Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘znanost’ Category

Znanstveni mitovi

Posted by Pavel Gregoric dana 07/02/2016

Screenshot 2016-02-07 13.01.00

Gost post: Tanja Rudež

Teško je razaznati istinu u pozadini priče o Newtonovom otkriću gravitacije nakon što mu je jabuka pala na glavu, no istraživanja povijesti znanosti pokazuju da se do velikih otkrića dolazi tijekom mnogo godina rada unutar znanstvene zajednice, a ne u “eureka trenucima” usamljenih genija, kako to implicira priča o jabuci – kaže dr. Kostas Kampourakis sa Sveučilišta u Ženevi. Kampourakis je zajedno s kolegom dr. Ronaldom L. Numbersom nedavno priredio knjigu Newton’s Apple and Other Myths about Science u kojoj se razotkrivaju mnogi rašireni znanstveni mitovi. To je jedna od najpoznatijih anegdota iz povijesti znanosti. Mladi Isaac Newton sjedio je u svojem vrtu ispod voćke kada mu je na glavu pala jabuka pa je u tom eureka trenutku osmislio teoriju gravitacije. No, koliko je istinita anegdota o Newtonovoj jabuci, koja je neizbježni dio nastave fizike učenika diljem svijeta?
Njezin je autor liječnik William Stukeley koji je napisao prvu biografiju slavnog fizičara Memoirs of Sir Isaac Newton’s Life. U biografiji se spominje jedan događaj iz proljeća 1726. godine kada je mladi Stukeley posjetio ostarjeloga genija. – Nakon ručka zatoplilo je i otišli smo u voćnjak popiti čaj u sjeni nekoliko stabala jabuke – opisao je Stukeley svoj susret s Newtonom koji se tada prisjećao događaja iz sredine 1660-ih. – Rekao mi je kako mu je u sličnoj situaciji na um pala ideja o gravitaciji. Bio je to pad jabuke dok je Newton bio u kontemplativnom raspoloženju… – zapisao je Stukeley. Njegov je rukopis prije nekoliko godina objavljen na internetu, što je ponovno razbuktalo rasprave o padu legendarne jabuke. Budući da je o toj jabuci Newton pričao u starosti, mnogi povjesničari znanosti sumnjaju u istinitost te priče.
– Priredili smo knjigu  Newton’s Apple and Other Myths about Science o povijesnim znanstvenim mitovima u suradnji sa 26 eksperata kako bismo povijesna sjećanja ispravno postavili te razotkrili mitove koji su popularni u znanstvenoj edukaciji i javnoj kumunikaciji – dodao je Ronald Numbers.
Moji sugovornici ističu kako ljudi o znanosti uče u školama, muzejima ili popularnim medijima putem priča o tome kako su znanstvenici “otkrili” nešto što se sada smatra “činjenicom”. – U takvim je izvještavanjima naglasak često na tome kako su te osobe bistre te kako su važna njihova postignuća. Iako takve priče mogu otkriti važne značajke iz povijesti znanosti, one nisu cjelovite. Zapravo, često su maskirani komplementarni dijelovi priče, poput uloge koju su drugi ljudi, ili čista sreća, igrali u otkriću – tvrde moji sugovornici.
Prva serija mitova koji se razobličuju u knjizi odnosi se na srednjovjekovnu znanost. Uvriježeno je mišljenje da u periodu između antičke Grčke i znanstvene revolucije koju su inicirali Nikola Kopernik i njegovi sljedbenici nije bilo znanosti. No, nasuprot tom raširenom mišljenju, tijekom mračnoga doba (the Dark Ages), kako se slikovito opisuje srednji vijek, mnogo se pisalo o radovima grčkih filozofa. Mnogi od tih radova prevedeni su na tada opće prihvaćeni latinski jezik zahvaljujući naporima brojnih redovnika i ostalih religioznih pojedinaca. – Kako to u našoj knjizi pokazuje Michael H. Shank, Kopernikova znanstvena revolucija bila je moguća djelomično i zbog intelektualnog okoliša koji su stvorila brojna sveučilišta utemeljena tijekom srednjeg vijeka, perioda iznenađujuće intelektualne aktivnosti i profinjenosti – ističu Kampourakis i Numbers.
Također, u knjizi se razobličuje mit da su geografi, kao i ostali obrazovani ljudi, prije Kolumbova doba bili uvjereni da je Zemlja ravna ploča. – Malo je učenjaka koji su tijekom srednjeg vijeka mislili da je Zemlja ravna ploča. Niti su rani moderni astronomi mislili da Zemlja zauzima specijalno mjesto u središtu svemira – ističu autori. Nadalje, pogrešno je vjerovati kako alkemija i astrologija nisu imale svoje mjesto u razvoju rane znanosti jer su upravo te dvije vještine, koje danas smatramo pseudoznanošću, udarile temelje kemiji i astronomiji. Naposljetku, i sam Isaac Newton bio je pravi maestro alkemije.
Veliki dio knjige Newton’s Apple and Other Myths about Science posvećen je i razobličavanju mita o znanstvenicima koji su do velikih otkrića dolazili u eureka trenucima. Osim Newtona, u popularnoj kulturi takvim se predstavlja i Galileo Galilei. U školi tako učimo kako je Galileo, otac moderne znanosti, bacajući s Kosoga tornja u Pisi topovske kugle različitih masa, u eureka trenutku pokazao kako sva tijela padaju s jednakim ubrzanjem. No, čini se da je ta priča samo legenda koja potječe od Galileova učenika Vincenza Vivianija. Kako u knjizi ističe povjesičar znanosti John Heilbron, Galileu je trebalo mnogo više vremena od jednog pokusa u Pisi kako bi Aristotelovim pristašama pokazao da teža tijela ne padaju brže, pri čemu je razliku brzina padanja tijela različitih oblika objasnio različitim otporom zraka. Upitala sam svoje sugovornike jesu li neki povijesni mitovi o eureka trenucima kod znanstvenika, poput Newtona i Galilea, ipak korisni u popularizaciji znanosti u široj javnosti.
– Nisu. To su iskrivljenja povijesti koja samo jačaju pogrešna razumijevanja o tome kako se došlo do nekog znanstvenog otkrića. Ti mitovi su sigurno korisni kako bi se privukla pozornost učenika i publike. No, naposljetku naprave više štete nego koristi jer promiču pogled na neko znanstveno postignuće koje nije autentično – istaknuo je Kampourakis.
U knjizi Newton’s Apple niz autora bavi se teorijom evolucije te njezinim glavnim protagonistima Charlesom Darwinom i Alfredom Russelom Wallaceom. U jesen 1830. godine tada 22-godišnji teolog Charles Darwin pridružio se Robertu Fitzroyu, kapetanu broda HMS Beagle, na njegovu putovanju oko svijeta. Petogodišnje putovanje brodom izmijenilo je Darwinov pogled na svijet. Mladi prirodoslovac na tom je iscrpljujućem putovanju pronašao velik broj fosila koji su ga uvjerili da je Zemlja vrlo stara, mnogo starija nego što je to tvrdila Biblija. Darwin je na svojem putovanju vidio podneblja s vrlo različitom florom i faunom. Spoznao je da na otocima žive brojne vrste slične onima na kopnu, a ipak različite jer su se prilagodile novim uvjetima života.
Kada se 1936. godine vratio u Englesku, počeo je razvijati svoje ideje, a već 1838. godine napisao nacrt teorije evolucije putem prirodnog odabiranja. Priča kaže da je Darwin zatim svoj rad držao u tajnosti, jednim dijelom zato što je znao da će izazvati buru u javnosti, a drugim dijelom zato što nije želio povrijediti svoju voljenu suprugu (i sestričnu) Emmu s kojom je imao desetero djece. Kao što je poznato, teoriju evolucije Darwin je objavio tek 1859. godine “uplašen” da bi ga mogao preduhitriti Alfred Russel Wallace, nepoznati britanski prirodoslovac koji je tada bio u Maleziji.
– Nije točno da je Darwin svoju teoriju držao u tajnosti. On je teoriju evolucije razvijao više od 20 godina jer ju je želio postaviti na najbolji mogući znanstveni temelj. Bio je svjestan da bi se njegov rad bez čvrste znanstvene podloge moglo uspoređivati s ranijim teorijama koje su uglavnom bile spekulativne. U svakom slučaju, mnoge od detalja svojeg rada Darwin je podijelio je s brojnim kolegama koji su itekako bili svjesni čime se on bavi – rekao je Numbers.
Darwinovo epohalno djelo O podrijetlu vrsta naposljetku je objavljeno 1859. godine te je u povijest ušao kao tvorac teorije evolucije. Alfred Russell Wallace razvio je sličnu teoriju, ali u bitnim aspektima različitu od Darwinove. Kako je vjerovao da je evolucija ponekad vođena višom silom, Wallaceovo učenje danas bi se moglo okarakterizirati kao blisko onome što propovijeda teorija inteligentnog dizajna.
Upitala sam naposljetku svoje sugovornike koja su tri najraširenija znanstvena mita.
– Najrašireniji mitovi su vjerojatno generalizacije o kojima se govori u posljednjem poglavlju naše knjige. Te generalizacije su da je znanost usamljenička aktivnost, da postoji jedinstvena znanstvena metoda, da uvijek postoji jasno razgraničenje između znanosti i pseudoznanosti te da religija ometa napredak znanosti – ustvrdili su Kampourakis i Numbers.

Posted in biologija, fizika, znanost | Leave a Comment »

Debata o odnosu znanosti i filozofije

Posted by Pavel Gregoric dana 14/08/2014

Zanimljiva debata o odnosu znanosti i filozofije koju je priredila iai.tv pod naslovom “Philosophy Bites Back”. U debati su sudjelovali fizičar Lawrence Krauss te filozofkinje Mary Midgley i Angie Hobbs.

Screenshot 2014-08-14 15.27.20
Click here to watch. 

Posted in filozofija, znanost | 1 Comment »

Call for Papers: “Language, Mind, and Knowledge”

Posted by Pavel Gregoric dana 10/12/2013

escher-looks-for-inspirationInternational conference “Language, Mind, and Knowledge”, 18-20 June 2014, Zagreb 

The conference “Language, Mind, and Knowledge” is intended to gather philosophers and other experts to discuss rich topics at the intersections of the philosophy of language, philosophy of mind and epistemology. It is expected that the participants give their talks concerning the hotly debated themes like semantic and epistemic contextualism, semantic externalism and externalism about mental content, internalism and externalism in epistemology, the role of intuitions in mathematics, sciences, and philosophy. However, the talks devoted to other related themes, deemed philosophically significant from the participants’ own perspectives and research interests, are welcome as well.

Those who would like to participate in the conference are asked to submit the title and abstract by 1 March 2014. Together with the title and abstract, please include the following information: the institutional affiliation and address, short biography, and the list of five most recent publications. The acceptance notice will be sent no later than 15 March 2014. Participants should bear in mind that presentations are limited to 40 minutes, including replies and discussions. Applications should be sent to upf@hrstud.hr.

The conference is organized by the Department of Philosophy at the Centre for Croatian Studies, University of Zagreb and the Society for the Advancement of Philosophy. The conference will take place at the University Campus “Borongaj” in Zagreb. (For the list of past conferences organised by the Department and the Society see here.) 

The organising committee: Ana Butković (The Centre for Croatian Studies), Zvonimir Čuljak (The Centre for Croatian Studies), Dušan Dožudić (The Centre for Croatian Studies), Karolina Kudlek (Society for the Advancement of Philosophy), Davor Pećnjak (Institute of Philosophy/Society for the Advancement of Philosophy), Márta Ujvári (Corvinus University of Budapest).

Call for papers leaflet can be downloaded here.

Posted in analitička, filozofija, znanost | Leave a Comment »

O prirodnim i humanističkim znanostima

Posted by Pavel Gregoric dana 06/11/2013

Screenshot 2013-11-06 22.52.56Na poziv kolege Darka Hrupeca s IRB-a, napisao sam za naš dugovječni prirodoznanstveni časopis Priroda svoje razmišljanje o odnosu između prirodnih i humanističkih znanosti. Tekst je naslovljen “Dvije kulture: o prirodnim i humanističkim znanostima” i izašao je u rujanskom broju Prirode, 103/9 (2013), str. 52-53. Ovdje je pdf (527Kb), ako je nekome draže tako čitati.

——

Budimo iskreni: većina čitatelja časopisa Priroda smatra da društvene i humanističke znanosti uopće nisu znanosti. U redu, možda bi još neke društvene znanosti mogle proći kao “znanosti” zbog toga što kvantificiraju pojave i oslanjaju se na matematiku i statistiku, ali pravne “znanosti”? Političke “znanosti”? Odgojne “znanosti”? Da ne spominjemo humanističke discipline poput povijesti, “znanosti” o umjetnosti, filologije, “znanosti” o književnosti ili filozofije. Gdje je tu čvrsti oslonac na empiriju, ponovljivi eksperiment, opažanje u kontroliranim uvjetima ili bar izvjesnost brojki? Kako se te discipline onda uopće mogu zvati “znanostima”? I koja korist od njih?

Zabrinjavajuća je činjenica da su mnogi obrazovani ljudi uopće spremni postaviti takva pitanja, bez loših primisli ili pak s otvorenim antagonizmom. Ta činjenica pokazuje koliko je još uvijek aktualna dijagnoza društva i tradicionalnog obrazovanja koju je je prije 50 godina postavio britanski znanstvenik i književnik C. P. Snow. U svom klasičnom eseju “Dvije kulture” Snow je primijetio kako je misaoni život cijelog zapadnog društva podijeljen u dva tabora među kojima su se izgubile i same pretpostavke za međusobno razumijevanje. Svaki tabor ima svoj svjetonazor, sustav vrijednosti, način razmišljanja, metode rada i komuniciranja, pa čak i drugačije radne etike. I svaki ima duboke predrasude o drugom taboru. Jedan tabor čine prirodnjaci, biomedicinari i tehničari, a drugi humanisti, društvenjaci i umjetnici. Skraćeno: sciences vs. humanities.

Iako bi se zasigurno mogle naći iznimke Snowljevoj tezi, čini mi se da ona u osnovi još uvijek stoji. Zanimljivo, kad nas ta dva tabora nemaju različita imena. Na hrvatskom jeziku sasvim je normalno govoriti o humanističkim znanostima, humanističkim znanstvenicima i humanističkim znanstveno–istraživačkim projektima. Na koncu, imamo “Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama” koji obuhvaća pet područja znanosti (prirodno, biomedicinsko, biotehničko, tehničko, društveno i humanističko). Netko bi mogao pomisliti da nas to stavlja u isti tabor i bar donekle štiti od štetne podjele.

Valja razumjeti zašto smo, bar na razini jezika, u istom taboru. Kad na hrvatskom govorimo o društvenom ili humanističkom znanstvenom području, oslanjamo se na njemački jezik i tradiciju koja je proizašla iz klasičnog idealizma a koja je kristalizirana u Diltheyevom razlikovanju dviju vrsta znanosti. Prirodne znanosti (Naturwissenschaften) izučavaju živi i neživi svijet materije, a duhovne znanosti (Geisteswissenschaften) izučavaju svijet duha, odnosno kulturu koji proizvodi čovjek i čije su glavne manifestacije moral, zakoni, ekonomija, političke institucije, religija, umjetnost i filozofija. Kad se izučavanje svijeta duha naziva “znanošću” u smislu Wissenschaft, hoće se reći da je to izučavanje sustavno, utemeljeno na činjenicama ili bar na logici, da se oslanja na akumulirano znanje, da ima neke principe pomoću kojih objašnjava i interpretira pojave, te da se prenosi sustavnim poučavanjem.

To su doista sve obilježja onoga što se naziva “znanost” na hrvatskom jeziku, što će spremno potvrditi svaki povjesničar, filolog, književni teoretičar ili filozof. Međutim, ta obilježja još nisu dovoljna da bi se na ove discipline mogla primijeniti engleska riječ science. Science podrazumijeva bar jedno od daljnjih dvaju obilježja, a to su empirijska provjerljivost i kvantifikacija, odnosno oslonac na matematiku i statistiku. Sve prirodne znanosti (natural sciences) imaju bar jedno od tih obilježja, a ima ih i većina društvenih znanosti (social sciences). No nemaju ih, bar ne tipično, discipline koje izučavaju nematerijalne i nemjerljive aspekte ljudske kulture, pa se njih na engleskom ne naziva sciences nego humanities. Dakako, ovo je samo grub ocrt razlikovanja koji ne može izbjeći ozbiljnim protuprimjerima (npr. arheologija je dobrim dijelom empirijska humanistička disciplina), ali on nam ipak omogućuje da raščistimo jesu li humanističke discipline znanosti: nisu ako znanosti razumijemo kao sciences, ali jesu ako ih razumijemo kao Wissenschaften!

Sada smo doznali što humanističke znanosti imaju, a što im nedostaje. Imaju sustavnost, skup znanja, principa i metoda koje valja naučiti da bi se moglo pristupiti objašnjavanju ili interpretaciji odgovarajućeg fenomena. Ako netko misli da svatko može samo tako interpretirati neko umjetničko djelo, ocijeniti povjesni događaj ili objasniti neko filozofsko stajalište, grdno se vara. To nije moguće meritorno učiniti bez razumijevanja intelektualnog, umjetničkog, povijesnog, društvenog i osobnog konteksta, bez poznavanja relevantnih pojmova, tehnika i teoretskih obrazaca, drugih interpretacija i objašnjenja iste stvari. A sve to čini korpus znanja koji ulazi u jednu granu nekog polja humanističke znanosti, korpus znanja za koji trebaju godine da se prenese. Iskazi humanističkih znanosti temelje se na takvim korpusima znanja, na izravnom iskustvu i logici, te većinu tih iskaza nije moguće provjeriti eksperimentom ili mjerenjem. Zato su humanističke teorije, objašnjenja i interpretacije mnogobrojnije, podložnije revizijama, teže međusobno odlučive i rjeđe se konsolidiraju u neko “opće prihvaćanje”. Pretpostavljam da je upravo ta neizvjesnost humanističkih teorija, njihova empirijska neprovjerljivost, ono što prirodnjake odbija i čini sumnjičavima. No, kao što je primijetio još Aristotel, od svakog istraživanja treba očekivati samo onoliko izvjesnosti koliko to dopušta predmet istraživanja.

S druge strane, ono što humaniste odbija i čini sumnjičavima prema prirodnim znanostima (osim puno matematike!) jest to što se jedinom valjanom i smislenom metodom proučavanja smatra znanstvena metoda istraživanja materijalnoga svijeta koja sama nije predmetom znanstvenog istraživanja, to što se prirodoznanstvene teorije i objašnjenja često predstavljaju kao konačna i nepatvorena istina, što se često zaboravlja da su te teorije također određene svojim intelektualnim, povijesnim, društvenim pa i osobnim kontekstom, tako da se i sama znanstvena djelatnost može promatrati kao aspekt ljudske kulture, slično kao i religija ili umjetnost. Dakle, postoji sumnjičavost s obiju strana, a ona u osnovi proizlazi iz razlika u samoj naravi predmeta koji se istražuju (Geist vs. Natur) te razlika u odgovarajućim pristupima tim predmetima. Te pak razlike privlačit će različite temperamente ljudi, gradit će oko sebe različite svjetonazore, stvarat će predrasude o onom drugom –– i eto nas u dva tabora o kojima govori Snow.

Iako, dakle, razlike doista postoje u samim temeljima, ipak je loše što postoje dva tabora. Humanisti mogu mnogo toga naučiti od prirodnjaka, npr. uvide i metode kojima bi njihove teorije i interpretacije mogle biti osvježene i objačane, vrijednost istraživačkih kolaboracija, kritičnost prema jezičnom i misaonom vrludanju. S druge strane, prirodnjaci bi mogli dosta toga naučiti od humanista, npr. strpljenje prema empirijski neprovjerljivim iskazima koji imaju druge vrste opravdanja, bolje poznavanje brojnih izraza ljudske ingenioznosti i kreativnosti koje nije iznjedrila znanstvena metoda, upućenost u razne vrste diskursa i izražajnih sredstava kojima bi se moglo pospješiti komuniciranje s pripadnicima drugih struka ali i s nestručnom javnošću.

Snow je napisao da postoji samo jedan izlaz iz podjele na dva tabora, a to je temeljita promjena tradicionalnog obrazovanja u kojemu se mladi zarana usmjeravaju u jedan ili u drugi tabor, te gube svaki sustavni doticaj sa sadržajima iz drugog tabora. Snow, dakako, nije mogao predvidjeti razvoj interneta i sveopću dostupnost sadržaja svih vrsta, no mladima treba pokazati kako da taj resurs koriste u smjeru pomirivanja tabora, a ne još dubljeg ukopavanja. Škole, sveučilišta i instituti moraju aktivno raditi na premošćivanju jaza između “dviju kultura”. Ako se ne obustavi razvrstavanje učenika u “matematičare” i “kreativce”, ako studenti humanistike ne budu slušali kolegije iz prirodnih znanosti i obratno, ako umjetnici nikada neće gostovati na “Ruđeru” i matematičari na Institutu za filozofiju, onda možemo očekivati samo još veće zidove uslijed neminovnosti sve većih specijalizacija i sve manje vremena za ostale sadržaje.

Još od Snowljeva osvrta na kritike upućene njegovom eseju, nastojanje da se premosti jaz između “kulture” znanstvenika i “kulture” humanista obično se naziva “treća kultura”. Pozdravljajući to nastojanje, izrazio bih svoju zadršku oko tog naziva, jer on sugerira da bismo uz one dvije trebali imati još i treću kulturu. Ja bih radije vidio jednu, objedinjenu kulturu ljudi posvećenih spoznaji i stvaralaštvu.

Posted in filozofija, znanost | 16 komentara »

Što je to filozofija?

Posted by Pavel Gregoric dana 08/08/2013

brainBloggerica Maria Popova izvukla je različite definicije filozofije u popularno-filozofskoj uspješnici Davida Edmondsa i Nigela Warburtona Philosophybites, proizašloj iz odličnog podcasta istoga imena u kojemu Warburton i Edmonds razgovaraju s prominentnim filozofima o temama iz njihova područja bavljenja. Preporučam slušanje podcasta, čitanje knjige, kao i pretplatu na kulturnjački blog Brainpickings koji piše Popova.

Ovaj post o različitim definicijama filozofije potaknuo me na sljedeća tri nepovezana razmišljanja.

Prvo, ima nešto neobično u disciplini koja dopušta toliko različitih definicija, odnosno u disciplini koja nema jednu ili nekoliko manje-više standardnih definicija. Naime, ako nema standardne definciije filozofije, kako znamo da je to ona jedna disciplina, a ne više njih? Ili da je ona uopće – disciplina? Rekao bih da su kontinentalna i analitička filozofija doista dvije različite discipline, s različitim definicijama, no čak i ako ostanome u okviru jedne ili druge, postoji veliki broj divergentnih definicija. Pa ipak, sklon sam misliti da kontinentalna filozofija dopušta veći broj različitih definicija nego analitička i da to ukazuje na to da je ona u manjoj mjeri “disciplina” od analitičke.

Drugo, sjećam se kako smo na prvoj godini studija filozofije, onog starog humboldtovskom za kojim su neki još uvijek nostalgični, na kolegiju “Uvod u filozofiju” pola semestra utvrđivali kako jedino filozofi mogu dokučiti što je to filozofija, iako se filozofi ne slažu je li i tko dokučio što je to filozofija, jer je nedokučivost toga što je to filozofija misterij filozofije same. Misterij koji filozofiju, tobože, čini osobito zanimljivom a nas filozofe osobito dubokima i važnima. Pjesnici su čuđenje svijeta, a mi filozofi smo čuđenje svega ostaloga, uključujući filozofije same. Nisam siguran koliko je to tada bilo poticajno pupajućim studentima filozofije, ali u svakom slučaju sada mi se čini pomalo smiješnim. Nekako mi se čini da bi se najprije trebalo okušati u filozofskim problemima i argumentima, pa tek onda reflektirati o prirodi te djelatnosti. Kao da se šegrte upućuje u tajne tesarstva tako da se reflektira o tome što je to tesarstvo i kako ga definirati, prije nego li ih se nauči razlikovati vrste drva koje se mogu tesati i uvježba u rukovanju pilom, dlijetom i blanjalicom.

Treće, postoji jedna definicija filozofije koja potječe od stoika, a koja je važila kao manje-više standardna definicija bar tisuću godina do Alkuina: “Nastojanje oko mudrosti shvaćene kao sustavno znanje o prirodnim, ljudskim i božanskim stvarima” (SVF II.36). Ta definicija danas je preširoka i neadekvatna, jer sustavno znanje o prirodnim stvarima daje nam znanost, o ljudskim stvarima daju nam društvene znanosti, kognitivna znanost i biomedicina – ostavljajući filozofiji i teologiji možda sustavno znanje o božanskim stvarima. Uz to, filozofiji preostaje meta-razina, odnosno sustavna refleksija o svim tim stvarima kao i moment njihovog povezivanja u koherentnu sliku. Na tom tragu je i definicija filozofije koju je dao Wilfrid Sellars: “The aim of philosophy, abstractly formulated, is to understand how things in the broadest possible sense of the term hang together in the broadest possible sense of the term” (u tekstu “Philsophy and the Scientific Image of Man” u njegovoj zbirci Science, Perception and Reality iz 1962.). Za tu definiciju Dennett u svojoj posljednjoj knjizi veli, bez oklijevanja: “That is the best definition of philosophy I have encountered” (Intuition Pumps and Other Tools for Thinking, 2013, str. 70).

Posted in filozofija, znanost | Označeno: , , , | 13 komentara »

Zagreb Applied Ethics Conference 2013

Posted by Pavel Gregoric dana 10/06/2013

U organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Udruge za promicanje filozofije od 12. do 14. lipnja 2013. na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj održat će se druga po redu međunarodna filozofska konferencija Zagreb Applied Ethics Conference. Izlaganja na konferenciji obradit će niz tema suvremene primijenjene etike od pojedinačnih studija slučajeva do općenitijih metodoloških i konceptualnih pitanja. Jedan od osnovnih ciljeva konferencije jest promicanje racionalnog i kritičkog pristupa primijenjenoj etici koji se odlikuje konceptualnom strogošću, ispravnošću argumentacije i znanstvenom preciznošću.

Plenarna izlaganja na konferenciji održat će ugledni svjetski stručnjaci za primijenjenu etiku: John Harris (Sveučilište Manchester), Ingmar Persson (Sveučilište Göteborg) i Lukas Meyer (Sveučilište u Grazu). Na konferenciji će nastupiti ukupno 26 izlagača iz 16 različitih zemalja.

Knjiga sažetaka

plakat_za_web

Posted in etika, filozofija, znanost | Leave a Comment »

Zašto filozofi trebaju pisati (i) na svjetskim jezicima

Posted by Pavel Gregoric dana 16/05/2013

lang[Tekst izlaganja održanog na skupu “Filozofija i hrvatski jezik”, 10. svibnja 2013.  na Institutu za filozofiju u Zagrebu]

Poštovane kolegice i kolege,
Zahvaljujem organizatorima na pozivu, upućenom u listopadu prošle godine (11.10.2012), da sudjelujem u “okruglom stolu/mini simpoziju” pod naslovom Filozofija i hrvatski jezik, s “izlaganjem vezanim za pitanje potrebe i smislenosti bavljenja filozofijom na hrvatskom danas”. Sa zadovoljstvom sam pristao na taj poziv, vjerujući kako će to biti prilika da porazgovaramo o onome što stoji u pozadini pitanja o potrebi i smislenosti bavljenja filozofijom na hrvatskom jeziku, a to je pitanje trebaju li, i u kojoj mjeri, akademski filozofi u Hrvatskoj pisati na stranim jezicima i objavljivati u stranim časopisima i knjigama inozemnih izdavača. To je tema koja je u međuvremenu postala aktualna novim Pravilnikom o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, koji je donesen u veljači (26. 2. 2013.) ove godine i koji je ubrzo popraćen izmjenama i dopunama.

U međuvremenu, “okrugli stol/mini simpozij” – nešto što je po svemu sudeći izgledalo kao da će biti stručni skup – prerastao je u znanstveni skup. Je li svejedno, bar za nas filozofe, je li skup stručni ili znanstveni? Što neki filozofski skup zapravo čini znanstvenim skupom?

I.

Krenimo od činjenice da je filozofija jedno polje u području humanističkih znanosti. Tako to utvrđuje važeći Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama.

Kao što je poznato, pojam “znanosti”, koji kod nas uključuje polja humanistike, ne odgovara pojmu “science” na engleskom jeziku. U engleskom pojam “science” ograničen je na područje prirodnih i biomedicinskih znanosti, s time da se on uz nužnu kvalifikaciju proteže i na društvene znanosti, pa se tako govori o “social sciences”. Ali ono što mi nazivamo humanističkim znanostima na engleskom se ne naziva “human sciences” (– “human sciences” su različiti vidovi antropologije) nego se naziva “humanities”, humanistika. Razlozi takvoj pojmovnoj mreži u engleskom jeziku su povijesni, a u srži leži zamisao da “science” može biti samo nešto što se dade precizno utvrditi – najčešće kroz kvantifikaciju – i potom provjeriti. Toga nema u “humanities”, bar ne u pravilu, pa se onda o njima ne govori kao o “sciences”.

Iako, dakle, “humanities” nisu “science”, one nisu ni “arts”, nego nešto između. Dopustite pokušaj generalizacije: “humanities” su tradicijom uspostavljena polja ljudskog znanja sa svojim (i) specijalnostima (u nas su te specijalnosti kodificirane kao “grane” pojedinih polja), (ii) istraživačkim programima, (iii) karakterističnim diskurzima, metodama i rezultatima, sa svojim (iv) zajednicama praktikanata koji svoje rezultate podastiru i nove metode priopćuju putem časopisa i skupova koji tipično funkcioniraju po principu recenzije (peer–review), te sa svojim (v) sveučilišnim odjelima na kojima se izvode studijski programi s prepoznatljivim kurikulumima kroz koje se relevantne činjenice, vještine, rezultati i metode prenose.

Iako se disciplina koja zadovoljava te uvjete na engleskom još uvijek ne može nazvati “science” – jer “science” mora ispuniti još neke uvjete, kao što sam spomenuo – ona se ipak može na njemačkom nazvati “Wissenschaft” i na hrvatskom nazvati “znanost”. Dakle, kada upotrebljavamo pojam “znanost” na način da on obuhvaća i humanističke discipline, pretpostavljamo da postoji skup zajedničkih nazivnika za svih sedam područja znanosti navedenih u našem Pravilniku. Naveo sam 5 elemenata tog skupa: (i) specijalnosti, (ii) istraživački programi, (iii) karakteristični diskurzi, metode i rezultati, (iv) zajednice praktikanata koji svoje rezultate iznose putem časopisa i skupova, (v) sveučilišni odjeli na kojima se izvode predmetni studijski programi.

Filozofija nedvojbeno jest polje humanističke znanosti, između ostaloga zbog toga što postoje specijalnosti unutar filozofije, što postoje istraživački programi iz filozofije i što postoji zajednica djelatnih filozofa koji svoje rezultate podastiru i nove metode predlažu putem časopisa i skupova. Izdvajam ova tri elementa zbog njihove unutrašnje povezanosti. Specijalnosti postoje zbog toga što se korpusi tradiranih znanja, osobito u proteklih 50 godina, jako povećali; ti korpusi su se povećali zbog povećanja broja djelatnih filozofa, istraživačkih programa, specijaliziranih časopisa i skupova. Taj trend specijalizacije dodatno je kataliziran u posljednjih 15–tak godina dostupnošću informacija i akademskih sadržaja u elektroničkom formatu, ali isto tako i povećanjem ukupnih resursa za mobilnost i međunarodnu suradnju.

Sada se nazire odgovor na pitanje što neki filozofski skup čini znanstvenim skupom: čini ga to što se na njemu izlažu novi rezultati istraživanja, kojima se pretendira povećati korpus znanja u dotičnom polju. Hoće li ti novi rezultati istraživanja doista povećati korpus znanja u dotičnom polju ili ne, ovisi o prosudbi stručnjaka, odnosno o recenzijskom postupku  kojim specijalisti stručno i nepristrano procijenjuju zaslužuju li ti novi rezultati uopće pažnju publike na skupu, te kasnije zaslužuju li ti rezultati diseminaciju putem zbornika sa skupa.

Dakle, odgovor na postalvjeno pitanje glasi: neki filozofski skup znanstvenim čini (i) novina rezultata istraživanja i (ii) recenzijski postupak kojim je procijenjeno da su rezultati istraživanja vrijedni iznošenja na skupu.

Meni nije poznato jesu li organizatori proveli recenzijski postupak prijavljenih sažetaka, ali da sam ja bio renzent prispjelih naslova i sažetaka, budite sigurni da ovo moje izlaganje ne biste slušali. Naime, iz sažetka je jasno da neću iznijeti nikakve nove rezultate svojih istraživanja, nego iznosim svoja razmišljanja o konkretnom pitanju koje se tiče naše svakodnevne prakse.

Molim da ovo shvatite kao ispriku što moje stručno izlaganje slušate na ovom “znanstvenom” skupu.

II.

 Svrha svega što sam do sada rekao nije tek isprika, a još manje je kritika organizatorima za iznenadnu preinaku stručnog u znanstveni skup, nego je povod za nekoliko argumenata u prilog tvrdnji da djelatni filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati (i) na svjetskim jezicima.

Dopustite, samo dvije uzgredne opaske. Kažem “i” na svjetskim jezicima jer mi se čini samoevidentnim da djelatni filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati na svom materinjem jeziku. Vrlo kratko, bez studija, prijevoda, komentara, udžbenika, leksikona i ostale građe na hrvatskom jeziku ne možemo ispuniti našu temeljnu društvenu i kulturnu zadaću za koju smo plaćeni iz državnog proračuna. Možemo li pak ispuniti znanstvenu zadaću isključivo pisanjem na hrvatskom jeziku, u to već nisam siguran.

Drugo, neću ulaziti u to što su i koji su to “svjetski jezici”, ali zaisgurno tu možemo ubrojiti engleski, njemački, francuski, španjolski, talijanski, ruski i arapski. [World’s most widely spoken languages]

Sad bih iznio svoja četiri argumenta.

(1) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima kako bi bili u prilici rezultate svojih istraživanja podijeliti sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom.

Ali zašto bi oni to činili? Filozofe u Hrvatskoj plaćaju porezni obveznici Republike Hrvatske, pa zašto bi onda filozofi morali svoje rezultate dijeliti s ikime izvan svoje domovine? Postoji više razloga.

Prvo, ako imamo što za reći – a vjerujem da većina nas ima – onda bismo to trebali reći što široj znanstvenoj i stručnoj zajednici, a to ne možemo učiniti ukoliko ne pišemo na svjetskim jezicima. Također, budući da je znanstvena djelatnost u bitnome kolektivno pregnuće, od šire znanstvene i stručne zajednice možda ćemo dobiti povratnu informaciju i doći u priliku proširiti, produbiti, modificirati svoje teze, povezati ih na nove načine i s drugim sadržajima.

Drugo, imamo prilično bogatu filozofsku baštinu koja bi mogla biti zanimljiva široj znanstvenoj i stručnoj zajednici. Ne samo zato što bismo time približili domaću baštinu i svoju domovinu široj zajednici, nego i zato što bismo od šire zajednice dobili povratne informacije iz kojih bismo mogli naučiti o svojoj vlastitoj baštini nove i neslućene stvari.

Treće, ukoliko svoje rezultate ne dijelimo sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, umanjujemo si izglede za dodatna sredstva financiranja istraživanja, za uključivanje u zanimljive međunarodne istraživačke projekte i za angažiranje mlađih kolega. Ovdje ponajprije mislim na europske fondove koji funkcioniraju po kompetitivnim načelima, gdje je bitno jeste li, što ste i koliko ste toga podijelili sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, te s kakvim odjekom. Na žalost, ta kompetitivna načela neće se ubrzo promijeniti. Dapače, postat će sve oštrija, dok ćemo istovremeno, kao članica Europske unije, iz godine u godinu izdvajati sve više sredstva u zajednički europski budžet za znanost i istraživanje. Ako ta sredstva nećemo moći povući natrag u zemlju, de facto ćemo financirati istraživače iz Njemačke, Švedske, Italije, Mađarske, Slovenije, Češke, Slovačke i ostalih europskih zemalja koje zasad pokazuju bolje rezultate u tom natjecanju.

Četvrto, ukoliko svoje rezultate ne pokušavamo dijeliti sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, nemamo nikakve pokazatelje uspješnosti mimo onih koji se temelje na rezultatima i procjenama onih koji nas poznaju. Vjerujem da svi znamo o čemu se radi, ali ipak ću to formulirati. U malim jezičnim odnosno akademskim i (još uže) disciplinarnim zajednicama, osobito kada su ispolarizirane kao što je zajednica hrvatskih filozofa, iznimno je teško osigurati stručnu i nepristranu recenziju rukopisa i prijedloga projekata, a još teže osigurati nepristranu evaluaciju nečijega opusa u svrhu izbora u zvanje i na radno mjesto.

Na današnji dan, u Upisniku znanstvenika pri MZOS–u evidentirano je 111 filozofa (103 aktivna i 8 u mirovini). Među tih 111 filozofa ne mogu se naći specijalisti za sve grane i teme, a i za one grane i teme za koje se mogu naći specijalisti, oni će po svoj prilici znati sve osobe u zemlji koji se bave tom granom i tom temom, odnosno moći će prepoznati autora rukopisa čak i ako je rukopis učinjen potpuno anonimnim.

Naravno, moguće je recenzente tražiti i među kolegama iz iz srodnih polja, kolegama iz regije i sl., međutim isti problem ostaje – teško je osigurati stručnu i nepristranu recenziju, što znači da postoji značajna vjerojatnost da se odluke o objavljivanju radova i odobravanju projekata neće temeljiti na akademskim zaslugama, već na socijalnim faktorima.

Što se pak izvještaja za izbore u zvanja tiče, ako veći dio opusa nije na svjetskim jezicima, teško će biti izvediva praksa iz razvijenih zemalja gdje sveučilišni odjeli i instituti imenuju vodeće specijaliste za predmetno područje, i to redovito s drugih institutcija, da im odaberu najboljeg kandidata za pojedino mjesto.

To me dovodi do drugog argumenta:

(2) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima kako bi bili u prilici svoje radove podvrgnuti stručnoj i nepristranoj procjeni.

U širim znanstvenim zajednicama, koje govore nekim svjetskim jezikom, lako je naći stručne i nepristrane recenzente za sve grane i teme. A to je važno iz dva razloga.

Intrinzični razlog je što će stručni i nepristrani recenzenti davati temeljite opaske, naputke i savjete kako da se rukopisi učine još boljima, tako da će autor moći naučiti i učiniti svoj tekst još boljim. (Ova činjenice dovodi do jedne nezgodne pojave, osobito u humansitičim znanostima, a to je da autori šalju polu–provarene tekstove u dobre časopise upravo kako bi kroz kvalitetne recenzije dobili naputke u kojem smjeru dalje da razviju svoja istraživanja, što je na neki način zloporaba institucije recenzijskog postupka.)

Ekstrinzični razlog je taj što će postojati neki pokazatelj uspješnosti koji ne ovisi o lokalnim prilikama i odnosu unutar naše male zajednice koja broji 111 članova.

Mislim da je taj pokazatelj uspješnosti važan jer kolege čiji radovi redovito ili bar povremeno zadovoljavaju strogu inozemnu recenziju očito prate literaturu, temeljito istražuju i daju si truda da svoje uvide izlože na način koji bi bio prihvatljiv širokom krugu specijalista u tom polju ili grani. Takvi će kolege biti u prilici prenijeti nove spoznaje mlađima, naučiti ih kako se radi istraživanje i objavljuje, bit će u prilici uključiti se u rasprave, a možda i pridružiti se međunarodnim istraživačkim grupama koje raspolažu značajnijim resursima od kojih bi koristi onda mogli imati i drugi kolege iz Hrvatske, osobito mlađi.

Moji treći argument je sljedeći.

(3) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima i objavljivati u inozemstvu jer to potiče praćenje međunarodnih tokova u struci, omogućuje aktivno uključivanje u njih, a možda u iznimnim slučajevima i generiranje novih tokova u struci.

To nije važno samo zbog toga što uključenost u međunarodne tokove u struci otvara put novim spoznajama i raznim resursima, nego i zbog toga što se onda ti tokovi prenose u nastavu i u istraživanja na nacionalnoj razini, uključujući istraživanja domaće filozofske baštine.

Naime, uvjeren sam da kolege koji su uključeni u međunarodne tokove svoje spoznaje i metode mogu prenijeti – i faktički prenose – u svoju nastavnu i istraživačku aktivnost na hrvatskom jeziku, čime doprinose živosti i svježini tih aktivnosti na hrvatskom jeziku.

Ne želim sugerirati da je uključenost u međunarodne tokove jedini izvor živosti i svježine nastavne i istraživačke aktivnosti na hrvatskom jeziku, ali zasigurno jest jedan od izvora “svježega zraka”.

Dakle, pomalo paradoksalno, mislim da nam je pisanje na svjetskim jezicima i objavljivanje u inozemstvu korisno, makar posredno, i za pisanje na hrvatskom jeziku i objavljivanje u domaćim časopisima i knjigama. Time uvodimo nove teme u filozofiju na hrvatskom, dajemo nove perspektive na stare teme i na bogatu nacionalnu baštinu, lagano podižemo profesionalne standarde.

To me dovodi do četvrtog i posljednjeg argumenta, možda još paradoksalnijeg:

(4) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima jer to pomaže mišljenju i kvaliteti radova.

Za ovu prigodu iznijet ću samo jednu skromnu anegdotalnu potporu. Na početku svog doktorskog studija u Oxfordu požalio sam se svom mentoru, prof. Michaelu Fredeu, inače Nijemcu koji nikada nije izgubio uočljiv njemački naglasak kad je govorio engleski. Požalio sam se da mi je teško pisati na engleskom. On mi je rekao da se i on tako osjećao prije trideset godina, ali da moram pisati na engleskom jer me to “prisiljava da svoje misli maksimalno razbistrim i logički strukturiram”. Tamo gdje nas pisanje materinjim jezika baca u klopku zakrivanja nejasnoća i konfuzija, tamo nas pisanje stranim jezikom prisiljava na bistrenje i strukturiranost.

III.

Sve što sam do sada rekao podrazumijeva određeno poimanje filozofije i filozofske aktivnosti s kojim se vjerojatno neki od vas neće složiti.

No poimanje kojim operiram u cijelosti opravdava uvrštavanje filozofije među polja humanističkog područja znanosti, a ne u područje umjetnosti, ili pak izvan – ili možda iznad – svih znanstvenih i umjetničkih područja.

Poimanje kojim operiram opravdano je praksom, i međunarodnom i domaćom, jer postoje sveučilišni studijski programi iz filozofije, instituti posvećeni istraživanjima u raznim filozofskim specijalnostima, filozofi koji se biraju u zvanja i na radna mjesta ovisno o svojim rezultatima, ponajprije objavljenim radovima i njihovu utjecaju.

Nietzsche u Onkraj dobra i zla (§211) zahtijeva da se ne brkaju “znanstveni radnici filozofije” (die wissenschaftlichen Arbeiter der Philosophie) s filozofima. Dužnost prvih je da “sve ono što je do sada dogodilo i cijenilo učine preglednim, razgovjetnim i opipljivim (…) ”, dok potonji spoznavanjem stvaraju vrijednosti. Njihovo spoznajno stvaranje je zakonodavno, a ono što spoznaju u budućnosti će postati istina.

Sve što sam ranije govorio, govorio sam o filozofiji kao predmetu Nietzscheovih “znanstvenih radnika filozofije”. Nietzscheovi “pravi filozofi” su iznad toga. Oni se ne moraju – štoviše, ne smiju! – podvrgavati diktatu specijalizacije, procjeni recenzenata, uzusima zajednice znanstvenih radnika filozofije, scijentometrijskim pokazateljima uspješnosti i tome sličnom.

Ali postoji jedan problem koji Nietzsche jasno vidi. “Ima li danas takvih filozofa,” pita on. Koji su to “die wirklichen Philosophen” među nama? I kako bismo to mogli znati?

Dokle god to ne znamo, trebali bismo se ponašati kao odgovorni znanstveni radnici filozofije, opravdavajući bar taj svoj status – jedni pred drugima i pred poreznim obveznicima koji nas financiraju. Ponašati se kao da smo svi “die wirklichen Philosophen” – slobodni da svatko sam procjenjuje vlastitu vrijednost – bilo bi preuzetno i neodgovorno.

Posted in filozofija, znanost | 7 komentara »

Integrativna bioetika u Beogradu

Posted by Pavel Gregoric dana 29/04/2013

Screen Shot 2013-04-29 at 16.11.18Od 14. do 16. svibnja 2013. u Beogradu će se održati međunarodna konferencija iz bioetike pod naslovom Enhancement: Cognitive, Moral and Mood, s renomiranim govornicima poput Petera Singera (Princeton), Juliana Savulescua (Oxford), Ingmara Perssona (Goteborg/Oxford) i Nicholasa Agara (Wellington).

Kao što se može vidjeti iz programa, 6. i 7. panel na konferenciji posvećen je takozvanoj “integrativnoj bioetici” na kojima će se šestoro zanstvenika iz Hrvatske i Srbije kritički osvrnuti na teoriju i praksu integrativne bioetike. Izlaganja će biti na engleskom jeziku, pa će se renomirani gosti moći upoznati s teoretskim i praktičnim problemima u jednom od najizdašnije financiranih istraživačkih programa u području humanističkih znanosti u Hrvatskoj u proteklom desetljeću. (Vidi raniji post o integrativnoj bioetici.)

Zanimljivo, u ranijoj verziji programa konferencije u Beogradu, kreiranoj koncem siječnja 2013., među najavljenim sudionicima na ovoj konferenciji su  Amir Muzur i Iva Rinčić iz Rijeke, istaknuti zastupnici integrativne bioetike, no u konačnom programu – u kojemu su čak dva panela posvećena integrativnoj bioetici – njih više ne nalazimo. Jesu li procijenili da bi bilo iznimno teško braniti teoriju i praksu integrativne bioetice pred ovakvom publikom, ili je posrijedi nešto drugo?

Čekamo konferenciju i izvještaje iz Beograda.

Posted in etika, znanost | Označeno: | 7 komentara »

Bit društvenih i humanističkih znanosti

Posted by Pavel Gregoric dana 29/01/2013

Falls ProphetSindikat visokog obrazovanja i znanosti “Akademska solidarnost” uputio je akademskoj zajednici i cjelokupnoj javnosti proglas povodom “Obrasca za dostavu podataka u svrhu višegodisnjeg institucijskog financiranja znanstvene djelatnosti – Područje: društvenih i humanističkih znanosti”, koji je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta uputilo akademskim institucijama s rokom povrata do 28. sijecnja 2013. Proglas sadrži reakciju na taj zahtjev.

Smatram da proglas sadrži više spornih elemenata, ali ovdje bih se osvrnuo samo na jedan koji mi se čini središnji. U proglasu stoji:

Ukratko, radi se o obrascu oblikovanom prema kriterijima koji su protivni važećim propisima i praksama rada u humanističkim i društvenim znanostima u Hrvatskoj, kao i samoj biti humanističkih i društvenih znanosti – ukoliko tom biti smatramo kritičku refleksiju o društvu i kulturi.

Dakle, bit humanističkih i društvenih znanosti (DHZ), smatraju članovi Akademske solidarnosti, jest kritička refleksija o društvu i kulturi.

Prvo, smatram da je ovo poimanje DHZ faktički pogrešno. Društvene znanosti, poput ekonomije ili sociologije, obuhvaćaju discipline koje utvrđuju faktična stanja u društvu, formuliraju zakonitosti i predviđaju društvene promjene, što može i ne mora biti popraćeno “kritičkom refleksijom”. Humanističke pak znanosti obuhvaćaju discipline koje se uopće ne bave društvom i kulturom (osim možda u nekom jako proširenom smislu ili na neki posredni način). Na primjer, teško možemo reći da se psihologija, pedagogija ili teoretske filozofske discipline bave  “društvom i kulturom”.

Drugo, smatram da je ono poimanje DHZ reducirano na način da je iz njega eliminirana komponenta sustavnog i organiziranog proučavanja pojava koja DHZ čini znanostima (Wissenschaften), odnosno djelatnostima koje se tradicionalno obavljaju u akademskoj zajednici na način karakterističan za nju, što uključuje publiciranje u znanstvenim časopisima i knjigama temeljem stručnih recenzija te izlaganja na znanstvenim skupovima.  Teško bi se moglo reći da je bazična djelatnost DH znanstvenika “kritički reflektirati o društvu i kulturi”, već je prije utvrđivanje, prikupljanje i povezivanje činjenica, njihova interpretacija i evaluacija, te formuliranje istih na jasan i argumentirani način karakterističan za akademski diskurs, uz poželjnu povratnu informaciju koja omogućuje poboljšanja i razvijanje argumenata, interpretacija i teorija. Netko bi mogao reći da sve to služi radi informirane i temeljite “kritičke refleksije o društvu i kulturi”, ali to je zasigurno zahtjev koji mnogi vodeći DH znanstvenici ne ispunjavaju i ne moraju ispunjavati – bar ne u sklopu svoje znanstvene djelatnosti.

I to me vodi do trećeg prigovora. Navedeno poimanje DHZ je rezultat ideologizacije akademske zajednice pri čemu se brka stručna i znanstvena djelatnost članova akademske zajednice. Mislim da je dobro da članovi akademske zajednice kritički reflektiraju o društvu u kojemu žive i kulturi kojom su okruženi. Ali to nije njihova osnovna djelatnost. Oni nisu za to plaćeni javnim sredstvima. Kritička refleksija i društveni aktivizam spadaju u slobodne (“ekstrakurikularne”) aktivnosti članova akademske zajednice. Nerijetko mi se čini da članovi Akademske solidarnosti ne shvaćaju tu elementarnu činjenicu. Oni kao da smatraju da ih porezni obveznik plaća kako bi reflektirali o društvu i kulturi i to priopćavali javnosti na televiziji ili u novinama, nesputano uzusima znantvenog diskursa i stručne recenzije kao mehanizma kontrole kvalitete. Oni kao da smatraju da bi članak u Zarezu trebalo vrednovati u postupku evaluacije pri izboru u znanstveno zvanje, baš kao i neki rad u znanstvenom časopisu. Doduše, znam nekjoliko humanističkih znanstvenika koji su svoje članke u novinama, blogovima i nerecenziranim glasilima navodili u svojim popisima radova pri izboru u zvanje. I to im se vrednovalo kao dio njihove znanstvene djelatnosti!

Na koncu, i to je četvrti prigovor: navedeno poimanje DHZ monopolizira kritičku refleksiju o društvu i kulturi. Misli li netko doista da članovi akademske zajednice koji se bave DHZ imaju nekakav prerogativ na kritičku refleksiju o društvu i kulturi? Da ih poznavanje Hegela, Foucaulta ili Žižeka čini sposobnijima za takvu refleksiju? Ne misle valjda da prirodoznanstvenici nisu sposobni ili pozvani kritički reflektirati o društvu u kojemu žive ili kulturi kojom su okruženi. Albert Einstein je zacijelo bio sposoban i pozvan to činiti. Ili Jacob Bronowski. Ili Freeman Dyson. Ili Richard Dawkins.

Očito, dakle, bit DHZ ne može biti “kritička refleksija o društvu i kulturi”, ma koliko članovi Akademske solidarnosti to žarko željeli.

Posted in kultura, mediji, znanost | Označeno: , , | 9 komentara »

Filozofija u dijalogu sa znanostima

Posted by Pavel Gregoric dana 06/12/2012

Pages from Simpozij Filozofija u dijalogu sa znanostimaU sklopu simpozija “Filozofija u dijalogu sa znanostima”,  u petak 7. prosinca u terminu 12.30-13.30h, plenarno izlaganje pod naslovom “The Metaphysics of Quantum Physics” održat će glasoviti filozof fizike i kozmologije Tim Maudlin sa New York University.
Nakon pauze za ručak, u terminu 15.30-17.00h, održat će se okrugli stol na kojemu će sudjelovati Tim Maudlin (NYU), teoretski fizičari Hrvoje Štefančić (IRB) i Antonio Šiber (Institut za fiziku),te Pavel Gregorić (UniZg).
Knjižica sažetaka dostupna je ovdje.

[EDIT 10.12.2012]

Znanstveni novinar tportala, Nenad Jarić Dauenhauer, napravio je dugačak i sadržajan razgovor s Timom Maudlinom nakon okruglog stola.

Posted in filozofija znanosti, znanost | 1 Comment »

 
%d bloggers like this: