Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

O prirodnim i humanističkim znanostima

Posted by Pavel Gregoric dana 06/11/2013

Screenshot 2013-11-06 22.52.56Na poziv kolege Darka Hrupeca s IRB-a, napisao sam za naš dugovječni prirodoznanstveni časopis Priroda svoje razmišljanje o odnosu između prirodnih i humanističkih znanosti. Tekst je naslovljen “Dvije kulture: o prirodnim i humanističkim znanostima” i izašao je u rujanskom broju Prirode, 103/9 (2013), str. 52-53. Ovdje je pdf (527Kb), ako je nekome draže tako čitati.

——

Budimo iskreni: većina čitatelja časopisa Priroda smatra da društvene i humanističke znanosti uopće nisu znanosti. U redu, možda bi još neke društvene znanosti mogle proći kao “znanosti” zbog toga što kvantificiraju pojave i oslanjaju se na matematiku i statistiku, ali pravne “znanosti”? Političke “znanosti”? Odgojne “znanosti”? Da ne spominjemo humanističke discipline poput povijesti, “znanosti” o umjetnosti, filologije, “znanosti” o književnosti ili filozofije. Gdje je tu čvrsti oslonac na empiriju, ponovljivi eksperiment, opažanje u kontroliranim uvjetima ili bar izvjesnost brojki? Kako se te discipline onda uopće mogu zvati “znanostima”? I koja korist od njih?

Zabrinjavajuća je činjenica da su mnogi obrazovani ljudi uopće spremni postaviti takva pitanja, bez loših primisli ili pak s otvorenim antagonizmom. Ta činjenica pokazuje koliko je još uvijek aktualna dijagnoza društva i tradicionalnog obrazovanja koju je je prije 50 godina postavio britanski znanstvenik i književnik C. P. Snow. U svom klasičnom eseju “Dvije kulture” Snow je primijetio kako je misaoni život cijelog zapadnog društva podijeljen u dva tabora među kojima su se izgubile i same pretpostavke za međusobno razumijevanje. Svaki tabor ima svoj svjetonazor, sustav vrijednosti, način razmišljanja, metode rada i komuniciranja, pa čak i drugačije radne etike. I svaki ima duboke predrasude o drugom taboru. Jedan tabor čine prirodnjaci, biomedicinari i tehničari, a drugi humanisti, društvenjaci i umjetnici. Skraćeno: sciences vs. humanities.

Iako bi se zasigurno mogle naći iznimke Snowljevoj tezi, čini mi se da ona u osnovi još uvijek stoji. Zanimljivo, kad nas ta dva tabora nemaju različita imena. Na hrvatskom jeziku sasvim je normalno govoriti o humanističkim znanostima, humanističkim znanstvenicima i humanističkim znanstveno–istraživačkim projektima. Na koncu, imamo “Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama” koji obuhvaća pet područja znanosti (prirodno, biomedicinsko, biotehničko, tehničko, društveno i humanističko). Netko bi mogao pomisliti da nas to stavlja u isti tabor i bar donekle štiti od štetne podjele.

Valja razumjeti zašto smo, bar na razini jezika, u istom taboru. Kad na hrvatskom govorimo o društvenom ili humanističkom znanstvenom području, oslanjamo se na njemački jezik i tradiciju koja je proizašla iz klasičnog idealizma a koja je kristalizirana u Diltheyevom razlikovanju dviju vrsta znanosti. Prirodne znanosti (Naturwissenschaften) izučavaju živi i neživi svijet materije, a duhovne znanosti (Geisteswissenschaften) izučavaju svijet duha, odnosno kulturu koji proizvodi čovjek i čije su glavne manifestacije moral, zakoni, ekonomija, političke institucije, religija, umjetnost i filozofija. Kad se izučavanje svijeta duha naziva “znanošću” u smislu Wissenschaft, hoće se reći da je to izučavanje sustavno, utemeljeno na činjenicama ili bar na logici, da se oslanja na akumulirano znanje, da ima neke principe pomoću kojih objašnjava i interpretira pojave, te da se prenosi sustavnim poučavanjem.

To su doista sve obilježja onoga što se naziva “znanost” na hrvatskom jeziku, što će spremno potvrditi svaki povjesničar, filolog, književni teoretičar ili filozof. Međutim, ta obilježja još nisu dovoljna da bi se na ove discipline mogla primijeniti engleska riječ science. Science podrazumijeva bar jedno od daljnjih dvaju obilježja, a to su empirijska provjerljivost i kvantifikacija, odnosno oslonac na matematiku i statistiku. Sve prirodne znanosti (natural sciences) imaju bar jedno od tih obilježja, a ima ih i većina društvenih znanosti (social sciences). No nemaju ih, bar ne tipično, discipline koje izučavaju nematerijalne i nemjerljive aspekte ljudske kulture, pa se njih na engleskom ne naziva sciences nego humanities. Dakako, ovo je samo grub ocrt razlikovanja koji ne može izbjeći ozbiljnim protuprimjerima (npr. arheologija je dobrim dijelom empirijska humanistička disciplina), ali on nam ipak omogućuje da raščistimo jesu li humanističke discipline znanosti: nisu ako znanosti razumijemo kao sciences, ali jesu ako ih razumijemo kao Wissenschaften!

Sada smo doznali što humanističke znanosti imaju, a što im nedostaje. Imaju sustavnost, skup znanja, principa i metoda koje valja naučiti da bi se moglo pristupiti objašnjavanju ili interpretaciji odgovarajućeg fenomena. Ako netko misli da svatko može samo tako interpretirati neko umjetničko djelo, ocijeniti povjesni događaj ili objasniti neko filozofsko stajalište, grdno se vara. To nije moguće meritorno učiniti bez razumijevanja intelektualnog, umjetničkog, povijesnog, društvenog i osobnog konteksta, bez poznavanja relevantnih pojmova, tehnika i teoretskih obrazaca, drugih interpretacija i objašnjenja iste stvari. A sve to čini korpus znanja koji ulazi u jednu granu nekog polja humanističke znanosti, korpus znanja za koji trebaju godine da se prenese. Iskazi humanističkih znanosti temelje se na takvim korpusima znanja, na izravnom iskustvu i logici, te većinu tih iskaza nije moguće provjeriti eksperimentom ili mjerenjem. Zato su humanističke teorije, objašnjenja i interpretacije mnogobrojnije, podložnije revizijama, teže međusobno odlučive i rjeđe se konsolidiraju u neko “opće prihvaćanje”. Pretpostavljam da je upravo ta neizvjesnost humanističkih teorija, njihova empirijska neprovjerljivost, ono što prirodnjake odbija i čini sumnjičavima. No, kao što je primijetio još Aristotel, od svakog istraživanja treba očekivati samo onoliko izvjesnosti koliko to dopušta predmet istraživanja.

S druge strane, ono što humaniste odbija i čini sumnjičavima prema prirodnim znanostima (osim puno matematike!) jest to što se jedinom valjanom i smislenom metodom proučavanja smatra znanstvena metoda istraživanja materijalnoga svijeta koja sama nije predmetom znanstvenog istraživanja, to što se prirodoznanstvene teorije i objašnjenja često predstavljaju kao konačna i nepatvorena istina, što se često zaboravlja da su te teorije također određene svojim intelektualnim, povijesnim, društvenim pa i osobnim kontekstom, tako da se i sama znanstvena djelatnost može promatrati kao aspekt ljudske kulture, slično kao i religija ili umjetnost. Dakle, postoji sumnjičavost s obiju strana, a ona u osnovi proizlazi iz razlika u samoj naravi predmeta koji se istražuju (Geist vs. Natur) te razlika u odgovarajućim pristupima tim predmetima. Te pak razlike privlačit će različite temperamente ljudi, gradit će oko sebe različite svjetonazore, stvarat će predrasude o onom drugom –– i eto nas u dva tabora o kojima govori Snow.

Iako, dakle, razlike doista postoje u samim temeljima, ipak je loše što postoje dva tabora. Humanisti mogu mnogo toga naučiti od prirodnjaka, npr. uvide i metode kojima bi njihove teorije i interpretacije mogle biti osvježene i objačane, vrijednost istraživačkih kolaboracija, kritičnost prema jezičnom i misaonom vrludanju. S druge strane, prirodnjaci bi mogli dosta toga naučiti od humanista, npr. strpljenje prema empirijski neprovjerljivim iskazima koji imaju druge vrste opravdanja, bolje poznavanje brojnih izraza ljudske ingenioznosti i kreativnosti koje nije iznjedrila znanstvena metoda, upućenost u razne vrste diskursa i izražajnih sredstava kojima bi se moglo pospješiti komuniciranje s pripadnicima drugih struka ali i s nestručnom javnošću.

Snow je napisao da postoji samo jedan izlaz iz podjele na dva tabora, a to je temeljita promjena tradicionalnog obrazovanja u kojemu se mladi zarana usmjeravaju u jedan ili u drugi tabor, te gube svaki sustavni doticaj sa sadržajima iz drugog tabora. Snow, dakako, nije mogao predvidjeti razvoj interneta i sveopću dostupnost sadržaja svih vrsta, no mladima treba pokazati kako da taj resurs koriste u smjeru pomirivanja tabora, a ne još dubljeg ukopavanja. Škole, sveučilišta i instituti moraju aktivno raditi na premošćivanju jaza između “dviju kultura”. Ako se ne obustavi razvrstavanje učenika u “matematičare” i “kreativce”, ako studenti humanistike ne budu slušali kolegije iz prirodnih znanosti i obratno, ako umjetnici nikada neće gostovati na “Ruđeru” i matematičari na Institutu za filozofiju, onda možemo očekivati samo još veće zidove uslijed neminovnosti sve većih specijalizacija i sve manje vremena za ostale sadržaje.

Još od Snowljeva osvrta na kritike upućene njegovom eseju, nastojanje da se premosti jaz između “kulture” znanstvenika i “kulture” humanista obično se naziva “treća kultura”. Pozdravljajući to nastojanje, izrazio bih svoju zadršku oko tog naziva, jer on sugerira da bismo uz one dvije trebali imati još i treću kulturu. Ja bih radije vidio jednu, objedinjenu kulturu ljudi posvećenih spoznaji i stvaralaštvu.

16 Odgovora to “O prirodnim i humanističkim znanostima”

  1. Matko Gjurašin said

    Ne znam, da mi život ovisi o tome, kako bi spoznaje i metode prirodnih znanosti mogli koristiti npr. povjesničarima. Hoće li nakon odslušanih kolegija iz fizike moći biti u stanju sagraditi vremenski stroj te lakše proučavati prošlost?

    • Kako bi spoznaje i metode prirodnih znanosti mogle koristiti povjesničarima? Evo nekoliko brzinskih primjera:
      http://en.wikipedia.org/wiki/Radiocarbon_dating
      http://www.amnh.org/exhibitions/past-exhibitions/human-origins/understanding-our-past/reconstructing-history
      http://www.amazon.com/The-Archimedes-Codex-Revealing-Antiquitys/dp/030681580X
      “The Archimedes Codex tells the extraordinary story of this lost manuscript, from its tenth-century creation in Constantinople to the auction block at Christie’s, and how a team of scholars used the latest imaging technology to reveal and decipher the original text. What they found was the earliest surviving manuscript by Archimedes (287 b.c.-212 b.c.), the greatest mathematician of antiquity-a manuscript that revealed, for the first time, the full range of his mathematical genius, which was two thousand years ahead of modern science.”

      Protupitanje: koliko bi naše razumijevanje povijesti izgledalo drugačije – i siromašnije – kad bi se povjesničari držali vaše devize: “Da mi život ovisi o tome, što bih ja mogao naučiti znanstvenika i tehnologa?”

      • Matko Gjurašin said

        Datiranje ugljikom-14 je odavno ustaloženo u arheologiji i paleografiji. Ali u slučajevima kada se ne radi s materijalnim predmetima u povijesti – događaji, ličnosti, itd. – kako bi mogle pomoći prirodne znanosti?

        • Isus Krist said

          Čudan kriterij. No, npr., bez nekih saznanja iz geologije i biologije naše viđenje prapovijesti bi bilo bitno drugačije. Prapovijest bi počinjala 8 000 pr. Kr. ili kada bi već stručnjaci za Bibliju datirali početak svemira.

          Ili neki konkretniji primjer. Istraživanja iz genetike, na haplogrupama i haplotipovima, nam daju nova saznanja o migracijama ljudi kroz povijest.

        • Matko Gjurašin said

          Ili neki konkretniji primjer. Istraživanja iz genetike, na haplogrupama i haplotipovima, nam daju nova saznanja o migracijama ljudi kroz povijest.

          To se isto već ustaljeno i zapravo svaki dodatni ovakav primjer podriva sam tezu teksta o slijepoći društvenjaka za potencijalni doprinos prirodnih znanosti njihovim disciplinama. Isto tako ponovno: lako je primjenjivati prirodne znanosti na nešto što je dio materijalnog svijeta kao ljudi i artefakti, ali što je sa analizama književnih i inih umjetničkih dijela i nečemu slično?

        • Matko, citiram jedan ulomak iz Pinkerovog članka iz časopisa New Republic kojeg toplo preporučam:

          Art, culture, and society are products of human brains. They originate in our faculties of perception, thought, and emotion, and they cumulate and spread through the epidemiological dynamics by which one person affects others. Shouldn’t we be curious to understand these connections? Both sides would win. The humanities would enjoy more of the explanatory depth of the sciences, to say nothing of the kind of a progressive agenda that appeals to deans and donors. The sciences could challenge their theories with the natural experiments and ecologically valid phenomena that have been so richly characterized by humanists. In some disciplines, this consilience is a fait accompli. Archeology has grown from a branch of art history to a high-tech science. Linguistics and the philosophy of mind shade into cognitive science and neuroscience. Similar opportunities are there for the exploring. The visual arts could avail themselves of the explosion of knowledge in vision science, including the perception of color, shape, texture, and lighting, and the evolutionary aesthetics of faces and landscapes. Music scholars have much to discuss with the scientists who study the perception of speech and the brain’s analysis of the auditory world.

        • Aleksandar Joksić said

          lako je primjenjivati prirodne znanosti na nešto što je dio materijalnog svijeta kao ljudi i artefakti, ali što je sa analizama književnih i inih umjetničkih dijela i nečemu slično?

          Evo nečega na što sam nedavno naišao: “The idea is to use a biologist’s tool, like phylogenetic analysis which looks at genetic relationships among species, to investigate the evolution of folktales.”

        • Aleksandar Joksić said

          I ovo je zanimljivo: “With computers we can analyze literature at a much larger scale than what was possible before,” Mohammad says, “For example, we can now track the change in emotions associated with an entity (say a country, or a group of people) through time by looking at mentions in millions of books published over the last few centuries.”

        • Imam još jedan primjer, sličan Aleksandrovom. Harvardski filolozi Milman Parry i Albert Lord dokazali su da su “Homerove” pjesme rezultat usmenog pjesništva – koje se oslanja na formulaičnost, ponavljanja, stalne epitetete, sažetke i ostale alate rasterećenja pamćenja nužnog za ad hoc performans – tako što su proveli empirijsko istraživanje na nepismenim bosanskim bardovima 30-ih godina 20. stoljeća. Kod njih su pronašli identične alate kao i u Homera.
          Ok, možda to nije primjena prirodne znanosti na književnost, ali jest primjena znanstvene metode: uočavanje pojave, formulacija empirijski provjerljive hipoteze, provjera eksperimentom, potvrda/revizija/odbacivanje hipoteze.

        • Dijana said

          Još par primjera.

          Ali u slučajevima kada se ne radi s materijalnim predmetima u povijesti – događaji, ličnosti, itd. – kako bi mogle pomoći prirodne znanosti?

          Cliodynamics.

          što je sa analizama književnih i inih umjetničkih dijela i nečemu slično

          Graphing Jane Austen “Constructing an evolutionary model of human nature and adopting scientific methods of research, this book explains the organization of characters in nineteenth-century British novels, yields rich insights into specific literary works, and demonstrates that evolutionary thinking can solve basic problems of literary theory.”

        • Matko Gjurašin said

          Matko, citiram jedan ulomak iz Pinkerovog članka iz časopisa New Republic kojeg toplo preporučam

          Njegov članak, više pamflet, je kombinacija nesumnjivih neistina, činjeničnih pogreški, besmislica i banalnih očitosti, s ponekim istinskim uvidima (nerazložno odbacivanje spoznaja znanosti o ljudskoj prirodi, što je Pinker izvrsno obradio u Praznoj ploči, i primjena tih spoznaja na politiku; iako, ironično, i sam Pinker nije ne dužan u tom pogledu).

  2. Marko Kučan said

    pozdravljam tekst i smatram da je ovakav diskurs o problemu ne samo prikladan, već i prijekopotreban.
    zadaća mišljenja u suvremenosti zasigurno obuhvaća pomirenje, tj. defragmentaciju znanja i ulazak u ono bitno civilizacijsko. stoga možda ne treba osuđivati i kuditi napise poput onih borisa lenharda i njegovih istomišljenika, scijentista i instrumentalista, već podsjetiti o našem zajedničkom cilju, a taj jest da se, na kraju naših različitih puteva, nađemo u istoj kući.

  3. Još jedan prilično brutalni napad na humanističke znanosti, a povodom jednog satiričkog teksta. Oni koji ne podnose duhovne znanosti – nemaju baš ni smisla za duhovitost. ;-> Mislim da su bezveze uvrijedili na jednu satiru, a u svakom slučaju to št opiše Ante Tomić nije znanost.

  4. Matko Sorić said

    Evo jedan primjer na tragu teksta:

    http://www.amazon.com/Neurosociology-Between-Neuroscience-Social-Psychology/dp/1441955305

    Kada govorimo o ove dvije tradicije, možda ne bi bilo loše umjesto apstraktnih pacifističkih parola operacionalizirati mjesto prijepora na, primjerice, emergentizam. Je li cjelina više nego zbroj djelova? Ima li stvarnost nekakve razine ili je to samo besmislena metafora? Je li jezik u cijeloj toj priči samo defektan instrument dizajniran prvenstveno za preživljavanje, a ne za valjano opisivanje stvarnosti?

    • Marko Kučan said

      prijepor o kojem govorite nema veze sa sukobom humanizma i scijentizma, tj. sa sukobom humanističkih i prirodnih znanosti. dali ste primjer jedne potpuno oznanstvljene humanističke discipline (socijalna psihologija) koja se bakća u pitanja “tvrde znanosti” (neuroznanost), i obrnuto. niste “operacionalizirali” ništa. sukob je sasvim praktične i institucionalne prirode; financiranje znanstvenih projekata, marginalizacija duhovnih znanosti, izbori u znanstvena zvanja, liberalizacija i komercijalizacija kulturnih djelatnosti i sl.
      više preferiram apstraktne pacifističke parole od nametanja neprimjerenog diskursa i skretanja pozornosti na marginalne, unutar-strukovne sporove.

      • Matko said

        možda sam se malo nespretno izrazio, pa da bude jasnije: bez rezerve pozdravljam apel za podučavanjem humanista matematici i razvijanjem socijalnih vještina kod prirodoslovaca. tekst je dobar, a interakcija prirodoslovlja s humanistikom treba uroditi boljim rezultatima. međutim, ne bih rekao da je u pitanju samo institucionalni sukob, hotimična omaška u raspodjeli financijskih sredstava; postoje određeni razlozi koji bi se raspravom ovog tipa mogli detektirati. meni se čini, a ne mora biti tako, da je ‘scijentistička’ ili prirodoslovna opcija sklonija redukcionizmu, dok humanisti misle da se ne može baš sve reducirati, pa bi ih mogli nazvati emergentistima. razlika u stavovima prema primjerice, slobodi, svijesti, metodologiji, kvantifikaciji, ulozi znanosti, itd. može objasniti na ovaj način. ali da ne duljim:

        http://plato.stanford.edu/entries/scientific-unity/

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: