Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘ateizam’ Category

Pop-filozofija i problem diskursa (gost-post)

Posted by Pavel Gregoric dana 01/07/2012

[Gost-post Marka Kučana, studenta preddiplomskog studija filozofije na Odsjeku za fillzofiju i negdašnjeg autora na ovome blogu.]

A: Dragi B, nedavno sam razgovarao s jednim našim poznanikom koji mi je spomenuo da si ti vjernik. Ne mogu vjerovati da su godine našeg prijateljstva prošle, a da o tome nismo nikad razgovarali.

B: To je posve točno; od đačkih dana posjećujem lokalnu crkvu, bio sam čak i ministrant neko vrijeme.

A: Ah, vjeru sam oduvijek smatrao porokom djetinjstva. Smijem li te pitati, zašto vjeruješ u boga?

B: Ne vidim zašto bi vjera bila nešto djetinjasto. U praktičnom pogledu, vjera omogućuje jasan moralitet, konzistentna pravila ophođenja, nameće osjećaj dužnosti prema sebi i drugome. Osim toga, svijet je previše kompleksan da bi bio rezultat puke slučajnosti, tako da je inteligentni katalizator (ako ništa drugo), ne samo vjerojatan, nego i izgledan. Kakav je taj tvoj moral, u božjem odsustvu?

A: Kako možeš tvrditi da je bog nužan da bi ljudi bili moralni? Osjećaji za pravednost i dobrobit se daju objasniti na druge, mnogo uvjerljivije načine; biološki, u smislu kooperacije, kulturno, preko institucija obitelji, obrazovanja, države, ekonomski, tj. po logici nositelja osobnih interesa prisiljenih na kohabitaciju i sl. S druge strane, kompleksnost ne implicira inteligenciju – evolucija je najbolji primjer neintendirajućeg procesa koji, od jednostavnih organizama, vodi do rastuće kompleksnosti…

B: Ali A, zar se oslanjaš na hirove prirode i kulturnu bolest moralno degradiranog Zapada? Evolucija je, kao i sve ostalo u toj kategoriji, jednako intendirano. Ne moramo ići tako daleko i reći da bog vodi evoluciju, no svemir je očito specifično uređen da bi generirao inteligentna bića, tj. čovjeka.

A: Mislim da u krajnjem smislu trivijaliziraš stvari. Ako moral možemo adekvatno objasniti bez boga, on nam po tom pitanju ne treba. Isto vrijedi za genezu čovjeka…

Vjerujem da je ova rasprava poznata većini čitatelja, te je njezin daljnji tijek krajnje predvidljiv, tako da nema potrebe ići dalje. Zbog relativno nevjerojatnog utjecaja Richarda Dawkinsa, dakle New Atheisma i sličnih militantnih opcija, ovakvi se razgovori svakodnevno vode među širim pučanstvom i ponavljaju se do iznemoglosti. Moja želja nije kritizirati Dawkinsa po pitanju ateizma, materijalizma ili scijentizma[1], unatoč tome što smatram da Dawkins odabire trivijalno od svih mogućih ateizama i materijalizama, a scijentizam se, kao njegov filozofski pokušaj, urušava u samoj formulaciji teze. Dawkins me ljuti zbog svog utjecaja na A i B, inače prosječne, mirne osobe (vjerujte mi na riječ!) koje sebi dopuštaju upadanje u krajnje antagonistički diskurs jer je klima gotovo svih diskusija po pitanju religije i ateizma otrovana hybrisom militantizma. A i B imaju mnogo ozbiljniji problem od trivijalnosti i predvidljivosti koju možemo pripisati utjecaju nevjernih „jahača“; A i B se ne razumiju – preciznije, oni nemaju namjeru jedan drugoga razumjeti.

Pritom ne želim sugerirati da je u pitanju nekakav svjetonazorski nesporazum. A i B do toga nisu ni  mogli doći jer je diskurs u koji zapadaju jednostavno neprikladan – oni debatiraju, pristaju na kontekst intelektualnog nadmetanja makar je sasvim jasno da od toga nema nikakve zajedničke koristi. Dawkins je stoga samo primjer, mogao sam govoriti u kontekstu nature vs. nurture, egoizam/altruizam, „lijevo“/„desno“ pa čak i analitička/kontinentalna filozofija.

Povod ovakvom konstantnom upadanju u debatni format vidim upravo u Dawkinsovoj popularizaciji ateističke sofistike[2], tj. amaterske filozofije, u njegovom slučaju utemeljene na konglomeratu površnog poznavanja srednjovjekovne metafizike, scijentizma i učitavanja metafore evolucije u gotovo svaki fenomen (od memetike do religije). Način na koji se odnosi prema svojim svjetonazorskim protivnicima je simptomatičan za osobu čiji su interesi, ako ne ideološki, onda barem sukobljeni – bez dlake na jeziku govori o vjeri kao o psihičkoj bolesti, odgoj u kontekstu vjere naziva zlostavljanjem[3] itd. Čitatelj se može požaliti da je u pozadini takvih rečenica želja za intelektualnom provokacijom. Može se i tvrditi da je to jednostavno marketinška finta, da se privuče šire čitateljstvo, i da je u pitanju dobra namjera (didaktike radi). Na taj prigovor samo mogu reći da su stvari tim gore – ne znam na koju ruku mogu zahtjev marketinga shvatiti kao izliku za vrijeđanje, a didaktika rijetko funkcionira ako ljude koje želite „prosvijetliti“ nazivate psihičkim bolesnicima (osim toga, nisam čuo za primjer ludosti koji je izliječen filozofijskom argumentacijom).

Razgovori o spomenutim temama su zaraženi formatom javne debate. Razlika između diskutiranja, tj. obične neopterećene konverzacije, i debatiranja kao kvazi-dijaloškog nadmetanja, jest u tome što se u prvom govori i sluša, a u drugom samo govori – budući da je debata formulirana kao sekvenca argumenata i replika, ona ne zahtijeva od sudionika da se međusobno razumiju, tj. da dođu do konverzacijskog sporazuma, koji zahtijeva razotkrivanje temeljnih pretpostavki bilokakvog iole smislenog razgovora. Sudionici debate su unaprijed specifično pripremljeni, oni skreću tijek rasprave na svoj mlin jer je svrha debate „pobjeda“ određene strane[4], tj. prevaga jednog svjetonazora nad drugim. A i B se ponašaju kao da se obraćaju nekom „suzdržanom“ C-u, i još ktome ignoriraju sasvim jasne pretpostavke svjetonazora onog drugog (priroda intendiranja, na primjer). Iskreno suodnošenje ne može biti zasnovano na natjecateljskom etosu, a debata nekako produbljuje upravo tu dimenziju.

Problem pop-filozofije je problem ideologije pod krabuljom nekakvog fiktivnog objektivnog autoriteta (u slučaju Dawkinsa, to je očito scijentizam). Osobe koje, pri bilokakvoj diskusiji o malo „apstraktnijim temama“, skreću tijek na uranjanje u kompleks, tj. u odveć poznati argumentacijski slijed zasnovan na predrasudi (na primjer, kad se čitanje Heideggera uspoređuje s povratkom u pećinu), meni neizbježno stvaraju dojam da ne žele uopće razgovarati sa mnom, već samo ogoljuju svoju primarnu intenciju – nagovor na x, prodavanje moralke. Sofistika se, dakle, ne generira kroz neki specifični sadržaj argumenta, već upravo u činjenici da se određeni argument izlaže u određenom trenutku. Dawkins, kad govori o religijama kao sustavima objašnjavanja svijeta koje treba zamijeniti znanost kao superiornija niša, pripisuje ulogu religiji koja njemu paše (makar nije izgledno da je to ikad bila realna uloga religije u društvu), uspostavlja vezu između znanosti i religije kao da se radi o sustavima istog tipa (a nisu) i onda proglašava znanost kao superiorniju – je li njemu bitno to što je njegova analiza historijski i epistemologijski potpuno košmarna? Ili je njegova argumentacija tu prisutna zbog neke svrhe izvanjske samoj didaktici?

Pop-filozofija ima svoje loše strane (trivijalizacija, ideologija itd.), no ne želim reći da se radi o potpunom zlu. Na primjer, od serije Za Početnike možda nema neke praktične koristi, možda trivijalizira i čini štetu nekim autorima, no budući da je primarna publika srednjoškolska, može umovima željnim znanja približiti neke stvari koje su bez mnogo napora i vremena nedostupne neiskusnom čitatelju, a definitivno može motivirati zelene filozofeke[5] za daljnje istraživanje izvorne literature. To što Dawkins (i kršćanska apologetika) radi s Pierreom Abelardom, sv. Augustinom i Tomom Akvinskim, dakle kritizira ih (tj. afirmira) kao da su oni jučer pisali, ne koristi nikome, jer se time u centar pozornosti stavlja fiktivni problem i ispušta se iz vida minimalni praktični cilj dijaloga između religije i ateizma – međusobna snošljivost kao imperativ socijalnog takta i uvažavanja interesa.


[1] Po mojem mišljenju, u tim kontekstima je sve što se dalo kritizirati već sjajno zaokruženo u radovima H. Allena Orra, Thomasa Nagela i Johna Cornwella (kritike Dawkinsove knjige God Delusion). Vidi H. Allen Orr – A Mission to Convert http://www.nybooks.com/articles/archives/2007/jan/11/a-mission-to-convert/?pagination=false; Thomas Nagel – The Fear of Religion http://www.tnr.com/article/the-fear-religion (link je malo scrambled, ali da se čitati); John Cornwell – A Question of Respect   http://richarddawkins.net/articles/179-a-question-of-respect

[2] Isto bi se dalo reći za apologete i popularizaciju kršćanske racionalističke sofistike.

[3] Pitam se je li Singer Dawkinsu spomenuo da je po toj logici odgoj u kontekstu jedenja mesa također zlostavljanje; Dawkins se požalio Singeru da, čak i u svojoj zreloj dobi, nije još smogao hrabrosti da postane vegetarijanac. Singer i Dawkins (cijeli intervju): http://www.youtube.com/watch?v=GYYNY2oKVWU

[4] To je svrha koja proizlazi iz strukture debate. Svi izvanjski motivi (edukacija, popularizacija) su bačeni u pozadinu jer se problem obrađuje antagonistički.

[5] Ako se dobro sjećam, moj prvi ozbiljniji flert s filozofijom je bio Russellov The Problems of Philosophy (http://www.gutenberg.org/files/5827/5827-h/5827-h.htm)

Posted in ateizam, etika, filozofija, kultura | Označeno: | 69 komentara »

Je li ateizam religija?

Posted by Pavel Gregoric dana 04/09/2011

Na svom sam blogu (blogomdan.wordpress.com) prije nekoliko dana stavio post u kojemu obrazlažem svoj negativni odgovor na ovo pitanje. Rasprava se povela u nekoliko filozofski zanimljivih smjerova: o vjerovanju, racionalnosti, Humeu, kauzalnosti.

Nakon ljetne stanke vrijeme je za novu sezonu simblogiranja!

Posted in analitička, ateizam, filozofija religije, teizam | Leave a Comment »

5 minuta s A.C. Graylingom

Posted by Pavel Gregoric dana 31/03/2011

A. C. Grayling, profesor filozofije na Birkbeck Collegeu u Londonu, odličan popularizator filozofije, nekadašnji kolumnist dnevnika The Guardian i sadašnji The Timesa, dao je poučan petominutni intervju BBC-ovom novinaru. Obratiti pozornost na karakteristike filozofije koje Grayling izdvaja.

Usput, upravo je izašla iz tiska Graylingova nova knjiga The Good Book: A Humanist Bible.

Posted in analitička, ateizam, filozofija | 5 komentara »

Tragovi ranijih postanaka

Posted by Pavel Gregoric dana 04/01/2011

Stoici su smatrali da je cijeli svijet nastao iz prvobitne vatre koja sadrži zametke svih stvari te da će nakon određenog perioda svijet sagorjeti u toj vatri, i zatim ponovno biti stvoren. “U predodređenom vremenu cijeli će svemir izgorjeti, a onda se ponovno skladno ustrojiti” (Stoic. Vet. Fr. I.98).

Nešto slično tvrdi poznati oxfordski matematičar i kozmolog, Roger Penrose, ali za to iznosi i empirijske dokaze.

U članku koji je napisao skupa s armenskim znanstvenikom, Vaheom Gurzadyanom, i objavio prije mjesec i pol na otvorenom on-line arhivu arXiv.org, Penrose je postavio hipotezu da je Big Bang, kojim je nastao naš svemir prije oko 13,7 milijardi godina, bio tek jedan u nizu takvih događaja. Jedan kozmički period, kao što je onaj koji je počeo prije 13,7 milijardi godina, započinje iz stanja veličine nula i visokog stupnja jednolikosti, a  završava u crnim rupama i stanju jako niske gustoće i velike jednolikosti. U toj fazi čestice više nemaju masu, a svemir u kojemu čestice nemaju masu je takav da prirodno dovodi do novog Big Banga (jer  iz perpektive čestica, takav svemir izgleda kao da ima veličinu nula).  

Naravno, mnogo stvari je ovdje izvan dosega mog razumijevanja, no zanimljivo je da hipoteza koju Penrose iznosi predviđa da će postojati koncentrično-kružne oscilacije u pozadinskom kozmičkom zračenju, od kojih je svaki koncentrični krug ostatak drugog Big Banga. Upravo to predviđanje je ekspermintalno potvrđeno u mjerenjima koja je proveo armenski znanstvenik i koja su podastrta u zajedničkom članku.

Pretpostavljam da postoje razlozi za skepsu, ponajprije vezani uz preciznost izvršenog mjerenja pozadinskog kozmičkog zračenja, ali bez obzira na to, Penroseova teorija predstavlja još jedan način, uz teoriju o multiversima kakvu zastupa Hawking u svojoj posljednjoj knjizi, da se eliminira zaključak kako znanstveno prihvaćena činjenica o Big Bangu govori u prilog postojanju neuzrokovana uzroka ovoga svemira.

*Više o članku “Concentric circles in WMAP data may provide evidence of violent pre-Big-Bang activity” Penrosea i Gurzadyana u rubrici znanost britanskog časopisa The Economist.

Posted in ateizam, filozofija religije, kozmologija, kozmološki argument, znanost | 19 komentara »

Kozmološki dokaz

Posted by Pavel Gregoric dana 22/05/2010

Na forumu vezanom uz kolegij Filozofija uma, u sklopu sustavu za učenje na daljinu Filozofskog fakulteta (Omega), započeta je u digresiji rasprava koju smo odlučili preseliti u ovaj medij. Uz suglasnost glavnih aktera rasprave prenosim raspravu i pozivam na njezin nastavak.

Kolega Marko Kučan je napisao:

Misaoni eksperiment je argument (ili protu-argument, u ovom slučaju) i uvelike se oslanja na naše poznavanje empirije, tj. ovisi o slučaju (o prirodi fizikalnog svijeta).
Uzmimo kao primjer poznati kozmološki argument za postojanje prvog uzroka (zagovaran od antike pa do danas) koji glasi:
1) Sve što ima početak, ima i uzrok.
2) Svemir ima početak.
K) Svemir ima uzrok.

Malo će tko sporiti oko logičke valjanosti ovog argumenta (on je tautologija), no konsenzusa oko njegove “primjenjivosti” na empiriju nema. To je stvar daljnje argumentacije. Da citiram Wittgensteina, u logici ništa nije slučajno – čak i Postovi sistemi, koji se sastoje od potpuno arbitrarno odabranih vrijednosti, ne dokazuju da su aksiomi našeg arbitrarno definiranog sustava slučajno nezavisni, niti da je to samo tako jer nam primjer pokazuje da je to tako. Nazovimo to logičkim platonizmom ili kako god već, no zasigurno ćemo se složiti da logička valjanost ne ovisi o slučaju. Stavovi logike i matematike ne ovise o konstituciji prirodnog svijeta, dok se misaoni eksperimenti uvelike oslanjaju na empirijsko (zato i jesu tako zanimljivi).

Kolega Matko Gjurašin je ustvrdio da se radi o valjanom zaključku, a na poziv da obrazloži zašto misli da je spomenuti zaključak nevaljan, Marko Kučan je napisao:

Kažem, nisam siguran. Autor kritike mi je nepoznat, no sjećam se najbitnijeg dijela i odnosi se na skupove koje premise označuju – autor tvrdi da se prva premisa odnosi na članove skupa S (everything that begins to exist has a cause), dok druga premisa govori o samom skupu S (The universe has a beginning). Mislim da, u sklopu te interpretacije, iskaz nije tautologija jer prva premisa ne definira “početke” i “uzroke” izvan skupa S, već samo unutar njega; može postojati interpretacija iskaza u kojem su obje premise istinite, no konkluzija neistinita.

Naravno, kontekst kozmološkog argumenta spori ovakvu interpretaciju (“sve” bi, poželjno, bio skup koji sadrži i svemir kao podskup). Samo sam napomenuo, rekoh da nije bitno. Mislim da većina relevantne literature govori o ovom argumentu kao logički valjanom (makar mi se čini da ovo nije loša interpretacija).

Ovdje bih dodao da sam sklon obrazloženju koje je naveo Marko Kučan. Naime, čini mi se da svemir nije jedna od pojedinačnih stvari obuhvaćenih univerzalnim kvantifikatorom (“sve”) u prvoj premisi, već je skup svih pojedinačnih stvari.

Matko Gjurašin:

Prvo se mora znati da ne postoji kozmološki argument sa velikim K: postoje njegove formulacije. Ja znam tri: tomistički, leibnizovski, i kalāmski kozmološki argument. Svako od njih se poziva, bilo na princip dovoljnoga razloga kao lebnizovski ili na nemogućnost beskonačne vremenske sljedbe kao kalāmski, da pokaže da svijet nije samoobjasnidben, odnosno, da ga je nešto uzrokovalo, i da je taj uzrok personalan.

Ono što hoću reći je da je svaki od njih složeniji, naročito kada se moraju opravdati (ili osporiti) premise bilo filozofskim bilo znanstvenim argumentima, i nijedan ne odgovara onome kojeg si izložio u prvotnoj poruci.

Po meni, to je loša kritika jer polazi od krive pretpostavke što je to svemir. Za mene svemir nije oznaka koja se stavlja na neki skup pojedinačnih predmeta već prostorvrijeme, koje se počelo širiti prije nekoliko milijardi godina. Unutar tog prostorvremena se nalaze pojedinačni predmeti kao planete, mjeseci, maglice, crne rupe, itd., ali, ako me moje siromašno znanje iz kozmologije ne vara, a nadam se da ne, ono je jedan kontinuum unutar koji omogućava i unutar kojeg se odvijaju fizikalni procesi.

Drugo, prva premisa je metafizički princip. On nije primjenjiv samo na fizikalne predmete već na sve entitete sa početkom. Ako pokažemo da je prostorvrijeme po trajanju konačan fenomen sa početkom, ne vidim razloga zašto on ne bi potpadao pod taj princip. Nadalje, širenje prostorvremena je događaj, a događaji su legitimni relati u uzročnoj vezi.

I imaš pravo. Kalāmski kozmološki argument, čije si premise rekao engleskom, porijeklom je iz arapske srednjovjekovne filozofije, a ponovno ga je oživio suvremeni američki filozof religije William Lane Craig u svojoj istoimenoj knjizi iz 79. godine.

Marko Kučan:

Poznajem formulacije argumenta, i znam da on ima daljnju razradu, no nisam u nju pretjerano upućen tako da nemam baš legitimiteta da o tome bezveze blebećem (teologiju i filozofiju religije ne poznajem previše dobro). Slažem se da je velika šteta što se filozofija religije očito smatra suvišnom na našem odsjeku.

Ne bih se složio da je to loša kritika i objasnit ću ukratko zašto, no ako ste zainteresirani za daljnju diskusiju, voljan sam popričati sutra poslije predavanja (ako dođete).

Kritika iz teorije skupova, kako ju proizvoljno nazivam, ne cilja na našu intuiciju o pojmu svemira, već ukazuje na mogućnost da “sve” i “svemir” nisu pojmovi istoga reda.

“Za mene svemir nije oznaka koja se stavlja na neki skup pojedinačnih predmeta već prostorvrijeme, koje se počelo širiti prije nekoliko milijardi godina. Unutar tog prostorvremena se nalaze pojedinačni predmeti kao planete, mjeseci, maglice, crne rupe, itd., ali, ako me moje siromašno znanje iz kozmologije ne vara, a nadam se da ne, ono je jedan kontinuum unutar koji omogućava i unutar kojeg se odvijaju fizikalni procesi.”

Nemam nikakvog razloga da se ne složim s vama, no ja (ili nepoznati autor, kako god hoćeš) nisam ni insinuirao da svemir zaista jest skup pojedinačnih predmeta, nego da ga se logički može (i vjerojatno mora, ako bi kritika valjanosti bila moguća) svesti na skup pojedinačnih elemenata (bili to predmeti, umovi, matematičke i fizikalne konstante, svejedno).

“Drugo, prva premisa je metafizički princip. On nije primjenjiv samo na fizikalne predmete već na sve entitete sa početkom. Ako pokažemo da je prostorvrijeme po trajanju konačan fenomen sa početkom, ne vidim razloga zašto on ne bi potpadao pod taj princip. Nadalje, širenje prostorvremena je događaj, a događaji su legitimni relati u uzročnoj vezi.”

Slažem se da je to metafizički princip. No mislim da ste promašili poantu (ako sam u krivu, ispravite me, ponekad brzam na ovom forumu): u argumentu se ne spominje prostorvrijeme, već svemir, a ima li svemir početak ili je oduvijek postojao, samo u različitim stanjima, stvar je spora među ljudima mnogo obrazovanijima od nas po toj temi. No to nije bitno – ne razumijem (tj. nepoznat autor) kako je moguće govoriti o svemiru kao entitetu u istom smislu kao i o entitetima koje on sadrži (pazite, ne govorimo o fizičkim entitetima, već o logičkim, jer ja sporim logičku valjanost).

Princip je sljedeći: čak i ako su obje premise istinite, zaključak opet može biti neistinit jer prva premisa opisuje članove skupa, a druga sam taj skup (što se logike tiče, kauzalnih veza možda ni nema izvan “našeg” svemira, jer to je fizikalni, a ne logički fenomen).

Možda nije kratak odgovor, i vjerojatno nisam dobro ispekao, no još uvijek smatram da ima nešto u toj kritici. Svjestan sam da se taj argument, sveden na ove tri rečenice, većinom tretira kao valjan kod relevantnih autoriteta.

Pozivam na nastavak rasprave.

Posted in ateizam, filozofija, filozofija religije | Označeno: , , , | 96 komentara »

 
%d bloggers like this: