Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘Nietzsche’ Category

Citiranost autora u humanistici

Posted by Joško Žanić dana 20/12/2011

Evo zanimljivih podataka na koje sam nedavno naišao:

Data provided by Thomson Reuters’ ISI Web of Science, 2007

Field Citations to books in 2007

Michel Foucault (1926-1984) Philosophy, sociology, criticism2,521
Pierre Bourdieu (1930-2002) Sociology2,465
Jacques Derrida (1930-2004) Philosophy1,874
Albert Bandura (1925- ) Psychology1,536
Anthony Giddens (1938- ) Sociology1,303
Erving Goffman (1922-1982) Sociology1,066
Jurgen Habermas (1929- ) Philosophy, sociology1,049
Max Weber (1864-1920) Sociology971
Judith Butler (1956- ) Philosophy960
Bruno Latour (1947- ) Sociology, anthropology944
Sigmund Freud (1856-1939) Psychoanalysis903
Gilles Deleuze (1925-1995) Philosophy897
Immanuel Kant (1724-1804) Philosophy882
Martin Heidegger (1889-1976) Philosophy874
Noam Chomsky (1928- ) Linguistics, philosophy812
Ulrich Beck (1944- ) Sociology733
Jean Piaget (1896-1980) Philosophy725
David Harvey (1935- ) Geography723
John Rawls (1921-2002) Philosophy708
Geert Hofstede (1928- ) Cultural studies700
Edward W. Said (1935-2003) Criticism694
Emile Durkheim (1858-1917) Sociology662
Roland Barthes (1915-1980) Criticism, philosophy631
Clifford Geertz (1926-2006) Anthropology596
Hannah Arendt (1906-1975) Political theory593
Walter Benjamin (1892-1940) Criticism, philosophy583
Henri Tajfel (1919-1982) Social psychology583
Ludwig Wittgenstein (1889-1951) Philosophy583
Barney G. Glaser (1930- ) Sociology577
George Lakoff (1941- ) Linguistics577
John Dewey (1859-1952) Philosophy, psychology, education575
Benedict Anderson (1936- ) International studies573
Emmanuel Levinas (1906-1995) Philosophy566
Jacques Lacan (1901-1981) Psychoanalysis, philosophy, criticism526
Thomas S. Kuhn (1922-1996) History and philosophy of science519
Karl Marx (1818-1883) Political theory, economics, sociology501
Friedrich Nietzsche (1844-1900) Philosophy501

Thomson Reuters recently collected citations from the journal literature
it indexed in 2007 to books and their authors. In the sciences, the
journal is the main vehicle for scholarly communication, whereas in the
social sciences and especially in the arts and humanities, the book holds
a more important position in conveying and influencing research. The
table above lists those authors whose books, collectively, were cited 500
or more times in 2007. While representing a somewhat rough summary, these
results provide some insight into the current trends in research in the
social sciences and humanities: the listed authors serve as symbols for
their ideas and approaches. What this says of modern scholarship is for
the reader to decide – and it is imagined that judgments will vary from
admiration to despair, depending on one’s view. Nineteenth- and early
20th-century authors, such as Weber, Freud, Durkheim, Wittgenstein,
Dewey, Marx and Nietzsche, will likely elicit little surprise. Kant, too,
the only representative of the 18th century, is expected. The youngest
author, Judith Butler (born in 1956), specialises in feminist studies,
queer theory, postmodernism and post-structuralism. But the most telling
indicator of current trends is the high ranking of three French scholars
born between the two world wars – Foucault, Derrida and Deleuze. Their
influence has recently been surveyed in François Cusset’s French Theory:
How Foucault, Derrida, Deleuze, & Co. Transformed the Intellectual Life
of the United States, Jeff Fort (translator), University of Minnesota
Press, 2008.

Trebaju li analitički orijentirani filozofi očajavati?

Posted in analitička, filozofija, kontinentalna, Nietzsche, postmoderna, studij filozofije, znanost | Označeno: , | 2 komentara »

Racionalnost: vodič k istini ili sluga niskih poriva?

Posted by Joško Žanić dana 16/07/2011

Prema teoriji Sperbera & Merciera, koja je podigla dosta prašine, a o kojoj je nedavno pisao i New York Times, svrha racionalnosti nije, kao što su neki filozofi voljeli misliti, u tome da omogući ljudima uzdizanje do objektivne spoznaje i dosizanje istine, već prije svega u tome da omogući pobjedu u debati te time dominaciju u socijalnoj areni. Uobičajene greške i “slijepe pjege” koje se ljudima događaju pri rezoniranju nisu stoga neizbježni nedostaci naše evolucijom oblikovane logičke sposobnosti, simptomi njezine nesavršenosti, već, naprotiv, prednosti: zanemarivanje argumenata koji nam ne idu u prilog i previđanje evidencije koja prkosi našoj tezi pomažu nam da budemo efikasniji u borbi za pobjedu u diskusiji. Racionalnost, ovako ustrojena, stoga je adaptacija koja njezinu posjedniku olakšava postizanje socijalne dominacije.

Ovdje bi se u neku ruku moglo govoriti o suprotnosti kantovske i nietzscheanske teorije racionalnosti. Prema Kantu, um je sposobnost koja iskustvu daje koherenciju, te time omogućuje spoznaju – spoznaju koja, premda neraskidivo povezana s perspektivom subjekta, ipak ima vrijediti objektivno za sve subjekte, i nezavisna je od njihovih praktičnih potreba. Nietzsche je pak ustvrdio kako “metodika istine nije nađena iz motiva istine, nego iz motiva moći”. Za Nietzschea, naše spoznajne moći razvile su se u svrhu preživljavanja i  gospodarenja nad okolinom, ne iz neke apstraktnoteorijske potrebe, pa je i konačni kriterij točnosti spoznaje u “vrijednosti za život”. Tako se pokazuje kako, kao i obično, nova “otkrića” u filozofiji obnavljaju neku staru debatu u novoj formi. Novost u hipotezi Sperbera & Merciera u odnosu na Nietzshea leži, čini se, dijelom u tome što oni naglašavaju ulogu racionalnosti kao sredstva pobjede nad drugim diskutantima, dok Nietzsche ima u vidu svrhu kontroliranja okoline općenito.

Sperber & Mercier smatraju da, budući da je racionalnost tako usko vezana uz socijalni kontekst, nju treba na taj način i vježbati (recimo, da je poželjno da djeca matematičke probleme rješavaju u grupama), te da je deliberativna demokracija sustav najbolje prilagođen našim evolucijski oblikovanim sposobnostima. Ovdje se radi o shvaćanju demokracije kao “government by discussion” (usp. preporučenu knjigu Amartye Sena), s ključnom ulogom javnog rezoniranja. No, postavljaju se dva problema: ako je ljudska racionalnost posebno “prilagođena” vođenju kognitivnog agensa k tome da pronalazi argumente koji podržavaju njegovu poziciju te zanemaruje one koji mu ne idu u prilog, a taj agens ima “hard-wired” imperativ pobjede, onda po svemu sudeći nije vjerojatno da će ljudi uključeni u javnu raspravu postići konsezus ili priznati argumentacijski poraz (o tome bi nešto mogli reći i sudionici ovog bloga 😀 ). Sperber & Mercier, prema članku u NY Timesu, odgovaraju kako ljudska sposobnost argumentiranja napreduje i usavršava se životom u zajednici – no, ne čini se da to može ukloniti upravo izneseni problem. Drugi problem koji se postavlja jest problem same koncepcije deliberativne demokracije, odn. “government by discussion”: diskutiranje i međusobno argumentativno nadmašivanje, sve je to lijepo i krasno, no, u krajnjoj liniji, netko mora donijeti odluke, tako da se čini da temeljni mehanizam demokracije  ipak nije javno diskutiranje, već izbori koji nekoga dovode u poziciju da donosi odluke (on će ih morati, doduše, javno opravdati, ali čak i ako ta opravdanja svi smatraju neadekvatnima, onaj tko je na vlasti ipak ima moć da provede svoje odluke, ukoliko su, jasno, one u skladu sa zakonom).

Kad je riječ o racionalnosti, treba razlikovati mnoge njezine tipove, pri čemu je ovdje bilo riječi samo o jednom tipu iste. Postoji, recimo, instrumentalna racionalnost, sposobnost da se izabere optimalan način dolaska do nekog cilja, koja svakako ima vrijednost za preživljavanje (npr. pronalazak hrane), a može se smatrati sposobnošću odvojenom od one da pronađemo najbolje argumente za obranu neke teze. Kad je pak riječ o tipu racionalnosti koji je predmetom Sperberova & Mercierova interesa, odnosno o raspravljačkoj racionalnosti (radilo se o “dijalogu duše sa samom sobom”, ili o prepiranju sa socijalnim suparnikom), postavlja se pitanje modelira li klasična logika dovoljno dobro taj tip racionalnosti. Rekao bih da ne, jer se čini da klasična logika nije u stanju izraziti mnoge distinkcije i semantičke odnose koji se pojavljuju na razini ljudskog argumentiranja i raspravljanja. Recimo, ljudi se mogu sporiti je li netko “škrt” ili “štedljiv” (poznati primjer iz kognitivne semantike), ili je li čaša poluprazna ili polupuna, pri čemu ovdje nemamo klasične logičke suprotnosti (to da je čaša poluprazna zapravo povlači da je i polupuna), već razlike u vrednovanju, perspektivi i naglasku. No, dvije ljudske sposobnosti čine se presudnima za raspravljačku racionalnost: sposobnost prepoznavanja kontradikcije i sposobnost prepoznavanja argumentacijskog slijeda, pri čemu pod ovo drugo spada i uviđanje dostatne ili nedostatne evidencije za neku tezu i procjene relevantnosti (nešto je irelevantno ako iz toga i bilo kojih elemenata prethodne rasprave ne slijedi nikakva raspravu-unapređujuća konkluzija koja ne bi slijedila iz tih elemenata samih). Mislim da se filozofske rasprave često ne mogu pozvati na mnogo više od toga.

Posted in analitička, biologija, eksperimentalna filozofija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, Nietzsche, psihologija | Označeno: , , | 5 komentara »

 
%d bloggers like this: