Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘evolucija’ Category

Psihološki temelji umjetnosti

Posted by Aleksandar Joksić dana 24/03/2013

peruginoSigurno vam se svakodnevno događa da vam se pogled „slučajno“ susretne s tuđim pogledom. U psihologiji postoji već obimna literatura o percepciji pogleda koja pokazuje da direktni pogledi (nadalje: DP) snažno privlače pažnju pojedinca; da su, drugim riječima, „attention-grabbing“. Prije svega, oči su informacijski najzasićeniji dijelovi lica što objašnjava zašto ljudi najviše obraćaju pažnju na njih. Istraživanja su pokazala da su DP veći distraktori od nedirektinih pogleda (npr. povećavaju Stroop interferenciju), da u zadacima vizualne pretrage ljudi brže detektiraju DP od neDP, da stvaraju veći arousal (fiziološki mjereno), da ljudi procjenjuju atraktivnijima slike s DP, da djeca stara samo tri dana više gledaju u slike s DP, da pogled u nekog tko direktno gleda u nas facilitira njegovu identifikaciju i razlikovanje spola i tako dalje. U tom smislu neki istraživači govore o specijaliziranom modulu u mozgu koji stvara tzv. eye contact effect, pojavu gdje određeni specijalizirani pshološki mehanizmi omogućuju automatsko detektiranje DP iz vizualne okoline te zatim induciraju modulaciju kognitivnog procesiranja i bihevioralnih odgovora. Drugim riječima, direktni pogledi iz naše okoline automatski regrutiraju ograničene resurse mehanizama za informacijsko procesiranje nauštrb drugih vizualnih podražaja iz okoline.

Imaju li ova istraživanja ikakve implikacije za one umjetnosti koje omogućuju reprezentaciju pogleda? Olivier Morin misli da imaju što pokazuje na primjeru slikarskih portreta u članku koji čeka objavljivanje u novom broju časopisa Evolution and Human Behavior (download članka dostupan ovdje, medijski sažeci članka ovdje i ovdje).

U prvom istraživanju Morin je pokazao da su renesansni portreti s DPmona lisa postali poznatiji, tj. da su takvi portreti zastupljeniji u suvremenim umjetničkim knjigama od portreta s neDP. Kasnija analiza je pokazala da je prednost imanja DP u portretu specifična za portrete koje prikazuju anonimne osobe, dok je efekt direktnog pogleda na zastupljenost u portretima s poznatim i identificiranim osobama neznačajan. To se objašnjava time da slike s poznatim osobama ne moraju privlačiti gledateljevu pažnju kao druge slike da bi bile zastupljenije i poznatije u današnje vrijeme.

Budući da su druga istraživanja pokazala da postoji konzistentnost prosudbe kritičara umjetnosti kroz vrijeme, to bi moglo značiti da su portreti s DP bili privlačni u Renesansi, baš kao i danas. To je dovelo Morina do drugog istraživanja koje je ispitalo da li je u Renesansi došlo do povećanja proporcije portreta koji gledaju u gledatelja. Nalazi su pokazali da su svakog desetljeća 16. stoljeća DP portreti bili vjerojatniji za 20% i promjena je bila trajna, a ne ciklična fluktuacija. Proporcija DP portreta nije išla do kraja već je negdje u 17. stoljeću, tvrdi Morin, počela oscilirati na oko 75% europskih portreta. Razlog tome, kaže, može biti što je vizualna privlačnost DP, kao i drugih psiholoških atrakcija (poput atrakcija prema alkoholu ili soli u hrani), ovisna o dozi: prevelika doza može biti loša i/ili dovesti do zasićenja.

Morinov zaključak u trećem istraživanju je da do navedene promjene dolazi zbog promjene između slikara (za razliku od promjene unutar slikara kada pojedini slikari s vremenom mijenjaju svoj stil jer uče iz vlastitog i tuđeg iskustva da klijenti preferiraju DP u portretima ili više imitiraju svoje kolege): novije generacije slikara, još dok su pripravnici, započinju sa stilom koji se razlikuje od stila dosadašnjih generacija, barem što se tiče slikanja pogleda.

Što je, dakle, dovelo do toga da su renesansni portreti postupno evoluirali prema dominaciji portreta s DP? Kombinacija kognitivne privlačnosti, kulturalne selekcije i demografske promjene, misli autor. Po njemu, moguća su dva scenarija: mlađi slikari su transformirali stil starijih slikara dok su ga kopirali (mlađi renesansni slikari učili su se slikanju putem kopiranja); modificirali su input koji su dobivali s obzirom na svoja kognitivna ograničenja (vizualne preferencije), ili su već u fazi učenja bili izloženi „pristranom“ uzorku slika koje su reproducirali – „pristranom“ jer su u njemu bili više zastupljeni DP portreti. Bilo kako bilo, radi se o tome da su mlađe generacije slikara reproducirali stil s pristranošću (biasom) koja je konzistentna s kognitivnom privlačnošću direktnog pogleda.

raphaelIdeja je, dakle, da postoje psihološki privlačniji elementi kulture koji, među ostalim faktorima, objašnjavaju zašto su određene kulturalne reprezentacije „selektirane“ i dominiraju u populaciji. No, da bismo objasnili zašto su neki elementi kulture kognitivno privlačniji od drugih, trebamo uzeti u obzir evoluirane aspekte ljudske psihologije. Mislim da je takav pristup shvaćanju kulturne evolucije sličan pristupu Dana Sperbera koji se naziva „epidemiologija reprezentacija“ ili „kulturalna epidemologija“ (pristup koji treba razlikovati od memetike). U slučaju portreta s DP, postoje evoluirane perceptualne pristranosti prema detektiranju direktnih pogleda (i privlačenju pažnje promatrača) iz naše vizualne okoline, a koje objašnjavaju zašto bi portreti s DP bili privlačniji slikarima i gledateljima. Takve reprezentacije bi se po Sperberu širile poput epidemije; makro-pojave i stabilnosti (poput kulturalne stabilnosti reprezentacije DP u portretima) objašnjavaju se u terminima mikro-procesa (kognitvnog ustrojstva pojedinaca i njihovih interakcija).

Ljudska kognicija koja spada u te mikro procese, naime, funkcionira po nekim načelima, a Sperber 1986. godine, zajedno s Deirdre Wilson u knjizi Relevance: Communication and Cognition, spominje tzv. kognitivni princip relevantnosti po kojem je ljudska kognicija usmjerena prema maksimizaciji relevantnosti, pri čemu je podražaj iz okoline „relevantniji“ što su kognitivni učinci koji proizlaze iz procesiranja inputa veći, a napori procesiranja manji.

Zašto bi onda vizualni podražaji direktnog pogleda bili relevantniji vizualni podražaji? Pa, rekao bih da nečiji pogled u nas može vrlo lako značiti da smo predmet nečijeg interesa, želja ili vjerovanja, dakle mentalnih stanja drugih. U okolini u kojoj smo mi, ali i druge životinje, evoluirali, pristranost pri alokaciji ograničenih resursa pažnje prema procesiranju takvih podražaja mogla bi imati veliku adaptivnu vrijednost: od detektiranja potencijalnih grabežljivaca i namjera neprijatelja, do zainteresiranih reproduktivnih partnera/ica. Zašto bi bilo adaptivno imati takve pristranosti čini mi se da zapravo spada pod općenitije pitanje zašto bi bilo adaptivno imati teoriju uma, tj. sposobnost pripisivanja drugim bićima mentalna stanja.

U tom smislu, moglo bi se reći, umjetnici (slikari, fotografi itd.) ili marketinški stručnjaci što se toga tiče, tek eksploatiraju evoluirane aspekte ljudskog uma.

Premda se Morin u svom članku ne bavi (biološkom) evolucijom, on mi je rafaelzanimljiv i instruktivan jer pokazuje u kojem smislu evolucijski pristup umjetnosti može biti relevantan. Evolucijski pristup se ne mora ograničiti, kako neki misle, na veliku tvrdnju da je umjetnost (religija ili nešto treće) „adaptacija“, već može objasniti određene aspekte određene umjetnosti (u ovom slučaju DP u portetima) pozivajući se na evoluirane psihološke dispozicije. U jednoj od prethodnih rasprava neki su izgleda došli do, mislim, krivog zaključka da bi evolucijski pristup (ili pristup koji ističe važnost urođenih aspekata uma) umjetnosti trebao negirati promjenu ili raznolikost umjetničkih formi pa ako smo već ustanovili promjenjivost umjetnosti kroz vrijeme ili pak kulturalnu različitost, ipso facto smo pokazali da je evolucijski pristup besmislen. No, u slučaju portreta imamo i promjenjivost i različitost (npr. mnoge kulture implicitno zabranjuju zurenje u nekim kontekstima i to se odražava u portretima pa tako u korejskim portretima dominiraju neDP portreti, no pitanje je što bi bilo da su umjetnici slobodno pušteni da variraju smjerove pogleda) pa to svejedno ne negira evolucijsku relevantnost pri razumijevanju umjetnosti i njenih specifičnih formi.

Postavlja se, doduše, pitanje koliko su navedeni pristupi zastupljeni u našim studijima umjetnosti ili književnosti. Da li bi ovakvi psihološki pristupi uopće trebali biti zastupljeni u studiju povijesti umjetnosti? Ukoliko su zainteresirani za objašnjenje pojave specifičnih formi, njihove stabilnosti ali i promjena umjetničkih stilova, odgovor je, mislim, potvrdan. Jedna od opasnosti fokusiranja samo na povijest može biti ta da, rekao bih, ljudi steknu dojam da su jedini uzročni faktori povijesni utjecaji i imitacija, dok zapravo veliku ulogu može igrati činjenica da su neki oblici u startu povlašteniji odnosno kognitvno atraktivniji, a zašto su neki oblici i reprezentacije takvi može nam objasniti evolucijska perspektiva.

I na kraju, što je s filozofijom i njenom povijesti? Da li kognitivna privlačnost i ovdje može igrati ulogu? Jesu li filozofi toliko racionalni da se mogu oduprijeti određenim mislima koje „prirodno“ dolaze i koje su više „catchy“ od drugih, ili doista postoje misli i reprezentacije unutar filozofije za koje možemo reći da su „kognitvno privlačniji“, a što bi pomoglo objasniti zašto se uvijek nanovo pojavljuju ili perzistiraju kroz vrijeme?

Posted in evolucija, kognitivna znanost, kultura, psihologija, umjetnost | Označeno: , , , , | 6 komentara »

Moralnost, evolucija, normativnost i dostojanstvo

Posted by Joško Žanić dana 26/12/2012

U svome tekstu u The New York Review of Books poznati filozof Thomas Nagel recenzira dvije recentne knjige o pitanjima morala imoralnost etike.

Prva knjiga (J. Haidt, The Righteous Mind) bavi se evolucijskim izvorima moralnosti (neki će reći: ne opet!), koje pronalazi u urođenim modulima i grupnoj selekciji. Knjiga postulira šest različitih tipova moralnog stava, koji se manifestiraju putem intuitivnih, pozitivnih ili negativnih, moralnih reakcija, a koje različite kulture kombiniraju kako bi formirale svoju specifičnu verziju moralnosti: briga/ozljeđivanje, sloboda/ugnjetavanje, poštenje/varanje, lojalnost/izdaja, autoritet/subverzija, svetost/oskvrnuće. Prema Nagelu, Haidt tvrdi da (raz)um ima zanemarivu ulogu u formiranju moralnih stavova – većinom onu post festum racionalizacije – dok se bilo koji uspješni moralni sustav mora temeljiti na ovim instinktivnim, intuitivnim, evolucijski oblikovanim stavovima. Također, Haidt prigovara lijevo-liberalnim pozicijama da naglašavaju samo tri od osnovnih moralnih stavova, naime brigu, slobodu i poštenje, dok konzervativci uzimaju u obzir svih šest, dakle i one koji su liberalima i ljevičarima često odbojni: lojalnost, autoritet i svetost. Upravo ove posljednje tri vrijednosti Haidt smatra presudnima za povezivanje ljudi u zajednici i za osjećaj smislenosti života, a njihovo odbacivanje ili zanemarivanje drži pogubnim. Haidt također smatra da strogo racionalističke, univerzalističke etike nemaju mnogo šanse za uspjeh jer se suviše udaljuju od naše evolucijski oblikovane sposobnosti za moralno rasuđivanje.

Nagel prigovara na sljedećoj ključnoj točki: kakvi god bili evolucijski izvori i urođeni oblici funkcioniranja određenih naših sposobnosti (također, kakvo god bilo socio-kulturno uvjetovanje kojem smo izloženi), u etičkoj diskusiji ne možemo eliminirati određena gledišta zato što naizgled nisu u skladu s ovima. Drukčije rečeno, normativno ne slijedi iz deskriptivnog, te se mi možemo zalagati za određena moralna načela nezavisno od empirijskih činjenica o tome kako nešto (navodno) funkcionira u našem umu ili nekoj zajednici/kulturi. Možemo bez kontradikcije zahtijevati univerzalna moralna pravila bez obzira što “prirodni” um većine ljudi nije sklon takvom načinu mišljenja – to možemo uostalom i zato što ljudski prirodni um jest, barem potencijalno, opremljen sposobnostima rezoniranja na tom nivou. (Za izvrsnu analizu – koja sama ne zauzima moralne/vrijednosne stavove – vrijednosnog sustava kao multidimenzionalnog kognitivnog sustava te odnosa istog prema usvajanju normi karakterističnih za pojedinu kulturu, preporučam Jackendoffovu Language, Consciousness, Culture, pogl. 9-11).

Druga knjiga koju Nagel prikazuje (M. Rosen, Dignity) bavi se pojmom dostojanstva. Nadovezujući se na Kanta, Rosen ustoličuje pojam dostojanstva kao ključan moralni pojam, no, za razliku od Kanta, odvaja ga od pojma prava, što Nagel kritizira. Kao potvrdu za tezu da ideja dostojanstva nema veze s ljudskim interesima (dok prava imaju) Rosen navodi normu, prisutnu u svim kulturama, da se tijela mrtvih tretiraju s poštovanjem. No, Rosen je, tvrdeći kako to tretiranje nema “nikakve veze s interesima preminulog ili bilo koga drugog” po svemu sudeći u krivu: podrijetlo te norme ne treba tražiti samo u cilju ne-širenja zaraze i sl., već, recimo, u ekstenziji norme da tijela drugih osoba treba tretirati s poštovanjem, što znači bez nasilja, itd. Dakle, nije točno da tretiranje mrtvih nema veze s interesima “bilo koga drugog”, jer zapravo ima veze s interesima svih. Dobro je poznato da se pogrebi priređuju, ne zapravo zbog umrlih (njima je doista, moglo bi se reći, svejedno), već zbog ostalih (rodbine, prijatelja, itd.), kako bi si mogli slati razne poruke, “make an appearance”, natjecati se na razne načine, itd. Mislim da i zabrana eutanazije ima sličan temelj: strah da nastupa slippery slope. Dakle, mogućnosti su brojne, među njima i one evolucijske, za dublje objašnjenje ideje dostojanstva i njezine primjene. No, da koncept dostojanstva jest ključan potvrđuju i nedavne revolucije u arapskom svijetu, koje su mnogi komentatori okarakterizirali kao “the quest for dignity”. Radi se, mislim o tome, da je osjećaj vlastitog statusa (bolje: konceptualizacija vlastitog statusa i emotivno-motivacijski mehanizmi s time povezani) jedna od ključnih sastavnica samopercepcije te da je unapređenje tog statusa jedan od ključnih motiva u društvenom djelovanju. Takav motiv može pokrenuti pojedince da riskiraju mnogo toga (life and limb, takoreći) kako bi postigli viši status, kao što može pokrenuti i široke slojeve društva na djelovanje kako bi postigli status koji smatraju da im pripada – odn. kako bi odagnali osjećaj poniženja koji proizlazi iz konceptualizacije svoga statusa kao nedostatnog.

Mislim da među ključne ljudske motive pripadaju djelomično kontrarni motivi statusa i konformizma (premda kao “derivativni” motivi, naime oni čije ispunjenje omogućuje zadovoljenje nekih bazičnijih potreba), a među ključne društvene vrijednosti djelomično kontrarne vrijednosti individualizma i solidarnosti. Svaki pojedinac mora naći neki balans između dotičnih motiva, kao što i svako društvo mora pronaći neki balans između dotičnih vrijednosti.

Posted in biologija, etika, evolucija, filozofija, politička filozofija, psihologijs morala | Označeno: , , | 136 komentara »

Kraj nasilja?

Posted by Joško Žanić dana 29/10/2011

Prema tezama poznatoga harvardskog kognitivnog psihologa (ne primarno “evolucijskog psihologa”, kako je nedavno označen u Jutarnjem) Stevena Pinkera, koje iznosi u svojoj novoj knjizi (neke od recenzija: NY Times – pozitivna, The New Yorker – negativna, v. i intervju s Pinkerom), suvremeno doba znatno je manje nasilno od prethodnih epoha. Dostupni podaci ukazuju, prema Pinkeru, na to da je u predcivilizacijsko doba oko 15% ljudi umiralo nasilnom smrću, što je pet puta više od postotka nasilnih smrti (u odnosu na ukupnu populaciju) u dvadesetom stoljeću uzrokovanih ratom, genocidom i ljudski uzrokovanom glađu zajedno. Također, stope umorstva pale su od Srednjeg vijeka naovamo 30 puta. Drugu polovicu dvadesetog stoljeća karakterizira nezapamćen pad u količini ratova i sukoba. Dojam da je svijet vrlo nasilan, a da je posebice dvadeseto stoljeće bilo takvo, proizlazi, prema Pinkeru, iz neadekvatnog uvida u statističke podatke. Drugi svjetski rat  doista je bio vrlo krvav, ali daleko ga nadmašuju pad Rima, mongolska osvajanja i sl.

Pinker navodi brojne uzroke ovog trenda, među njima pojavu države, uspon gradova, širenje pismenosti (koje je dovelo i do širenja “kruga empatije”), trgovinu, demokraciju pa sve do pokreta za ljudska prava u dvadesetom stoljeću. No, čimbenik koji posebno naglašava u svome recentnom kratkom članku u časopisu Nature jest uloga uma. Pinker tvrdi da smo postali pametniji, što se vidi po tome da se rezultati na testovima IQ-a moraju periodički “renormalizirati” kako bi dali prosječan rezultat od 100.  Među uzrocima naše “uvećane pameti” su povećanje trajanja i kvalitete školovanja, širenje aktivnosti manipuliranja simbolima u sfere rada i odmora te postupno prodiranje znanstvenog i analitičnog rezoniranja  u svakodnevni život. Statistički pak podaci pokazuju da su, kako ljudi s jačim sposobnostima rezoniranja, tako i društva s višim obrazovnim i intelektualnim standardima, u prosjeku manje nasilni od manje umnih ljudi i zajednica.

Osim ovih statističkih podataka, Pinker navodi i apstraktne argumente koji ukazuju zašto je vjerojatno da će više uma dovesti do manje nasilja. Kao prvo, racionalno pobijanje kojekakvih predrasuda i zaostalih uvjerenja znatno će umanjiti njihovu snagu kao potencijalnih pokretača nasilja. Nadalje, rezoner je u stanju sagledati svoju situaciju i vjerojatno će doći do zaključka da je, u svrhu očuvanja života i zdravlja, probitačnije izbjegavati nasilne konflikte. Naposljetku, zajednica rezonera vjerojatno će doći do sporazuma koji odgovara svima, a koji smanjuje količinu prihvatljivog nasilja.  

Pinker ukazuje na to, a o tome je i pisao u svojim ranijim knjigama (posebice “How the Mind Works” i “The Blank Slate”), da su ljudi itekako kognitivno-motivativno i fizički osposobljeni za nasilje, te da je mit o potpuno miroljubivim primitivnim zajednicama samo to – mit (pokazalo se da su antropolozi koji su neke takve zajednice proglasili potpuno miroljubivima boravili kod njih točno u vrijeme između periodičkih ratova u koje se one upuštaju:) ; također, u svim se zajednicama pokazalo da su oni pojedinci koji su bili uspješniji u ratu i ubijanju bili poželjniji partnericama, itd.). No, nasilje nije trajna ljudska potreba, poput hrane, seksa ili sna, već je po svoj prilici sredstvo, na čiju se veću ili manju primjenu može utjecati. Presudan utjecaj odigrao je, u moderno i suvremeno doba, prema Pinkeru, um, uvećana sposobnost rezoniranja, kritičkog promišljanja i univerzalizacije.

Moram priznati da sam pomalo ambivalentan prema ovim Pinerovim tezama (barem u obliku u kojem su mi trenutno dostupne). S jedne strane, uvijek je lijepo čuti trijeznu prosudbu koja pobija uobičajenu buku koja dolazi s ljevice, a prema kojoj se upravo nalazimo u apokaliptičnoj situaciji kapitalom porobljenog svijeta, gdje se čeka konačni obračun između sila zla (kapitala) i potlačenog mnoštva koje huči.  A opet, sugestije da je, recimo, Winston Churchill, kad je napisao “I hate Indians. They are a beastly people with a beastly religion” (citira Pinker, Nature 478: 311) na neki način bio gluplji (nije napravio “mental leap” univerzalizacije) od današnjeg prosječnog školarca koji zna da tako nešto ne smije reći (a ni misliti/osjećati), nisu uvjerljive. Ako je itko bio inteligentan, to je valjda bio Churchill, tako da se čini da je današnja sklonost političkoj korektnosti i stanovitoj većoj senzibiliziranosti prema pravima manjina više svojevrsna moda na koju se želi prikopčati svatko kome je stalo da bude “in”, nego što je intelektualni doseg koji ranijim generacijama ne bi bio dostupan. Dakle, sjetiti se da sve ljude treba tretirati prema jednakim načelima nije bilo teško ni u antici, no čini se da su drugi faktori doprinijeli tome da se tako nešto proširi, barem na deklarativnoj razini, na razvijenom Zapadu. Inteligencija i obrazovanost doista stoje u određenoj inverznoj korelaciji sa sklonošću nasilnome ponašanju, ali inteligencija može itekako postati dijaboličkom. Inteligentniji i obrazovaniji ljudi imat će veću šansu da nađu nenasilan modus vivendi s drugim takvim ljudima, nego što će to moći oni manje inteligentni i obrazovani. A opet, inteligentni ljudi bit će skloni upregnuti svoje manje inteligentne sunarodnjake da zlostavljaju treće strane – kritičarka Pinkerove knjige u New Yorkeru prigovara da on uopće ne uzima u obzir primjer kolonijalizma. Ovdje se može dodati da je uređenje poput liberalne demokracije sklono promovirati ne-nasilno razrješavanje konflikta, no to uređenje štiti samo one koji su pokriveni njegovim sustavom pravila, što ne sprečava nasilno ponašanje neke liberalne demokracije “prema van” (mjera protiv toga je jačanje međunarodnih institucija, tj. međunarodnog lib-dem poretka). No, važna činjenica jest i ta da su liberalne demokracije nesklone ratovati s drugim državama uređenima po istome principu.  

Ako su Pinkerovi podaci točni, činjenica je da živimo u mirnijem i sigurnijem svijetu, što osobito vrijedi za stanovnike liberalnih demokracija. Tome je svakako pridonijela konvergencija brojnih uvida i pronalazaka tijekom povijesti, što i jest Pinkerova teza, no postavlja se pitanje relativne važnosti pojedinih čimbenika. Dakle, mnoga pitanja se postavljaju, no važnijim od njihova razrješenja smatram to da Filipović razbije onog tipa sutra navečer!   

Posted in biologija, evolucija, kognitivna znanost, kultura, psihologija, psihologijs morala, znanost | Označeno: , , | 29 komentara »

Racionalnost: vodič k istini ili sluga niskih poriva?

Posted by Joško Žanić dana 16/07/2011

Prema teoriji Sperbera & Merciera, koja je podigla dosta prašine, a o kojoj je nedavno pisao i New York Times, svrha racionalnosti nije, kao što su neki filozofi voljeli misliti, u tome da omogući ljudima uzdizanje do objektivne spoznaje i dosizanje istine, već prije svega u tome da omogući pobjedu u debati te time dominaciju u socijalnoj areni. Uobičajene greške i “slijepe pjege” koje se ljudima događaju pri rezoniranju nisu stoga neizbježni nedostaci naše evolucijom oblikovane logičke sposobnosti, simptomi njezine nesavršenosti, već, naprotiv, prednosti: zanemarivanje argumenata koji nam ne idu u prilog i previđanje evidencije koja prkosi našoj tezi pomažu nam da budemo efikasniji u borbi za pobjedu u diskusiji. Racionalnost, ovako ustrojena, stoga je adaptacija koja njezinu posjedniku olakšava postizanje socijalne dominacije.

Ovdje bi se u neku ruku moglo govoriti o suprotnosti kantovske i nietzscheanske teorije racionalnosti. Prema Kantu, um je sposobnost koja iskustvu daje koherenciju, te time omogućuje spoznaju – spoznaju koja, premda neraskidivo povezana s perspektivom subjekta, ipak ima vrijediti objektivno za sve subjekte, i nezavisna je od njihovih praktičnih potreba. Nietzsche je pak ustvrdio kako “metodika istine nije nađena iz motiva istine, nego iz motiva moći”. Za Nietzschea, naše spoznajne moći razvile su se u svrhu preživljavanja i  gospodarenja nad okolinom, ne iz neke apstraktnoteorijske potrebe, pa je i konačni kriterij točnosti spoznaje u “vrijednosti za život”. Tako se pokazuje kako, kao i obično, nova “otkrića” u filozofiji obnavljaju neku staru debatu u novoj formi. Novost u hipotezi Sperbera & Merciera u odnosu na Nietzshea leži, čini se, dijelom u tome što oni naglašavaju ulogu racionalnosti kao sredstva pobjede nad drugim diskutantima, dok Nietzsche ima u vidu svrhu kontroliranja okoline općenito.

Sperber & Mercier smatraju da, budući da je racionalnost tako usko vezana uz socijalni kontekst, nju treba na taj način i vježbati (recimo, da je poželjno da djeca matematičke probleme rješavaju u grupama), te da je deliberativna demokracija sustav najbolje prilagođen našim evolucijski oblikovanim sposobnostima. Ovdje se radi o shvaćanju demokracije kao “government by discussion” (usp. preporučenu knjigu Amartye Sena), s ključnom ulogom javnog rezoniranja. No, postavljaju se dva problema: ako je ljudska racionalnost posebno “prilagođena” vođenju kognitivnog agensa k tome da pronalazi argumente koji podržavaju njegovu poziciju te zanemaruje one koji mu ne idu u prilog, a taj agens ima “hard-wired” imperativ pobjede, onda po svemu sudeći nije vjerojatno da će ljudi uključeni u javnu raspravu postići konsezus ili priznati argumentacijski poraz (o tome bi nešto mogli reći i sudionici ovog bloga 😀 ). Sperber & Mercier, prema članku u NY Timesu, odgovaraju kako ljudska sposobnost argumentiranja napreduje i usavršava se životom u zajednici – no, ne čini se da to može ukloniti upravo izneseni problem. Drugi problem koji se postavlja jest problem same koncepcije deliberativne demokracije, odn. “government by discussion”: diskutiranje i međusobno argumentativno nadmašivanje, sve je to lijepo i krasno, no, u krajnjoj liniji, netko mora donijeti odluke, tako da se čini da temeljni mehanizam demokracije  ipak nije javno diskutiranje, već izbori koji nekoga dovode u poziciju da donosi odluke (on će ih morati, doduše, javno opravdati, ali čak i ako ta opravdanja svi smatraju neadekvatnima, onaj tko je na vlasti ipak ima moć da provede svoje odluke, ukoliko su, jasno, one u skladu sa zakonom).

Kad je riječ o racionalnosti, treba razlikovati mnoge njezine tipove, pri čemu je ovdje bilo riječi samo o jednom tipu iste. Postoji, recimo, instrumentalna racionalnost, sposobnost da se izabere optimalan način dolaska do nekog cilja, koja svakako ima vrijednost za preživljavanje (npr. pronalazak hrane), a može se smatrati sposobnošću odvojenom od one da pronađemo najbolje argumente za obranu neke teze. Kad je pak riječ o tipu racionalnosti koji je predmetom Sperberova & Mercierova interesa, odnosno o raspravljačkoj racionalnosti (radilo se o “dijalogu duše sa samom sobom”, ili o prepiranju sa socijalnim suparnikom), postavlja se pitanje modelira li klasična logika dovoljno dobro taj tip racionalnosti. Rekao bih da ne, jer se čini da klasična logika nije u stanju izraziti mnoge distinkcije i semantičke odnose koji se pojavljuju na razini ljudskog argumentiranja i raspravljanja. Recimo, ljudi se mogu sporiti je li netko “škrt” ili “štedljiv” (poznati primjer iz kognitivne semantike), ili je li čaša poluprazna ili polupuna, pri čemu ovdje nemamo klasične logičke suprotnosti (to da je čaša poluprazna zapravo povlači da je i polupuna), već razlike u vrednovanju, perspektivi i naglasku. No, dvije ljudske sposobnosti čine se presudnima za raspravljačku racionalnost: sposobnost prepoznavanja kontradikcije i sposobnost prepoznavanja argumentacijskog slijeda, pri čemu pod ovo drugo spada i uviđanje dostatne ili nedostatne evidencije za neku tezu i procjene relevantnosti (nešto je irelevantno ako iz toga i bilo kojih elemenata prethodne rasprave ne slijedi nikakva raspravu-unapređujuća konkluzija koja ne bi slijedila iz tih elemenata samih). Mislim da se filozofske rasprave često ne mogu pozvati na mnogo više od toga.

Posted in analitička, biologija, eksperimentalna filozofija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, Nietzsche, psihologija | Označeno: , , | 5 komentara »

Rastući utjecaj pseudoznanosti

Posted by Pavel Gregoric dana 25/01/2011

U sklopu 1. studentske konferencije o evolucijskoj psihologiji na Hrvatskim studijima, 21. siječnja 2011. održana je tribina pod naslovom “Evolucija i kreacionizam”. Na tribini su sudjelovali doc. dr. sc. Zoran Tadić s Biološkog odsjeka PMF-a, doc. dr. sc. Dejan Vinković s PMF-a u Splitu, dr. sc. Josip Hrgović s Instituta “Ivo Pilar”, te moderator Igor Mikloušić. Izvještaj s tribine nalazi se na Tportalu.

Kreacionizam je stajalište da je svemir i sve u njemu nastalo u skladu s doslovnim čitanjem biblijske Geneze, čime se protivi znanstvenim spoznajama iz kozmologije, geologije, biologije, antropologije itd. Na tribini se raspravljalo o tome je li kreacionizam u Hrvatskoj uopće relevantan. To stajalište u javnosti sustavno promiču neke evangelističke organizacije, no njihov je utjecaj neusporedivo slabiji od utjecaja Katoličke crkve koja prihvaća teoriju evolucije. Doduše, stajalište je Katoličke crkve da teorija evolucije ipak ne objašnjava najvažnija obilježja čovjeka, obilježja koja ga navodno izdvajaju od ostatka prirode.

Iako stojim pri mišljenju da je kreacionizam zanemariv u Hrvatskoj, složio bih se s nekim izlagačima na tribini da pojavu evangelističkih tiskovina poput Booka treba sagledati iz šire perspektive koja uključuje sve veću prisutnost pseudoznanosti, nadrilječništva i šarlatanstva u domaćim medijima pa i na akademskim institucijama.  Podsjetimo se “perjanice” HRT-ovog znanstveno-obrazovnog programa, Mišakove emisije “Na rubu znanosti”, horoskopa u novinama, zaigranih akademika koji govore o globalnom zahlađenju i osporavaju teoriju evolucije, kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, viska u rektoratu Sveučilištu u Zagrebu itd. Složio bih se i s onima koji smatraju da akademska zajednica ne bi trebala šutjeti na takve pojave. Evo jednog ilustrativnog priloga u tom smjeru:

(Acknowledgement: “Woo Table” prilagodio za hrvatske potrebe Pavle Močilac, Dublin)

Izvornik možete vidjeti ovdje.

Posted in evolucija, mediji, znanost | Označeno: , | 78 komentara »

Um i njegovi pipci

Posted by Joško Žanić dana 16/12/2010

U dvama recentnim člancima u New York Timesu (članak1, članak2), filozof Andy Clark izlaže i brani hipotezu proširenog uma (extended mind). Prema toj filozofskoj koncepciji, koja se nadovezuje i na kontinentalne autore poput Heideggera i Merleau-Pontyja, a danas je zastupaju, među inima, Dennett i Chalmers, jedan dio aktivnosti koji nam omogućuje da budemo misaoni stvorovi odvija se izvan samog mozga. Evolucija i učenje, kaže Clark, ne diferenciraju između takvih pristupa rješavanju problema koji se oslanjaju samo na mozak, i onih koji se oslanjaju na splet “mozga, tijela i svijeta”. Ideja je da, dakle, na naše kognitivno procesiranje treba gledati šire, naime tako da uključuje “bio-eksterne” elemente (u analogiji s protezama kojima se, npr., invalidi mogu služiti za hodanje, a i trčanje), a takva perspektiva doima se posebno atraktivnom danas, kad dolazi do proliferacije kognitivnih pomagala elektroničkog tipa. U nadovezi na Clarka, mogli bismo kognitivna pomagala razlikovati po dvije osi, naime s obzirom na to jesu li a) biološke ili ne-biološke naravi, te b) jesu li implantati ili “eksplantati”. Clark napominje da naše intuicije ne pružaju otpor ideji da je npr. silikonski čip ugrađen u mozak dio mašinerije na kojoj počiva naš um, no te intuicije počinju se opirati kad je riječ o eksplantatu koji je na wireless vezi s mozgom. Clark tvrdi da se ovdje radi o “bio-envelope prejudice”, te kaže: “Ono što se računa je tok i alteracija informacije, ne medij kroz koji se ona kreće… Umovi su, kao i tijela, zbirovi dijelova, čije se najdublje jedinstvo ne sastoji u kontingencijama odvojivosti dijelova, nego u tome kako oni (dijelovi) funkcioniraju zajedno kao efektivne cjeline. Kad informacija poteče, neka od najvažnijih jedinstava mogla bi se javiti u integriranim procesnim režimima koji spleću u cjelinu aktivnost u mozgu, tijelu i svijetu”.

Teza o proširenom umu zapravo je jedan oblik eksternalizma. Kao što kauzalni eksternalizam (Kripke, Putnam) tvrdi da je sadržaj misli, odn. jezičnih izraza, dijelom konstituiran vanjskim okolišem, a socijalni eksternalizam (Burge) da taj sadržaj ovisi i o drugim ljudima (jezičnoj zajednici), tako extended mind tvrdi da naša misaona aktivnost dijelom uključuje izvan-mozgovne čimbenike kao svoju bazu. Svim oblicima eksternalizma zajednička je teza da sadržaj ne supervenira isključivo nad intrinzičnim svojstvima kognitivnih agensa. No, dok prva dva tipa eksternalizma tvrde da je sadržaj dijelom konstituiran ekstra-mentalnim čimbenicima, extended mind zapravo proširuje i samu mentalnost, dijelom je locirajući izvan glave.

Osobno nisam baš ljubitelj eksternalizma, a ni hipoteze o proširenom umu. Tom sam se specifičnom hipotezom dosad vrlo malo bavio, pa ću nabaciti ovdje nekoliko off the top of my head prigovora, a zanimaju me mišljenja sudionika ovog bloga (i slučajnih prolaznika također).

Prigovori:

1. Kao prvo, tijelo nije lokus bilo kakvih misaonih operacija, već slijedi upute mozga (to vrijedi i za Clarkov primjer uloge gesti pri mišljenju), tako da se trojstvo mozak-tijelo-svijet može svesti na dvojstvo: mozak-svijet.

2. U hipotezi o extended mind ne radi se ni o kakvom supstancijalnom uvidu u funkcioniranju uma, već o pomaku perspektive: “uzmimo u obzir i pomagala kao relevantna, te ih također nazivajmo umom”. Doista, značenje riječi dopušta kojekakve ekstenzije (proteze!), no čini mi se neobičnim smatrati kalkulator dijelom svog uma. Ili olovku i papir. Ili ploču u učionici. Gdje su granice toga što se još može smatrati mojim umom? Prihvatljivijom se čini standardna definicija, prema kojoj je um funkcionalna organizacija mozga.

3. Informacija je, rekao bih, perspektivične naravi – njezino postojanje i priroda bitno ovisi o prisutnosti nekog kognitivnog agensa, s nekim ciljevima, interesima, procjenama relevantnosti i epistemičkim statusom. Nešto je informacija samo ako ukida stanje neizvjesnosti za dotičnog agensa, a stanje neizvjesnosti ne postoji samo po sebi, već samo iz njegove perspektive. Tako da mi se ne čini opravdanim govoriti o toku informacije naprosto.

Što mislite (i gdje mislite)?

——

(EDIT 17.12.2010. by PG)

——
(EDIT 18. 12.2010. by JŽ)

Posted in analitička, biologija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 23 komentara »

Dretske i prirodne funkcije

Posted by Pavel Gregoric dana 14/11/2010

U svojoj knjizi Naturaliziranje uma iz 1995. godine, Dretske povlači razliku između prirodnih i konvencionalnih reprezentacija. Konvencionalne reprezentacije su rezultat informacijskih funkcija umjetnih stvari koje su ljudi osmislili i izgradili kako bi korisnicima pružale određene informacije. Prirodne reprezentacije su rezultat informacijskih funkcija bioloških entiteta koji su te funkcije razvili evolucijom. U bilješci br. 3 na str. 169, Dretske dodaje da evolucija nije jedini izvor prirodnih reprezentacija, već je to i učenje. Naime, Dretske razlikuje reprezentacijska stanja sa sistemskim (filogenetskim) funkcijama od reprezentacijskih stanja s funkcijama koje su stečene individualnim učenjem (ontogenetske).

Na str. 7, Dretske piše: “Ja pretpostavljam da postoje prirodno stečene funkcije, pa stoga i prirodne reprezentacije. Neću argumentirati u prilog tome, nego to naprosto pretpostavljam. Znam da to stajalište nije opće prihvaćeno.” Dretskeovi primjeri filozofa koji niječu da postoje prirodne funkcije su D. C. Dennett, The Intentional Stance, str. 287-321 i J. Searle, The Rediscovery of the Mind, str. 52. Što kažu Dennett i Searle? Zašto oni negiraju postojanje prirodnih funkcija? To su pitanja koja smo postavili na kružoku posvećenom Dretskeovoj knjizi a na koja nismo znali odgovor, pa on slijedi ovdje. 

Searle je kratak i jasan. Kad govorimo o funkciji, podrazumijevamo promatrača koji pripisuje normativnu vrijednost nekom kauzalnom odnosu. “Ne postoji faktička razlika,” piše Searle (str. 52), “u vezi sa srcem koja bi odgovarala razlici između iskaza ‘Srce uzrokuje pumpanje krvi’ i iskaza ‘Funkcija srca je pumpanje krvi’.”

Dennettov prigovor je drugačiji. On smatra da pojam prirodno stečene funkcije zapravo nije u skladu s teorijom evolucije. Naime, teorija evolucije ne dopušta jedan, određen i konačan odgovor na pitanje koja je funkcija nekog dijela tijela. Na primjer, koja je funkcija pandina palca, koji anatomski uopće nije palac, već koščata izraslina ručnog zgloba? “Majka priroda ne obvezuje se,” piše Dennett (str. 320), “izričito i objektivno na ikakva funkcionalna pripisivanja; sva takva pripisivanja ovise o intencionalnom stajalištu u kojemu podrazumijevamo optimalnost kako bismo protumačili ono što vidimo.” Kad pripisujemo funkcije biološkim entitetima, ponajprije dijelovima organizama, gledamo odviše skučeno. Evolucijom su iskušana i neuspješna rješenja, stvoreni nefunkcionalni dijelovi, ali njih ne vidimo jer su propali. Ono što vidimo jesu rezultati “krpanja” neuspješnih ili samo djelomično uspješnih rješenja, pri čemu pojam “funkcije” ima mnogo mekšu granicu od one koju mu pripisuje Dretske.

Posted in biologija, evolucija, filozofija uma | Označeno: , , , , | 5 komentara »

Inteligencija roja

Posted by Aleksandar Joksić dana 16/09/2010

Ugledni tjednik The Economist nedavno je objavio priču o nečemu što je među znanstvenicima koji rade na umjetnoj inteligenciji već neko vrijeme poznato kao inteligencija roja (swarm intelligence). Radi se o računalnom simuliranju kolektivnog ponašanja životinja poput mrava, ptica, pčela, riba i tako dalje kako bi se dobili algoritmi za rješavanje određenih kompleksnih računalnih problema. Primjerice, način na koji mravi uspijevaju u nalaženju najkraćeg mogućeg puta između izvora hrane i njihovog gnijezda, podsjeća na  problem putujućeg trgovca. Putujući trgovac ima popis gradova i udaljenosti među njima te mora naći najkraći mogući put da posjeti svaki od tih gradova jednom, štedeći na taj način izvore energije. Što je veći popis njegovih destinacija, problem postaje sve složeniji. Postojeća računala imaju velikih poteškoća pri rješavanju ovakvih problema, no mravi, izgleda, takve probleme rješavaju s lakoćom. Kada mrav nađe izvor hrane, on, vraćajući se u svoje gnijezdo, ostavlja kemijski trag feromona koji privlači ostale članove njegove kolonije do tog izvora hrane. Što više mravi prati trag, tim jači taj trag postaje. Feromoni brzo isparavaju pa nakon što je hrane nestalo, trag nestaje za njom. Međutim, brzo isparavanje znači da će duži tragovi (tj. duži putevi prema hrani) biti manje privlačni te da će se oni postepeno eliminirati, dok će ostati oni najkraći putevi do hrane.

Mravlji algoritmi se već neko vrijeme primjenjuju na različite probleme, no ne radi se samo o mravima – u članku se još spominju ptice, krijesnice i pčele.

Najbolji je dio cijele priče da neki teoretičari misle da  ova inteligencija roja može biti dobar analogon za ono što što se događa u mozgovima. Naime, način na koji pčele nalaze mjesto za gnijezda je začudno slično onome što se događa u mozgu, kaže Vito Trianni s Instituta kognitivnih znanosti i tehnologije iz Rima.  Pčele-izviđači istražuju okolinu u potrazi za prikladnim mjestom i kada nađu dobru lokaciju, vrate se u gnijezdo i izvedu svoj ples kako bi regrutirali druge izviđače. Što je lokacija kvalitetnija, to je duži ples i veće regrutiranje, sve dok se ne regrutira dovoljan broj izviđača kojeg će ostatak roja pratiti. Tako će se članak završiti ovim riječima:

Zamjenite pčele sa živčanim stanicama i pčelinji ples s električnom aktivnošću i dobijate dobar opis onog što se događa kada podražaj proizvede odgovor u mozgu. Zagovornici tzv. kognicije roja kao što je dr. Trianni misle da bi mozak mogao funkcionirati kao roj živčanih stanica bez koordinacije od vrha na dolje (top-down co-ordination). Sugeriraju da bi se čak i kompleksne kognitivne funkcije kao što je apstraktno zaključivanje i svijest mogla pojaviti (emerge) iz lokalne interakcije živčanih stanica koje izvode svoj ples.

Sada par komentara. Čini mi se da u cijelom članku nedostaju dvije riječi: prirodna selekcija. Čitanje članka me podsjetilo na Orgelovo drugo pravilo koje kaže “Evolucija je pametnija od vas”. I to u dva smisla: prvo zato što se taj algoritam (dobiven oponašanjem mravi i drugih životinja) pokazuje nadmoćnijim u rješavanju ovih tipova problema od postojećih računala (a samim time i od nas koji smo ih dizajnirali), i drugo, zato što je kolektivno ponašanje mrava inteligentnije od svakog pojedinačnog mrava. Za ovu potonju pojavu postoji i poseban žargon: kaže se da je inteligencija emergentno svojstvo – svojstvo koje nastaje interakcijom dijelova koji pojedinačno nisu inteligentni.

Ponašanje mrava je dizajnirano prirodnom selekcijom, a od Dennettove čuvene knjige Darwin’s Dangerous Idea znamo da je prirodna selekcija slijepi algoritamski proces koji je supstratno neutralan (= neovisan od DNK) i koji će se događati svugdje gdje su zadovoljena tri uvjeta:

  1. replikacija
  2. varijacija (mutacija)
  3. diferencijalna sposobnost (natjecanje)

To pak znači da u cijeloj priči imamo dva algoritma: prirodnu selekciju i njen produkt  – ponašanje rojeva. No čini mi se da i gore opisano ponašanje mrava podsjeća na algoritamski proces prirodne selekcije: imamo prvog mrava koji je hodao po putu, a replikaciju dobijamo onda kada drugi mravi, slijedeći njegov feromon, čine isto. Odstupanja od toga puta od strane pojedinačnih mrava predstavljaju mutacije koje se natječu s drugim mutacijama i ako predstavljaju kraći put do hrane bivaju selektirane. Ovdje bi se usputno moglo spomenuti da bi zagovornici neuronskog darvinizma, kao negenetske teorije koja evolucijski proces smješta u mozak, mogli ustvrditi da na sličan način na koji se kod mravi kao optimalan put od izvora hrane do gnijezda selektira onaj najkorišteniji put (jer on će imati najviše feromona), tako i intracerebralni selektivni procesi odabiru one neuronske puteve i sinapse koji se najviše koriste, dok se one najmanje korištene gube.

Također, poanta spomenutog Orgelovog pravila je da je strategija putem pokušaja i pogrešaka bolja nego centralizirano inteligentno (ljudsko) planiranje i to se lijepo ilustrira činjenicom da su “mravlji algoritmi” tako uspješni. Kod njih samih ne postoji neka centralna koordinacija, kako se kaže u članku. Tako da kada autor članka kaže: “Digitalni mravi i ptice su tako dobri u smišljanju rješenja na probleme”, on bi zapravo trebao reći: “Evolucija putem prirodne selekcije je dobra u smišljanju rješenja na probleme”, ili jednostavno ponoviti Orgelovo drugo pravilo. (Usput, antropomorfiziranje prirodne selekcije je nešto što postoji još od Darwina i ne predstavlja ništa više nego metaforičan govor.) Jer prvotna tvrdnja izražava  široko rasprostranjenu tendenciju da previše iz-intelektualiziramo pametno ponašanje životinja i tako im pripišemo mnogo više razumijevanja nego što je potrebno. S druge strane, kada autor na početku članka kaže da je “iluzija” da je svrhovita kolektivna aktivnost mravi i drugih socijalnih insekata inteligentna, to se može razumijeti time da su značajke njihovog ponašanja, kako bi rekao Dennett, “nevezano utemeljene” (time se hoće reći da mravi ne  reprezentiraju razloge za svoje ponašanja kao što ni na primjer mladunče ptice kukavice ne mora znati da je razlog njenog instinktivnog guranja suparničkog jajeta iz gnijezda maksimaliziranje svog inputa hrane), a samo se u retrospektivi može činiti da je do njih došlo namjernom inteligentnom odlukom nekog dizajnera (tu je ta “iluzija”).

Možda bi se onda moglo reći da u ovoj priči imamo slučaj jednog kontinuiteta ili prijelaza iz  jednog supstrata prirodne selekcije (= geni i genska selekcija u slučaju mrava) u drugi (= misli i memetiku u slučaju ljudi). Naime, u  trenutku kada ljudi počnu simulirati ponašanje insekata da bi riješili određene probleme, utemeljenja značajki dizajna postaje “vezano” (jer predočujemo razloge svoga djelovanja), a racionalni izbor ljudi zamjenjuje proces prirodne selekcije koja je u slučaju mravi odradila metodom pokušaja i pogrešaka sama cijeli posao umjesto njih.

Posted in biologija, evolucija, filozofija uma, kognitivna znanost, umjetna inteligencija, znanost | 6 komentara »

Je li znanstvena kritika evolucije moguća?

Posted by Matko Gjurašin dana 10/04/2010

Jerry Fodor, američki filozof i kognitivni znanstvenik, u suautorstvu sa kognitivnim znanstvenikom Massimom Piattelliom-Palmarinijem iznenađuje sve sa svojom najnovijom knjigom: What Darwin Got Wrong (London: Profile Books, 2010). Kritizira suvremenu teoriju evolucije, odnosno, onakvu kakvom je smatraju evolucijski biolozi. Prema Fodoru i Piattelliju-Plamariniju, adapcionistički model, koji putem nasumičnih genetskih mutacija odabranih kroz mehanizam prirodnog odabira stvara pogodne značajke, je pogrešan. Prirodni odabir i nasumične genetske mutacije nisu dostatni za objašnjenje biološke raznolikosti, već se i ostali faktori moraju uzeti u obzir.

Kao jedan od faktora su zakoni fizike i kemije. Oni onemogućavaju ostvaraj određenih bioloških struktura, stvarajući pritom ograničenu domenu mogućih organizama. Biološke karakteristike modernih životinja, koje su dobivene od predaka, određuju koje su buduće varijacije moguće a koje nemoguće. Geni su previše povezani sa ostalim značajkama da budu mjenjani na bilo koji zamisliv način. Spominju i rad biologa Stuarta Kaufmanna, koji tvrdi da zakoni samoorganizacije mogu stvarati složene strukture bez uplitanja prirodnog odabira. Jedan od argumenata im je i fosilni ostaci. Adapcionizam pretpostavlja stupnjevitost fosila, ali dosadašnja iskopavanja pokazuju da se evolucija odvija u kratkim erupcijama isprekidanima razdobljima mirovanja. Ako prirodni odabir neprestano djeluje, kako objasniti te prekide? Fodor i Piattelli-Palmarini daju alternativno objašnjenje putem gena, čijih par ključnih mutacija može stvoriti veliku raznolikost, time skidajući pritisak sa prirodnog odabira. Uz gene, stanice svojim djeljenjem uzrokuju rekombinaciju genoma. Stvara se raznolikost bez uplitanja prirodnog odabira.

Sve ovo, uz dodatnu argumentaciju i kritiku adapcionizma, prema Fodoru i Piatteliu-Palmariniju sužava domenu djelovanja prirodnoga odabira i pretvara ga u sekundarni mehanizam koji ne stvara stablo života već ga samo obrezuje.

Ovaj naslov, ubrzo nakon objave, uzburkao je duhove i izazvao negativne kritike. Tko je u pravu, Fodor i Piattelli-Palmarini ili njihovi kritičari, neka prosude sami čitatelji.

Recenzije:

Mary Midgley za britanski Guardian

Michael Ruse za američki Boston Globe

Ned Block i Phillip Kitcher za američki Boston Review

Adam Rutherford za britanski guardian.co.uk

John Gillott za britanski Spiked

David Papineau za britanski Prospect

Richard Lewontin za američki New York Review of Books

Ostalo:

Članak Eliotta Sobera za predstojeću zbirku članaka Philosophy of Science

Rasprava Jerry Fodora i Eliotta Sobera za Bloggingheads.tv

Massimo Piattelli-Palmarini za britanski Spiked

Posted in biologija, evolucija | Označeno: , , , , , , | 6 komentara »

 
%d bloggers like this: