Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘Uncategorized’ Category

Etika i racionalnost glasovanja

Posted by Aleksandar Joksić dana 10/09/2016

Nedavno je na SEP-u izašao članak o etici i racionalnosti glasovanja autora Jasona Brennana pa sam mislio da bi bilo prigodno s obzirom na sutrašnje izbore prenijeti nekoliko izvadaka.

Sadržaj članka je sljedeći:

1.Is it rational for an individual citizen to vote?

2.Is there a moral duty to vote?images

3.Are there moral obligations regarding how citizens vote?


4.Is it justifiable for governments to compel citizens to vote?

5.Is it permissible to buy, trade, and sell votes?

6.Who ought to have the right to vote, and should every citizen have an equal vote?

 

Započinje poznatim parodoksom glasovanja…

The act of voting has an opportunity cost. It takes time and effort that could be used for other valuable things, such as working for pay, volunteering at a soup kitchen, or playing video games. Further, identifying issues, gathering political information, thinking or deliberating about that information, and so on, also take time and effort which could be spent doing other valuable things. Economics, in its simplest form, predicts that rational people will perform an activity only if doing so maximizes expected utility. However, it appears, at least at first glance, that for nearly every individual citizen, voting does not maximize expected utility. This leads to the “paradox of voting”(Downs 1957): Since the expected costs (including opportunity costs) of voting appear to exceed the expected benefits, and since voters could always instead perform some action with positive overall utility, it’s surprising that anyone votes.

However, whether voting is rational or not depends on just what voters are trying to do. Instrumental theories of the rationality of voting hold that it can be rational to vote when the voter’s goal is to influence or change the outcome of an election, including the “mandate” the winning candidate receives. (The mandate theory of elections holds that a candidate’s effectiveness in office, i.e., her ability to get things done, is in part a function of how large or small a lead she had over her competing candidates during the election.) In contrast, the expressive theory of voting holds that voters vote in order to express themselves and their fidelity to certain groups or ideas.

 

O instrumentalnom glasovanju…

One reason a person might vote is to influence, or attempt to change, the outcome of an election. Suppose there are two candidates, D and R. Suppose Sally prefers D to R; she believes that D would do a trillion dollars more overall good than R would do. If her beliefs were correct, then by hypothesis, it would be best if D won.

However, this does not yet show it is rational for Sally to vote for D. Instead, this depends on how likely it is that her vote will make a difference. In much the same way, it might be worth $200 million to win the lottery, but that does not imply it is rational to buy a lottery ticket.

(…)

Thus, on both of these popular models, for most voters in most elections, voting for the purpose of trying to change the outcome is irrational. The expected costs exceed the expected benefits by many orders of magnitude.

 

O ekspresivnom glasovanju. Zvuči poznato?

The expressive theory of voting (G. Brennan and Lomasky 1993) holds that voters vote in order to express themselves. On the expressive theory, voting is a consumption activity rather than a productive activity; it is more like reading a book for pleasure than it is like reading a book to develop a new skill. On this theory, though the act of voting is private, voters regard voting as an apt way to demonstrate and express their commitment to their political team. Voting is like wearing a Metallica T-shirt at a concert or doing the wave at a sports game. Sports fans who paint their faces the team colors do not generally believe that they, as individuals, will change the outcome of the game, but instead wish to demonstrate their commitment to their team. Even when watching games alone, sports fans cheer and clap for their teams. Perhaps voting is like this.

This “expressive theory of voting” is untroubled by and indeed partly supported by the empirical findings that most voters are ignorant about basic political facts (Somin 2013; Delli Carpini and Keeter, 1996). The expressive theory is also untroubled by and indeed partly supported by work in political psychology showing that most citizens suffer from significant “intergroup bias”: we tend to automatically form groups, and to be irrationally loyal to and forgiving of our own group while irrationally hateful of other groups (Lodge and Taber 2013; Haidt 2012; Westen, Blagov, Harenski, Kilts, and Hamann 2006; Westen 2008). Voters might adopt ideologies in order to signal to themselves and others that they are certain kinds of people. For example, suppose Bob wants to express that he is a patriot and a tough guy. He thus endorses hawkish military actions, e.g., that the United States nuke Russia for interfering with Ukraine. It would be disastrous for Bob were the US to do what he wants. However, since Bob’s individual vote for a militaristic candidate has little hope of being decisive, Bob can afford to indulge irrational and misinformed beliefs about public policy and express those beliefs at the polls.

Another simple and plausible argument is that it can be rational to vote in order to discharge a perceived duty to vote (Mackie 2010). Surveys indicate that most citizens in fact believe there is a duty to vote or to “do their share” (Mackie 2010: 8–9). If there are such duties, and these duties are sufficiently weighty, then it would be rational for most voters to vote.

 

O jednom popularnom, ali lošem, argumentu koji vidi glasovanje kao moralnu dužnost građana…

What if everyone were to stay home and not vote? The results would be disastrous! Therefore, I (you/she) should vote. (Lomasky and G. Brennan 2000: 75)

This popular argument can be parodied in a way that exposes its weakness. Consider:

What if everyone were to stay home and not farm? Then we would all starve to death! Therefore, I (you/she) should each become farmers. (Lomasky and G. Brennan 2000: 76)

The problem with this argument, as stated, is that even if it would be disastrous if no one or too few performed some activity, it does not follow that everyone ought to perform it. Instead, one conclude that it matters that sufficient number of people perform the activity. In the case of farming, we think it’s permissible for people to decide for themselves whether to farm or not, because market incentives suffice to ensure that enough people farm.

 

O moralnoj dužnosti načina glasovanja…

Most people appear to believe that there is a duty to cast a vote (perhaps including a blank ballot) rather than abstain (Mackie 2010: 8–9), but this leaves open whether they believe there is a duty to vote in any particular way. Some philosophers and political theorists have argued there are ethical obligations attached to how one chooses to vote. For instance, many deliberative democrats (see Christiano 2006) believe not only that every citizen has a duty to vote, but also that they must vote in publicly-spirited ways, after engaging in various forms of democratic deliberation. In contrast, some (G. Brennan and Lomasky 1993; J. Brennan 2009; J. Brennan 2011a) argue that while there is no general duty to vote (abstention is permissible), those citizens who do choose to vote have duties affecting how they vote. They argue that while it is not wrong to abstain, it is wrong to vote badly, in some theory-specified sense of “badly”.

 

Teorija glasačke etike može sadržavati odgovore na bilo koja od sljedećih pitanja…

  1. The Intended Beneficiary of the Vote: Whose interests should the voter take into account when casting a vote? May the voter vote selfishly, or should she vote sociotropically? If the latter, on behalf of which group ought she vote: her demographic group(s), her local jurisdiction, the nation, or the entire world? Is it permissible to vote when one has no stake in the election, or is otherwise indifferent to the outcome?

  2. The Substance of the Vote: Are there particular candidates or policies that the voter is obligated to support, or not to support? For instance, is a voter obligated to vote for whatever would best produce the most just outcomes, according to the correct theory of justice? Must the voter vote for candidates with good character? May the voter vote strategically, or must she vote in accordance with her sincere preferences?

  3. Epistemic Duties Regarding Voting: Are voters required to have a particular degree of knowledge, or exhibit a particular kind of epistemic rationality, in forming their voting preferences? Is it permissible to vote in ignorance, on the basis of beliefs about social scientific matters that are formed without sufficient evidence?

 

Važan dio o epistemičkoj etici glasovanja…

Consider the question: What do doctors owe patients, parents owe children, or jurors owe defendants (or, perhaps, society)? Doctors owe patients proper care, and to discharge their duties, they must 1) aim to promote their patients’ interests, and 2) reason about how to do so in a sufficiently informed and rational way. Parents similarly owe such duties to their children. Jurors similarly owe society at large, or perhaps more specifically the defendant, duties to 1) try to determine the truth, and 2) do so in an informed and rational way. The doctors, parents, and jurors are fiduciaries of others. They owe a duty of care, and this duty of care brings with it certain epistemic responsibilities.

One might try to argue that voters owe similar duties of care to the governed. Perhaps voters should vote 1) for what they perceive to be the best outcomes (consistent with strategic voting) and 2) make such decisions in a sufficiently informed and rational way. How voters vote has significant impact on political outcomes, and can help determine matters of peace and war, life and death, prosperity and poverty. Majority voters do not just choose for themselves, but for everyone, including dissenting minorities, children, non-voters, resident aliens, and people in other countries affected by their decisions. For this reason, voting seems to be a morally charged activity (Christiano 2006; Brennan 2011a; Beerbohm 2012).

That said, one clear disanalogy between the relationship doctors have with patients and voters have with the governed is that individual voters have only a vanishingly small chance of making a difference. The expected harm of an incompetent individual vote is vanishingly small, while the expected harm of incompetent individual medical decisions is high.

However, perhaps the point holds anyway. Define a “collectively harmful activity” as an activity in which a group is imposing or threatening to impose harm, or unjust risk of harm, upon other innocent people, but the harm will be imposed regardless of whether individual members of that group drop out. It’s plausible that one might have an obligation to refrain from participating in such activities, i.e., a duty to keep one’s hands clean.

To illustrate, Suppose a 100-member firing squad is about to shoot an innocent child. Each bullet will hit the child at the same time, and each shot would, on its own, be sufficient to kill her. You cannot stop them, so the child will die regardless of what you do. Now, suppose they offer you the opportunity to join in and shoot the child with them. You can make the 101st shot. Again, the child will die regardless of what you do. Is it permissible for you join the firing squad? Most people have a strong intuition that it is wrong to join the squad and shoot the child. One plausible explanation of why it is wrong is that there may be a general moral prohibition against participating in these kinds of activities. In these kinds of cases, we should try to keep our hands clean.

Perhaps this “clean-hands principle” can be generalized to explain why individual acts of ignorant, irrational, or malicious voting are wrong. The firing-squad example is somewhat analogous to voting in an election. Adding or subtracting a shooter to the firing squad makes no difference—the girl will die anyway. Similarly, with elections, individual votes make no difference. In both cases, the outcome is causally overdetermined. Still, the irresponsible voter is much like a person who volunteers to shoot in the firing squad. Her individual bad vote is of no consequence—just as an individual shot is of no consequence—but she is participating in a collectively harmful activity when she could easily keep her hands clean (Brennan 2011a, 68–94).

 

Bi li svi trebali imati jednako pravo glasa?

The dominant view among political philosophers is that we ought to have some sort of representative democracy, and that each adult ought to have one vote, of equal weight to every other adult’s, in any election in her jurisdiction. This view has recently come under criticism, though, both from friends and foes of democracy.

Before one even asks whether “one person, one vote” is the right policy, one needs to determine just who counts as part of the demos. Call this the boundary problem or the problem of constituting the demos (Goodin 2007: 40). Democracy is the rule of the people. But one fundamental question is just who constitutes “the people”. This is no small problem. Before one can judge that a democracy is fair, or adequately responds to citizens’ interests, one needs to know who “counts” and who does not.

One might be inclined to say that everyone living under a particular government’s jurisdiction is part of the demos and is thus entitled to a vote. However, in fact, most democracies exclude children and teenagers, felons, the mentally infirm, and non-citizens living in a government’s territory from being able to vote, but at the same time allow their citizens living in foreign countries to vote (López-Guerra 2014: 1).

 

I najkontroverzniji i najzanimljiviji dio: epistokracija.

Early defenders of democracy were concerned to show democracy is superior to aristocracy, monarchy, or oligarchy. However, in recent years, epistocracy has emerged as a major contender to democracy (Estlund 2003, 2007; Landemore 2012). A system is said to be epistocratic to the extent that the system formally allocates political power on the basis of knowledge or political competence. For instance, an epistocracy might give university-educated citizens additional votes (Mill 1861), exclude citizens from voting unless they can pass a voter qualification exam, weigh votes by each voter’s degree of political knowledge while correcting for the influence of demographic factors, or create panels of experts who have the right to veto democratic legislation (Caplan 2007; J. Brennan 2011b; López-Guerra 2014; Mulligan 2015).

Arguments for epistocracy generally center on concerns about democratic incompetence. Epistocrats hold that democracy imbues citizens with the right to vote in a promiscuous way. Ample empirical research has shown that the mean, median, and modal levels of basic political knowledge (let alone social scientific knowledge) among citizens is extremely low (Somin 2013; Caplan 2007; Delli Carpini and Keeter 1996). Further, political knowledge makes a significant difference in how citizens vote and what policies they support (Althaus 1998, 2003; Caplan 2007; Gilens 2012). Epistocrats believe that restricting or weighting votes would protect against some of the downsides of democratic incompetence.

One argument for epistocracy is that the legitimacy of political decisions depends upon them being made competently and in good faith. Consider, as an analogy: In a criminal trial, the jury’s decision is high stakes; their decision can remove a person’s rights or greatly harm their life, liberty, welfare, or property. If a jury made its decision out of ignorance, malice, whimsy, or on the basis of irrational and biased thought processes, we arguably should not and probably would not regard the jury’s decision as authoritative or legitimate. Instead, we think the criminal has a right to a trial conducted by competent people in good faith. In many respects, electoral decisions are similar to jury decisions: they also are high stakes, and can result in innocent people losing their lives, liberty, welfare, or property. If the legitimacy and authority of a jury decision depends upon the jury making a competent decision in good faith, then perhaps so should the legitimacy and authority of most other governmental decisions, including the decisions that electorates and their representatives make. Now, suppose, in light of widespread voter ignorance and irrationality, it turns out that democratic electorates tend to make incompetent decisions. If so, then this seems to provide at least presumptive grounds for favoring epistocracy over democracy (J. Brennan 2011b).

Some dispute whether epistocracy would in fact perform better than democracy, even in principle. Epistocracy generally attempts to generate better political outcomes by in some way raising the average reliability of political decision-makers. Political scientists Lu Hong and Scott Page (2004) adduced a mathematical theorem showing that under the right conditions, cognitive diversity among the participants in a collective decision more strongly contributes to the group making a smart decision than does increasing the individual participants’ reliability. On the Hong-Page theorem, it is possible that having a large number of diverse but unreliable decision-makers in a collective decision will outperform having a smaller number of less diverse but more reliable decision-makers. There is some debate over whether the Hong-Page theorem has any mathematical substance (Thompson 2014 claims it does not), whether real-world political decisions meet the conditions of the theorem, and, if so, to what extent that justifies universal suffrage, or merely shows that having widespread but restricted suffrage is superior to having highly restricted suffrage (Landemore 2012; Somin 2013: 113–5).

Relatedly, Condorcet’s Jury Theorem holds that under the right conditions, provided the average voter is reliable, as more and more voters are added to a collective decision, the probability that the democracy will make the right choice approaches 1 (List and Goodin 2001). However, assuming the theorem applies to real-life democratic decisions, whether the theorem supports or condemns democracy depends on how reliable voters are. If voters do systematically worse than chance (e.g., Althaus 2003; Caplan 2007), then the theorem instead implies that large democracies almost always make the wrong choice.

One worry about certain froms of epistocracy, such as a system in which voters must earn the right to vote by passing an examination, is that such systems might make decisions that are biased toward members of certain demographic groups. After all, political knowledge is not evenly dispersed among all demographic groups. On average, in the United States, on measures of basic political knowledge, whites know more than blacks, people in the Northeast know more than people in the South, men know more than women, middle-aged people know more than the young or old, and high-income people know more than the poor (Delli Carpini and Keeter 1996: 137–177). If such a voter examination system were implemented, the resulting electorate would be whiter, maler, richer, more middle-aged, and better employed than the population at large. Democrats might reasonably worry that for this very reason an epistocracy would not take the interests of non-whites, women, the poor, or the unemployed into proper consideration.

However, at least one form of epistocracy may be able to avoid this objection. Consider, for instance, the “enfranchisement lottery”:

The enfranchisement lottery consists of two devices. First, there would be a sortition to disenfranchise the vast majority of the population. Prior to every election, all but a random sample of the public would be excluded. I call this device the exclusionary sortition because it merely tells us who will not be entitled to vote in a given contest. Indeed, those who survive the sortition (the pre-voters) would not be automatically enfranchised. Like everyone in the larger group from which they are drawn, pre-voters would be assumed to be insufficiently competent to vote. This is where the second device comes in. To finally become enfranchised and vote, pre-voters would gather in relatively small groups to participate in a competence-building process carefully designed to optimize their knowledge about the alternatives on the ballot. (López-Guerra 2014: 4; cf. Ackerman and Fishkin 2005)Under this scheme, no one has any presumptive right to vote. Instead, everyone has, by default, equal eligibility to be selected to become a voter. Before the enfranchisement lottery takes place, candidates would proceed with their campaigns as they do in democracy. However, they campaign without knowing which citizens in particular will eventually acquire the right to vote. Immediately before the election, a random but representative subset of citizens is then selected by lottery. These citizens are not automatically granted the right to vote. Instead, the chosen citizens merely acquire permission to earn the right to vote. To earn this right, they must then participate in some sort of competence-building exercise, such as studying party platforms or meeting in a deliberative forum with one another. In practice this system might suffer corruption or abuse, but, epistocrats respond, so does democracy in practice. For epistocrats, the question is which system works better, i.e., produces the best or most substantively just outcomes, all things considered.

One important deontological objection to epistocracy is that it may be incompatible with public reason liberalism (Estlund 2007). Public reason liberals hold that distribution of coercive political power is legitimate and authoritative only if all reasonable people subject to that power have strong enough grounds to endorse a justification for that power (Vallier and D’Agostino 2013). By definition, epistocracy imbues some citizens with greater power than others on the grounds that these citizens have greater social scientific knowledge. However, the objection goes, reasonable people could disagree about just what counts as expertise and just who the experts are. If reasonable people disagree about what counts as expertise and who the experts are, then epistocracy distributes political power on terms not all reasonable people have conclusive grounds to endorse. Epistocracy thus distributes political power on terms not all reasonable people have conclusive grounds to endorse. (See, however, Mulligan 2015.)

 

Ima još o etici kupovanja glasova i pravednosti obveznog glasovanja. Read the whole thing. 

Posted in politička filozofija, psihologija, Uncategorized | Označeno: , , , | Leave a Comment »

Bilješka o odjeku hrvatskih filozofa u inozemstvu

Posted by Pavel Gregoric dana 28/01/2015

Frane_PetricDanas je na tportalu objavljen prilog koji problematizira pristup domaćih ekonomista objavljivanju u inozemnim časopisima koji su obuhvaćeni citatnom bazom Web of Science. Prema prof. Dragi Jakovčeviću s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, dovoljno je objavljivati u časopisima koje propisuje postojeći Pravilnik o uvjetima za izbore u znanstvena zvanja, čime se zadovoljavaju uvjeti za napredovanje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim zvanjima. No, ne bih ovdje otvarao tu temu, nego bih skrenuo pozornost na sljedeći odlomak u ovom prilogu:

Naime, poznato je da čak u inozemstvu ima znanstvenika humanista koji u stranim časopisima objavljuju radove o hrvatskim temama. Na primjer, recenziranu natuknicu o Franji Petriću na meritornoj Stanford Encyclopedia of Philosophy napisao je Amerikanac Fred Purnell, a ne netko od naših povjesničara filozofije, dok natuknice o Ruđeru Boškoviću čak ni nema.

U Hrvatskoj imamo sedam sveučilišnih odjela za filozofiju i Institut za filozofiju čija je misija sustavno istraživanje povijesti filozofije, “osobito povijesti hrvatske filozofije”. Imamo desetke ljudi koji se bave poviješću hrvatske filozofije – i među svim tim ljudima nema nikoga pozvanijeg za natuknicu o Franji Petriću – od Freda Purnella?

Vjerojatno ih ima, ali tko bi ih se sjetio – kad ne objavljuju u publikacijama koje bi urednicima i recenzentima Stanford Encyclopedia bile poznate ili im nešto značile? Kome bi oni pali na pamet kao potencijalni autori natuknica – kad se kriju “ispod radara” globalne zajednice koja se bavi renesansnom filozofijom? Netko bi mogao reći: “Ali danas ‘biti na radaru’ znači pisati na engleskom!” I bio bi u pravu. Bilo bi razumljivo, nadalje, ako bi isti dodao da nije lako pisati na engleskom, da nije lako oblikovati tekst u skladu sa zahtjevima znanstvenih časopisa, da nije lako proći recenzijsko sito i rešeto, da nije lako primati recenzije koje su često jako kritične i “traže dlaku u jajetu”, da nije lako revidirati svoje tekstove u skladu s napomenama recenzenata, da nije lako natezati se s recenzentima i urednicima oko pojedinih formulacija itd. Sve to stoji. Međutim, ne dođemo li “na radar”, naprosto se ne možemo nadati da ćemo doći u priliku relevantnoj globalnoj publici govoriti o hrvatskim filozofima.

Ako se godišnje izdvaja između 150.000 i 350.000 kuna brutto po glavi istraživača povijesti hrvatske filozofije, zar je doista previše očekivati da se netko javi uredniku Stanford Encyclopedia (zalta@stanford.edu) i predloži mu natuknicu o Ruđeru Boškoviću? Ili o Hermanu Dalmatinu? Ili o Nikoli Vitovu Gučetiću? Ili o Markantunu de Dominisu (da ostanemo samo u daljoj prošlosti)?

U redu, možda se ne radi o tome je li takvo što iznad ili unutar očekivanja. Možda se naprosto radi o stavu da je irelevantno hoće li istaknuti hrvatski filozofi biti prisutni u Stanford Encyclopedia ili tko će pisati o njima. Možda je irelevantno hoće li o hrvatskim filozofima uopće itko znati izvan Hrvatske. Ili čak unutar Hrvatske.

Posted in Uncategorized | 2 komentara »

Razgovor između Dennetta i Dawkinsa

Posted by Pavel Gregoric dana 02/06/2012

Richard Dawkins ugostio je Daniela Dennetta u Oxfordu 9. svibnja 2012. Razgovarali su o Darwinovoj opasnoj ideji, naturalističkom objašnjenju religija, različitim vjeroispovjestima, tvrdnji da je religija nužna za etičnost, memetici itd.

Posted in Uncategorized | 1 Comment »

Sintomografija, genomen i neanalitička filozofija

Posted by Pavel Gregoric dana 08/11/2011

Na portalu Connect, utjecajnom i dobro posjećenom “virtualnom trgu za javni dijalog rasprave o znanosti i obrazovanju”, jučer je osvanuo zanimljiv post pod naslovom “Sintomografija – Što je to? Najnovija filozofska kritika neuroznanosti”. Tomislav Janović, kolega s Hrvatskih studija, referira na članak prof. dr. Iris Tićac s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je izašao u posljednjem broju časopisa Filozofska istraživanja (br. 31/2, 2011, str. 335-352). Članak pod naslovom “Sloboda iz perspektive filozofije i neuroznanosti. Kritika B. Libeta, G. Rotha i W. Singera” predstavlja nemušti pokušaj antireduktivne (neoskolastičke?) kritike stajališta da je slobodna volja iluzija, stava koji je potkrepljen empirijskim istraživanjima spomenutih neuroznanstvenika.

Osim što je se autorica baš ne snalazi najbolje u neuroznanosti, ne snalazi se baš ni u filozofiji. Osim komentara na Connectu u kojima su navedeni i prokomentirani neki biseri, izdvajam još nekoliko oglednih ulomaka koje sam uočio letimičnim čitanjem.

Oni koji polažu nadu u integrirajuću snagu filozofije, kao što je P. Churchland čije djelo nosi naslov Neurofilozofija, nerijetko zastupaju redukcionistički zahtjev za samoprevladavanjem filozofije. (b. 6 na str. 337)

Prvo, govoriti o “P. Churchland” ukazuje na nepoznavanje činjenice da slične stavove zastupaju supružnici Churchland koji oboje imaju inicijale “P.” (Paul i Patricia). Drugo, Churchlandovi ne zastupaju tek “redukcionistički” stav, nego nešto još radikalnije, a to je eliminativistički stav prema kojem govor o umu, svijesti, mentalnim stanjima itd. treba u cijelosti izbaciti iz upotrebe i zamijeniti adekvatnim znanstvenim terminima.

U okviru ovog rada nije nam namjera ulaziti u rasprave o odnosu slobode i determinizma, niti ćemo problematiku slobode razmatrati na način kako se on javlja u analitičkoj filozofiji. (b. 8 na str. 337)

Ali upravo je analitička filozofija ta koja problematiku slobode razmatra u svjetlu znanstvenih spoznaja i bavi se pitanjem koje obrađuje autorica. Osim evidentne nesklonosti naturalizmu, koji predstavlja mainstream u angloameričkoj analitičkoj filozofiji, evidentno je da autorica ne barata engleskim, jer relevantne članke čita i citira na njemačkom (npr. Benjamin Libet u b. 10 na str. 339 ili Ted Honderich u b. 57 na str. 347), kao što i ključne pojmove koji su izvorno na engleskom navodi na njemačkom (PET scan u b. 9 na str. 337).

Postoje znanstvenici koji se priklanjaju tvrdnji da je slobodna volja iluzija. Navodimo samo neke na koje se zbog ograničenog okvira nismo referirali u ovom članku, a čija bi recepcija doprinijela cjelovitijem pogledu na ovaj problem: Daniel Dennet (sic!), Freedom Evolves… (b. 37 na str. 343)

Prvo, Daniel Dennett je prvenstveno filozof, a ne znanstvenik. Štoviše, radi se o jednom od deset najpoznatijih živućih filozofa. Drugo, njegova knjiga Freedom Evolves prevedena je na hrvatski prije dvije godine (Algoritam, 2009.) pod naslovom Evolucija slobode, pa kad autorica drugdje već navodi strane autore prema njihovim hrvatskim izdanjima umjesto izvornika, mogla je navesti i ovo. A to što izgleda da uopće ne zna za hrvatsko izdanje pokazuje doseg njezine informiranosti za temu o kojoj piše. Treće, knjiga Freedom Evolves je proširenje Dennettovih teza iznesenih u njegovom glavnom radu o problemu slobode volje, Elbow Room iz 1984. Četvrto, Dennett se piše s dva “t”.

No,  još uvijek smo suočeni s pitanjem što nam daje izvjesnost da imamo slobodu volje osim činjenice da bi njena ne-egzistencija razorila svaki ćudoredni poredak? (str. 346)

Dakle, izvjesnost  da imamo slobodu volje autorica gradi na svojem isključivo subjektivnom i svjetonazorskom, nigdje argumentiranom, uvjerenju da bi nepostojanje slobodne volje razorilo svaki ćudoredni poredak. A autorica na početku svog teksta ističe kako će pokušati pokazati da se pri odbacivanju slobode volje “ne radi toliko o znanstvenim hipotezama nego o filozofijskim i svjetonazorskim stajalištima” (str. 336). Toliko o samopobijanju.

Ovo što slijedi u zaključku članka je fenomenalno:

Iz dosada rečenog proizlazi da se obje perspektive [subjektivna perspektiva osobnog iskustva i objektivna perspektiva neuroznanosti] ne mogu reducirati jedna na drugu, jer nijedna ne isključuje drugu. (str. 351)

Ovo je antologijski non sequitur. Ako imate dvije perspektive koje se NE MOGU reducirati jedna na drugu, onda je to valjda zato što jedna ISKLJUČUJE drugu. Ako pak jedna NE ISKLJUČUJE drugu, onda se možda MOGU reducirati jedna na drugu.

Što se iz ovoga može zaključiti (osim o upućenosti prof. Tićac u problematiku o kojoj piše)? Može se zaključiti da članak nije bio recenziran, ili je bio recenziran ali vrlo nestručno, ili je bio stručno recenziran i odbijen, ali uredništvo tu  negativnu recenziju nije uzelo u obzir, već je odlučilo tekst objaviti iz nekih svojih razloga i interesa.

Jao onoj struci u kojoj je objavljivanje ovakvih članaka dovoljno za izbor u zvanje redovitog profesora!

Posted in filozofija religije, filozofija uma, humor, neuroznanost, Uncategorized | Označeno: , , , | 26 komentara »

Nova rubrika: preporuke

Posted by Joško Žanić dana 30/04/2011

U novoj rubrici Preporuke autori bloga i posjetitelji pozvani su da ukratko prezentiraju recentne knjige (i eventualno koji važan članak) koje su nedavno čitali, a za koje misle da zaslužuju pažnju. Premda naslov rubrike sugerira pozitivan stav prema prezentiranoj knjizi, od interesa su i kritički intonirani prikazi, ukoliko autor prikaza smatra da neko djelo zaslužuje anti-preporuku. Posjetitelji svoje doprinose mogu ostaviti u rubrici komentari, a autori bloga prenijet će ih u glavni dio.

Posted in Uncategorized | Leave a Comment »

Nova rubrika: Fragmenti

Posted by Pavel Gregoric dana 05/04/2011

Ako imate neku kratku filozofsku misao ili ideju, ako pročitate neku poticajnu rečenicu ili odlomak, nešto što nemate vremena komentirati naširoko u postu ali ipak želilte sačuvati i podijeliti, s kratkim osvrtom ili bez njega, učinite to u rubrici Fragmenti na ovom blogu.

Predlažem da se nove crtice bilježe povrh starih, s datumom i eventualno inicijalom autora.

Posjetitelji bloga mogu to učiniti u prozoru za komentare uz rubriku Fragmenti, pa će netko od urednika to prebaciti u glavni tekst.

Posted in Uncategorized | 1 Comment »

Pregled blogerske 2010.

Posted by Pavel Gregoric dana 02/01/2011

WordPress je vlasnicima blogova poslao post u kojemu izvješćuje o aktivnostima na njihovim blogovima. S obzirom da je Symblogija krenula u travnju 2010., statistike su nam vrlo dobre. Pogledajte sami.

The stats helper monkeys at WordPress.com mulled over how this blog did in 2010, and here’s a high level summary of its overall blog health:

Healthy blog!

The Blog-Health-o-Meter™ reads Wow!

Crunchy numbers

Featured image

A Boeing 747-400 passenger jet can hold 416 passengers. This blog was viewed about 13,000 times in 2010. That’s about 31 full 747s.

In 2010, there were 25 new posts, not bad for the first year! There were 40 pictures uploaded, taking up a total of 94mb. That’s about 3 pictures per month.

The busiest day of the year was April 29th with 184 views. The most popular post that day was Žižek o vulkanu.

Where did they come from?

The top referring sites in 2010 were pavel-gregoric.info, forum.ffzg.hr, search.conduit.com, blogomdan.wordpress.com, and uvod.wordpress.com.

Some visitors came searching, mostly for symblogia, jedna moja impresija, and deizam.

Attractions in 2010

These are the posts and pages that got the most views in 2010.

1

Žižek o vulkanu April 2010
109 comments and 2 Likes on WordPress.com

2

Jacques Ranciere u Zagrebu: Jedna impresija April 2010
3 comments

3

Kozmološki dokaz May 2010
96 comments and 1 Like on WordPress.com,

4

Filozofija za djecu April 2010
49 comments

5

Najave April 2010

Posted in Uncategorized | 3 komentara »

Hacker, šišmiši i princip kontrasta

Posted by Marko Kučan dana 12/12/2010

U ne tako davnom intervjuu za TPM, Peter Hacker je spomenuo svoju kritiku slavnog Nagelovog „What is it like to be a bat?“ problema kao više jezički, nego epistemološki ili čak filozofski problem. Uz razmatranje definicije quale i ostalih pitanja oko redukcije svijesti, detaljno se osvrnuo upravo na temu ovog posta u članku „Is there anything it is like to be a bat?“.

Hacker smatra da se ne može rečenicom „there is something which it is like to be“ okarakterizirati kako je to biti neko svjesno biće („something it is like for the organism to be“). Možemo se pitati „kako je to biti X“ – u ovom slučaju, umjesto X-a možemo ubaciti neku ulogu (konobar, hrvač i sl.). Također možemo postaviti pitanje „kako je to biti X-er“, pri čemu se „X-er“ mora moći zamijeniti sa odgovarajućim pridjevom (pobjednik-pobijediti, ubojica-ubiti), tako da je rečenica zapravo zamijenjiva sa „kako je to X-ati“.

Princip kontrasta kod ovih pitanja ulazi u igru kad se pitamo nešto o podskupu svih mogućih X-eva (kako je ženi (za razliku od muškarca) biti vojnik) – generalna forma ovakvih upita jest „kako je X-u biti Y“, gdje se kontrast može odnositi na X (žena, za razliku od muškarca), ili na Y (vojnik, za razliku od liječnika). U svakom od ovih slučajeva, odgovor je niz nekakvih impresija, a pitanja, makar možda nespecifična, nisu pretjerano teška za odgovoriti.

Nereduktivni problem samo sliči na ove formalno neinteresantne primjere, a najčešće spominjana nedoumica ima generalnu formu „Kako je X-u biti X“ (kako je šišmišu biti šišmiš). Hacker identificira tri ključne razlike u odnosu na ovaj primjer – subjekt i objekt su inače različiti, specificira se „kako je X-u“, što uključuje princip kontrasta, te se specificira „biti Y“, što također uključuje princip kontrasta. Naime, ne može se pitati „kako je hrvaču biti hrvač, za razliku od nekog (tko nije hrvač) tko je hrvač“; kontrast kod subjekta i objekta je u potpunosti besmislen. Interpolirana fraza, kako kaže Hacker, „(kako je) liječniku“ ne dodaje ništa pitanju „kako je to biti liječnik“, jer to pitanje traži deskripciju nekog zanimanja, dužnosti ili obveza, tako da taj dodatak tamo nema što raditi.

Dakle, pitanja poput „kako je čovjeku biti čovjek“ padaju u rubriku nelegitimne reiteracije, jer fraza „(kako je) čovjeku“ ne može igrati tu gramatičku ulogu. Tu je i drugi razlog zašto je takvo pitanje besmisleno – čovjek ne može prestati biti čovjek osim ako ne prestane egzistirati (za razliku od mornara ili vojnika), niti išta drugo osim čovjeka može biti čovjek – ni princip kontrasta nije zadovoljen. Pitanje se urušava u trivijalno „kako je to biti čovjek?“ (možda ne toliko trivijalno, no za naše potrebe, jest). Upravo iz ovog razloga Nagelovo pitanje za Hackera nema nikakvog smisla – „kako je čovjeku biti šišmiš“ zauzima formu gdje princip kontrasta mora biti zadovoljen (kako je X-u biti Y), a nikako ne može biti jer se ni subjekt (čovjek) ni objekt (šišmiš) ne mogu s ničim kontrastirati („čovjek, za razliku od X“ nema rješenje jer čovjek nije uloga (član podskupa), kao ni šišmiš).

Imam samo dvije primjedbe na navedeno – Nagel nas pitanjem pokušava dovesti do zaključka da znamo kako je to biti ja, a ne znamo kako je to biti šišmiš, no po Hackeru se čini da je pitanje „kako je meni biti ja?“ gramatički neispravno, tako da u osnovi nema „something which it is like for me to be me“. S druge strane, kako bih trebao znati da to postoji, kad pitanje implicitno pretpostavlja da to mogu s nečim usporediti? Mislite li da je Nagelovo pitanje u tom kontekstu smisleno? Drugim riječima, ako je pitanje smisleno, što bi ono trebalo značiti (i bi li odgovor bio filozofski zanimljiv)?

 

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, Uncategorized | Označeno: , , , | 10 komentara »

Osnovna razlika mozga i računala koja to više nije?

Posted by Aleksandar Joksić dana 31/10/2010

Koja je osnovna razlika između rada mozga i rada računala? Ako zavirimo u standardni Uvod u psihologiju kao odgovor možemo naći ovo:

Već i na čistom tjelesnom području mozak obavlja takve zadatke koje ni jedan kompjuter ne bi ni u ‘tragovima’ mogao izvesti (npr. sviranje glasovira, gdje je potrebno istovremeno regulirati mišićni rad deset prstiju). A ako se radi o mentalnim aktivnostima, mi katkada samo imamo (lažni) dojam da poneki roboti ili računala obavljaju začuđujuće mentalne operacije: jer, te operacije sastoje se od fantastično brzog obavljanja pojedinih zadataka. Neko računalo zaista će u času obaviti neke računske zadatke ili programe, za koje bi čak i vrhunski stručnjak trebao neusporedivo više vremena, ali će računalo obaviti samo one operacije za koje je programirano (što znači da operaciju poznaje onaj koji je sastavljao program za računalo). Ali, u operacijama za koje nije programirano, računalo je posve nemoćno. Evo jedan zgodan primjer razlike između rada čovjekova mozga i nekog savršenog računala: ako računalu, recimo, damo zadatak da nam nađe telefonski broj faraona Ramzesa II. računalo će u nekoliko sekundi pregledati sve raspoložive telefonske imenike i javiti nam da toga gospodina nema u popisu pretplatnika. A čovjek, ako mu damo isti zadatak – neće niti tražiti broj, jer mu je jasno da je to besmislen zadatak. Računalo, dakako, nije programirano da shvati besmislenost zadatka, i to je osnovna razlika između rada mozga i rada kompjutera.
(Boris Petz, Uvod u psihologiju, 2001, str. 40. Kurziv na kraju je dodan.)

Ovo mi se čini kao prilično paušalnim opisom “osnovne razlike” između rada mozga i kompjutera, no prije nego što dođem do glavne točke, evo par komentara na citirani paragraf.

Izgleda da autor suprotstavlja mentalne aktivnosti s bivanjem programiranim za određene aktivnosti; računalo je za razliku od čovjeka programirano za određene operacije, a za one operacije za koje nije programirano je nemoćno. No, kao što nas uči evolucijska pshologija, ljudski mozak sadrži module, urođene specijalizirane strukture kojima nas je opremila evolucija kao odgovor na određene selektivne pritiske te u tom smislu možemo reći i da je naš um „isprogramiran“. Evolucija putem prirodne selekcije je sastavila te programe i jednako kao što je računalo nemoćno kod operacija za koje nije programirano, tako je i ljudski um nemoćan za neke druge operacije za koje nije programiran.

Autor navodi jedan primjer koji bi trebao ilustrirati osnovnu razliku između mozga i “savršenog” računala, no ako bi to računalo doista bilo savršeno, ne postoji razlog zašto i ono ne bi u startu odbacilo traženje broja faraona kao besmisleno. Da je to besmislen zadatak znamo jer smo učenjem stekli informacije koje nam govore da je to besmisleno, a računalo također može steći istu informaciju.

Time dolazimo do glavne poante ovog posta. New York Times u nedavnom članku izvještava o ekipi istraživača sa Sveučilišta Carnegie Mellon koji ciljaju napraviti računalo koje bi moglo izbrisati ono što se u tekstu na početku ovog posta navodi kao osnovna razlika mozga i računala. Naime, oni rade na računalnom sustavu koji pokušava savladati semantiku učeći na sličan način kao i ljudi, kumulativno kroz dugotrajno razdoblje. Sustav koji se zove Never-Ending Language Learning system (ili skraćeno: NELL) radi 24 sata na dan, sedam dana na tjedan, skenirajući stotine milijuna web-stranica u potrazi za tekstualnim obrascima koje koristi kako bi učilo činjenice, a te činjenice su grupirane u semantičke kategorije: gradovi, poduzeća, glumci, sveučilišta, biljke i mnoge druge. Te kategorijalne činjenice su ovakvog tipa „San Francisco je grad“ i „Suncokret je biljka“.

NELL također uči činjenice koje su relacije između članova dvaju kategorija, a sve naučene činjenice se kontinuirano pridodaju bazi podataka koja je zapravo baza znanja, a ona neprestano raste. Na taj način se teži napraviti računalo s boljim razumijevanjem jezičnog značenja i mnogi takvi sustavi učenja već pokazuju impresivne rezultate. NELL je dizajnirana tako da se snalazi s riječima u različitim kontekstima tako što koristi hijerarhiju pravila kako bi razriješila dvosmislenosti, što je krucijalno za svakog kompetentnog govornika.

Istraživači navode primjer vrste znanja koje NELL dan danas još uvijek ne može svladati, ali koje bi jednog dana mogla. Uzmite dvije slične rečenice: “Djevojka je uhvatila leptira s točkicama” i “Djevojka je uhvatila leptira s mrežom”. Ljudski čitatelj trenutno shvaća da djevojka drži mrežu, a da djevojke obično nemaju točkice. Tako da su “točkicama” u prvoj rečenici povezane s “leptira”, a “mrežom” s “djevojka” u drugoj rečenici. “To je očito čovjeku, ali ne i računalu”, kaže računalni znanstvenik Dr. Mitchell i nastavlja: “Velik dio ljudskog jezika je pozadinsko znanje, znanje akumulirano kroz veliki period vremena. Tamo NELL smjera i izazov je kako doći do tog znanja”.

Na kraju mogu reći da ne vidim prepreku da NELL jednog dana, ako već ne i sada, bude sposobna odbaciti zadatak traženja telefonskog broja Ramzesa II. Hoće li time biti ukinuta osnovna razlika između rada mozga i računala je druga priča.

Posted in kognitivna znanost, neuroznanost, umjetna inteligencija, Uncategorized | 27 komentara »

John Searle – kritika komputacijske teorije uma

Posted by Marko Kučan dana 10/10/2010

Nastavljajući na tekst o Searlovoj konceptualizaciji odnosa uma i tijela želimo se osvrnuti na razloge zbog kojih dotični ne priznaje trenutno najpopularniju teoriju – kompjutacijsku teoriju uma. Vjerojatno vam je poznata njegova Kineska soba, misaoni eksperiment kojim je htio pokazati da sintaksa ne može biti dovoljna za semantiku, tj. da čista manipulacija simbolima ne dovodi do razumijevanja. Svrha ovog teksta je da vas upoznamo s jednom drugom kritikom kompjutacijske teorije uma koja razmatra odnos teorije baziranoj na sintaksi i „stvarnog svijeta“ (fizičkih entiteta).

Kompjutacijski funkcionalizam (preciznije, „strong AI“ program) možemo sažeti kao ideju da je mozak kompjuter, a um program (algoritam) po kojem se izvode komputacije nad simbolima. Takav je pristup problemu odnosa uma i tijela utemeljenje kognitivnih znanosti, čineći ih neovisnima od neurologije. Prema toj teoriji, kognitivni su mehanizmi samo implementirani u mozgu, a mogli bi biti implementirani i u nekom drugom „stroju“, npr. na dovoljno brzom računalu (princip višestruke ostvarivosti). Oni su komputacijski mehanizmi, definirani sintaktički s obzirom na to kako barataju apstraktnim simbolima. Primjeri takvih procesa su Chomskyjeva pravila univerzalne gramatike i Fodorov jezik misli.

Kad kažemo da je mozak računalo, ustvari želimo reći da je univerzalni Turingov stroj, računalo koje može pokrenuti bilo koji algoritam (što proizlazi iz Church-Turingove teze da se sve što se uopće može postići komputacijom može postići Turingovim strojem). Ljudski je um onda samo iznimno kompliciran, možda najkompliciraniji prirodni program pokrenut u mozgu koji možemo instancirati i na bilo kojem drugom univerzalnom Turingovom stroju. Slično kao što svjesno implementiramo neke algoritme (npr. onaj koji smo u osnovnoj školi naučili za množenje brojeva), tako možemo i na računalu implementirati te iste algoritme. Možemo implementirati i neke od još većeg broja nesvjesnih algoritama (npr. algoritama percepcije ili usvajanja jezika). Konačna presuda našoj kognitivističkoj teoriji neke psihološke funkcije (tj. predloženom algoritmu te funkcije) jest Turingov test – trebamo demonstrirati da se ponašanje artificijelnog računala opremljenog adekvatnim programom koji predstavlja našu teoriju ne razlikuje od ponašanja „ljudskog računala“: mozga i uma.

Sad dolazimo do glavnog pitanja teksta: „Je li mozak digitalno računalo?“. Searlov odgovor nije jednostavno „ne“, već pitanje uopće ne smatra znanstvenim (provjerljivim). Ovo pitanje treba razlikovati od diskusije oko toga je li um digitalni program, na koji daje odgovor argumentom Kineske sobe (Searlov odgovor, dakako, glasi „nije“).

Reći da je mozak komputacijski (Turingov) stroj podrazumijeva da je mozak procesor simbola i da se njegov rad može izraziti algoritmom. Taj rad uključuje baratanje dvama simbolima, predstavljenih najčešće kao 1 i 0, pri čemu se na svakom koraku ili ispisuje novi simbol na određeno mjesto u memoriji ili se pomiče na novo mjesto. Ova dva simbola mogu biti reprezentirana na bilo koji način, pa tako unutar kućnih računala nećemo naći brojke, već dva različita naponska stanja. A napone možemo zapravo zamijeniti bilo čime – vodom, mačkama i miševima, ili, što nam je od interesa, živčanim impulsima. Ono što čini algoritam nisu fizički ostvaraji simbola, već sintaktički odnosi među njima. Višestruka ostvarivost je moguća upravo zato što je fizička forma nebitna, dok god joj možemo pripisati 1 i 0 u skladu s željenim algoritmom.

Univerzalna čitljivost. Upravo kod višestruke ostvarivosti, odnosno njenog parnjaka, višestruke čitljivosti (činjenica da isti program možemo očitati u različitim fizičkim sustavima), Searle počinje svoj protuargument. On smatra da višestruka čitljivost implicira univerzalnu čitljivost – sve je digitalni kompjuter! Bilo kojem objektu mogu se pripisati binarni simboli u skladu s nekim algoritmom (čak i snažnije – dovoljno kompleksnom objektu se može pripisati gotovo bilo koji algoritam). Dakle, nema ništa posebno u hipotezi da je mozak digitalni kompjuter, jer kompjuterom možemo smatrati i želudac (prima signale hrane i impulse iz mozga, računa kako provesti probavu), srce, i nebiološke objekte poput vode (npr. prima informaciju o težini i obliku kamena koji u nju pada i računa kako će se valovi trebati širiti).

Sintaksa nije intrinzična fizici. Još veći problem je da je ovo pripisivanje komputacije ovisno o promatraču, a ne intrinzično (nema postojanje bez promatrača). Hipoteza da je mozak stroj za komputaciju je neprovjerljiva, jer ovisi o stavu koji zauzmemo prema mozgu! Ona ne govori ništa o tome što bismo trebali naći u stvarnosti (kako bi mozak trebao izgledati) da bude točna jer simbole pripisujemo sami. Ponekad se može činiti da se neuronima binarna stanja mogu sasvim prirodno pripisati: oni ili ispaljuju električni impuls („1“), ili ga ne ispaljuju („0“). Ako zanemarimo da se okidanje svakog neurona događa paralelno s drugim okidanjima (to je nesukladno serijalnom načinu rada Turingovog stroja), još uvijek nije očigledno kako pripisati simbole. Jer okidanje jednog neurona nema samo jedan jedinstveni učinak na drugi neuron. Električni potencijal drugog neurona može se povisiti (što povećava šansu za okidanje) ili sniziti (što smanjuje šansu za okidanje) u različitim stupnjevima, a moguće je i djelovati na budući rad tog neurona, smanjujući mu ili povećavajući reaktivnost. Neki neurotransmiteri (poput dušičnog oksida) uopće ne djeluju uslijed električnog pražnjenja neurona već prolaze difuzijom iz jedne stanice u drugu. Nije sasvim bjelodano kako ovim procesima pripisati simbole, a da znamo da netko drugi ne bi pripisivanje obavio drugačije.

Homunkulus kao nužni sastojak kognitivističke teorije. Ovisnost komputacijske interpretacije o promatraču znači da svako kognitivističko objašnjenje nužno uključuje zazivanje homunkulusa, svjesnog djelatnika koji izvršava komputaciju i čita njene rezultate. Primjerice, ako je trodimenzionalni vid rezultat pretvorbi dvodimenzionalnih informacija u 3D sliku, tko gleda tu sliku? Česta je strategija komputacionista da se složenije analize raščlane na seriju nula i jedinica, na operacije dovoljno jednostavne za pojedinačne neurone. Ali, kako smo gore napomenuli, nije jasno kako se binarni simboli odnose prema radu neurona – opet se čini da zazivamo nekog homunkulusa. To je zato što ništa u fizici ne odgovara binarnim simbolima bez nekoga tko će te simbole pripisivati. Kod pravih računala nemamo problem koji postoji kod mozga, jer su homunkulusi programeri i krajnji korisnici. Računalo samo „radi“, ili bolje, „funkcionira“ (prolazi kroz različita naponska stanja), a mi interpretiramo njegove rezultate. Ono ne slijedi nikakva pravila (ne provodi algoritme), nego je programirano (namješteno) kao da slijedi pravila koja je zamislio programer. Kod mozga ne postoji takva prirodna „podjela rada“ između fizičkih procesa i interpretacije. Zato je za Searlea pitanje poput „kako vizualni sustav u čovjeka izračunava udaljenost između objekata na temelju podataka na retini“ (tipično kognitivističko istraživačko pitanje) ekvivalentno pitanju „kako čavli izračunavaju udaljenost koju trebaju proći nakon što ih udari čekić“. Jedno i drugo pitanje možemo simulirati algoritmima (i to možda u potpunosti precizno), ali to ne znači da ti sustavi implementiraju te algoritme.

Kauzalna nemoć komputacije. Ako algoritmi postoje samo u očima promatrača, jasno je da ne mogu imati nikakve kauzalne utjecaje. Jedino što stvarno postoji jesu neurološki procesi i svijest (što je jasno iz Searlove verzije rješenja problema odnosa uma i tijela). Ovu poantu Searle ilustrira pitanjem: da imamo neurološku teoriju nekog psihološkog sustava bismo li bili skloni reći da je to samo hardverska implementacija nekog apstraktnog programa? Neurološke hipoteze možemo provjeriti „golim okom“ ili prije kakvim strojem za vizualizaciju mozga – one govori o stvarnim činjenicama, dok su kognitivističke hipoteze provjerljive samo Turingovim testom koji ne može razdvojiti simulaciju od prave stvari.

Konačna presuda Johna Searlea jest da se proučavanje uma treba preseliti s kompjutera u neurološke laboratorije. Ako su mu kritike na mjestu, koliko prostora ostaje za kognitivne znanosti? Što nam (puke) simulacije uma govore o fenomenu koji istražujemo?

Moram priznati da me se pitanje „gdje je tu komputacija“ dojmilo, jer mi se iz mog površnog poznavanja neurologije ne čini da su neuronski procesi nedvosmisleni kandidati za pripisivanje komputacijskih stanja. S druge strane, prema Searleu niti kućno računalo ne provodi komputaciju – koliko vam se to čini plauzibilnim? I da li je uopće problem za komputacijski funkcionalizam činjenica da ne govori ništa o fizičkom svijetu (uz pretpostavku da se slažemo sa argumentima)?

(ko-autorstvo Bokulić, Kučan)

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost, umjetna inteligencija, Uncategorized, znanost | 4 komentara »

 
%d bloggers like this: