Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Posts Tagged ‘Dennett’

Što je to filozofija?

Posted by Pavel Gregoric dana 08/08/2013

brainBloggerica Maria Popova izvukla je različite definicije filozofije u popularno-filozofskoj uspješnici Davida Edmondsa i Nigela Warburtona Philosophybites, proizašloj iz odličnog podcasta istoga imena u kojemu Warburton i Edmonds razgovaraju s prominentnim filozofima o temama iz njihova područja bavljenja. Preporučam slušanje podcasta, čitanje knjige, kao i pretplatu na kulturnjački blog Brainpickings koji piše Popova.

Ovaj post o različitim definicijama filozofije potaknuo me na sljedeća tri nepovezana razmišljanja.

Prvo, ima nešto neobično u disciplini koja dopušta toliko različitih definicija, odnosno u disciplini koja nema jednu ili nekoliko manje-više standardnih definicija. Naime, ako nema standardne definciije filozofije, kako znamo da je to ona jedna disciplina, a ne više njih? Ili da je ona uopće – disciplina? Rekao bih da su kontinentalna i analitička filozofija doista dvije različite discipline, s različitim definicijama, no čak i ako ostanome u okviru jedne ili druge, postoji veliki broj divergentnih definicija. Pa ipak, sklon sam misliti da kontinentalna filozofija dopušta veći broj različitih definicija nego analitička i da to ukazuje na to da je ona u manjoj mjeri “disciplina” od analitičke.

Drugo, sjećam se kako smo na prvoj godini studija filozofije, onog starog humboldtovskom za kojim su neki još uvijek nostalgični, na kolegiju “Uvod u filozofiju” pola semestra utvrđivali kako jedino filozofi mogu dokučiti što je to filozofija, iako se filozofi ne slažu je li i tko dokučio što je to filozofija, jer je nedokučivost toga što je to filozofija misterij filozofije same. Misterij koji filozofiju, tobože, čini osobito zanimljivom a nas filozofe osobito dubokima i važnima. Pjesnici su čuđenje svijeta, a mi filozofi smo čuđenje svega ostaloga, uključujući filozofije same. Nisam siguran koliko je to tada bilo poticajno pupajućim studentima filozofije, ali u svakom slučaju sada mi se čini pomalo smiješnim. Nekako mi se čini da bi se najprije trebalo okušati u filozofskim problemima i argumentima, pa tek onda reflektirati o prirodi te djelatnosti. Kao da se šegrte upućuje u tajne tesarstva tako da se reflektira o tome što je to tesarstvo i kako ga definirati, prije nego li ih se nauči razlikovati vrste drva koje se mogu tesati i uvježba u rukovanju pilom, dlijetom i blanjalicom.

Treće, postoji jedna definicija filozofije koja potječe od stoika, a koja je važila kao manje-više standardna definicija bar tisuću godina do Alkuina: “Nastojanje oko mudrosti shvaćene kao sustavno znanje o prirodnim, ljudskim i božanskim stvarima” (SVF II.36). Ta definicija danas je preširoka i neadekvatna, jer sustavno znanje o prirodnim stvarima daje nam znanost, o ljudskim stvarima daju nam društvene znanosti, kognitivna znanost i biomedicina – ostavljajući filozofiji i teologiji možda sustavno znanje o božanskim stvarima. Uz to, filozofiji preostaje meta-razina, odnosno sustavna refleksija o svim tim stvarima kao i moment njihovog povezivanja u koherentnu sliku. Na tom tragu je i definicija filozofije koju je dao Wilfrid Sellars: “The aim of philosophy, abstractly formulated, is to understand how things in the broadest possible sense of the term hang together in the broadest possible sense of the term” (u tekstu “Philsophy and the Scientific Image of Man” u njegovoj zbirci Science, Perception and Reality iz 1962.). Za tu definiciju Dennett u svojoj posljednjoj knjizi veli, bez oklijevanja: “That is the best definition of philosophy I have encountered” (Intuition Pumps and Other Tools for Thinking, 2013, str. 70).

Oglasi

Posted in filozofija, znanost | Označeno: , , , | 13 komentara »

Dretske i prirodne funkcije

Posted by Pavel Gregoric dana 14/11/2010

U svojoj knjizi Naturaliziranje uma iz 1995. godine, Dretske povlači razliku između prirodnih i konvencionalnih reprezentacija. Konvencionalne reprezentacije su rezultat informacijskih funkcija umjetnih stvari koje su ljudi osmislili i izgradili kako bi korisnicima pružale određene informacije. Prirodne reprezentacije su rezultat informacijskih funkcija bioloških entiteta koji su te funkcije razvili evolucijom. U bilješci br. 3 na str. 169, Dretske dodaje da evolucija nije jedini izvor prirodnih reprezentacija, već je to i učenje. Naime, Dretske razlikuje reprezentacijska stanja sa sistemskim (filogenetskim) funkcijama od reprezentacijskih stanja s funkcijama koje su stečene individualnim učenjem (ontogenetske).

Na str. 7, Dretske piše: “Ja pretpostavljam da postoje prirodno stečene funkcije, pa stoga i prirodne reprezentacije. Neću argumentirati u prilog tome, nego to naprosto pretpostavljam. Znam da to stajalište nije opće prihvaćeno.” Dretskeovi primjeri filozofa koji niječu da postoje prirodne funkcije su D. C. Dennett, The Intentional Stance, str. 287-321 i J. Searle, The Rediscovery of the Mind, str. 52. Što kažu Dennett i Searle? Zašto oni negiraju postojanje prirodnih funkcija? To su pitanja koja smo postavili na kružoku posvećenom Dretskeovoj knjizi a na koja nismo znali odgovor, pa on slijedi ovdje. 

Searle je kratak i jasan. Kad govorimo o funkciji, podrazumijevamo promatrača koji pripisuje normativnu vrijednost nekom kauzalnom odnosu. “Ne postoji faktička razlika,” piše Searle (str. 52), “u vezi sa srcem koja bi odgovarala razlici između iskaza ‘Srce uzrokuje pumpanje krvi’ i iskaza ‘Funkcija srca je pumpanje krvi’.”

Dennettov prigovor je drugačiji. On smatra da pojam prirodno stečene funkcije zapravo nije u skladu s teorijom evolucije. Naime, teorija evolucije ne dopušta jedan, određen i konačan odgovor na pitanje koja je funkcija nekog dijela tijela. Na primjer, koja je funkcija pandina palca, koji anatomski uopće nije palac, već koščata izraslina ručnog zgloba? “Majka priroda ne obvezuje se,” piše Dennett (str. 320), “izričito i objektivno na ikakva funkcionalna pripisivanja; sva takva pripisivanja ovise o intencionalnom stajalištu u kojemu podrazumijevamo optimalnost kako bismo protumačili ono što vidimo.” Kad pripisujemo funkcije biološkim entitetima, ponajprije dijelovima organizama, gledamo odviše skučeno. Evolucijom su iskušana i neuspješna rješenja, stvoreni nefunkcionalni dijelovi, ali njih ne vidimo jer su propali. Ono što vidimo jesu rezultati “krpanja” neuspješnih ili samo djelomično uspješnih rješenja, pri čemu pojam “funkcije” ima mnogo mekšu granicu od one koju mu pripisuje Dretske.

Posted in biologija, evolucija, filozofija uma | Označeno: , , , , | 5 komentara »

 
%d bloggers like this: