Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for Srpanj 2011.

Racionalnost: vodič k istini ili sluga niskih poriva?

Posted by Joško Žanić dana 16/07/2011

Prema teoriji Sperbera & Merciera, koja je podigla dosta prašine, a o kojoj je nedavno pisao i New York Times, svrha racionalnosti nije, kao što su neki filozofi voljeli misliti, u tome da omogući ljudima uzdizanje do objektivne spoznaje i dosizanje istine, već prije svega u tome da omogući pobjedu u debati te time dominaciju u socijalnoj areni. Uobičajene greške i “slijepe pjege” koje se ljudima događaju pri rezoniranju nisu stoga neizbježni nedostaci naše evolucijom oblikovane logičke sposobnosti, simptomi njezine nesavršenosti, već, naprotiv, prednosti: zanemarivanje argumenata koji nam ne idu u prilog i previđanje evidencije koja prkosi našoj tezi pomažu nam da budemo efikasniji u borbi za pobjedu u diskusiji. Racionalnost, ovako ustrojena, stoga je adaptacija koja njezinu posjedniku olakšava postizanje socijalne dominacije.

Ovdje bi se u neku ruku moglo govoriti o suprotnosti kantovske i nietzscheanske teorije racionalnosti. Prema Kantu, um je sposobnost koja iskustvu daje koherenciju, te time omogućuje spoznaju – spoznaju koja, premda neraskidivo povezana s perspektivom subjekta, ipak ima vrijediti objektivno za sve subjekte, i nezavisna je od njihovih praktičnih potreba. Nietzsche je pak ustvrdio kako “metodika istine nije nađena iz motiva istine, nego iz motiva moći”. Za Nietzschea, naše spoznajne moći razvile su se u svrhu preživljavanja i  gospodarenja nad okolinom, ne iz neke apstraktnoteorijske potrebe, pa je i konačni kriterij točnosti spoznaje u “vrijednosti za život”. Tako se pokazuje kako, kao i obično, nova “otkrića” u filozofiji obnavljaju neku staru debatu u novoj formi. Novost u hipotezi Sperbera & Merciera u odnosu na Nietzshea leži, čini se, dijelom u tome što oni naglašavaju ulogu racionalnosti kao sredstva pobjede nad drugim diskutantima, dok Nietzsche ima u vidu svrhu kontroliranja okoline općenito.

Sperber & Mercier smatraju da, budući da je racionalnost tako usko vezana uz socijalni kontekst, nju treba na taj način i vježbati (recimo, da je poželjno da djeca matematičke probleme rješavaju u grupama), te da je deliberativna demokracija sustav najbolje prilagođen našim evolucijski oblikovanim sposobnostima. Ovdje se radi o shvaćanju demokracije kao “government by discussion” (usp. preporučenu knjigu Amartye Sena), s ključnom ulogom javnog rezoniranja. No, postavljaju se dva problema: ako je ljudska racionalnost posebno “prilagođena” vođenju kognitivnog agensa k tome da pronalazi argumente koji podržavaju njegovu poziciju te zanemaruje one koji mu ne idu u prilog, a taj agens ima “hard-wired” imperativ pobjede, onda po svemu sudeći nije vjerojatno da će ljudi uključeni u javnu raspravu postići konsezus ili priznati argumentacijski poraz (o tome bi nešto mogli reći i sudionici ovog bloga 😀 ). Sperber & Mercier, prema članku u NY Timesu, odgovaraju kako ljudska sposobnost argumentiranja napreduje i usavršava se životom u zajednici – no, ne čini se da to može ukloniti upravo izneseni problem. Drugi problem koji se postavlja jest problem same koncepcije deliberativne demokracije, odn. “government by discussion”: diskutiranje i međusobno argumentativno nadmašivanje, sve je to lijepo i krasno, no, u krajnjoj liniji, netko mora donijeti odluke, tako da se čini da temeljni mehanizam demokracije  ipak nije javno diskutiranje, već izbori koji nekoga dovode u poziciju da donosi odluke (on će ih morati, doduše, javno opravdati, ali čak i ako ta opravdanja svi smatraju neadekvatnima, onaj tko je na vlasti ipak ima moć da provede svoje odluke, ukoliko su, jasno, one u skladu sa zakonom).

Kad je riječ o racionalnosti, treba razlikovati mnoge njezine tipove, pri čemu je ovdje bilo riječi samo o jednom tipu iste. Postoji, recimo, instrumentalna racionalnost, sposobnost da se izabere optimalan način dolaska do nekog cilja, koja svakako ima vrijednost za preživljavanje (npr. pronalazak hrane), a može se smatrati sposobnošću odvojenom od one da pronađemo najbolje argumente za obranu neke teze. Kad je pak riječ o tipu racionalnosti koji je predmetom Sperberova & Mercierova interesa, odnosno o raspravljačkoj racionalnosti (radilo se o “dijalogu duše sa samom sobom”, ili o prepiranju sa socijalnim suparnikom), postavlja se pitanje modelira li klasična logika dovoljno dobro taj tip racionalnosti. Rekao bih da ne, jer se čini da klasična logika nije u stanju izraziti mnoge distinkcije i semantičke odnose koji se pojavljuju na razini ljudskog argumentiranja i raspravljanja. Recimo, ljudi se mogu sporiti je li netko “škrt” ili “štedljiv” (poznati primjer iz kognitivne semantike), ili je li čaša poluprazna ili polupuna, pri čemu ovdje nemamo klasične logičke suprotnosti (to da je čaša poluprazna zapravo povlači da je i polupuna), već razlike u vrednovanju, perspektivi i naglasku. No, dvije ljudske sposobnosti čine se presudnima za raspravljačku racionalnost: sposobnost prepoznavanja kontradikcije i sposobnost prepoznavanja argumentacijskog slijeda, pri čemu pod ovo drugo spada i uviđanje dostatne ili nedostatne evidencije za neku tezu i procjene relevantnosti (nešto je irelevantno ako iz toga i bilo kojih elemenata prethodne rasprave ne slijedi nikakva raspravu-unapređujuća konkluzija koja ne bi slijedila iz tih elemenata samih). Mislim da se filozofske rasprave često ne mogu pozvati na mnogo više od toga.

Oglasi

Posted in analitička, biologija, eksperimentalna filozofija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, Nietzsche, psihologija | Označeno: , , | 5 komentara »

Je li Wittgenstein liberalni filozof?

Posted by Aleksandar Joksić dana 07/07/2011

U Jutarnjem listu od 2. srpnja našao se tekst Jurice Pavičića Liberalizam opet donosi fašizam?. U jednom dijelu teksta Pavičić kaže sljedeće: „U ta doba (kasne osamdeste op. AJ) bio sam student Filozofskog i kao mnogi studenti Filozofskog trovao sam se liberalnim filozofima, čitao Berlina, Wittgensteina i Poppera, a supijani mudrijaški razgovori u pivnici završavali bi Smithom, Montesquieuom, trodiobom vlasti, slabom državom i nevidljivom rukom.“.
Budući da je Ludwig Wittgenstein jedan od najutjecajnijih filozofa, tema mi se čini dovoljno zanimljiva da joj posvetim komentar. Naime, spominjanje Wittgensteina kao „liberalnog filozofa“ baca sjenu sumnje u pogledu toga koliko je Pavičičevo trovanje liberalnim filozofima bilo ekstenzivno. Wittgesteinov doprinos filozofiji se obično smješta u discipline poput filozofije jezika, filozofije uma i filozofije matematike koje su same po sebi apolitične tako da nije jasno kako je iz njih bilo moguće iščitati Wittgensteinove političke stavove, a još manje da je bio liberalni filozof. Štoviše, nije lako iščitati njegove političke stavove ni iz njegovog osobnog života jer su ga mnogi prijatelji i poznanici opisivali kao apolitičnu osobu koja je prezirala novine i političke diskusije. Ipak, neke činjenice iz njegove biografije osporavaju kvalifikaciju „liberalnog filozofa“, a u nastavku ću pobrojati neke od tih činjenica:

1) Wittgenstein (LW) je imao neobičnu fascinaciju s tadašnjim SSSR-om i veliku želju da ode tamo i da se preseli. U jednom pismu Johna Maynarda Keynesa upućenom, na LW-ovu molbu, sovjetskom veleposlaniku, Keynes za LW-a kaže: „On nije član Komunističke partije, ali ima jake simpatije s načinom života kojeg, kako on vjeruje, predstavlja nov režim Rusije“. Kažu neki da je motiv za odlazak u Rusiju bio to što ga je ona podsjećala na utopijske zajednice u Americi i navodno besklasno društvo. Kažu da je „idealistička strana komunizma“ izgledala zadovoljavajuće za LW-ovu „asketsku i religioznu prirodu“.

2) Neki ljudi koji su dobro poznavali LW-a smatrali su ga „staljnistom“. Iako će neki reći da su LW-a Rusiji privlačili Dostojevski i Tolstoj, a ne Staljinova Rusija, svejedno je čudno za jednog liberalnog filozofa da u SSSR-u vidi svoju budućnost.

3) Po nekima je LW imao jaku averziju prema privatnom vlasništvu

4) LW je, kažu, utjecao na Francisa Skinnera (LW-ov ljubavnik s kojim je planirao otići u Rusiju) da postane „tolstojevski socijalist“

5) Dok je bio u Rusiji susretao se s ljudima od kojih su neki izjavili da je pokazao interes za dijalektički materijalizam. Kažu da se doimao kao pravi prijatelj Sovjetskog saveza, a neki da im se čini da je bio predsjednik Društva prijatelja sovjetske Rusije

6) LW-ov veliki prijatelj Piero Sraffa je izjavio da je LW-u u Rusiji bila ponuđena profesura na moskovskom sveučilištu, što je ovaj namjeravao prihvatiti, ali je naknadno ponuda povučena.

7) LW-ovi prijatelji i suradnici Rush Rhees i Elizabeth Anscombe su se suzdržavali od opisa LW-ovog odnosa prema Rusiji i komunizmu. Rhees je izjavio da je poželjnije da ljudi (uključujući njega samog) ne znaju ništa o LW-ovom privatnom životu jer bi možda bili manje skloni da ga čitaju u svijetlu činjenica iz njegovog osobnog života.

8 ) Iako su mnogi izjavili da prema njihovom znanju LW nije čitao Marxa i Engelsa, Rhees kaže da je LW čitao prvi dio Kapitala, a možda i neka druga djela. Kaže da je bio upoznat s osnovnim postavkama dijelektičkog materijalizma što je možda prije bila posljedica diskusija s marksističkim prijateljima nego čitanja samog Marxa. Rhees također kaže da je od 1939. godine nadalje LW bio općenito blagonaklonjen prema ruskim komunistima. Rhees je prema vlastitom priznanju prezirao staljinizam od 1937. godine i kaže da se često sporio s LW-om oko toga.

Dakle, zaključio bih da Wittgensteinova djela ne podržavaju interpretaciju njega kao liberalnog filozofa, a biografske činjenice govore upravo suprotno. Na Pavičićevu konfuziju je možda utjecala činjenica da je Wittgenstein, kao i mnogi drugi liberalni mislioci (Popper, Hayek, von Mises), bio iz Beča, a moguće i tada prošireni stav među marksistima da je analitička filozofija „buržujska“ filozofija.

Posted in analitička, filozofija, filozofija u medijima | Označeno: , , | 3 komentara »

 
%d bloggers like this: