Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for Listopad 2011.

Kraj nasilja?

Posted by Joško Žanić dana 29/10/2011

Prema tezama poznatoga harvardskog kognitivnog psihologa (ne primarno “evolucijskog psihologa”, kako je nedavno označen u Jutarnjem) Stevena Pinkera, koje iznosi u svojoj novoj knjizi (neke od recenzija: NY Times – pozitivna, The New Yorker – negativna, v. i intervju s Pinkerom), suvremeno doba znatno je manje nasilno od prethodnih epoha. Dostupni podaci ukazuju, prema Pinkeru, na to da je u predcivilizacijsko doba oko 15% ljudi umiralo nasilnom smrću, što je pet puta više od postotka nasilnih smrti (u odnosu na ukupnu populaciju) u dvadesetom stoljeću uzrokovanih ratom, genocidom i ljudski uzrokovanom glađu zajedno. Također, stope umorstva pale su od Srednjeg vijeka naovamo 30 puta. Drugu polovicu dvadesetog stoljeća karakterizira nezapamćen pad u količini ratova i sukoba. Dojam da je svijet vrlo nasilan, a da je posebice dvadeseto stoljeće bilo takvo, proizlazi, prema Pinkeru, iz neadekvatnog uvida u statističke podatke. Drugi svjetski rat  doista je bio vrlo krvav, ali daleko ga nadmašuju pad Rima, mongolska osvajanja i sl.

Pinker navodi brojne uzroke ovog trenda, među njima pojavu države, uspon gradova, širenje pismenosti (koje je dovelo i do širenja “kruga empatije”), trgovinu, demokraciju pa sve do pokreta za ljudska prava u dvadesetom stoljeću. No, čimbenik koji posebno naglašava u svome recentnom kratkom članku u časopisu Nature jest uloga uma. Pinker tvrdi da smo postali pametniji, što se vidi po tome da se rezultati na testovima IQ-a moraju periodički “renormalizirati” kako bi dali prosječan rezultat od 100.  Među uzrocima naše “uvećane pameti” su povećanje trajanja i kvalitete školovanja, širenje aktivnosti manipuliranja simbolima u sfere rada i odmora te postupno prodiranje znanstvenog i analitičnog rezoniranja  u svakodnevni život. Statistički pak podaci pokazuju da su, kako ljudi s jačim sposobnostima rezoniranja, tako i društva s višim obrazovnim i intelektualnim standardima, u prosjeku manje nasilni od manje umnih ljudi i zajednica.

Osim ovih statističkih podataka, Pinker navodi i apstraktne argumente koji ukazuju zašto je vjerojatno da će više uma dovesti do manje nasilja. Kao prvo, racionalno pobijanje kojekakvih predrasuda i zaostalih uvjerenja znatno će umanjiti njihovu snagu kao potencijalnih pokretača nasilja. Nadalje, rezoner je u stanju sagledati svoju situaciju i vjerojatno će doći do zaključka da je, u svrhu očuvanja života i zdravlja, probitačnije izbjegavati nasilne konflikte. Naposljetku, zajednica rezonera vjerojatno će doći do sporazuma koji odgovara svima, a koji smanjuje količinu prihvatljivog nasilja.  

Pinker ukazuje na to, a o tome je i pisao u svojim ranijim knjigama (posebice “How the Mind Works” i “The Blank Slate”), da su ljudi itekako kognitivno-motivativno i fizički osposobljeni za nasilje, te da je mit o potpuno miroljubivim primitivnim zajednicama samo to – mit (pokazalo se da su antropolozi koji su neke takve zajednice proglasili potpuno miroljubivima boravili kod njih točno u vrijeme između periodičkih ratova u koje se one upuštaju:) ; također, u svim se zajednicama pokazalo da su oni pojedinci koji su bili uspješniji u ratu i ubijanju bili poželjniji partnericama, itd.). No, nasilje nije trajna ljudska potreba, poput hrane, seksa ili sna, već je po svoj prilici sredstvo, na čiju se veću ili manju primjenu može utjecati. Presudan utjecaj odigrao je, u moderno i suvremeno doba, prema Pinkeru, um, uvećana sposobnost rezoniranja, kritičkog promišljanja i univerzalizacije.

Moram priznati da sam pomalo ambivalentan prema ovim Pinerovim tezama (barem u obliku u kojem su mi trenutno dostupne). S jedne strane, uvijek je lijepo čuti trijeznu prosudbu koja pobija uobičajenu buku koja dolazi s ljevice, a prema kojoj se upravo nalazimo u apokaliptičnoj situaciji kapitalom porobljenog svijeta, gdje se čeka konačni obračun između sila zla (kapitala) i potlačenog mnoštva koje huči.  A opet, sugestije da je, recimo, Winston Churchill, kad je napisao “I hate Indians. They are a beastly people with a beastly religion” (citira Pinker, Nature 478: 311) na neki način bio gluplji (nije napravio “mental leap” univerzalizacije) od današnjeg prosječnog školarca koji zna da tako nešto ne smije reći (a ni misliti/osjećati), nisu uvjerljive. Ako je itko bio inteligentan, to je valjda bio Churchill, tako da se čini da je današnja sklonost političkoj korektnosti i stanovitoj većoj senzibiliziranosti prema pravima manjina više svojevrsna moda na koju se želi prikopčati svatko kome je stalo da bude “in”, nego što je intelektualni doseg koji ranijim generacijama ne bi bio dostupan. Dakle, sjetiti se da sve ljude treba tretirati prema jednakim načelima nije bilo teško ni u antici, no čini se da su drugi faktori doprinijeli tome da se tako nešto proširi, barem na deklarativnoj razini, na razvijenom Zapadu. Inteligencija i obrazovanost doista stoje u određenoj inverznoj korelaciji sa sklonošću nasilnome ponašanju, ali inteligencija može itekako postati dijaboličkom. Inteligentniji i obrazovaniji ljudi imat će veću šansu da nađu nenasilan modus vivendi s drugim takvim ljudima, nego što će to moći oni manje inteligentni i obrazovani. A opet, inteligentni ljudi bit će skloni upregnuti svoje manje inteligentne sunarodnjake da zlostavljaju treće strane – kritičarka Pinkerove knjige u New Yorkeru prigovara da on uopće ne uzima u obzir primjer kolonijalizma. Ovdje se može dodati da je uređenje poput liberalne demokracije sklono promovirati ne-nasilno razrješavanje konflikta, no to uređenje štiti samo one koji su pokriveni njegovim sustavom pravila, što ne sprečava nasilno ponašanje neke liberalne demokracije “prema van” (mjera protiv toga je jačanje međunarodnih institucija, tj. međunarodnog lib-dem poretka). No, važna činjenica jest i ta da su liberalne demokracije nesklone ratovati s drugim državama uređenima po istome principu.  

Ako su Pinkerovi podaci točni, činjenica je da živimo u mirnijem i sigurnijem svijetu, što osobito vrijedi za stanovnike liberalnih demokracija. Tome je svakako pridonijela konvergencija brojnih uvida i pronalazaka tijekom povijesti, što i jest Pinkerova teza, no postavlja se pitanje relativne važnosti pojedinih čimbenika. Dakle, mnoga pitanja se postavljaju, no važnijim od njihova razrješenja smatram to da Filipović razbije onog tipa sutra navečer!   

Posted in biologija, evolucija, kognitivna znanost, kultura, psihologija, psihologijs morala, znanost | Označeno: , , | 29 komentara »

Korice knjige

Posted by Pavel Gregoric dana 19/10/2011

S kolegom Filipom Grgićem s Instituta za filozofiju u Zagrebu pripremam za tisak izdanje Teofrastove Metafizike koje će sadržavati uvod, grčki tekst, prijevod i komentar. Zamolio sam izdavača da pripremi nekoliko mogućih rješenja prednjih korica knjige i dao mu neke sugestije. Izdavač je bio ljubazan proslijediti nekoliko probnih rješenja. (Sva rješenja su privremena i nepotpuna te kao takva ne podliježu autorskim pravima.)

Stavljam ta rješenja na glasanje. Molim da niže ostavite svoj glas za rješenje koje vam se čini najboljim. Glasanje je otvoreno do 15. 11. 2011.

Rješenje 1                                                                                                                Rješenje 2

Rješenje 3                                                                                                                Rješenje 4

Posted in analitička, filozofija | 1 Comment »

O razlici između filozofskog i filološkog prijevoda

Posted by Pavel Gregoric dana 10/10/2011

Još kao student susreo sam se s distinkcijom iz naslova koju su povlačili, i još uvijek povlače, neki domaći filozofi. Jednom profesoru nadobudno sam poslao svoj prijevod Aristotelova kratkog spisa O proricanju iz snova, a on mi je u pismu odgovorio otprilike ovako (citiram iz pamćenja): “Dragi kolega, hvala na prijevodu, pročitao sam ga sa zanimanjem. Prijevod vam je jednako tako dobar, ili ako baš hoćete jednako tako loš, kao i svaki drugi filologijski prijevod. Evo sad kako bi trebao izgledati filozofijski prijevod prvog odlomka tog spisa…” Profesor, dakle, tvrdi da su (i) svi “filološki prijevodi” jednako dobri, to jest da su (ii) svi “filološki prijevodi” jednako loši, dok su, po implikaciji, (iii) bar neki “filozofski prijevodi” uistinu dobri.

Tada sam ovu distinkciju protumačio u svjetlu jedne anegdote koja mi se urezala u pamćenje. Na jednoj obiteljskoj proslavi tijekom druge godine studija imao sam prilike upoznati profesora Milivoja Sironića, našeg glasovitog klasičnog filologa, dragog čovjeka i odličnog pedagoga, negdašnjeg dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, profesora emeritusa i člana suradnika HAZU. Za profesora Sironića znao sam putem prijevoda Aristotelova spisa O duši, objavljenog 1987. godine u znamenitoj “Filozofskoj biblioteci” izdavačke kuće Naprijed (taj prijevod više puta je tiskan, a 1996. izašlo je i drugo izdanje). Prišao sam profesoru Sironiću i zamolio ga da mi objasni što Aristotel misli kad kaže da je duša entelehija, kako stoji u prijevodu, na što mi je Sironić skromno odgovorio: “Ne znam ti ja to, sinko. Pitao sam profesora Bošnjaka [redaktora prijevoda, PG] što je to entelecheia kod Aristotela i kako da prevedem tu riječ, a on mi je odgovorio da ništa ne brinem i samo prevedem s ‘entelehija’, pa sam ja tako i učinio.”

Odatle sam zaključio da filolozi prevode klasične filozofske tekstove a da ih zapravo ne razumiju, što mi je rasvijetlilo onu distinkciju. Filološki su prijevodi ono što filolozi sastavljaju na temelju svog poznavanja morfologije i sintakse teksta koji prevode, ali bez pravog razumijevanja semantike tog teksta. Filozofski prijevod, s druge strane, označuje prijevod koji počiva na temeljitom razumijevanju značenja teksta. To me tumačenje spomenute distinkcije neko vrijeme zadovoljavalo.

Ali ne zadugo. Nakon što sam pročitao Hamlynov prijevod i komentar II. i III. knjige O duši, shvatio sam, barem okvirno, što Aristotel misli kad kaže da je duša he prote entelecheia određene vrste tijela: to je prvi stupanj dovršenosti, tj. prvi stupanj realizacije potencijala određene vrste tijela. Počeo sam tako čitati engleske prijevode, po mogućnosti s popratnim komentarima, i imao sam blagotvorni osjećaj da moje razumijevanje raste. Uvidio sam da je Aristotel bio zaokupljen konkretnim problemima, koji su najčešće potjecali od Platona, i komentar mi je znao objasniti koji su to problemi bili i gdje su izvorno bili formulirani. Shvatio sam da Aristotel formulira problem i rješava ga nizom argumenata, od kojih većina imaju jednu ili više premisa i konkluziju, koji se argumenti međusobno dopunjuju ili nadograđuju. Shvatio sam da isto važi i za Platona i za Plotina i za veliku većinu filozofa, antičkih , srednjovjekovnih i novovjekovnih. Tako bi, dakle, zaključio sam, trebali izgledati filozofski prijevodi.

Ali onda me isti onaj profesor s početka priče pokolebao. Gledajući zamišljeno u bibliografiju mog diplomskog rada u kojoj su bili navedeni prijevodi i komentari koji su mi omogućili da nešto shvatim, veli on da su to sve filološki prijevodi i da nema nijednog filozofskog. Kako, molim? Nema nijednog filozofskog? Hermann Bonitz, Werner Jaeger, Sir David Ross, Harold Joachim, David Balme, Jonathan Barnes – sve su to sastalvjači “puko filoloških prijevoda”? Ja sam, naprotiv, bio dojma da su ti ljudi prilično dobro razumjeli Aristotela – kad su svojim prijevodima i komentarima i meni omogućili da nešto od Aristotela razumijem, da shvatim koja su ga pitanja mučila i kako je na njih pokušao odgovoriti, često na suvisao i uvjerljiv način. U tom sam dojmu ustrajao do danas i on je iziskivao da ponovno razmislim o distinkciji između filološkog i filozofskog prijevoda kojom operira profesor i, kako sam vremenom doznao, značajan broj njegovih istomišljenika.

I što je rezultat mog ponovnog razmišljanja o distinkciji između filološkog i filozofskog prijevoda? On bi se mogao sažeti ovako. “Filozofski prijevod” karakterizira sljedeće:

  • pokušava se prevesti svaka riječ, uključujući članove i čestice, najčešće posezanjem za arhaizmima ili izmišljanjem novih riječi
  • pokušava se zadržati poredak riječi u izvorniku, čak i kad to prijevodni jezik izvitoperi do neprepoznatljivosti
  • pokušava se prenijeti etimologija riječi u izvorniku, najčešće posezanjem za arhaizmima ili izmišljanjem novih riječi
  • nema nikakvog osjećaja za idiomatiku izvornog jezika
  • ergo: takav je prijevod nejasan i nečitak
  • ergo: takav prijevod ne omogućuje čitatelju da razumije izvorni tekst (iako nedvojbeno demonstrira prevoditeljevu sposobnost konzultiranja Skokova Etimologijskog rječnika hrvatskog jezika, poznavanja crkveno-staroslavenskog te maštovitosti u kovanju novih riječi).

Filološki prijevod karakterizira sljedeće:

  • ne prevodi se svaka riječ
  • poredak tiječi prilagođava se standardnom jeziku na koji se prevodi
  • ne pokušava se simulirati etimologiju izvornika
  • uočava se idiomatika izvornika i ona se pokušava prevesti odgovarajućom idiomatikom jezika na koji se prevodi
  • ergo: takav prijevod može biti jasan i čitak
  • ergo: takav prijevod može omogućiti čitatelju da razumije izvornik.

Dakako, filološki prijevod može biti dobar ili loš, ovisno o tome u kojoj mjeri ima navedene karakteristike i time omogućuje razumijevanje izvornika. A razumijevanje izvornika prijevod ne može omogućiti ukoliko prevoditelj sam ne razumije tekst koji prevodi. Na primjer, ako se prevodi tekst iz antičke astronomije, osim poznavanja antičkog jezika, prevoditelj mora biti prilično dobro upućen u astronomiju. Poznavanje antičkog jezika i upućenost u astronomiju, dakako, ne čine njegov prijevod “astronomskim prijevodom” (ili: “astronomijskim prijevodom”), za razliku od “filološkog prijevoda”, nego eventualno njegov prijevod čini dobrim prijevodom astronomskog teksta, za razliku od lošeg prijevoda astronomskog teksta.

I tako sam došao do sljedećeg zaključka. Postoji samo dobar ili loš prijevod. Svaki prijevod je filološki u smislu da uključuje minimalne jezičke kompetencije, poznavanje jezika izvornika i jezika prijevoda. Prijevod može biti loš ako je poznavanje bilo jezika izvornika bilo jezika prijevoda manjkavo. Ali prijevod može biti loš čak i uz odlično poznavanje oba jezika – ako prijevod nije informiran temeljitim razumijevanjem izvornika koji se prevodi i konteksta u kojemu je izvornik nastao.

Distinkcija između filozofskog i filološkog prijevoda uopće nije normativna, nego evaluativna. Kad je onaj moj profesor htio izreći nepovoljan sud o nekom prijevodu, rekao bi da je prijevod “filološki” (ili, naglašenije, “puko filološki”), dok bi epitet “filozofski” bio rezerviran za povoljan sud o nekom prijevodu. Kad bi me netko danas natjerao da prihvatim tu distinkciju, i ja bih je koristio isključivo evaluativno, ali obrnuto: epitet “filozofski” koristio bih kao pejorativnu oznaku za prijevode obilježene  gore navedenim karakteristikama. I to bi bilo u skladu s načinom na koji se epitet “filozofski” rašireno upotrebljava u južnoslavenskim jezicima, načinu za čiju su pejorativnu upotrebu vjerojatno krivi i sami filozofi koji su u tim krajevima djelovali.

Posted in filozofija, prevođenje | Označeno: , , , , | 2 komentara »

 
%d bloggers like this: