritike stajališta da je slobodna volja iluzija, stava koji je potkrepljen empirijskim istraživanjima spomenutih neuroznanstvenika.

Osim što je se autorica baš ne snalazi najbolje u neuroznanosti, ne snalazi se baš ni u filozofiji. Osim komentara na Connectu u kojima su navedeni i prokomentirani neki biseri, izdvajam još nekoliko oglednih ulomaka koje sam uočio letimičnim čitanjem.

Oni koji polažu nadu u integrirajuću snagu filozofije, kao što je P. Churchland čije djelo nosi naslov Neurofilozofija, nerijetko zastupaju redukcionistički zahtjev za samoprevladavanjem filozofije. (b. 6 na str. 337)

Prvo, govoriti o “P. Churchland” ukazuje na nepoznavanje činjenice da slične stavove zastupaju supružnici Churchland koji oboje imaju inicijale “P.” (Paul i Patricia). Drugo, Churchlandovi ne zastupaju tek “redukcionistički” stav, nego nešto još radikalnije, a to je eliminativistički stav prema kojem govor o umu, svijesti, mentalnim stanjima itd. treba u cijelosti izbaciti iz upotrebe i zamijeniti adekvatnim znanstvenim terminima.

U okviru ovog rada nije nam namjera ulaziti u rasprave o odnosu slobode i determinizma, niti ćemo problematiku slobode razmatrati na način kako se on javlja u analitičkoj filozofiji. (b. 8 na str. 337)

Ali upravo je analitička filozofija ta koja problematiku slobode razmatra u svjetlu znanstvenih spoznaja i bavi se pitanjem koje obrađuje autorica. Osim evidentne nesklonosti naturalizmu, koji predstavlja mainstream u angloameričkoj analitičkoj filozofiji, evidentno je da autorica ne barata engleskim, jer relevantne članke čita i citira na njemačkom (npr. Benjamin Libet u b. 10 na str. 339 ili Ted Honderich u b. 57 na str. 347), kao što i ključne pojmove koji su izvorno na engleskom navodi na njemačkom (PET scan u b. 9 na str. 337).

Postoje znanstvenici koji se priklanjaju tvrdnji da je slobodna volja iluzija. Navodimo samo neke na koje se zbog ograničenog okvira nismo referirali u ovom članku, a čija bi recepcija doprinijela cjelovitijem pogledu na ovaj problem: Daniel Dennet (sic!), Freedom Evolves… (b. 37 na str. 343)

Prvo, Daniel Dennett je prvenstveno filozof, a ne znanstvenik. Štoviše, radi se o jednom od deset najpoznatijih živućih filozofa. Drugo, njegova knjiga Freedom Evolves prevedena je na hrvatski prije dvije godine (Algoritam, 2009.) pod naslovom Evolucija slobode, pa kad autorica drugdje već navodi strane autore prema njihovim hrvatskim izdanjima umjesto izvornika, mogla je navesti i ovo. A to što izgleda da uopće ne zna za hrvatsko izdanje pokazuje doseg njezine informiranosti za temu o kojoj piše. Treće, knjiga Freedom Evolves je proširenje Dennettovih teza iznesenih u njegovom glavnom radu o problemu slobode volje, Elbow Room iz 1984. Četvrto, Dennett se piše s dva “t”.

No,  još uvijek smo suočeni s pitanjem što nam daje izvjesnost da imamo slobodu volje osim činjenice da bi njena ne-egzistencija razorila svaki ćudoredni poredak? (str. 346)

Dakle, izvjesnost  da imamo slobodu volje autorica gradi na svojem isključivo subjektivnom i svjetonazorskom, nigdje argumentiranom, uvjerenju da bi nepostojanje slobodne volje razorilo svaki ćudoredni poredak. A autorica na početku svog teksta ističe kako će pokušati pokazati da se pri odbacivanju slobode volje “ne radi toliko o znanstvenim hipotezama nego o filozofijskim i svjetonazorskim stajalištima” (str. 336). Toliko o samopobijanju.

Ovo što slijedi u zaključku članka je fenomenalno:

Iz dosada rečenog proizlazi da se obje perspektive [subjektivna perspektiva osobnog iskustva i objektivna perspektiva neuroznanosti] ne mogu reducirati jedna na drugu, jer nijedna ne isključuje drugu. (str. 351)

Ovo je antologijski non sequitur. Ako imate dvije perspektive koje se NE MOGU reducirati jedna na drugu, onda je to valjda zato što jedna ISKLJUČUJE drugu. Ako pak jedna NE ISKLJUČUJE drugu, onda se možda MOGU reducirati jedna na drugu.

Što se iz ovoga može zaključiti (osim o upućenosti prof. Tićac u problematiku o kojoj piše)? Može se zaključiti da članak nije bio recenziran, ili je bio recenziran ali vrlo nestručno, ili je bio stručno recenziran i odbijen, ali uredništvo tu  negativnu recenziju nije uzelo u obzir, već je odlučilo tekst objaviti iz nekih svojih razloga i interesa.

Jao onoj struci u kojoj je objavljivanje ovakvih članaka dovoljno za izbor u zvanje redovitog profesora!

Posted in filozofija religije, filozofija uma, humor, neuroznanost, Uncategorized | Označeno: , , , | 26 komentara »

Je li ateizam religija?

Posted by Pavel Gregoric dana 04/09/2011

Na svom sam blogu (blogomdan.wordpress.com) prije nekoliko dana stavio post u kojemu obrazlažem svoj negativni odgovor na ovo pitanje. Rasprava se povela u nekoliko filozofski zanimljivih smjerova: o vjerovanju, racionalnosti, Humeu, kauzalnosti.

Nakon ljetne stanke vrijeme je za novu sezonu simblogiranja!

Posted in analitička, ateizam, filozofija religije, teizam | Leave a Comment »

Tragovi ranijih postanaka

Posted by Pavel Gregoric dana 04/01/2011

Stoici su smatrali da je cijeli svijet nastao iz prvobitne vatre koja sadrži zametke svih stvari te da će nakon određenog perioda svijet sagorjeti u toj vatri, i zatim ponovno biti stvoren. “U predodređenom vremenu cijeli će svemir izgorjeti, a onda se ponovno skladno ustrojiti” (Stoic. Vet. Fr. I.98).

Nešto slično tvrdi poznati oxfordski matematičar i kozmolog, Roger Penrose, ali za to iznosi i empirijske dokaze.

U članku koji je napisao skupa s armenskim znanstvenikom, Vaheom Gurzadyanom, i objavio prije mjesec i pol na otvorenom on-line arhivu arXiv.org, Penrose je postavio hipotezu da je Big Bang, kojim je nastao naš svemir prije oko 13,7 milijardi godina, bio tek jedan u nizu takvih događaja. Jedan kozmički period, kao što je onaj koji je počeo prije 13,7 milijardi godina, započinje iz stanja veličine nula i visokog stupnja jednolikosti, a  završava u crnim rupama i stanju jako niske gustoće i velike jednolikosti. U toj fazi čestice više nemaju masu, a svemir u kojemu čestice nemaju masu je takav da prirodno dovodi do novog Big Banga (jer  iz perpektive čestica, takav svemir izgleda kao da ima veličinu nula).  

Naravno, mnogo stvari je ovdje izvan dosega mog razumijevanja, no zanimljivo je da hipoteza koju Penrose iznosi predviđa da će postojati koncentrično-kružne oscilacije u pozadinskom kozmičkom zračenju, od kojih je svaki koncentrični krug ostatak drugog Big Banga. Upravo to predviđanje je ekspermintalno potvrđeno u mjerenjima koja je proveo armenski znanstvenik i koja su podastrta u zajedničkom članku.

Pretpostavljam da postoje razlozi za skepsu, ponajprije vezani uz preciznost izvršenog mjerenja pozadinskog kozmičkog zračenja, ali bez obzira na to, Penroseova teorija predstavlja još jedan način, uz teoriju o multiversima kakvu zastupa Hawking u svojoj posljednjoj knjizi, da se eliminira zaključak kako znanstveno prihvaćena činjenica o Big Bangu govori u prilog postojanju neuzrokovana uzroka ovoga svemira.

*Više o članku “Concentric circles in WMAP data may provide evidence of violent pre-Big-Bang activity” Penrosea i Gurzadyana u rubrici znanost britanskog časopisa The Economist.

Posted in ateizam, filozofija religije, kozmologija, kozmološki argument, znanost | 19 komentara »

Kozmološki dokaz

Posted by Pavel Gregoric dana 22/05/2010

Na forumu vezanom uz kolegij Filozofija uma, u sklopu sustavu za učenje na daljinu Filozofskog fakulteta (Omega), započeta je u digresiji rasprava koju smo odlučili preseliti u ovaj medij. Uz suglasnost glavnih aktera rasprave prenosim raspravu i pozivam na njezin nastavak.

Kolega Marko Kučan je napisao:

Misaoni eksperiment je argument (ili protu-argument, u ovom slučaju) i uvelike se oslanja na naše poznavanje empirije, tj. ovisi o slučaju (o prirodi fizikalnog svijeta).
Uzmimo kao primjer poznati kozmološki argument za postojanje prvog uzroka (zagovaran od antike pa do danas) koji glasi:
1) Sve što ima početak, ima i uzrok.
2) Svemir ima početak.
K) Svemir ima uzrok.

Malo će tko sporiti oko logičke valjanosti ovog argumenta (on je tautologija), no konsenzusa oko njegove “primjenjivosti” na empiriju nema. To je stvar daljnje argumentacije. Da citiram Wittgensteina, u logici ništa nije slučajno – čak i Postovi sistemi, koji se sastoje od potpuno arbitrarno odabranih vrijednosti, ne dokazuju da su aksiomi našeg arbitrarno definiranog sustava slučajno nezavisni, niti da je to samo tako jer nam primjer pokazuje da je to tako. Nazovimo to logičkim platonizmom ili kako god već, no zasigurno ćemo se složiti da logička valjanost ne ovisi o slučaju. Stavovi logike i matematike ne ovise o konstituciji prirodnog svijeta, dok se misaoni eksperimenti uvelike oslanjaju na empirijsko (zato i jesu tako zanimljivi).

Kolega Matko Gjurašin je ustvrdio da se radi o valjanom zaključku, a na poziv da obrazloži zašto misli da je spomenuti zaključak nevaljan, Marko Kučan je napisao:

Kažem, nisam siguran. Autor kritike mi je nepoznat, no sjećam se najbitnijeg dijela i odnosi se na skupove koje premise označuju – autor tvrdi da se prva premisa odnosi na članove skupa S (everything that begins to exist has a cause), dok druga premisa govori o samom skupu S (The universe has a beginning). Mislim da, u sklopu te interpretacije, iskaz nije tautologija jer prva premisa ne definira “početke” i “uzroke” izvan skupa S, već samo unutar njega; može postojati interpretacija iskaza u kojem su obje premise istinite, no konkluzija neistinita.

Naravno, kontekst kozmološkog argumenta spori ovakvu interpretaciju (“sve” bi, poželjno, bio skup koji sadrži i svemir kao podskup). Samo sam napomenuo, rekoh da nije bitno. Mislim da većina relevantne literature govori o ovom argumentu kao logički valjanom (makar mi se čini da ovo nije loša interpretacija).

Ovdje bih dodao da sam sklon obrazloženju koje je naveo Marko Kučan. Naime, čini mi se da svemir nije jedna od pojedinačnih stvari obuhvaćenih univerzalnim kvantifikatorom (“sve”) u prvoj premisi, već je skup svih pojedinačnih stvari.

Matko Gjurašin:

Prvo se mora znati da ne postoji kozmološki argument sa velikim K: postoje njegove formulacije. Ja znam tri: tomistički, leibnizovski, i kalāmski kozmološki argument. Svako od njih se poziva, bilo na princip dovoljnoga razloga kao lebnizovski ili na nemogućnost beskonačne vremenske sljedbe kao kalāmski, da pokaže da svijet nije samoobjasnidben, odnosno, da ga je nešto uzrokovalo, i da je taj uzrok personalan.

Ono što hoću reći je da je svaki od njih složeniji, naročito kada se moraju opravdati (ili osporiti) premise bilo filozofskim bilo znanstvenim argumentima, i nijedan ne odgovara onome kojeg si izložio u prvotnoj poruci.

Po meni, to je loša kritika jer polazi od krive pretpostavke što je to svemir. Za mene svemir nije oznaka koja se stavlja na neki skup pojedinačnih predmeta već prostorvrijeme, koje se počelo širiti prije nekoliko milijardi godina. Unutar tog prostorvremena se nalaze pojedinačni predmeti kao planete, mjeseci, maglice, crne rupe, itd., ali, ako me moje siromašno znanje iz kozmologije ne vara, a nadam se da ne, ono je jedan kontinuum unutar koji omogućava i unutar kojeg se odvijaju fizikalni procesi.

Drugo, prva premisa je metafizički princip. On nije primjenjiv samo na fizikalne predmete već na sve entitete sa početkom. Ako pokažemo da je prostorvrijeme po trajanju konačan fenomen sa početkom, ne vidim razloga zašto on ne bi potpadao pod taj princip. Nadalje, širenje prostorvremena je događaj, a događaji su legitimni relati u uzročnoj vezi.

I imaš pravo. Kalāmski kozmološki argument, čije si premise rekao engleskom, porijeklom je iz arapske srednjovjekovne filozofije, a ponovno ga je oživio suvremeni američki filozof religije William Lane Craig u svojoj istoimenoj knjizi iz 79. godine.

Marko Kučan:

Poznajem formulacije argumenta, i znam da on ima daljnju razradu, no nisam u nju pretjerano upućen tako da nemam baš legitimiteta da o tome bezveze blebećem (teologiju i filozofiju religije ne poznajem previše dobro). Slažem se da je velika šteta što se filozofija religije očito smatra suvišnom na našem odsjeku.

Ne bih se složio da je to loša kritika i objasnit ću ukratko zašto, no ako ste zainteresirani za daljnju diskusiju, voljan sam popričati sutra poslije predavanja (ako dođete).

Kritika iz teorije skupova, kako ju proizvoljno nazivam, ne cilja na našu intuiciju o pojmu svemira, već ukazuje na mogućnost da “sve” i “svemir” nisu pojmovi istoga reda.

“Za mene svemir nije oznaka koja se stavlja na neki skup pojedinačnih predmeta već prostorvrijeme, koje se počelo širiti prije nekoliko milijardi godina. Unutar tog prostorvremena se nalaze pojedinačni predmeti kao planete, mjeseci, maglice, crne rupe, itd., ali, ako me moje siromašno znanje iz kozmologije ne vara, a nadam se da ne, ono je jedan kontinuum unutar koji omogućava i unutar kojeg se odvijaju fizikalni procesi.”

Nemam nikakvog razloga da se ne složim s vama, no ja (ili nepoznati autor, kako god hoćeš) nisam ni insinuirao da svemir zaista jest skup pojedinačnih predmeta, nego da ga se logički može (i vjerojatno mora, ako bi kritika valjanosti bila moguća) svesti na skup pojedinačnih elemenata (bili to predmeti, umovi, matematičke i fizikalne konstante, svejedno).

“Drugo, prva premisa je metafizički princip. On nije primjenjiv samo na fizikalne predmete već na sve entitete sa početkom. Ako pokažemo da je prostorvrijeme po trajanju konačan fenomen sa početkom, ne vidim razloga zašto on ne bi potpadao pod taj princip. Nadalje, širenje prostorvremena je događaj, a događaji su legitimni relati u uzročnoj vezi.”

Slažem se da je to metafizički princip. No mislim da ste promašili poantu (ako sam u krivu, ispravite me, ponekad brzam na ovom forumu): u argumentu se ne spominje prostorvrijeme, već svemir, a ima li svemir početak ili je oduvijek postojao, samo u različitim stanjima, stvar je spora među ljudima mnogo obrazovanijima od nas po toj temi. No to nije bitno – ne razumijem (tj. nepoznat autor) kako je moguće govoriti o svemiru kao entitetu u istom smislu kao i o entitetima koje on sadrži (pazite, ne govorimo o fizičkim entitetima, već o logičkim, jer ja sporim logičku valjanost).

Princip je sljedeći: čak i ako su obje premise istinite, zaključak opet može biti neistinit jer prva premisa opisuje članove skupa, a druga sam taj skup (što se logike tiče, kauzalnih veza možda ni nema izvan “našeg” svemira, jer to je fizikalni, a ne logički fenomen).

Možda nije kratak odgovor, i vjerojatno nisam dobro ispekao, no još uvijek smatram da ima nešto u toj kritici. Svjestan sam da se taj argument, sveden na ove tri rečenice, većinom tretira kao valjan kod relevantnih autoriteta.

Pozivam na nastavak rasprave.

Posted in ateizam, filozofija, filozofija religije | Označeno: , , , | 96 komentara »

In memoriam: Antony Flew (1923-2010)

Posted by Matko Gjurašin dana 14/04/2010

Prošlog četvrtka, 8. travnja, preminuo je Antony Flew, britanski filozof značajan po svojem doprinosu filozofiji religije i jedan od ključnih figura u oživljavanju tog područja u anglo-američkoj filozofiji. Njegov članak “Theology and falsification” iz 1950. godine smatra se klasikom. Cjeloživotni ateist i poznati kritičar teizma, iznenadio je filozofski svijet preobračenjem u deizam 2004. godine.

Antony Garrard Newton Flew rodio se 11. veljače 1923. godine u Londonu kao sin metodističkog svećenika. Vjeru je izgubio s 15 godina. Poslije drugog svjetskog rata, diplomirao je klasične studije na St. John koledžu sveučilišta Oxford. Tijekom prediplomskog studija, upoznao se a C. S. Lewisom, tada jednim od vodećih kršćanskih apologeta. Iako je smatrao Lewisa inteligentnim čovjekom, nije bio uvjeren njegovim argumentima. Na diplomskom studiju mentor mu je bio Gilbert Ryle, čiji je filozofski pristup odmah počeo primjenjivati na pitanje religije. Nakon jednogodišnjeg asistentskog mjesta na Christ Church koledžu, proveo je četiri godine kao asistent na sveučilištu Aberdeen i dvadeset godina kao profesor filozofije na sveučilištu Keel. Između 1973. i svojeg umirovljenja 1982., bio je profesor na sveučilištu u Readingu.

Većim dijelom svojeg filozofskog opusa bavi se pitanjem Božjeg postojanja. U svojem slavnom članku “Theology and falsification” iz 1950. godine tvrdi da se vjerski jezik ne može verificirati niti falsificirati putem iskustva. Kasnije, prema njemu, početna pozicija mora biti negativni ateizam (pozicija koju je izmislio sam). Teret dokaza je na teistima jer nema dokaza koji ukazuju da postoji nešto iznad prirodnoga svijeta. U svojemu magnum opusu God and Philosophy (1966) negativno analizira tradicionalne teističke argumente i daje argumente protiv Božjeg postojanja. Strogo je i govorio protiv ideje zagrobnog života.

Osim svojeg rada u filozofiji religije, etablirao se i kao autoritet za Humea. Njegova knjiga Hume’s Philosophy of Belief (1961) bila je u svjetlu pažnje šezdesetih i ranih sedamdestih godina i ostaje jedna od rijetkih dugih komentara na Humeova Istraživanja. Kao klasični liberal, bio je kritičan prema socijalizmu i socijalnoj demokraciji jer oboje pretpostavljaju da svijet ide prema pretpostavkama koje su neistinite. Kritizirao je i Johna Rawlsa zbog spajanja liberalizma i egalitarizma. Poznat je i po “No True Scotsman” pogrešci u argumentaciji koju je uveo u neformalnu logiku putem svoje knjižice Thinking About Thinking: Do I Sincerely Want to Be Right? (1975).

Tijekom 2003. godine, iako još ateist, Flew izražava da osjeća tenziju u svojoj poziciji, uzrokovanu određenim filozofskim i znanstvenim razmatranjima. Već sljedeće godine, u intervjuu objavljenom u filozofskom časopisu Philosophia Christi, službeno se izjasnio kao deist koji vjeruje u Boga Aristotela i Spinoze. Kao glavni razlog svojeg preobraćenja navodi teleološki argument. Zaključuje da je samo inteligencija morala stajati iza složenosti prirode i još veće složenosti organizama. Više puta je istaknuo da nije na putu da postane kršćanin i da se nada da nema života poslije smrti. Iako su nastale kontroverze glede legitimnosti njegovog novog, deističkog stajališta, uvjerava da je njegovo preobračenje bilo istinito, što je i konačno potvrdio u svojoj posljednjoj knjizi There Is a God: How the World’s Most Notorious Atheist Changed His Mind (2007).

Posted in analitička, filozofija, filozofija religije | Označeno: , , , , , | 6 komentara »

 
%d bloggers like this: