Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘etika’ Category

Zagreb Applied Ethics Conference 2013

Posted by Pavel Gregoric dana 10/06/2013

U organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Udruge za promicanje filozofije od 12. do 14. lipnja 2013. na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj održat će se druga po redu međunarodna filozofska konferencija Zagreb Applied Ethics Conference. Izlaganja na konferenciji obradit će niz tema suvremene primijenjene etike od pojedinačnih studija slučajeva do općenitijih metodoloških i konceptualnih pitanja. Jedan od osnovnih ciljeva konferencije jest promicanje racionalnog i kritičkog pristupa primijenjenoj etici koji se odlikuje konceptualnom strogošću, ispravnošću argumentacije i znanstvenom preciznošću.

Plenarna izlaganja na konferenciji održat će ugledni svjetski stručnjaci za primijenjenu etiku: John Harris (Sveučilište Manchester), Ingmar Persson (Sveučilište Göteborg) i Lukas Meyer (Sveučilište u Grazu). Na konferenciji će nastupiti ukupno 26 izlagača iz 16 različitih zemalja.

Knjiga sažetaka

plakat_za_web

Posted in etika, filozofija, znanost | Leave a Comment »

Integrativna bioetika u Beogradu

Posted by Pavel Gregoric dana 29/04/2013

Screen Shot 2013-04-29 at 16.11.18Od 14. do 16. svibnja 2013. u Beogradu će se održati međunarodna konferencija iz bioetike pod naslovom Enhancement: Cognitive, Moral and Mood, s renomiranim govornicima poput Petera Singera (Princeton), Juliana Savulescua (Oxford), Ingmara Perssona (Goteborg/Oxford) i Nicholasa Agara (Wellington).

Kao što se može vidjeti iz programa, 6. i 7. panel na konferenciji posvećen je takozvanoj “integrativnoj bioetici” na kojima će se šestoro zanstvenika iz Hrvatske i Srbije kritički osvrnuti na teoriju i praksu integrativne bioetike. Izlaganja će biti na engleskom jeziku, pa će se renomirani gosti moći upoznati s teoretskim i praktičnim problemima u jednom od najizdašnije financiranih istraživačkih programa u području humanističkih znanosti u Hrvatskoj u proteklom desetljeću. (Vidi raniji post o integrativnoj bioetici.)

Zanimljivo, u ranijoj verziji programa konferencije u Beogradu, kreiranoj koncem siječnja 2013., među najavljenim sudionicima na ovoj konferenciji su  Amir Muzur i Iva Rinčić iz Rijeke, istaknuti zastupnici integrativne bioetike, no u konačnom programu – u kojemu su čak dva panela posvećena integrativnoj bioetici – njih više ne nalazimo. Jesu li procijenili da bi bilo iznimno teško braniti teoriju i praksu integrativne bioetice pred ovakvom publikom, ili je posrijedi nešto drugo?

Čekamo konferenciju i izvještaje iz Beograda.

Posted in etika, znanost | Označeno: | 7 komentara »

Moralnost, evolucija, normativnost i dostojanstvo

Posted by Joško Žanić dana 26/12/2012

U svome tekstu u The New York Review of Books poznati filozof Thomas Nagel recenzira dvije recentne knjige o pitanjima morala imoralnost etike.

Prva knjiga (J. Haidt, The Righteous Mind) bavi se evolucijskim izvorima moralnosti (neki će reći: ne opet!), koje pronalazi u urođenim modulima i grupnoj selekciji. Knjiga postulira šest različitih tipova moralnog stava, koji se manifestiraju putem intuitivnih, pozitivnih ili negativnih, moralnih reakcija, a koje različite kulture kombiniraju kako bi formirale svoju specifičnu verziju moralnosti: briga/ozljeđivanje, sloboda/ugnjetavanje, poštenje/varanje, lojalnost/izdaja, autoritet/subverzija, svetost/oskvrnuće. Prema Nagelu, Haidt tvrdi da (raz)um ima zanemarivu ulogu u formiranju moralnih stavova – većinom onu post festum racionalizacije – dok se bilo koji uspješni moralni sustav mora temeljiti na ovim instinktivnim, intuitivnim, evolucijski oblikovanim stavovima. Također, Haidt prigovara lijevo-liberalnim pozicijama da naglašavaju samo tri od osnovnih moralnih stavova, naime brigu, slobodu i poštenje, dok konzervativci uzimaju u obzir svih šest, dakle i one koji su liberalima i ljevičarima često odbojni: lojalnost, autoritet i svetost. Upravo ove posljednje tri vrijednosti Haidt smatra presudnima za povezivanje ljudi u zajednici i za osjećaj smislenosti života, a njihovo odbacivanje ili zanemarivanje drži pogubnim. Haidt također smatra da strogo racionalističke, univerzalističke etike nemaju mnogo šanse za uspjeh jer se suviše udaljuju od naše evolucijski oblikovane sposobnosti za moralno rasuđivanje.

Nagel prigovara na sljedećoj ključnoj točki: kakvi god bili evolucijski izvori i urođeni oblici funkcioniranja određenih naših sposobnosti (također, kakvo god bilo socio-kulturno uvjetovanje kojem smo izloženi), u etičkoj diskusiji ne možemo eliminirati određena gledišta zato što naizgled nisu u skladu s ovima. Drukčije rečeno, normativno ne slijedi iz deskriptivnog, te se mi možemo zalagati za određena moralna načela nezavisno od empirijskih činjenica o tome kako nešto (navodno) funkcionira u našem umu ili nekoj zajednici/kulturi. Možemo bez kontradikcije zahtijevati univerzalna moralna pravila bez obzira što “prirodni” um većine ljudi nije sklon takvom načinu mišljenja – to možemo uostalom i zato što ljudski prirodni um jest, barem potencijalno, opremljen sposobnostima rezoniranja na tom nivou. (Za izvrsnu analizu – koja sama ne zauzima moralne/vrijednosne stavove – vrijednosnog sustava kao multidimenzionalnog kognitivnog sustava te odnosa istog prema usvajanju normi karakterističnih za pojedinu kulturu, preporučam Jackendoffovu Language, Consciousness, Culture, pogl. 9-11).

Druga knjiga koju Nagel prikazuje (M. Rosen, Dignity) bavi se pojmom dostojanstva. Nadovezujući se na Kanta, Rosen ustoličuje pojam dostojanstva kao ključan moralni pojam, no, za razliku od Kanta, odvaja ga od pojma prava, što Nagel kritizira. Kao potvrdu za tezu da ideja dostojanstva nema veze s ljudskim interesima (dok prava imaju) Rosen navodi normu, prisutnu u svim kulturama, da se tijela mrtvih tretiraju s poštovanjem. No, Rosen je, tvrdeći kako to tretiranje nema “nikakve veze s interesima preminulog ili bilo koga drugog” po svemu sudeći u krivu: podrijetlo te norme ne treba tražiti samo u cilju ne-širenja zaraze i sl., već, recimo, u ekstenziji norme da tijela drugih osoba treba tretirati s poštovanjem, što znači bez nasilja, itd. Dakle, nije točno da tretiranje mrtvih nema veze s interesima “bilo koga drugog”, jer zapravo ima veze s interesima svih. Dobro je poznato da se pogrebi priređuju, ne zapravo zbog umrlih (njima je doista, moglo bi se reći, svejedno), već zbog ostalih (rodbine, prijatelja, itd.), kako bi si mogli slati razne poruke, “make an appearance”, natjecati se na razne načine, itd. Mislim da i zabrana eutanazije ima sličan temelj: strah da nastupa slippery slope. Dakle, mogućnosti su brojne, među njima i one evolucijske, za dublje objašnjenje ideje dostojanstva i njezine primjene. No, da koncept dostojanstva jest ključan potvrđuju i nedavne revolucije u arapskom svijetu, koje su mnogi komentatori okarakterizirali kao “the quest for dignity”. Radi se, mislim o tome, da je osjećaj vlastitog statusa (bolje: konceptualizacija vlastitog statusa i emotivno-motivacijski mehanizmi s time povezani) jedna od ključnih sastavnica samopercepcije te da je unapređenje tog statusa jedan od ključnih motiva u društvenom djelovanju. Takav motiv može pokrenuti pojedince da riskiraju mnogo toga (life and limb, takoreći) kako bi postigli viši status, kao što može pokrenuti i široke slojeve društva na djelovanje kako bi postigli status koji smatraju da im pripada – odn. kako bi odagnali osjećaj poniženja koji proizlazi iz konceptualizacije svoga statusa kao nedostatnog.

Mislim da među ključne ljudske motive pripadaju djelomično kontrarni motivi statusa i konformizma (premda kao “derivativni” motivi, naime oni čije ispunjenje omogućuje zadovoljenje nekih bazičnijih potreba), a među ključne društvene vrijednosti djelomično kontrarne vrijednosti individualizma i solidarnosti. Svaki pojedinac mora naći neki balans između dotičnih motiva, kao što i svako društvo mora pronaći neki balans između dotičnih vrijednosti.

Posted in biologija, etika, evolucija, filozofija, politička filozofija, psihologijs morala | Označeno: , , | 136 komentara »

Pop-filozofija i problem diskursa (gost-post)

Posted by Pavel Gregoric dana 01/07/2012

[Gost-post Marka Kučana, studenta preddiplomskog studija filozofije na Odsjeku za fillzofiju i negdašnjeg autora na ovome blogu.]

A: Dragi B, nedavno sam razgovarao s jednim našim poznanikom koji mi je spomenuo da si ti vjernik. Ne mogu vjerovati da su godine našeg prijateljstva prošle, a da o tome nismo nikad razgovarali.

B: To je posve točno; od đačkih dana posjećujem lokalnu crkvu, bio sam čak i ministrant neko vrijeme.

A: Ah, vjeru sam oduvijek smatrao porokom djetinjstva. Smijem li te pitati, zašto vjeruješ u boga?

B: Ne vidim zašto bi vjera bila nešto djetinjasto. U praktičnom pogledu, vjera omogućuje jasan moralitet, konzistentna pravila ophođenja, nameće osjećaj dužnosti prema sebi i drugome. Osim toga, svijet je previše kompleksan da bi bio rezultat puke slučajnosti, tako da je inteligentni katalizator (ako ništa drugo), ne samo vjerojatan, nego i izgledan. Kakav je taj tvoj moral, u božjem odsustvu?

A: Kako možeš tvrditi da je bog nužan da bi ljudi bili moralni? Osjećaji za pravednost i dobrobit se daju objasniti na druge, mnogo uvjerljivije načine; biološki, u smislu kooperacije, kulturno, preko institucija obitelji, obrazovanja, države, ekonomski, tj. po logici nositelja osobnih interesa prisiljenih na kohabitaciju i sl. S druge strane, kompleksnost ne implicira inteligenciju – evolucija je najbolji primjer neintendirajućeg procesa koji, od jednostavnih organizama, vodi do rastuće kompleksnosti…

B: Ali A, zar se oslanjaš na hirove prirode i kulturnu bolest moralno degradiranog Zapada? Evolucija je, kao i sve ostalo u toj kategoriji, jednako intendirano. Ne moramo ići tako daleko i reći da bog vodi evoluciju, no svemir je očito specifično uređen da bi generirao inteligentna bića, tj. čovjeka.

A: Mislim da u krajnjem smislu trivijaliziraš stvari. Ako moral možemo adekvatno objasniti bez boga, on nam po tom pitanju ne treba. Isto vrijedi za genezu čovjeka…

Vjerujem da je ova rasprava poznata većini čitatelja, te je njezin daljnji tijek krajnje predvidljiv, tako da nema potrebe ići dalje. Zbog relativno nevjerojatnog utjecaja Richarda Dawkinsa, dakle New Atheisma i sličnih militantnih opcija, ovakvi se razgovori svakodnevno vode među širim pučanstvom i ponavljaju se do iznemoglosti. Moja želja nije kritizirati Dawkinsa po pitanju ateizma, materijalizma ili scijentizma[1], unatoč tome što smatram da Dawkins odabire trivijalno od svih mogućih ateizama i materijalizama, a scijentizam se, kao njegov filozofski pokušaj, urušava u samoj formulaciji teze. Dawkins me ljuti zbog svog utjecaja na A i B, inače prosječne, mirne osobe (vjerujte mi na riječ!) koje sebi dopuštaju upadanje u krajnje antagonistički diskurs jer je klima gotovo svih diskusija po pitanju religije i ateizma otrovana hybrisom militantizma. A i B imaju mnogo ozbiljniji problem od trivijalnosti i predvidljivosti koju možemo pripisati utjecaju nevjernih „jahača“; A i B se ne razumiju – preciznije, oni nemaju namjeru jedan drugoga razumjeti.

Pritom ne želim sugerirati da je u pitanju nekakav svjetonazorski nesporazum. A i B do toga nisu ni  mogli doći jer je diskurs u koji zapadaju jednostavno neprikladan – oni debatiraju, pristaju na kontekst intelektualnog nadmetanja makar je sasvim jasno da od toga nema nikakve zajedničke koristi. Dawkins je stoga samo primjer, mogao sam govoriti u kontekstu nature vs. nurture, egoizam/altruizam, „lijevo“/„desno“ pa čak i analitička/kontinentalna filozofija.

Povod ovakvom konstantnom upadanju u debatni format vidim upravo u Dawkinsovoj popularizaciji ateističke sofistike[2], tj. amaterske filozofije, u njegovom slučaju utemeljene na konglomeratu površnog poznavanja srednjovjekovne metafizike, scijentizma i učitavanja metafore evolucije u gotovo svaki fenomen (od memetike do religije). Način na koji se odnosi prema svojim svjetonazorskim protivnicima je simptomatičan za osobu čiji su interesi, ako ne ideološki, onda barem sukobljeni – bez dlake na jeziku govori o vjeri kao o psihičkoj bolesti, odgoj u kontekstu vjere naziva zlostavljanjem[3] itd. Čitatelj se može požaliti da je u pozadini takvih rečenica želja za intelektualnom provokacijom. Može se i tvrditi da je to jednostavno marketinška finta, da se privuče šire čitateljstvo, i da je u pitanju dobra namjera (didaktike radi). Na taj prigovor samo mogu reći da su stvari tim gore – ne znam na koju ruku mogu zahtjev marketinga shvatiti kao izliku za vrijeđanje, a didaktika rijetko funkcionira ako ljude koje želite „prosvijetliti“ nazivate psihičkim bolesnicima (osim toga, nisam čuo za primjer ludosti koji je izliječen filozofijskom argumentacijom).

Razgovori o spomenutim temama su zaraženi formatom javne debate. Razlika između diskutiranja, tj. obične neopterećene konverzacije, i debatiranja kao kvazi-dijaloškog nadmetanja, jest u tome što se u prvom govori i sluša, a u drugom samo govori – budući da je debata formulirana kao sekvenca argumenata i replika, ona ne zahtijeva od sudionika da se međusobno razumiju, tj. da dođu do konverzacijskog sporazuma, koji zahtijeva razotkrivanje temeljnih pretpostavki bilokakvog iole smislenog razgovora. Sudionici debate su unaprijed specifično pripremljeni, oni skreću tijek rasprave na svoj mlin jer je svrha debate „pobjeda“ određene strane[4], tj. prevaga jednog svjetonazora nad drugim. A i B se ponašaju kao da se obraćaju nekom „suzdržanom“ C-u, i još ktome ignoriraju sasvim jasne pretpostavke svjetonazora onog drugog (priroda intendiranja, na primjer). Iskreno suodnošenje ne može biti zasnovano na natjecateljskom etosu, a debata nekako produbljuje upravo tu dimenziju.

Problem pop-filozofije je problem ideologije pod krabuljom nekakvog fiktivnog objektivnog autoriteta (u slučaju Dawkinsa, to je očito scijentizam). Osobe koje, pri bilokakvoj diskusiji o malo „apstraktnijim temama“, skreću tijek na uranjanje u kompleks, tj. u odveć poznati argumentacijski slijed zasnovan na predrasudi (na primjer, kad se čitanje Heideggera uspoređuje s povratkom u pećinu), meni neizbježno stvaraju dojam da ne žele uopće razgovarati sa mnom, već samo ogoljuju svoju primarnu intenciju – nagovor na x, prodavanje moralke. Sofistika se, dakle, ne generira kroz neki specifični sadržaj argumenta, već upravo u činjenici da se određeni argument izlaže u određenom trenutku. Dawkins, kad govori o religijama kao sustavima objašnjavanja svijeta koje treba zamijeniti znanost kao superiornija niša, pripisuje ulogu religiji koja njemu paše (makar nije izgledno da je to ikad bila realna uloga religije u društvu), uspostavlja vezu između znanosti i religije kao da se radi o sustavima istog tipa (a nisu) i onda proglašava znanost kao superiorniju – je li njemu bitno to što je njegova analiza historijski i epistemologijski potpuno košmarna? Ili je njegova argumentacija tu prisutna zbog neke svrhe izvanjske samoj didaktici?

Pop-filozofija ima svoje loše strane (trivijalizacija, ideologija itd.), no ne želim reći da se radi o potpunom zlu. Na primjer, od serije Za Početnike možda nema neke praktične koristi, možda trivijalizira i čini štetu nekim autorima, no budući da je primarna publika srednjoškolska, može umovima željnim znanja približiti neke stvari koje su bez mnogo napora i vremena nedostupne neiskusnom čitatelju, a definitivno može motivirati zelene filozofeke[5] za daljnje istraživanje izvorne literature. To što Dawkins (i kršćanska apologetika) radi s Pierreom Abelardom, sv. Augustinom i Tomom Akvinskim, dakle kritizira ih (tj. afirmira) kao da su oni jučer pisali, ne koristi nikome, jer se time u centar pozornosti stavlja fiktivni problem i ispušta se iz vida minimalni praktični cilj dijaloga između religije i ateizma – međusobna snošljivost kao imperativ socijalnog takta i uvažavanja interesa.


[1] Po mojem mišljenju, u tim kontekstima je sve što se dalo kritizirati već sjajno zaokruženo u radovima H. Allena Orra, Thomasa Nagela i Johna Cornwella (kritike Dawkinsove knjige God Delusion). Vidi H. Allen Orr – A Mission to Convert http://www.nybooks.com/articles/archives/2007/jan/11/a-mission-to-convert/?pagination=false; Thomas Nagel – The Fear of Religion http://www.tnr.com/article/the-fear-religion (link je malo scrambled, ali da se čitati); John Cornwell – A Question of Respect   http://richarddawkins.net/articles/179-a-question-of-respect

[2] Isto bi se dalo reći za apologete i popularizaciju kršćanske racionalističke sofistike.

[3] Pitam se je li Singer Dawkinsu spomenuo da je po toj logici odgoj u kontekstu jedenja mesa također zlostavljanje; Dawkins se požalio Singeru da, čak i u svojoj zreloj dobi, nije još smogao hrabrosti da postane vegetarijanac. Singer i Dawkins (cijeli intervju): http://www.youtube.com/watch?v=GYYNY2oKVWU

[4] To je svrha koja proizlazi iz strukture debate. Svi izvanjski motivi (edukacija, popularizacija) su bačeni u pozadinu jer se problem obrađuje antagonistički.

[5] Ako se dobro sjećam, moj prvi ozbiljniji flert s filozofijom je bio Russellov The Problems of Philosophy (http://www.gutenberg.org/files/5827/5827-h/5827-h.htm)

Posted in ateizam, etika, filozofija, kultura | Označeno: | 69 komentara »

Integrativna bioetika i pseudoznanost

Posted by Pavel Gregoric dana 19/06/2012

Nedavno je objavljen zanimljiv članak kolege Tomislava Bracanovića, pročelnika Odjela za filozofiju Hrvatskih studija, pod naslovom “From Integrative Bioethics to Pseudoscience”,  u  prominentnom znanstvenom časopisu Developing World Bioethics koji izdaje Blackwell.

Evo što se tvrdi u članku (abstract):

Integrative bioethics is a brand of bioethics conceived and propagated by a group of Croatian philosophers and other scholars. This article discusses and shows that the approach encounters several serious difficulties. In criticizing certain standard views on bioethics and in presenting their own, the advocates of integrative bioethics fall into various conceptual confusions and inconsistencies. Although presented as a project that promises to deal with moral dilemmas created by modern science and technology, integrative bioethics does not contain the slightest normativity or action-guiding capacity. Portrayed as a scientific and interdisciplinary enterprise, integrative bioethics displays a large number of pseudoscientific features that throw into doubt its overall credibility.

Ako je autor ovog članka u pravu, a njegove teze uvjerile su tri anonimna recenzenta spomenutog časopisa, čini se kako  je Senat Sveučilišta u Zagrebu jako pogriješio kad je u studenom 2011. odlučio iz Fonda za razvoj Sveučilišta u Zagrebu izdvojiti 250.000kn za projekt pod nazivom “Integrativna bioetika: razvijanje centra izvrsnosti i doktorskog studija na Sveučilištu u Zagrebu”. Zanimljivo je da je za taj projekt zatražen treći po redu najveći iznos, a odobren šesti po redu najveći  iznos – od svih 72 projekata koji će se financirati iz tog Fonda. Zatraženi i dodijeljeni iznosi predloženim projektima temeljem godišnjeg natječaja iz 2010. godine mogu se naći ovdje.

Pojedinostavljeno kazano, Sveučilište u Zagrebu vrlo izdašno financira – pseudoznanost.

PS. Članak u pdf formatu zbog autorskih prava nije moguće ovdje distribuirati, no vjerujem da će ga autor proslijediti svakom zainteresiranom na pojedinačni upit mailom (tomislav.bracanovic@hrstud.hr).

Posted in etika, znanost | Označeno: , | 5 komentara »

Slobodna volja i determinizam: perspektive iz eksperimentalne filozofije

Posted by Joško Žanić dana 21/03/2011

U novom broju časopisa Science (link), filozof Shaun Nichols prikazuje doprinose eksperimentalne filozofije problematici slobode volje i determinizma, odnosno koristi dotičnu problematiku kako bi ilustrirao pristup i perspektive eksperimentalnog filozofiranja.  Prema Nicholsu, eksperimentalna filozofija služi se uobičajenim istraživačkim metodama iz društvenih znanosti kako bi kako bi rasvijetlila “psihološke izvore filozofskih problema”. Mnogi filozofski problemi ukorijeneni su, po tom shvaćanju, u našim svakodnevnim načinima razmišljanja o svijetu i razumijevanja istog,  te Nichols smatra da empirijsko istraživanje upravo tih naših svakodnevnih intuicija vezanih uz ono što se obično smatra filozofskim problemima može doprinijeti i našem razumijevanju i potencijalnom rješavanju tih problema. Nicholsov case study u ovom članku su naše intuicije o moralnoj odgovornosti i determinizmu.

Problem slobode volje, moralne odgovornosti i determinizma danas se obično formulira kao spor kompatibilizma i inkompatibilizma. Ako pretpostavimo deterministički svijet, naime takav u kojemu za svaki događaj postoji potpuno uzročno objašnjenje (tj. u kojemu je svako stanje tog svijeta Sn u potpunosti determinirano prethodnim stanjemSn-1, odn. u kojemu je iz svakog stanja Sn sljedeće stanje Sn+1 u potpunosti predvidljivo), pitanje je možemo li u njega ikako “ugraditi” ono što nam govore naše intuicije, naime da su naše odluke velikim dijelom “u našoj moći” (dakle, nezavisne od prethodnog uvjetovanja, te posljednično ne-predvidljive) te da smo kao slobodni agensi onda i moralno odgovorni za naše čine.

Nichols najprije ukazuje na to da istraživanja pokazuju da mala djeca (3-5 godina) o prirodnom/fizičkom svijetu rezoniraju na način koji pretpostavlja determinizam (očekuju da događaj A uvijek dovodi do B ako su takvu spregu ranije opazila), ali da kad je riječ o ljudskom djelovanju odbacuju determinizam te dopuštaju alternativne ishode ovisno o odluci djelujućeg ljudskog agensa. Istraživanja na odraslima pokazala su da oni također odbacuju determinizam u kontekstu ljudskog djelovanja. Potencijalna objašnjenja tog odbacivanja su višestruka: kognitivni znanstvenici ukazuju na to da introspekcija nikad ne isporučuje čitav skup čimbenika koji su doveli do nekog djelovanja, te također na to da ljudi gledaju na jastvo, lokus mišljenja i djelovanja, kao na nešto različito od psiholoških i neuralnih mehanizama.

Druga istraživanja isporučuju pak sljedeće zanimljive rezultate. Nakon što su bili izloženi opisu determinističkog svijeta, ispitanici će, ako im se postavi apstraktno pitanje o mogućnosti moralne odgovornosti u takvome svijetu, pretežno odgovarati da ta odgovornost ne može postojati u takvom svijetu. No, suočeni s konkretnim opisom nekog moralno neprihvatljivog čina, najveći broj ispitanika tvrdi da počinitelj tog čina ipak jest moralno odgovoran. Isto tako, ako je pitanje formulirano tako da se radi o nekom drugom univerzumu, ispitanici će biti skloni inkompatibilizmu, no ako je formulirano tako da se radi o našem univerzumu, ispitanici su skloniji kompatibilizmu, naime shvaćanju da moralna odgovornost postoji i u determinističkom svijetu. Istraživanja također pokazuju da su ispitanici, kad im se determinizam prezentira kao potpuna uvjetovanost  ponašanja neuralnim i kemijskim čimbenicima, skloni inkompatibilizmu, no kad se prezentira kao potpuna uvjetovanost psihološkim procesima, skloni su kompatibilističkim odgovorima. Pokazuje se, dakle, da su ljudi skloni pripisivati moralnu odgovornost usprkos pretpostavci determinističkog svijeta u slučajevima u kojima, ili se radi o scenariju koji je konkretan i “closer to home”, ili pak u slučajevima kad je determinizam shvaćen tako da operira na psihološkoj ravni (a ne na neuralnoj, čineći psihološko epifenomenom). Jedno od objašnjenja za ove rezultate jest to da ljudi u slučajevima upravo navedenim potpadaju pod utjecaj emocionalnih i motivacijskih mentalnih mehanizama izazvanih rečenom konkretnošću scenarija, te ti mehanizmi rukovode i njihovim intuicijama o moralnoj odgovornosti.

Nekoliko opaski o iznesenim istraživanjima i eksperimentalnom pristupu u filozofiji. S jedne strane, vrlo vrijedne doprinose istraživanju naše konceptualizacije uzrokovanja dali su kognitivni semantičari, posebice L. Talmy, koji ukazuje na to da mi kauzalnost koncipiramo putem modela dinamike sila. Prema Talmyju, naše se razumijevanje kauzalnosti može svesti na različite ishode interakcije agonista koji ima inherentnu tendenciju kretanja ili mirovanja, te antagonista koji djeluje protivno toj tendenciji. Za tu se konceptualizaciju može pokazati da leži i u temelju naših moralnih intuicija (izravno i namjerno djelovanje antagonista smatra se onim koje povlači najjaču moralni odgovornost). Nisam siguran da analitički filozofi obraćaju dovoljno pažnje na doprinose iz kognitivne semantike. S druge strane, istraživanja poput Talmyjevih, ili ona koja navodi Nichols, ili pak poznati trolley problem, dakle empirijska istraživanja o našim modusima konceptualizacije i/ili moralnim intuicijama, ne odgovaraju, čini se, na specifično filozofska pitanja koja se u vezi dotičnih problema postavljaju. Niti će psihološka istraživanja o našim moralnim intuicijama odgovoriti na pitanea kad bismo nekog trebali smatrati moralno odgovornim (klasični problem etike), niti će istraživanja o tome kakve su intuicije ljudi glede odgovornosti u determinističkom svijetu doprinijeti bogzna što odgovoru na metafizičko pitanje može li sloboda volje supostojati s determinističkim univerzumom. Zato mi se i čini da je eksperimentalna filozofija pomalo contradictio in adiecto. Nemam, dakako, ništa protiv empirijskih istraživanja (štoviše, ukoliko neki problem može postati predmetom empirijskog istraživanja, utoliko bolje, jer time dobivamo jasnija mjerila za prosuđivanje predloženih rješenja tog problema), a ne treba nikad zaboraviti ni quineovski uvid da je bilo što potencijalno relevantno za bilo što. No, čini mi se da filozofski problemi često ostaju imuni na pokušaje empirijskog rješavanja (zbog toga što, eksplicitno ili implicitno, traže odgovore normativne naravi), ili pak da empirijska istraživanja, poput onih koje navodi i provodi Nichols, ne dotiču pravi problem, čak i ako on potencijalno jest empirijski rješiv. Čini se da empirijski odgovor na pitanje o pomirivosti slobode volje i determinizma treba tražiti na razini fizike, ne psihologije ili sociologije. Da istraživanja o kojima izvještava Nichols i problem slobode volje zapravo stoje “okomito” jedno na drugo vidljivo je iz toga da možemo pitati je li već s Velikim praskom bilo determinirano da će eksperimentalni filozofi vršiti upravo ovakva istraživanja a dotični ispitanici u njima sudjelovati, ili je to rezultat slobodne odluke jednih i drugih. Filozofija je duboko isprepletena s empirijskim znanostima, a pretvaranje pitanja ili problema koje se tradicionalno smatra filozofskima, tamo gdje je to moguće, u predmet empirijskog istraživanja treba pozdraviti. No, čini se da se filozofija pojavljuje u “najčišćem” obliku baš tamo gdje se njezini problemi ne mogu riješiti eksperimentom.

[Dodatak JŽ, 17.4.2011]: Evo jedan tekst na koji je naišao Pavel, a koji donosi rezultate mnogih istraživanja sličnih onima koje je proveo Nichols (spominje se i Nicholsov i Knobeov rad), iz jučerašnjeg broja časopisa New Scientist: The Free Will Delusion. Posebno zanimljivim čini mi se sljedeći nalaz: “People don’t just believe they have free will, they also believe they have more of it than others”. Također, neka istraživanja pokazuju da ekstroverzija kao svojstvo ličnosti utječe na našu sklonost da zadržavamo uvjerenje o slobodi volje i moralnoj odgovornosti čak i kad smo suočeni s determinističkim svijetom.

Posted in etika, filozofija, kognitivna znanost, znanost | Označeno: , , | 28 komentara »

Reforme i pritisak

Posted by Pavel Gregoric dana 22/11/2010

Kolega Neven Petrović sa Filozofskog fakulteta u Rijeci održao je u Društvu sveučilišnih nastavnika 17. studenog 2010. kratko izlaganje pod naslovom “Kapitalizam i demokracija”. Izlaganje se temeljilo na kritičkim refleksijama uz dijelove knjige Doktrina šoka od Naomi Klein. U toj knjizi Kleinova optužuje libertarijance da su koristili, ili još uvijek koriste, teške krizne situacije kako bi pokušali u djelo provesti svoje ideje. Ključni primjer koji navodi jest slučaj vojnih režima u Latinskoj Americi, osobito Čileu, u kojima su učenici Miltona Friedmana dobili gotovo slobodne ruke da pokušaju provoditi svoje naume, no cijena za to bio je teror koji su te države provodile nad vlastitim stanovništvom. Petrović se slaže da je to moralno neprihvatljivo, kao i slučajevi namjernog izazivanja ekonomske izvana krize radi uspostave tržišnog modela privrede. Međutim, Petrović ostavlja otvorenom mogućnost moralne dopuštenosti blažih oblika pritiska na ključne strane kada kriza nije izazvana izvana i kada je razložno smatrati da bi ekonomska reforma u smjeru slobodnog tržišta vodila prevladavanju krize, usprkos neraspoloženju većine.

U raspravi je otvoreno sasvim općenito pitanje: pod uvjetima (i) da kriza u određenom sustavu (neovisno o veličini i tipu sustava) nije namjerno izazvana, (ii) da način rješavanja krize osmišljavaju legitimna tijela, (iii) da je način rješavanja krize utemeljen na ozbiljnoj analizi postojećeg stanja i projekcijama budućih ishoda – je li dopušteno te mjere rješavanja krize provoditi bez suglasnosti većine ljudi u tom sustavu? Ako jest, što je sve dopušteno učiniti u cilju provedbe tih mjera s manjinom koja formira i zastupa mišljenje većine u sustavu? Svi smo se složili da ih nije dopušteno ubiti ili mučiti, ali nismo se složili je li dopušteno oteti ih na par dana i izolirati. A je li dopušteno potkupiti ih ili manipulirati? Općenito, može li se formulirati neki univerzalan princip koji nam omogućuje da odlučimo što jest a što nije dopušteno, tj. koliko je makijavelizma moralno prihvatljivo u takvim situacijama?

Posted in etika, politička filozofija | Označeno: , , , | 23 komentara »

 
%d bloggers like this: