Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Neil Postman o tehnološkom razvoju

Posted by Pavel Gregoric dana 23/11/2014

making-sense-of-media-and-technology_id3403491_size485[Gost-post: Marko Kučan]

Gotovo sve ljudske djelatnosti koje možemo smatrati civilizacijskim institucijama – u gehlenovskom smislu, odnosno nekoć ili oduvijek neophodne za reprodukciju društva i samovrijedne u opstanku, dakle shvaćene kao vrijednost po sebi – bile su (i još uvijek jesu) predmetima filozofijske, pa tako i općedruštvene refleksije i kritike. Umjetnost i organizirana religija XX. stoljeća naziru se kao očiti primjeri. Tehnologija se, po mišljenju američkog medijskog kritičara Neila Postmana (1931-2003), posljednjih desetljeća posebice izdvaja, no ne zato jer podliježe učestalim oblicima preispitivanja, već upravo suprotno; kritički odmak spram tehnologije sve je rjeđi i slabiji, a divljenje sve intenzivnije i raširenije.

Postmana se često, pogotovo u masovnim medijima, nazivalo tehnoskeptikom, tehnopesimistom ili pak tehnofobom, makar je njegov stav spram tehnološkog razvoja izrazito blag u usporedbi s „pravim“ tehnopesimistima, poput Jacquesa Ellula ili Johna Zerzana (unatoč ponekim sličnostima). Jedna je od Postmanovih duhovnih ostavština zasigurno ova; prema tehnologiji i njenom razvoju se valja odnositi kao i prema bilokojem drugom društvenom fenomenu, tj. s dozom zdravorazumske skepse. Da bi nam u tom zadatku pomogao, Postman predstavlja pet teza (ideja) o tehnologiji;

  1. Tehnološka promjena je u svakom pojedinom slučaju trade-off prednosti i mana. Automobil je, primjerice, neusporedivo brži, udobniji i sigurniji od jahanja konja ili vožnje u kočiji, no izrazito zagađuje okoliš (en masse) i promijenio je kompletnu arhitekturu gradskih središta, ispunjujući ih nesnosnom gužvom i bukom. Slično možemo zaključiti o velikoj većini tehnoloških inovacija, čak i kod onih za koje se naoko čini da nisu proizvele nikakvu štetu, poput telefona ili električne rasvjete. Jednostavnije rečeno, uvijek se treba zapitati: koji problem specifična inovacija nastoji riješiti?
  2. Prednosti i mane tehnološkog razvoja nikad nisu ravnomjerno raspoređene u društvu. Postmanov kontraintuitivni primjer jest računalna tehnologija, koja svojom raširenošću svakodnevno pridonosi demokratizaciji informacije (što svejedno valja razlikovati od učenja), no uzmimo u obzir; tokom „kompjuterizacije“ javnih škola u SAD-u 90-tih godina, pojedine su države izdvajale milijune dolara iz proračuna da bi se tehnološki osuvremenile dok se istovremeno događalo isto što se diljem svijeta u javnom školstvu događa već desetljećima – rezanje nastavničkih i profesorskih plaća, smanjivanje školskih budžeta, ekonomizacija „ljudskih resursa“ (u zagrebačkim se školama prosječni razred sastoji od 25-30 učenika) i sl. Smatram da ne postoje prednosti kompjuterizacije koje bi prosvjetnim radnicima, kako ih danas uobičavamo nazivati, nadoknadile smiješno malu plaću i šizofrene radne uvjete. Postmanovo pitanje stoga glasi: čiji problem specifična inovacija nastoji riješiti, a kome bi mogla naškoditi?
  3. Svaka tehnologija se sastoji od određenih „ideja“ koje nepovratno mijenjaju ljudsku percepciju, tijelo, način razmišljanja i strukturiranja odnosa u svijetu. U pretpismenim kulturama, piše Postman, ljudsko pamćenje igra iznimnu, ako ne i esencijalnu kulturnu ulogu. U suvremenom tehnološkom društvu, koje se uvelike oslanja na „službeno kolektivno pamćenje“, tj. na instituciju arhive, pamćenje je svedeno na osobnu vrijednost i ne igra veliku ulogu u kreiranju i konstituciji društvenih odnosa (primjerice, u pravnom smislu, pamćenje svjedoka naspram fotografskog snimka). Svaka tehnologija nepovratno mijenja jezik, tj. proces simbolizacije društvenih odnosa do te mjere da su neki načini razmišljanja (Ellul ih naziva „tradicionalnim znanjima“, poput pučke medicine i sl.) zakržljali ili potpuno izbrisani iz ljudske kulture. Postman ovdje napominje slavni MacLuhanov aforizam: medij je poruka.
  4. Tehnološka promjena nije naprosto kumulativna, već ekološka. Postman ovu tezu objašnjava analogijom kaplje crvene tinte u čaši vode; miješanjem ne nastaje čaša vode + kap crvene tinte, već blago pomućena voda. Novi medij razumijevanja svijeta nije naprosto dodatak našem razmišljanju i percepciji, već u temelju mijenja načine na koji se odnosimo prema svijetu. Potrebno je samo zamisliti političke organizacije, pa i funkcioniranje same državne vlasti prije izuma televizije – današnje su političke strukture nerazdvojive od utjecaja (novijih) masovnih medija na javno mnijenje. Omiljen Postmanov primjer su predsjedničke debate Lincolna i Douglasa koje bi nerijetko trajale i po desetak sati, dok današnji predsjednički kandidati odgovaraju na komplicirana geopolitička pitanja u unaprijed dogovorenom roku od 10-15 minuta (a da ne govorim da najčešće svjedočimo političarovoj sposobnosti da 10 minuta brblja bez da na pitanje odgovori, pa makar i višesmisleno).
  5. Tehnologija i mediji postaju mitske strukture. Ovdje Postman koristi shvaćanje „mitskog“ francuskog filozofa i kritičara Rolanda Barthesa – stvar poprima kvalitete „mitskog“ kada postane dio „prirodnog“ stanja stvari, odnosno kada postane kao od Boga dana i oduvijek prisutna. Alfabet je, tj. pismo (barem prije Derrida), poprimio značajke mitskog; on je kao drveće i cvijeće, jednostavno jest i kao da ne pripada određenom materijalnom povijesnom kontekstu (kao da nije proizašao iz neke materijalne potrebe). Mediji posebice poprimaju takav status te ih je tada izrazito teško, ako ne i nemoguće, kritizirati ili pak podvesti nekoj racionalnoj kontroli.

Drugim riječima, nijedna tehnologija nije sama po sebi dobra ili loša i sigurno ne pripada danoj (božjoj) kreaciji, već striktno ovisi o našoj percepciji i načinu korištenja. Tehnologiju je najbolje smatrati, kaže Postman, „stranim uljezom“ u našem životu.

Na kraju bih, po potrebi diskusije, naveo pitanja koje Postman često postavlja u svojim predavanjima;

  1. Koji problem neka tehnološka inovacija nastoji riješiti?
  2. Čiji je to, u konkretnom smislu, problem?
  3. Koje bi nove probleme inovacija mogla izazvati?
  4. Kome će, bilo ljudima ili institucijama, neka inovacija najviše štetiti?
  5. Koje promjene u jeziku i odnošenju prema stvarnosti donosi nova tehnologija?
  6. Koji ljudi i institucije mogu novom tehnologijom konsolidirati financijsku i političku moć?

Originalni tekst: „Five Things We Need to Know About Technological Change“: http://web.cs.ucdavis.edu/~rogaway/classes/188/materials/postman.pdf

Predavanje: „The Surrender of Culture to Technology“: http://www.youtube.com/watch?v=hlrv7DIHllE

 

2 Odgovora to “Neil Postman o tehnološkom razvoju”

  1. sascha ein said

    jesmo li sigurni da nema udobnijih vozila od automobila i letjelica koje poynajemo i da li je tehnika morala baš ovakva biti u svom postavu, o čemu govori i Hajdeger. Automobil i mašine, sva tehnika, to smo mi koj na takav način falimo sebi i reflektuje nam se svijet u našem sopstvenom nedostatku. Kad bismo manje nedostajali i vozila bi nam bila bolja. To je tehne, naš način kako da dozvolimo da se raskrije svijet u poiesisu i pokaže se ono što se već u srcu svijeta dogodilo.

    filosofskibl

  2. Heraclitus said

    Pozdrav,
    imam komentar vezan za Postmanovu 4. tezu. Načelno se slažem s time da tehnološki razvoj mijenja kulturu analogno čaši vode i kapljici tinte. Također se slažem da se ta analogija lijepo slaže s (r)evolucijom, koja je uslijedila nakon izuma tiskarskog stroja. No, na prvu mi se takav način shvaćanja odnosa tehnologije i kulture u širem smislu riječi čini naivan. Moram priznati da nisam upoznat s Postmanovim radom, osim ovog članka, no ovdje, barem koliko se meni čini, on implicira jednostran odnos promjene, u smislu da tehnologija mijenja kulturu, ali ne i obrnuto.

    Nije li tako da se tehnologija razvija ovisno o potrbama koje zahtjeva kultura. Na primjer, glavni pokretač svakog informacijskog napretka jest potreba za povećanjem memorije i razmjeni podataka. Počevši sa stvaranjem mnemotehnika, razvojem bilježenja koje je preraslo u pismo, preko samog tiskarskog stroja, sve do današnjih USB-ova i cloud-ova. Istina, u Postmanovom primjeru tiskarski stroj je stvorio “novu Europu”, ali to nije bio grom iz vedra neba koji je promjenio tok povijesti. Potreba za nečime takvim je postojala u društvu, kao što se i društvo samo mijenjalo u tom smjeru. Iako ljudi vole vjerovati u događaje koji su preokrenuli svijet, to samo dolazi iz ljudske potrebe za simbolima koji bi označili početak nečega, ili kraj. Zato npr. volimo obrede, ne nužno u religijskom smislu. Realno, sve se odvija postupno pa bi društvene i tehnološke promjene bile analogne evoluciji, a ne pukoj iznenadnoj promjeni poput ubacivanja tinte u čašu s vodom.

    Složio bih se da tehnologija mijenja društvo, ali ne nužno na način da kulturu obilježava status quo, a tehnologiju progres (bio negativan ili pozitivan), već da su to isprepleteni procesi koji utječu jedan na drugog. Čak bih rekao da je nemoguće govoriti o kulturi bez tehnologije, kao i tehnologiji bez kulture.

    Za kraj, vezano za utjecaj tehnologije na politiku. Smatra li Postman da je uistinu bolje da dvojica političara razgovaraju 10 sati o geopolitici pred 100-tinjak prisutnih, nego da svaki ima 15 minuta pred milijunima gledaoca?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: