Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘Uncategorized’ Category

Bilješka o odjeku hrvatskih filozofa u inozemstvu

Posted by Pavel Gregoric dana 28/01/2015

Frane_PetricDanas je na tportalu objavljen prilog koji problematizira pristup domaćih ekonomista objavljivanju u inozemnim časopisima koji su obuhvaćeni citatnom bazom Web of Science. Prema prof. Dragi Jakovčeviću s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, dovoljno je objavljivati u časopisima koje propisuje postojeći Pravilnik o uvjetima za izbore u znanstvena zvanja, čime se zadovoljavaju uvjeti za napredovanje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim zvanjima. No, ne bih ovdje otvarao tu temu, nego bih skrenuo pozornost na sljedeći odlomak u ovom prilogu:

Naime, poznato je da čak u inozemstvu ima znanstvenika humanista koji u stranim časopisima objavljuju radove o hrvatskim temama. Na primjer, recenziranu natuknicu o Franji Petriću na meritornoj Stanford Encyclopedia of Philosophy napisao je Amerikanac Fred Purnell, a ne netko od naših povjesničara filozofije, dok natuknice o Ruđeru Boškoviću čak ni nema.

U Hrvatskoj imamo sedam sveučilišnih odjela za filozofiju i Institut za filozofiju čija je misija sustavno istraživanje povijesti filozofije, “osobito povijesti hrvatske filozofije”. Imamo desetke ljudi koji se bave poviješću hrvatske filozofije – i među svim tim ljudima nema nikoga pozvanijeg za natuknicu o Franji Petriću – od Freda Purnella?

Vjerojatno ih ima, ali tko bi ih se sjetio – kad ne objavljuju u publikacijama koje bi urednicima i recenzentima Stanford Encyclopedia bile poznate ili im nešto značile? Kome bi oni pali na pamet kao potencijalni autori natuknica – kad se kriju “ispod radara” globalne zajednice koja se bavi renesansnom filozofijom? Netko bi mogao reći: “Ali danas ‘biti na radaru’ znači pisati na engleskom!” I bio bi u pravu. Bilo bi razumljivo, nadalje, ako bi isti dodao da nije lako pisati na engleskom, da nije lako oblikovati tekst u skladu sa zahtjevima znanstvenih časopisa, da nije lako proći recenzijsko sito i rešeto, da nije lako primati recenzije koje su često jako kritične i “traže dlaku u jajetu”, da nije lako revidirati svoje tekstove u skladu s napomenama recenzenata, da nije lako natezati se s recenzentima i urednicima oko pojedinih formulacija itd. Sve to stoji. Međutim, ne dođemo li “na radar”, naprosto se ne možemo nadati da ćemo doći u priliku relevantnoj globalnoj publici govoriti o hrvatskim filozofima.

Ako se godišnje izdvaja između 150.000 i 350.000 kuna brutto po glavi istraživača povijesti hrvatske filozofije, zar je doista previše očekivati da se netko javi uredniku Stanford Encyclopedia (zalta@stanford.edu) i predloži mu natuknicu o Ruđeru Boškoviću? Ili o Hermanu Dalmatinu? Ili o Nikoli Vitovu Gučetiću? Ili o Markantunu de Dominisu (da ostanemo samo u daljoj prošlosti)?

U redu, možda se ne radi o tome je li takvo što iznad ili unutar očekivanja. Možda se naprosto radi o stavu da je irelevantno hoće li istaknuti hrvatski filozofi biti prisutni u Stanford Encyclopedia ili tko će pisati o njima. Možda je irelevantno hoće li o hrvatskim filozofima uopće itko znati izvan Hrvatske. Ili čak unutar Hrvatske.

Posted in Uncategorized | 2 komentara »

Razgovor između Dennetta i Dawkinsa

Posted by Pavel Gregoric dana 02/06/2012

Richard Dawkins ugostio je Daniela Dennetta u Oxfordu 9. svibnja 2012. Razgovarali su o Darwinovoj opasnoj ideji, naturalističkom objašnjenju religija, različitim vjeroispovjestima, tvrdnji da je religija nužna za etičnost, memetici itd.

Posted in Uncategorized | 1 Comment »

Sintomografija, genomen i neanalitička filozofija

Posted by Pavel Gregoric dana 08/11/2011

Na portalu Connect, utjecajnom i dobro posjećenom “virtualnom trgu za javni dijalog rasprave o znanosti i obrazovanju”, jučer je osvanuo zanimljiv post pod naslovom “Sintomografija – Što je to? Najnovija filozofska kritika neuroznanosti”. Tomislav Janović, kolega s Hrvatskih studija, referira na članak prof. dr. Iris Tićac s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je izašao u posljednjem broju časopisa Filozofska istraživanja (br. 31/2, 2011, str. 335-352). Članak pod naslovom “Sloboda iz perspektive filozofije i neuroznanosti. Kritika B. Libeta, G. Rotha i W. Singera” predstavlja nemušti pokušaj antireduktivne (neoskolastičke?) kritike stajališta da je slobodna volja iluzija, stava koji je potkrepljen empirijskim istraživanjima spomenutih neuroznanstvenika.

Osim što je se autorica baš ne snalazi najbolje u neuroznanosti, ne snalazi se baš ni u filozofiji. Osim komentara na Connectu u kojima su navedeni i prokomentirani neki biseri, izdvajam još nekoliko oglednih ulomaka koje sam uočio letimičnim čitanjem.

Oni koji polažu nadu u integrirajuću snagu filozofije, kao što je P. Churchland čije djelo nosi naslov Neurofilozofija, nerijetko zastupaju redukcionistički zahtjev za samoprevladavanjem filozofije. (b. 6 na str. 337)

Prvo, govoriti o “P. Churchland” ukazuje na nepoznavanje činjenice da slične stavove zastupaju supružnici Churchland koji oboje imaju inicijale “P.” (Paul i Patricia). Drugo, Churchlandovi ne zastupaju tek “redukcionistički” stav, nego nešto još radikalnije, a to je eliminativistički stav prema kojem govor o umu, svijesti, mentalnim stanjima itd. treba u cijelosti izbaciti iz upotrebe i zamijeniti adekvatnim znanstvenim terminima.

U okviru ovog rada nije nam namjera ulaziti u rasprave o odnosu slobode i determinizma, niti ćemo problematiku slobode razmatrati na način kako se on javlja u analitičkoj filozofiji. (b. 8 na str. 337)

Ali upravo je analitička filozofija ta koja problematiku slobode razmatra u svjetlu znanstvenih spoznaja i bavi se pitanjem koje obrađuje autorica. Osim evidentne nesklonosti naturalizmu, koji predstavlja mainstream u angloameričkoj analitičkoj filozofiji, evidentno je da autorica ne barata engleskim, jer relevantne članke čita i citira na njemačkom (npr. Benjamin Libet u b. 10 na str. 339 ili Ted Honderich u b. 57 na str. 347), kao što i ključne pojmove koji su izvorno na engleskom navodi na njemačkom (PET scan u b. 9 na str. 337).

Postoje znanstvenici koji se priklanjaju tvrdnji da je slobodna volja iluzija. Navodimo samo neke na koje se zbog ograničenog okvira nismo referirali u ovom članku, a čija bi recepcija doprinijela cjelovitijem pogledu na ovaj problem: Daniel Dennet (sic!), Freedom Evolves… (b. 37 na str. 343)

Prvo, Daniel Dennett je prvenstveno filozof, a ne znanstvenik. Štoviše, radi se o jednom od deset najpoznatijih živućih filozofa. Drugo, njegova knjiga Freedom Evolves prevedena je na hrvatski prije dvije godine (Algoritam, 2009.) pod naslovom Evolucija slobode, pa kad autorica drugdje već navodi strane autore prema njihovim hrvatskim izdanjima umjesto izvornika, mogla je navesti i ovo. A to što izgleda da uopće ne zna za hrvatsko izdanje pokazuje doseg njezine informiranosti za temu o kojoj piše. Treće, knjiga Freedom Evolves je proširenje Dennettovih teza iznesenih u njegovom glavnom radu o problemu slobode volje, Elbow Room iz 1984. Četvrto, Dennett se piše s dva “t”.

No,  još uvijek smo suočeni s pitanjem što nam daje izvjesnost da imamo slobodu volje osim činjenice da bi njena ne-egzistencija razorila svaki ćudoredni poredak? (str. 346)

Dakle, izvjesnost  da imamo slobodu volje autorica gradi na svojem isključivo subjektivnom i svjetonazorskom, nigdje argumentiranom, uvjerenju da bi nepostojanje slobodne volje razorilo svaki ćudoredni poredak. A autorica na početku svog teksta ističe kako će pokušati pokazati da se pri odbacivanju slobode volje “ne radi toliko o znanstvenim hipotezama nego o filozofijskim i svjetonazorskim stajalištima” (str. 336). Toliko o samopobijanju.

Ovo što slijedi u zaključku članka je fenomenalno:

Iz dosada rečenog proizlazi da se obje perspektive [subjektivna perspektiva osobnog iskustva i objektivna perspektiva neuroznanosti] ne mogu reducirati jedna na drugu, jer nijedna ne isključuje drugu. (str. 351)

Ovo je antologijski non sequitur. Ako imate dvije perspektive koje se NE MOGU reducirati jedna na drugu, onda je to valjda zato što jedna ISKLJUČUJE drugu. Ako pak jedna NE ISKLJUČUJE drugu, onda se možda MOGU reducirati jedna na drugu.

Što se iz ovoga može zaključiti (osim o upućenosti prof. Tićac u problematiku o kojoj piše)? Može se zaključiti da članak nije bio recenziran, ili je bio recenziran ali vrlo nestručno, ili je bio stručno recenziran i odbijen, ali uredništvo tu  negativnu recenziju nije uzelo u obzir, već je odlučilo tekst objaviti iz nekih svojih razloga i interesa.

Jao onoj struci u kojoj je objavljivanje ovakvih članaka dovoljno za izbor u zvanje redovitog profesora!

Posted in filozofija religije, filozofija uma, humor, neuroznanost, Uncategorized | Označeno: , , , | 26 komentara »

Nova rubrika: preporuke

Posted by Joško Žanić dana 30/04/2011

U novoj rubrici Preporuke autori bloga i posjetitelji pozvani su da ukratko prezentiraju recentne knjige (i eventualno koji važan članak) koje su nedavno čitali, a za koje misle da zaslužuju pažnju. Premda naslov rubrike sugerira pozitivan stav prema prezentiranoj knjizi, od interesa su i kritički intonirani prikazi, ukoliko autor prikaza smatra da neko djelo zaslužuje anti-preporuku. Posjetitelji svoje doprinose mogu ostaviti u rubrici komentari, a autori bloga prenijet će ih u glavni dio.

Posted in Uncategorized | Leave a Comment »

Nova rubrika: Fragmenti

Posted by Pavel Gregoric dana 05/04/2011

Ako imate neku kratku filozofsku misao ili ideju, ako pročitate neku poticajnu rečenicu ili odlomak, nešto što nemate vremena komentirati naširoko u postu ali ipak želilte sačuvati i podijeliti, s kratkim osvrtom ili bez njega, učinite to u rubrici Fragmenti na ovom blogu.

Predlažem da se nove crtice bilježe povrh starih, s datumom i eventualno inicijalom autora.

Posjetitelji bloga mogu to učiniti u prozoru za komentare uz rubriku Fragmenti, pa će netko od urednika to prebaciti u glavni tekst.

Posted in Uncategorized | 1 Comment »

Pregled blogerske 2010.

Posted by Pavel Gregoric dana 02/01/2011

WordPress je vlasnicima blogova poslao post u kojemu izvješćuje o aktivnostima na njihovim blogovima. S obzirom da je Symblogija krenula u travnju 2010., statistike su nam vrlo dobre. Pogledajte sami.

The stats helper monkeys at WordPress.com mulled over how this blog did in 2010, and here’s a high level summary of its overall blog health:

Healthy blog!

The Blog-Health-o-Meter™ reads Wow!

Crunchy numbers

Featured image

A Boeing 747-400 passenger jet can hold 416 passengers. This blog was viewed about 13,000 times in 2010. That’s about 31 full 747s.

In 2010, there were 25 new posts, not bad for the first year! There were 40 pictures uploaded, taking up a total of 94mb. That’s about 3 pictures per month.

The busiest day of the year was April 29th with 184 views. The most popular post that day was Žižek o vulkanu.

Where did they come from?

The top referring sites in 2010 were pavel-gregoric.info, forum.ffzg.hr, search.conduit.com, blogomdan.wordpress.com, and uvod.wordpress.com.

Some visitors came searching, mostly for symblogia, jedna moja impresija, and deizam.

Attractions in 2010

These are the posts and pages that got the most views in 2010.

1

Žižek o vulkanu April 2010
109 comments and 2 Likes on WordPress.com

2

Jacques Ranciere u Zagrebu: Jedna impresija April 2010
3 comments

3

Kozmološki dokaz May 2010
96 comments and 1 Like on WordPress.com,

4

Filozofija za djecu April 2010
49 comments

5

Najave April 2010

Posted in Uncategorized | 3 komentara »

Hacker, šišmiši i princip kontrasta

Posted by Marko Kučan dana 12/12/2010

U ne tako davnom intervjuu za TPM, Peter Hacker je spomenuo svoju kritiku slavnog Nagelovog „What is it like to be a bat?“ problema kao više jezički, nego epistemološki ili čak filozofski problem. Uz razmatranje definicije quale i ostalih pitanja oko redukcije svijesti, detaljno se osvrnuo upravo na temu ovog posta u članku „Is there anything it is like to be a bat?“.

Hacker smatra da se ne može rečenicom „there is something which it is like to be“ okarakterizirati kako je to biti neko svjesno biće („something it is like for the organism to be“). Možemo se pitati „kako je to biti X“ – u ovom slučaju, umjesto X-a možemo ubaciti neku ulogu (konobar, hrvač i sl.). Također možemo postaviti pitanje „kako je to biti X-er“, pri čemu se „X-er“ mora moći zamijeniti sa odgovarajućim pridjevom (pobjednik-pobijediti, ubojica-ubiti), tako da je rečenica zapravo zamijenjiva sa „kako je to X-ati“.

Princip kontrasta kod ovih pitanja ulazi u igru kad se pitamo nešto o podskupu svih mogućih X-eva (kako je ženi (za razliku od muškarca) biti vojnik) – generalna forma ovakvih upita jest „kako je X-u biti Y“, gdje se kontrast može odnositi na X (žena, za razliku od muškarca), ili na Y (vojnik, za razliku od liječnika). U svakom od ovih slučajeva, odgovor je niz nekakvih impresija, a pitanja, makar možda nespecifična, nisu pretjerano teška za odgovoriti.

Nereduktivni problem samo sliči na ove formalno neinteresantne primjere, a najčešće spominjana nedoumica ima generalnu formu „Kako je X-u biti X“ (kako je šišmišu biti šišmiš). Hacker identificira tri ključne razlike u odnosu na ovaj primjer – subjekt i objekt su inače različiti, specificira se „kako je X-u“, što uključuje princip kontrasta, te se specificira „biti Y“, što također uključuje princip kontrasta. Naime, ne može se pitati „kako je hrvaču biti hrvač, za razliku od nekog (tko nije hrvač) tko je hrvač“; kontrast kod subjekta i objekta je u potpunosti besmislen. Interpolirana fraza, kako kaže Hacker, „(kako je) liječniku“ ne dodaje ništa pitanju „kako je to biti liječnik“, jer to pitanje traži deskripciju nekog zanimanja, dužnosti ili obveza, tako da taj dodatak tamo nema što raditi.

Dakle, pitanja poput „kako je čovjeku biti čovjek“ padaju u rubriku nelegitimne reiteracije, jer fraza „(kako je) čovjeku“ ne može igrati tu gramatičku ulogu. Tu je i drugi razlog zašto je takvo pitanje besmisleno – čovjek ne može prestati biti čovjek osim ako ne prestane egzistirati (za razliku od mornara ili vojnika), niti išta drugo osim čovjeka može biti čovjek – ni princip kontrasta nije zadovoljen. Pitanje se urušava u trivijalno „kako je to biti čovjek?“ (možda ne toliko trivijalno, no za naše potrebe, jest). Upravo iz ovog razloga Nagelovo pitanje za Hackera nema nikakvog smisla – „kako je čovjeku biti šišmiš“ zauzima formu gdje princip kontrasta mora biti zadovoljen (kako je X-u biti Y), a nikako ne može biti jer se ni subjekt (čovjek) ni objekt (šišmiš) ne mogu s ničim kontrastirati („čovjek, za razliku od X“ nema rješenje jer čovjek nije uloga (član podskupa), kao ni šišmiš).

Imam samo dvije primjedbe na navedeno – Nagel nas pitanjem pokušava dovesti do zaključka da znamo kako je to biti ja, a ne znamo kako je to biti šišmiš, no po Hackeru se čini da je pitanje „kako je meni biti ja?“ gramatički neispravno, tako da u osnovi nema „something which it is like for me to be me“. S druge strane, kako bih trebao znati da to postoji, kad pitanje implicitno pretpostavlja da to mogu s nečim usporediti? Mislite li da je Nagelovo pitanje u tom kontekstu smisleno? Drugim riječima, ako je pitanje smisleno, što bi ono trebalo značiti (i bi li odgovor bio filozofski zanimljiv)?

 

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, Uncategorized | Označeno: , , , | 10 komentara »

John Searle – kritika komputacijske teorije uma

Posted by Marko Kučan dana 10/10/2010

Nastavljajući na tekst o Searlovoj konceptualizaciji odnosa uma i tijela želimo se osvrnuti na razloge zbog kojih dotični ne priznaje trenutno najpopularniju teoriju – kompjutacijsku teoriju uma. Vjerojatno vam je poznata njegova Kineska soba, misaoni eksperiment kojim je htio pokazati da sintaksa ne može biti dovoljna za semantiku, tj. da čista manipulacija simbolima ne dovodi do razumijevanja. Svrha ovog teksta je da vas upoznamo s jednom drugom kritikom kompjutacijske teorije uma koja razmatra odnos teorije baziranoj na sintaksi i „stvarnog svijeta“ (fizičkih entiteta).

Kompjutacijski funkcionalizam (preciznije, „strong AI“ program) možemo sažeti kao ideju da je mozak kompjuter, a um program (algoritam) po kojem se izvode komputacije nad simbolima. Takav je pristup problemu odnosa uma i tijela utemeljenje kognitivnih znanosti, čineći ih neovisnima od neurologije. Prema toj teoriji, kognitivni su mehanizmi samo implementirani u mozgu, a mogli bi biti implementirani i u nekom drugom „stroju“, npr. na dovoljno brzom računalu (princip višestruke ostvarivosti). Oni su komputacijski mehanizmi, definirani sintaktički s obzirom na to kako barataju apstraktnim simbolima. Primjeri takvih procesa su Chomskyjeva pravila univerzalne gramatike i Fodorov jezik misli.

Kad kažemo da je mozak računalo, ustvari želimo reći da je univerzalni Turingov stroj, računalo koje može pokrenuti bilo koji algoritam (što proizlazi iz Church-Turingove teze da se sve što se uopće može postići komputacijom može postići Turingovim strojem). Ljudski je um onda samo iznimno kompliciran, možda najkompliciraniji prirodni program pokrenut u mozgu koji možemo instancirati i na bilo kojem drugom univerzalnom Turingovom stroju. Slično kao što svjesno implementiramo neke algoritme (npr. onaj koji smo u osnovnoj školi naučili za množenje brojeva), tako možemo i na računalu implementirati te iste algoritme. Možemo implementirati i neke od još većeg broja nesvjesnih algoritama (npr. algoritama percepcije ili usvajanja jezika). Konačna presuda našoj kognitivističkoj teoriji neke psihološke funkcije (tj. predloženom algoritmu te funkcije) jest Turingov test – trebamo demonstrirati da se ponašanje artificijelnog računala opremljenog adekvatnim programom koji predstavlja našu teoriju ne razlikuje od ponašanja „ljudskog računala“: mozga i uma.

Sad dolazimo do glavnog pitanja teksta: „Je li mozak digitalno računalo?“. Searlov odgovor nije jednostavno „ne“, već pitanje uopće ne smatra znanstvenim (provjerljivim). Ovo pitanje treba razlikovati od diskusije oko toga je li um digitalni program, na koji daje odgovor argumentom Kineske sobe (Searlov odgovor, dakako, glasi „nije“).

Reći da je mozak komputacijski (Turingov) stroj podrazumijeva da je mozak procesor simbola i da se njegov rad može izraziti algoritmom. Taj rad uključuje baratanje dvama simbolima, predstavljenih najčešće kao 1 i 0, pri čemu se na svakom koraku ili ispisuje novi simbol na određeno mjesto u memoriji ili se pomiče na novo mjesto. Ova dva simbola mogu biti reprezentirana na bilo koji način, pa tako unutar kućnih računala nećemo naći brojke, već dva različita naponska stanja. A napone možemo zapravo zamijeniti bilo čime – vodom, mačkama i miševima, ili, što nam je od interesa, živčanim impulsima. Ono što čini algoritam nisu fizički ostvaraji simbola, već sintaktički odnosi među njima. Višestruka ostvarivost je moguća upravo zato što je fizička forma nebitna, dok god joj možemo pripisati 1 i 0 u skladu s željenim algoritmom.

Univerzalna čitljivost. Upravo kod višestruke ostvarivosti, odnosno njenog parnjaka, višestruke čitljivosti (činjenica da isti program možemo očitati u različitim fizičkim sustavima), Searle počinje svoj protuargument. On smatra da višestruka čitljivost implicira univerzalnu čitljivost – sve je digitalni kompjuter! Bilo kojem objektu mogu se pripisati binarni simboli u skladu s nekim algoritmom (čak i snažnije – dovoljno kompleksnom objektu se može pripisati gotovo bilo koji algoritam). Dakle, nema ništa posebno u hipotezi da je mozak digitalni kompjuter, jer kompjuterom možemo smatrati i želudac (prima signale hrane i impulse iz mozga, računa kako provesti probavu), srce, i nebiološke objekte poput vode (npr. prima informaciju o težini i obliku kamena koji u nju pada i računa kako će se valovi trebati širiti).

Sintaksa nije intrinzična fizici. Još veći problem je da je ovo pripisivanje komputacije ovisno o promatraču, a ne intrinzično (nema postojanje bez promatrača). Hipoteza da je mozak stroj za komputaciju je neprovjerljiva, jer ovisi o stavu koji zauzmemo prema mozgu! Ona ne govori ništa o tome što bismo trebali naći u stvarnosti (kako bi mozak trebao izgledati) da bude točna jer simbole pripisujemo sami. Ponekad se može činiti da se neuronima binarna stanja mogu sasvim prirodno pripisati: oni ili ispaljuju električni impuls („1“), ili ga ne ispaljuju („0“). Ako zanemarimo da se okidanje svakog neurona događa paralelno s drugim okidanjima (to je nesukladno serijalnom načinu rada Turingovog stroja), još uvijek nije očigledno kako pripisati simbole. Jer okidanje jednog neurona nema samo jedan jedinstveni učinak na drugi neuron. Električni potencijal drugog neurona može se povisiti (što povećava šansu za okidanje) ili sniziti (što smanjuje šansu za okidanje) u različitim stupnjevima, a moguće je i djelovati na budući rad tog neurona, smanjujući mu ili povećavajući reaktivnost. Neki neurotransmiteri (poput dušičnog oksida) uopće ne djeluju uslijed električnog pražnjenja neurona već prolaze difuzijom iz jedne stanice u drugu. Nije sasvim bjelodano kako ovim procesima pripisati simbole, a da znamo da netko drugi ne bi pripisivanje obavio drugačije.

Homunkulus kao nužni sastojak kognitivističke teorije. Ovisnost komputacijske interpretacije o promatraču znači da svako kognitivističko objašnjenje nužno uključuje zazivanje homunkulusa, svjesnog djelatnika koji izvršava komputaciju i čita njene rezultate. Primjerice, ako je trodimenzionalni vid rezultat pretvorbi dvodimenzionalnih informacija u 3D sliku, tko gleda tu sliku? Česta je strategija komputacionista da se složenije analize raščlane na seriju nula i jedinica, na operacije dovoljno jednostavne za pojedinačne neurone. Ali, kako smo gore napomenuli, nije jasno kako se binarni simboli odnose prema radu neurona – opet se čini da zazivamo nekog homunkulusa. To je zato što ništa u fizici ne odgovara binarnim simbolima bez nekoga tko će te simbole pripisivati. Kod pravih računala nemamo problem koji postoji kod mozga, jer su homunkulusi programeri i krajnji korisnici. Računalo samo „radi“, ili bolje, „funkcionira“ (prolazi kroz različita naponska stanja), a mi interpretiramo njegove rezultate. Ono ne slijedi nikakva pravila (ne provodi algoritme), nego je programirano (namješteno) kao da slijedi pravila koja je zamislio programer. Kod mozga ne postoji takva prirodna „podjela rada“ između fizičkih procesa i interpretacije. Zato je za Searlea pitanje poput „kako vizualni sustav u čovjeka izračunava udaljenost između objekata na temelju podataka na retini“ (tipično kognitivističko istraživačko pitanje) ekvivalentno pitanju „kako čavli izračunavaju udaljenost koju trebaju proći nakon što ih udari čekić“. Jedno i drugo pitanje možemo simulirati algoritmima (i to možda u potpunosti precizno), ali to ne znači da ti sustavi implementiraju te algoritme.

Kauzalna nemoć komputacije. Ako algoritmi postoje samo u očima promatrača, jasno je da ne mogu imati nikakve kauzalne utjecaje. Jedino što stvarno postoji jesu neurološki procesi i svijest (što je jasno iz Searlove verzije rješenja problema odnosa uma i tijela). Ovu poantu Searle ilustrira pitanjem: da imamo neurološku teoriju nekog psihološkog sustava bismo li bili skloni reći da je to samo hardverska implementacija nekog apstraktnog programa? Neurološke hipoteze možemo provjeriti „golim okom“ ili prije kakvim strojem za vizualizaciju mozga – one govori o stvarnim činjenicama, dok su kognitivističke hipoteze provjerljive samo Turingovim testom koji ne može razdvojiti simulaciju od prave stvari.

Konačna presuda Johna Searlea jest da se proučavanje uma treba preseliti s kompjutera u neurološke laboratorije. Ako su mu kritike na mjestu, koliko prostora ostaje za kognitivne znanosti? Što nam (puke) simulacije uma govore o fenomenu koji istražujemo?

Moram priznati da me se pitanje „gdje je tu komputacija“ dojmilo, jer mi se iz mog površnog poznavanja neurologije ne čini da su neuronski procesi nedvosmisleni kandidati za pripisivanje komputacijskih stanja. S druge strane, prema Searleu niti kućno računalo ne provodi komputaciju – koliko vam se to čini plauzibilnim? I da li je uopće problem za komputacijski funkcionalizam činjenica da ne govori ništa o fizičkom svijetu (uz pretpostavku da se slažemo sa argumentima)?

(ko-autorstvo Bokulić, Kučan)

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost, umjetna inteligencija, Uncategorized, znanost | 4 komentara »

 
%d bloggers like this: