Twitter za filozofe

Prije desetak dana upustio sam se u avanturu i na nagovor jednog prijatelja otvorio account na Twitteru. “Nije to poput Facebooka,” veli on, “ne uzima toliko vremena, a čini te jednako informiranim i ažuriranim.” Poslušao sam prijatelja, ohrabren činjenicom da mi Twitter neće uzeti mnogo vremena. I nisam požalio.  Nemam osjećaj da sam u prošlih deset dana, uz obilje svakodnevnog redovnog i izvanrednog posla, znatno više vremena uzalud potrošio na računalu ili na iPhoneu. Prateći @philosophytweet pročitao sam neke odlične citate, prateći @rdfrs (Richard Dawkins Foundation) doznao sam za akcije u potporu ateizma i kritičkog mišljenja, prateći @CERN doznao sam da je taj važni znanstveni institut imenovao prvog “in residence” umjetnika, prateći @alaindebotton potvrdio sam svoje podijeljene osjećaje o toj popularno-filozofskoj zvijezdi, prateći @badastronomer dobio sam poveznice na neke astronomske vijesti i fantastične slike, prateći @PeterSinger vidio sam najavu filma o specizmu, prateći jednog prijatelja doznao sam o javnoj tribini u vjeronauku u školama koja se održala prije tjedan dana i na koju sam otišao itd.

Što je, dakle, Twitter? Twitter je društvena mreža koja se temelji na “tweetovima”, kratkim porukama od 160 znakova (kao sms) koje postiraju članovi te društvene mreže. Da biste vidjeli post nekog člana, morate ga pratiti (follow). Postoji opcija pretrage mreže po imenu ili usernameu. Onoga koga pratite možete u bilo kojem trenutku i napustiti (unfollow), nakon čega više ne vidite njegove tweetove. Također, ako netko vas prati, a ne želite da vas prati (npr. jer je spammer), imate opciju da ga blokirate. Za svakoga koga pratite i za svakoga tko vas prati možete vidjeti koga još prate i tko njih prati.

Treba napomenuti da se linkovi automatski krate, pa zauzimaju 19 znakova. Drugim twitterašima možete se obratiti ili osobnom porukom (kao na FB-u), koju ne vidi nitko osim njega/nje, ili tako da poruku uvedete s @username, iz čega je jasno kome ste poruku namijenili, iako je vide svi koji vas prate. Pojmovi i događaji na koje se veći broj tweeteraša referira uvode se s #pojam, što olakšava pretragu i cross-referencing. Ovdje je jedan brzi uvod Twitter.

Postoje disciplinirani tweeteraši čiji su tweetovi većinom zanimljivi i korisni. Možete pogledati koga sve ti tweeteraši prate, i većina tih bit će slično  disciplinirani i korisni, jer se tipovi korisnika razmjerno brzo prepoznaju i konsolidiraju. Postoje oni koji tweetaju beskorisne informacije ili tweetaju prečesto, što je lako eliminirati jednostavno time što ih napustite.

Koja je, dakle, korist od Twittera specifično za filozofe? Pa to što se preko Twittera mogu pratiti filozofi i filozofske organizacije, što može biti informativno i poticajno. Na žalost, u Hrvatskoj je još razmjerno malo korisnika Twittera (19.000 registriranih, oko 7.000 aktivnih), pa je tako i razmjerno malo ljudi zainteresiranih za filozofiju koji u Hrvatskoj tweetaju. Ali neka važnija imena u filozofiji u svijetu, te mnoga važna imena u znanostima, nalaze se na Twitteru. I od njih se može dosta toga zanimljivog i korisnog naučiti.

Oglasi

Je li Wittgenstein liberalni filozof?

U Jutarnjem listu od 2. srpnja našao se tekst Jurice Pavičića Liberalizam opet donosi fašizam?. U jednom dijelu teksta Pavičić kaže sljedeće: „U ta doba (kasne osamdeste op. AJ) bio sam student Filozofskog i kao mnogi studenti Filozofskog trovao sam se liberalnim filozofima, čitao Berlina, Wittgensteina i Poppera, a supijani mudrijaški razgovori u pivnici završavali bi Smithom, Montesquieuom, trodiobom vlasti, slabom državom i nevidljivom rukom.“.
Budući da je Ludwig Wittgenstein jedan od najutjecajnijih filozofa, tema mi se čini dovoljno zanimljiva da joj posvetim komentar. Naime, spominjanje Wittgensteina kao „liberalnog filozofa“ baca sjenu sumnje u pogledu toga koliko je Pavičičevo trovanje liberalnim filozofima bilo ekstenzivno. Wittgesteinov doprinos filozofiji se obično smješta u discipline poput filozofije jezika, filozofije uma i filozofije matematike koje su same po sebi apolitične tako da nije jasno kako je iz njih bilo moguće iščitati Wittgensteinove političke stavove, a još manje da je bio liberalni filozof. Štoviše, nije lako iščitati njegove političke stavove ni iz njegovog osobnog života jer su ga mnogi prijatelji i poznanici opisivali kao apolitičnu osobu koja je prezirala novine i političke diskusije. Ipak, neke činjenice iz njegove biografije osporavaju kvalifikaciju „liberalnog filozofa“, a u nastavku ću pobrojati neke od tih činjenica:

1) Wittgenstein (LW) je imao neobičnu fascinaciju s tadašnjim SSSR-om i veliku želju da ode tamo i da se preseli. U jednom pismu Johna Maynarda Keynesa upućenom, na LW-ovu molbu, sovjetskom veleposlaniku, Keynes za LW-a kaže: „On nije član Komunističke partije, ali ima jake simpatije s načinom života kojeg, kako on vjeruje, predstavlja nov režim Rusije“. Kažu neki da je motiv za odlazak u Rusiju bio to što ga je ona podsjećala na utopijske zajednice u Americi i navodno besklasno društvo. Kažu da je „idealistička strana komunizma“ izgledala zadovoljavajuće za LW-ovu „asketsku i religioznu prirodu“.

2) Neki ljudi koji su dobro poznavali LW-a smatrali su ga „staljnistom“. Iako će neki reći da su LW-a Rusiji privlačili Dostojevski i Tolstoj, a ne Staljinova Rusija, svejedno je čudno za jednog liberalnog filozofa da u SSSR-u vidi svoju budućnost.

3) Po nekima je LW imao jaku averziju prema privatnom vlasništvu

4) LW je, kažu, utjecao na Francisa Skinnera (LW-ov ljubavnik s kojim je planirao otići u Rusiju) da postane „tolstojevski socijalist“

5) Dok je bio u Rusiji susretao se s ljudima od kojih su neki izjavili da je pokazao interes za dijalektički materijalizam. Kažu da se doimao kao pravi prijatelj Sovjetskog saveza, a neki da im se čini da je bio predsjednik Društva prijatelja sovjetske Rusije

6) LW-ov veliki prijatelj Piero Sraffa je izjavio da je LW-u u Rusiji bila ponuđena profesura na moskovskom sveučilištu, što je ovaj namjeravao prihvatiti, ali je naknadno ponuda povučena.

7) LW-ovi prijatelji i suradnici Rush Rhees i Elizabeth Anscombe su se suzdržavali od opisa LW-ovog odnosa prema Rusiji i komunizmu. Rhees je izjavio da je poželjnije da ljudi (uključujući njega samog) ne znaju ništa o LW-ovom privatnom životu jer bi možda bili manje skloni da ga čitaju u svijetlu činjenica iz njegovog osobnog života.

8 ) Iako su mnogi izjavili da prema njihovom znanju LW nije čitao Marxa i Engelsa, Rhees kaže da je LW čitao prvi dio Kapitala, a možda i neka druga djela. Kaže da je bio upoznat s osnovnim postavkama dijelektičkog materijalizma što je možda prije bila posljedica diskusija s marksističkim prijateljima nego čitanja samog Marxa. Rhees također kaže da je od 1939. godine nadalje LW bio općenito blagonaklonjen prema ruskim komunistima. Rhees je prema vlastitom priznanju prezirao staljinizam od 1937. godine i kaže da se često sporio s LW-om oko toga.

Dakle, zaključio bih da Wittgensteinova djela ne podržavaju interpretaciju njega kao liberalnog filozofa, a biografske činjenice govore upravo suprotno. Na Pavičićevu konfuziju je možda utjecala činjenica da je Wittgenstein, kao i mnogi drugi liberalni mislioci (Popper, Hayek, von Mises), bio iz Beča, a moguće i tada prošireni stav među marksistima da je analitička filozofija „buržujska“ filozofija.

Filozofija u stvarnom svijetu

Filozofija se oduvijek i svugdje smatrala nečim odvojenim od stvarnoga svijeta, nečim beskorisnim i izlišnim. Filozofski problemi čine se nerješivima, a način na koji se oni obrađuju često je vrlo apstraktan i protkan tehničkom terminologijom.  Pa ipak, filozofija se oduvijek i svugdje znala razumjeti kao način snalaženja u stvarnom svijetu, nešto od čega ništa nije korisnije i potrebnije. Filozofski problemi, ako i jesu nerješivi, govore nam nešto o svijetu i nama samima u njemu, a način na koji se filozofski problemi obrađuju, ako i zahtijeva više pažnje, može demonstrirati kako valja misliti i govoriti o bilo čemu.

Jedan suvremeni pokušaj da se filozofija približi stvarnom svijetu može se naći na mrežnoj stranici AskPhilosophers.org, koja djeluje od 2005. godine. Ljudi postavljaju pitanja, a panel od tridesetak profesionalnih filozofa, među kojima je znatan broj poznatih imena, odgovara na pitanja. Prijašnja pitanja i odgovori indeksirana su prema tematsim ključnim riječima, a uz ime svakog od sadašnjih i bivših panelista nalazi se poveznica na njihove odgovore. Na pitanja obično odgovara filozof kojemu tema spada u užu specijalnost, a odgovori su jasni, informativni, benevolentni i nerijetko prilično duhoviti. Prošloga je mjeseca pokrenuta i aplikacija AskPhil koja omogućuje pristup mrežnoj stranici i postavljanje pitanja preko mobilnih uređaja (Iphone, Android).

Pitanja za raspravu: Treba li filozofiju uopće pokušavati približiti stvarnom svijetu i običnom čovjeku? Ovisi li to o filozofskoj paradigmi? Kako u nas približiti filozofiju stvarnom svijetu i običnom čovjeku?