Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘biologija’ Category

Znanstveni mitovi

Posted by Pavel Gregoric dana 07/02/2016

Screenshot 2016-02-07 13.01.00

Gost post: Tanja Rudež

Teško je razaznati istinu u pozadini priče o Newtonovom otkriću gravitacije nakon što mu je jabuka pala na glavu, no istraživanja povijesti znanosti pokazuju da se do velikih otkrića dolazi tijekom mnogo godina rada unutar znanstvene zajednice, a ne u “eureka trenucima” usamljenih genija, kako to implicira priča o jabuci – kaže dr. Kostas Kampourakis sa Sveučilišta u Ženevi. Kampourakis je zajedno s kolegom dr. Ronaldom L. Numbersom nedavno priredio knjigu Newton’s Apple and Other Myths about Science u kojoj se razotkrivaju mnogi rašireni znanstveni mitovi. To je jedna od najpoznatijih anegdota iz povijesti znanosti. Mladi Isaac Newton sjedio je u svojem vrtu ispod voćke kada mu je na glavu pala jabuka pa je u tom eureka trenutku osmislio teoriju gravitacije. No, koliko je istinita anegdota o Newtonovoj jabuci, koja je neizbježni dio nastave fizike učenika diljem svijeta?
Njezin je autor liječnik William Stukeley koji je napisao prvu biografiju slavnog fizičara Memoirs of Sir Isaac Newton’s Life. U biografiji se spominje jedan događaj iz proljeća 1726. godine kada je mladi Stukeley posjetio ostarjeloga genija. – Nakon ručka zatoplilo je i otišli smo u voćnjak popiti čaj u sjeni nekoliko stabala jabuke – opisao je Stukeley svoj susret s Newtonom koji se tada prisjećao događaja iz sredine 1660-ih. – Rekao mi je kako mu je u sličnoj situaciji na um pala ideja o gravitaciji. Bio je to pad jabuke dok je Newton bio u kontemplativnom raspoloženju… – zapisao je Stukeley. Njegov je rukopis prije nekoliko godina objavljen na internetu, što je ponovno razbuktalo rasprave o padu legendarne jabuke. Budući da je o toj jabuci Newton pričao u starosti, mnogi povjesničari znanosti sumnjaju u istinitost te priče.
– Priredili smo knjigu  Newton’s Apple and Other Myths about Science o povijesnim znanstvenim mitovima u suradnji sa 26 eksperata kako bismo povijesna sjećanja ispravno postavili te razotkrili mitove koji su popularni u znanstvenoj edukaciji i javnoj kumunikaciji – dodao je Ronald Numbers.
Moji sugovornici ističu kako ljudi o znanosti uče u školama, muzejima ili popularnim medijima putem priča o tome kako su znanstvenici “otkrili” nešto što se sada smatra “činjenicom”. – U takvim je izvještavanjima naglasak često na tome kako su te osobe bistre te kako su važna njihova postignuća. Iako takve priče mogu otkriti važne značajke iz povijesti znanosti, one nisu cjelovite. Zapravo, često su maskirani komplementarni dijelovi priče, poput uloge koju su drugi ljudi, ili čista sreća, igrali u otkriću – tvrde moji sugovornici.
Prva serija mitova koji se razobličuju u knjizi odnosi se na srednjovjekovnu znanost. Uvriježeno je mišljenje da u periodu između antičke Grčke i znanstvene revolucije koju su inicirali Nikola Kopernik i njegovi sljedbenici nije bilo znanosti. No, nasuprot tom raširenom mišljenju, tijekom mračnoga doba (the Dark Ages), kako se slikovito opisuje srednji vijek, mnogo se pisalo o radovima grčkih filozofa. Mnogi od tih radova prevedeni su na tada opće prihvaćeni latinski jezik zahvaljujući naporima brojnih redovnika i ostalih religioznih pojedinaca. – Kako to u našoj knjizi pokazuje Michael H. Shank, Kopernikova znanstvena revolucija bila je moguća djelomično i zbog intelektualnog okoliša koji su stvorila brojna sveučilišta utemeljena tijekom srednjeg vijeka, perioda iznenađujuće intelektualne aktivnosti i profinjenosti – ističu Kampourakis i Numbers.
Također, u knjizi se razobličuje mit da su geografi, kao i ostali obrazovani ljudi, prije Kolumbova doba bili uvjereni da je Zemlja ravna ploča. – Malo je učenjaka koji su tijekom srednjeg vijeka mislili da je Zemlja ravna ploča. Niti su rani moderni astronomi mislili da Zemlja zauzima specijalno mjesto u središtu svemira – ističu autori. Nadalje, pogrešno je vjerovati kako alkemija i astrologija nisu imale svoje mjesto u razvoju rane znanosti jer su upravo te dvije vještine, koje danas smatramo pseudoznanošću, udarile temelje kemiji i astronomiji. Naposljetku, i sam Isaac Newton bio je pravi maestro alkemije.
Veliki dio knjige Newton’s Apple and Other Myths about Science posvećen je i razobličavanju mita o znanstvenicima koji su do velikih otkrića dolazili u eureka trenucima. Osim Newtona, u popularnoj kulturi takvim se predstavlja i Galileo Galilei. U školi tako učimo kako je Galileo, otac moderne znanosti, bacajući s Kosoga tornja u Pisi topovske kugle različitih masa, u eureka trenutku pokazao kako sva tijela padaju s jednakim ubrzanjem. No, čini se da je ta priča samo legenda koja potječe od Galileova učenika Vincenza Vivianija. Kako u knjizi ističe povjesičar znanosti John Heilbron, Galileu je trebalo mnogo više vremena od jednog pokusa u Pisi kako bi Aristotelovim pristašama pokazao da teža tijela ne padaju brže, pri čemu je razliku brzina padanja tijela različitih oblika objasnio različitim otporom zraka. Upitala sam svoje sugovornike jesu li neki povijesni mitovi o eureka trenucima kod znanstvenika, poput Newtona i Galilea, ipak korisni u popularizaciji znanosti u široj javnosti.
– Nisu. To su iskrivljenja povijesti koja samo jačaju pogrešna razumijevanja o tome kako se došlo do nekog znanstvenog otkrića. Ti mitovi su sigurno korisni kako bi se privukla pozornost učenika i publike. No, naposljetku naprave više štete nego koristi jer promiču pogled na neko znanstveno postignuće koje nije autentično – istaknuo je Kampourakis.
U knjizi Newton’s Apple niz autora bavi se teorijom evolucije te njezinim glavnim protagonistima Charlesom Darwinom i Alfredom Russelom Wallaceom. U jesen 1830. godine tada 22-godišnji teolog Charles Darwin pridružio se Robertu Fitzroyu, kapetanu broda HMS Beagle, na njegovu putovanju oko svijeta. Petogodišnje putovanje brodom izmijenilo je Darwinov pogled na svijet. Mladi prirodoslovac na tom je iscrpljujućem putovanju pronašao velik broj fosila koji su ga uvjerili da je Zemlja vrlo stara, mnogo starija nego što je to tvrdila Biblija. Darwin je na svojem putovanju vidio podneblja s vrlo različitom florom i faunom. Spoznao je da na otocima žive brojne vrste slične onima na kopnu, a ipak različite jer su se prilagodile novim uvjetima života.
Kada se 1936. godine vratio u Englesku, počeo je razvijati svoje ideje, a već 1838. godine napisao nacrt teorije evolucije putem prirodnog odabiranja. Priča kaže da je Darwin zatim svoj rad držao u tajnosti, jednim dijelom zato što je znao da će izazvati buru u javnosti, a drugim dijelom zato što nije želio povrijediti svoju voljenu suprugu (i sestričnu) Emmu s kojom je imao desetero djece. Kao što je poznato, teoriju evolucije Darwin je objavio tek 1859. godine “uplašen” da bi ga mogao preduhitriti Alfred Russel Wallace, nepoznati britanski prirodoslovac koji je tada bio u Maleziji.
– Nije točno da je Darwin svoju teoriju držao u tajnosti. On je teoriju evolucije razvijao više od 20 godina jer ju je želio postaviti na najbolji mogući znanstveni temelj. Bio je svjestan da bi se njegov rad bez čvrste znanstvene podloge moglo uspoređivati s ranijim teorijama koje su uglavnom bile spekulativne. U svakom slučaju, mnoge od detalja svojeg rada Darwin je podijelio je s brojnim kolegama koji su itekako bili svjesni čime se on bavi – rekao je Numbers.
Darwinovo epohalno djelo O podrijetlu vrsta naposljetku je objavljeno 1859. godine te je u povijest ušao kao tvorac teorije evolucije. Alfred Russell Wallace razvio je sličnu teoriju, ali u bitnim aspektima različitu od Darwinove. Kako je vjerovao da je evolucija ponekad vođena višom silom, Wallaceovo učenje danas bi se moglo okarakterizirati kao blisko onome što propovijeda teorija inteligentnog dizajna.
Upitala sam naposljetku svoje sugovornike koja su tri najraširenija znanstvena mita.
– Najrašireniji mitovi su vjerojatno generalizacije o kojima se govori u posljednjem poglavlju naše knjige. Te generalizacije su da je znanost usamljenička aktivnost, da postoji jedinstvena znanstvena metoda, da uvijek postoji jasno razgraničenje između znanosti i pseudoznanosti te da religija ometa napredak znanosti – ustvrdili su Kampourakis i Numbers.

Posted in biologija, fizika, znanost | Leave a Comment »

Psihološki temelji umjetnosti

Posted by Aleksandar Joksić dana 24/03/2013

peruginoSigurno vam se svakodnevno događa da vam se pogled „slučajno“ susretne s tuđim pogledom. U psihologiji postoji već obimna literatura o percepciji pogleda koja pokazuje da direktni pogledi (nadalje: DP) snažno privlače pažnju pojedinca; da su, drugim riječima, „attention-grabbing“. Prije svega, oči su informacijski najzasićeniji dijelovi lica što objašnjava zašto ljudi najviše obraćaju pažnju na njih. Istraživanja su pokazala da su DP veći distraktori od nedirektinih pogleda (npr. povećavaju Stroop interferenciju), da u zadacima vizualne pretrage ljudi brže detektiraju DP od neDP, da stvaraju veći arousal (fiziološki mjereno), da ljudi procjenjuju atraktivnijima slike s DP, da djeca stara samo tri dana više gledaju u slike s DP, da pogled u nekog tko direktno gleda u nas facilitira njegovu identifikaciju i razlikovanje spola i tako dalje. U tom smislu neki istraživači govore o specijaliziranom modulu u mozgu koji stvara tzv. eye contact effect, pojavu gdje određeni specijalizirani pshološki mehanizmi omogućuju automatsko detektiranje DP iz vizualne okoline te zatim induciraju modulaciju kognitivnog procesiranja i bihevioralnih odgovora. Drugim riječima, direktni pogledi iz naše okoline automatski regrutiraju ograničene resurse mehanizama za informacijsko procesiranje nauštrb drugih vizualnih podražaja iz okoline.

Imaju li ova istraživanja ikakve implikacije za one umjetnosti koje omogućuju reprezentaciju pogleda? Olivier Morin misli da imaju što pokazuje na primjeru slikarskih portreta u članku koji čeka objavljivanje u novom broju časopisa Evolution and Human Behavior (download članka dostupan ovdje, medijski sažeci članka ovdje i ovdje).

U prvom istraživanju Morin je pokazao da su renesansni portreti s DPmona lisa postali poznatiji, tj. da su takvi portreti zastupljeniji u suvremenim umjetničkim knjigama od portreta s neDP. Kasnija analiza je pokazala da je prednost imanja DP u portretu specifična za portrete koje prikazuju anonimne osobe, dok je efekt direktnog pogleda na zastupljenost u portretima s poznatim i identificiranim osobama neznačajan. To se objašnjava time da slike s poznatim osobama ne moraju privlačiti gledateljevu pažnju kao druge slike da bi bile zastupljenije i poznatije u današnje vrijeme.

Budući da su druga istraživanja pokazala da postoji konzistentnost prosudbe kritičara umjetnosti kroz vrijeme, to bi moglo značiti da su portreti s DP bili privlačni u Renesansi, baš kao i danas. To je dovelo Morina do drugog istraživanja koje je ispitalo da li je u Renesansi došlo do povećanja proporcije portreta koji gledaju u gledatelja. Nalazi su pokazali da su svakog desetljeća 16. stoljeća DP portreti bili vjerojatniji za 20% i promjena je bila trajna, a ne ciklična fluktuacija. Proporcija DP portreta nije išla do kraja već je negdje u 17. stoljeću, tvrdi Morin, počela oscilirati na oko 75% europskih portreta. Razlog tome, kaže, može biti što je vizualna privlačnost DP, kao i drugih psiholoških atrakcija (poput atrakcija prema alkoholu ili soli u hrani), ovisna o dozi: prevelika doza može biti loša i/ili dovesti do zasićenja.

Morinov zaključak u trećem istraživanju je da do navedene promjene dolazi zbog promjene između slikara (za razliku od promjene unutar slikara kada pojedini slikari s vremenom mijenjaju svoj stil jer uče iz vlastitog i tuđeg iskustva da klijenti preferiraju DP u portretima ili više imitiraju svoje kolege): novije generacije slikara, još dok su pripravnici, započinju sa stilom koji se razlikuje od stila dosadašnjih generacija, barem što se tiče slikanja pogleda.

Što je, dakle, dovelo do toga da su renesansni portreti postupno evoluirali prema dominaciji portreta s DP? Kombinacija kognitivne privlačnosti, kulturalne selekcije i demografske promjene, misli autor. Po njemu, moguća su dva scenarija: mlađi slikari su transformirali stil starijih slikara dok su ga kopirali (mlađi renesansni slikari učili su se slikanju putem kopiranja); modificirali su input koji su dobivali s obzirom na svoja kognitivna ograničenja (vizualne preferencije), ili su već u fazi učenja bili izloženi „pristranom“ uzorku slika koje su reproducirali – „pristranom“ jer su u njemu bili više zastupljeni DP portreti. Bilo kako bilo, radi se o tome da su mlađe generacije slikara reproducirali stil s pristranošću (biasom) koja je konzistentna s kognitivnom privlačnošću direktnog pogleda.

raphaelIdeja je, dakle, da postoje psihološki privlačniji elementi kulture koji, među ostalim faktorima, objašnjavaju zašto su određene kulturalne reprezentacije „selektirane“ i dominiraju u populaciji. No, da bismo objasnili zašto su neki elementi kulture kognitivno privlačniji od drugih, trebamo uzeti u obzir evoluirane aspekte ljudske psihologije. Mislim da je takav pristup shvaćanju kulturne evolucije sličan pristupu Dana Sperbera koji se naziva „epidemiologija reprezentacija“ ili „kulturalna epidemologija“ (pristup koji treba razlikovati od memetike). U slučaju portreta s DP, postoje evoluirane perceptualne pristranosti prema detektiranju direktnih pogleda (i privlačenju pažnje promatrača) iz naše vizualne okoline, a koje objašnjavaju zašto bi portreti s DP bili privlačniji slikarima i gledateljima. Takve reprezentacije bi se po Sperberu širile poput epidemije; makro-pojave i stabilnosti (poput kulturalne stabilnosti reprezentacije DP u portretima) objašnjavaju se u terminima mikro-procesa (kognitvnog ustrojstva pojedinaca i njihovih interakcija).

Ljudska kognicija koja spada u te mikro procese, naime, funkcionira po nekim načelima, a Sperber 1986. godine, zajedno s Deirdre Wilson u knjizi Relevance: Communication and Cognition, spominje tzv. kognitivni princip relevantnosti po kojem je ljudska kognicija usmjerena prema maksimizaciji relevantnosti, pri čemu je podražaj iz okoline „relevantniji“ što su kognitivni učinci koji proizlaze iz procesiranja inputa veći, a napori procesiranja manji.

Zašto bi onda vizualni podražaji direktnog pogleda bili relevantniji vizualni podražaji? Pa, rekao bih da nečiji pogled u nas može vrlo lako značiti da smo predmet nečijeg interesa, želja ili vjerovanja, dakle mentalnih stanja drugih. U okolini u kojoj smo mi, ali i druge životinje, evoluirali, pristranost pri alokaciji ograničenih resursa pažnje prema procesiranju takvih podražaja mogla bi imati veliku adaptivnu vrijednost: od detektiranja potencijalnih grabežljivaca i namjera neprijatelja, do zainteresiranih reproduktivnih partnera/ica. Zašto bi bilo adaptivno imati takve pristranosti čini mi se da zapravo spada pod općenitije pitanje zašto bi bilo adaptivno imati teoriju uma, tj. sposobnost pripisivanja drugim bićima mentalna stanja.

U tom smislu, moglo bi se reći, umjetnici (slikari, fotografi itd.) ili marketinški stručnjaci što se toga tiče, tek eksploatiraju evoluirane aspekte ljudskog uma.

Premda se Morin u svom članku ne bavi (biološkom) evolucijom, on mi je rafaelzanimljiv i instruktivan jer pokazuje u kojem smislu evolucijski pristup umjetnosti može biti relevantan. Evolucijski pristup se ne mora ograničiti, kako neki misle, na veliku tvrdnju da je umjetnost (religija ili nešto treće) „adaptacija“, već može objasniti određene aspekte određene umjetnosti (u ovom slučaju DP u portetima) pozivajući se na evoluirane psihološke dispozicije. U jednoj od prethodnih rasprava neki su izgleda došli do, mislim, krivog zaključka da bi evolucijski pristup (ili pristup koji ističe važnost urođenih aspekata uma) umjetnosti trebao negirati promjenu ili raznolikost umjetničkih formi pa ako smo već ustanovili promjenjivost umjetnosti kroz vrijeme ili pak kulturalnu različitost, ipso facto smo pokazali da je evolucijski pristup besmislen. No, u slučaju portreta imamo i promjenjivost i različitost (npr. mnoge kulture implicitno zabranjuju zurenje u nekim kontekstima i to se odražava u portretima pa tako u korejskim portretima dominiraju neDP portreti, no pitanje je što bi bilo da su umjetnici slobodno pušteni da variraju smjerove pogleda) pa to svejedno ne negira evolucijsku relevantnost pri razumijevanju umjetnosti i njenih specifičnih formi.

Postavlja se, doduše, pitanje koliko su navedeni pristupi zastupljeni u našim studijima umjetnosti ili književnosti. Da li bi ovakvi psihološki pristupi uopće trebali biti zastupljeni u studiju povijesti umjetnosti? Ukoliko su zainteresirani za objašnjenje pojave specifičnih formi, njihove stabilnosti ali i promjena umjetničkih stilova, odgovor je, mislim, potvrdan. Jedna od opasnosti fokusiranja samo na povijest može biti ta da, rekao bih, ljudi steknu dojam da su jedini uzročni faktori povijesni utjecaji i imitacija, dok zapravo veliku ulogu može igrati činjenica da su neki oblici u startu povlašteniji odnosno kognitvno atraktivniji, a zašto su neki oblici i reprezentacije takvi može nam objasniti evolucijska perspektiva.

I na kraju, što je s filozofijom i njenom povijesti? Da li kognitivna privlačnost i ovdje može igrati ulogu? Jesu li filozofi toliko racionalni da se mogu oduprijeti određenim mislima koje „prirodno“ dolaze i koje su više „catchy“ od drugih, ili doista postoje misli i reprezentacije unutar filozofije za koje možemo reći da su „kognitvno privlačniji“, a što bi pomoglo objasniti zašto se uvijek nanovo pojavljuju ili perzistiraju kroz vrijeme?

Posted in evolucija, kognitivna znanost, kultura, psihologija, umjetnost | Označeno: , , , , | 6 komentara »

Moralnost, evolucija, normativnost i dostojanstvo

Posted by Joško Žanić dana 26/12/2012

U svome tekstu u The New York Review of Books poznati filozof Thomas Nagel recenzira dvije recentne knjige o pitanjima morala imoralnost etike.

Prva knjiga (J. Haidt, The Righteous Mind) bavi se evolucijskim izvorima moralnosti (neki će reći: ne opet!), koje pronalazi u urođenim modulima i grupnoj selekciji. Knjiga postulira šest različitih tipova moralnog stava, koji se manifestiraju putem intuitivnih, pozitivnih ili negativnih, moralnih reakcija, a koje različite kulture kombiniraju kako bi formirale svoju specifičnu verziju moralnosti: briga/ozljeđivanje, sloboda/ugnjetavanje, poštenje/varanje, lojalnost/izdaja, autoritet/subverzija, svetost/oskvrnuće. Prema Nagelu, Haidt tvrdi da (raz)um ima zanemarivu ulogu u formiranju moralnih stavova – većinom onu post festum racionalizacije – dok se bilo koji uspješni moralni sustav mora temeljiti na ovim instinktivnim, intuitivnim, evolucijski oblikovanim stavovima. Također, Haidt prigovara lijevo-liberalnim pozicijama da naglašavaju samo tri od osnovnih moralnih stavova, naime brigu, slobodu i poštenje, dok konzervativci uzimaju u obzir svih šest, dakle i one koji su liberalima i ljevičarima često odbojni: lojalnost, autoritet i svetost. Upravo ove posljednje tri vrijednosti Haidt smatra presudnima za povezivanje ljudi u zajednici i za osjećaj smislenosti života, a njihovo odbacivanje ili zanemarivanje drži pogubnim. Haidt također smatra da strogo racionalističke, univerzalističke etike nemaju mnogo šanse za uspjeh jer se suviše udaljuju od naše evolucijski oblikovane sposobnosti za moralno rasuđivanje.

Nagel prigovara na sljedećoj ključnoj točki: kakvi god bili evolucijski izvori i urođeni oblici funkcioniranja određenih naših sposobnosti (također, kakvo god bilo socio-kulturno uvjetovanje kojem smo izloženi), u etičkoj diskusiji ne možemo eliminirati određena gledišta zato što naizgled nisu u skladu s ovima. Drukčije rečeno, normativno ne slijedi iz deskriptivnog, te se mi možemo zalagati za određena moralna načela nezavisno od empirijskih činjenica o tome kako nešto (navodno) funkcionira u našem umu ili nekoj zajednici/kulturi. Možemo bez kontradikcije zahtijevati univerzalna moralna pravila bez obzira što “prirodni” um većine ljudi nije sklon takvom načinu mišljenja – to možemo uostalom i zato što ljudski prirodni um jest, barem potencijalno, opremljen sposobnostima rezoniranja na tom nivou. (Za izvrsnu analizu – koja sama ne zauzima moralne/vrijednosne stavove – vrijednosnog sustava kao multidimenzionalnog kognitivnog sustava te odnosa istog prema usvajanju normi karakterističnih za pojedinu kulturu, preporučam Jackendoffovu Language, Consciousness, Culture, pogl. 9-11).

Druga knjiga koju Nagel prikazuje (M. Rosen, Dignity) bavi se pojmom dostojanstva. Nadovezujući se na Kanta, Rosen ustoličuje pojam dostojanstva kao ključan moralni pojam, no, za razliku od Kanta, odvaja ga od pojma prava, što Nagel kritizira. Kao potvrdu za tezu da ideja dostojanstva nema veze s ljudskim interesima (dok prava imaju) Rosen navodi normu, prisutnu u svim kulturama, da se tijela mrtvih tretiraju s poštovanjem. No, Rosen je, tvrdeći kako to tretiranje nema “nikakve veze s interesima preminulog ili bilo koga drugog” po svemu sudeći u krivu: podrijetlo te norme ne treba tražiti samo u cilju ne-širenja zaraze i sl., već, recimo, u ekstenziji norme da tijela drugih osoba treba tretirati s poštovanjem, što znači bez nasilja, itd. Dakle, nije točno da tretiranje mrtvih nema veze s interesima “bilo koga drugog”, jer zapravo ima veze s interesima svih. Dobro je poznato da se pogrebi priređuju, ne zapravo zbog umrlih (njima je doista, moglo bi se reći, svejedno), već zbog ostalih (rodbine, prijatelja, itd.), kako bi si mogli slati razne poruke, “make an appearance”, natjecati se na razne načine, itd. Mislim da i zabrana eutanazije ima sličan temelj: strah da nastupa slippery slope. Dakle, mogućnosti su brojne, među njima i one evolucijske, za dublje objašnjenje ideje dostojanstva i njezine primjene. No, da koncept dostojanstva jest ključan potvrđuju i nedavne revolucije u arapskom svijetu, koje su mnogi komentatori okarakterizirali kao “the quest for dignity”. Radi se, mislim o tome, da je osjećaj vlastitog statusa (bolje: konceptualizacija vlastitog statusa i emotivno-motivacijski mehanizmi s time povezani) jedna od ključnih sastavnica samopercepcije te da je unapređenje tog statusa jedan od ključnih motiva u društvenom djelovanju. Takav motiv može pokrenuti pojedince da riskiraju mnogo toga (life and limb, takoreći) kako bi postigli viši status, kao što može pokrenuti i široke slojeve društva na djelovanje kako bi postigli status koji smatraju da im pripada – odn. kako bi odagnali osjećaj poniženja koji proizlazi iz konceptualizacije svoga statusa kao nedostatnog.

Mislim da među ključne ljudske motive pripadaju djelomično kontrarni motivi statusa i konformizma (premda kao “derivativni” motivi, naime oni čije ispunjenje omogućuje zadovoljenje nekih bazičnijih potreba), a među ključne društvene vrijednosti djelomično kontrarne vrijednosti individualizma i solidarnosti. Svaki pojedinac mora naći neki balans između dotičnih motiva, kao što i svako društvo mora pronaći neki balans između dotičnih vrijednosti.

Posted in biologija, etika, evolucija, filozofija, politička filozofija, psihologijs morala | Označeno: , , | 136 komentara »

Kraj nasilja?

Posted by Joško Žanić dana 29/10/2011

Prema tezama poznatoga harvardskog kognitivnog psihologa (ne primarno “evolucijskog psihologa”, kako je nedavno označen u Jutarnjem) Stevena Pinkera, koje iznosi u svojoj novoj knjizi (neke od recenzija: NY Times – pozitivna, The New Yorker – negativna, v. i intervju s Pinkerom), suvremeno doba znatno je manje nasilno od prethodnih epoha. Dostupni podaci ukazuju, prema Pinkeru, na to da je u predcivilizacijsko doba oko 15% ljudi umiralo nasilnom smrću, što je pet puta više od postotka nasilnih smrti (u odnosu na ukupnu populaciju) u dvadesetom stoljeću uzrokovanih ratom, genocidom i ljudski uzrokovanom glađu zajedno. Također, stope umorstva pale su od Srednjeg vijeka naovamo 30 puta. Drugu polovicu dvadesetog stoljeća karakterizira nezapamćen pad u količini ratova i sukoba. Dojam da je svijet vrlo nasilan, a da je posebice dvadeseto stoljeće bilo takvo, proizlazi, prema Pinkeru, iz neadekvatnog uvida u statističke podatke. Drugi svjetski rat  doista je bio vrlo krvav, ali daleko ga nadmašuju pad Rima, mongolska osvajanja i sl.

Pinker navodi brojne uzroke ovog trenda, među njima pojavu države, uspon gradova, širenje pismenosti (koje je dovelo i do širenja “kruga empatije”), trgovinu, demokraciju pa sve do pokreta za ljudska prava u dvadesetom stoljeću. No, čimbenik koji posebno naglašava u svome recentnom kratkom članku u časopisu Nature jest uloga uma. Pinker tvrdi da smo postali pametniji, što se vidi po tome da se rezultati na testovima IQ-a moraju periodički “renormalizirati” kako bi dali prosječan rezultat od 100.  Među uzrocima naše “uvećane pameti” su povećanje trajanja i kvalitete školovanja, širenje aktivnosti manipuliranja simbolima u sfere rada i odmora te postupno prodiranje znanstvenog i analitičnog rezoniranja  u svakodnevni život. Statistički pak podaci pokazuju da su, kako ljudi s jačim sposobnostima rezoniranja, tako i društva s višim obrazovnim i intelektualnim standardima, u prosjeku manje nasilni od manje umnih ljudi i zajednica.

Osim ovih statističkih podataka, Pinker navodi i apstraktne argumente koji ukazuju zašto je vjerojatno da će više uma dovesti do manje nasilja. Kao prvo, racionalno pobijanje kojekakvih predrasuda i zaostalih uvjerenja znatno će umanjiti njihovu snagu kao potencijalnih pokretača nasilja. Nadalje, rezoner je u stanju sagledati svoju situaciju i vjerojatno će doći do zaključka da je, u svrhu očuvanja života i zdravlja, probitačnije izbjegavati nasilne konflikte. Naposljetku, zajednica rezonera vjerojatno će doći do sporazuma koji odgovara svima, a koji smanjuje količinu prihvatljivog nasilja.  

Pinker ukazuje na to, a o tome je i pisao u svojim ranijim knjigama (posebice “How the Mind Works” i “The Blank Slate”), da su ljudi itekako kognitivno-motivativno i fizički osposobljeni za nasilje, te da je mit o potpuno miroljubivim primitivnim zajednicama samo to – mit (pokazalo se da su antropolozi koji su neke takve zajednice proglasili potpuno miroljubivima boravili kod njih točno u vrijeme između periodičkih ratova u koje se one upuštaju:) ; također, u svim se zajednicama pokazalo da su oni pojedinci koji su bili uspješniji u ratu i ubijanju bili poželjniji partnericama, itd.). No, nasilje nije trajna ljudska potreba, poput hrane, seksa ili sna, već je po svoj prilici sredstvo, na čiju se veću ili manju primjenu može utjecati. Presudan utjecaj odigrao je, u moderno i suvremeno doba, prema Pinkeru, um, uvećana sposobnost rezoniranja, kritičkog promišljanja i univerzalizacije.

Moram priznati da sam pomalo ambivalentan prema ovim Pinerovim tezama (barem u obliku u kojem su mi trenutno dostupne). S jedne strane, uvijek je lijepo čuti trijeznu prosudbu koja pobija uobičajenu buku koja dolazi s ljevice, a prema kojoj se upravo nalazimo u apokaliptičnoj situaciji kapitalom porobljenog svijeta, gdje se čeka konačni obračun između sila zla (kapitala) i potlačenog mnoštva koje huči.  A opet, sugestije da je, recimo, Winston Churchill, kad je napisao “I hate Indians. They are a beastly people with a beastly religion” (citira Pinker, Nature 478: 311) na neki način bio gluplji (nije napravio “mental leap” univerzalizacije) od današnjeg prosječnog školarca koji zna da tako nešto ne smije reći (a ni misliti/osjećati), nisu uvjerljive. Ako je itko bio inteligentan, to je valjda bio Churchill, tako da se čini da je današnja sklonost političkoj korektnosti i stanovitoj većoj senzibiliziranosti prema pravima manjina više svojevrsna moda na koju se želi prikopčati svatko kome je stalo da bude “in”, nego što je intelektualni doseg koji ranijim generacijama ne bi bio dostupan. Dakle, sjetiti se da sve ljude treba tretirati prema jednakim načelima nije bilo teško ni u antici, no čini se da su drugi faktori doprinijeli tome da se tako nešto proširi, barem na deklarativnoj razini, na razvijenom Zapadu. Inteligencija i obrazovanost doista stoje u određenoj inverznoj korelaciji sa sklonošću nasilnome ponašanju, ali inteligencija može itekako postati dijaboličkom. Inteligentniji i obrazovaniji ljudi imat će veću šansu da nađu nenasilan modus vivendi s drugim takvim ljudima, nego što će to moći oni manje inteligentni i obrazovani. A opet, inteligentni ljudi bit će skloni upregnuti svoje manje inteligentne sunarodnjake da zlostavljaju treće strane – kritičarka Pinkerove knjige u New Yorkeru prigovara da on uopće ne uzima u obzir primjer kolonijalizma. Ovdje se može dodati da je uređenje poput liberalne demokracije sklono promovirati ne-nasilno razrješavanje konflikta, no to uređenje štiti samo one koji su pokriveni njegovim sustavom pravila, što ne sprečava nasilno ponašanje neke liberalne demokracije “prema van” (mjera protiv toga je jačanje međunarodnih institucija, tj. međunarodnog lib-dem poretka). No, važna činjenica jest i ta da su liberalne demokracije nesklone ratovati s drugim državama uređenima po istome principu.  

Ako su Pinkerovi podaci točni, činjenica je da živimo u mirnijem i sigurnijem svijetu, što osobito vrijedi za stanovnike liberalnih demokracija. Tome je svakako pridonijela konvergencija brojnih uvida i pronalazaka tijekom povijesti, što i jest Pinkerova teza, no postavlja se pitanje relativne važnosti pojedinih čimbenika. Dakle, mnoga pitanja se postavljaju, no važnijim od njihova razrješenja smatram to da Filipović razbije onog tipa sutra navečer!   

Posted in biologija, evolucija, kognitivna znanost, kultura, psihologija, psihologijs morala, znanost | Označeno: , , | 29 komentara »

Racionalnost: vodič k istini ili sluga niskih poriva?

Posted by Joško Žanić dana 16/07/2011

Prema teoriji Sperbera & Merciera, koja je podigla dosta prašine, a o kojoj je nedavno pisao i New York Times, svrha racionalnosti nije, kao što su neki filozofi voljeli misliti, u tome da omogući ljudima uzdizanje do objektivne spoznaje i dosizanje istine, već prije svega u tome da omogući pobjedu u debati te time dominaciju u socijalnoj areni. Uobičajene greške i “slijepe pjege” koje se ljudima događaju pri rezoniranju nisu stoga neizbježni nedostaci naše evolucijom oblikovane logičke sposobnosti, simptomi njezine nesavršenosti, već, naprotiv, prednosti: zanemarivanje argumenata koji nam ne idu u prilog i previđanje evidencije koja prkosi našoj tezi pomažu nam da budemo efikasniji u borbi za pobjedu u diskusiji. Racionalnost, ovako ustrojena, stoga je adaptacija koja njezinu posjedniku olakšava postizanje socijalne dominacije.

Ovdje bi se u neku ruku moglo govoriti o suprotnosti kantovske i nietzscheanske teorije racionalnosti. Prema Kantu, um je sposobnost koja iskustvu daje koherenciju, te time omogućuje spoznaju – spoznaju koja, premda neraskidivo povezana s perspektivom subjekta, ipak ima vrijediti objektivno za sve subjekte, i nezavisna je od njihovih praktičnih potreba. Nietzsche je pak ustvrdio kako “metodika istine nije nađena iz motiva istine, nego iz motiva moći”. Za Nietzschea, naše spoznajne moći razvile su se u svrhu preživljavanja i  gospodarenja nad okolinom, ne iz neke apstraktnoteorijske potrebe, pa je i konačni kriterij točnosti spoznaje u “vrijednosti za život”. Tako se pokazuje kako, kao i obično, nova “otkrića” u filozofiji obnavljaju neku staru debatu u novoj formi. Novost u hipotezi Sperbera & Merciera u odnosu na Nietzshea leži, čini se, dijelom u tome što oni naglašavaju ulogu racionalnosti kao sredstva pobjede nad drugim diskutantima, dok Nietzsche ima u vidu svrhu kontroliranja okoline općenito.

Sperber & Mercier smatraju da, budući da je racionalnost tako usko vezana uz socijalni kontekst, nju treba na taj način i vježbati (recimo, da je poželjno da djeca matematičke probleme rješavaju u grupama), te da je deliberativna demokracija sustav najbolje prilagođen našim evolucijski oblikovanim sposobnostima. Ovdje se radi o shvaćanju demokracije kao “government by discussion” (usp. preporučenu knjigu Amartye Sena), s ključnom ulogom javnog rezoniranja. No, postavljaju se dva problema: ako je ljudska racionalnost posebno “prilagođena” vođenju kognitivnog agensa k tome da pronalazi argumente koji podržavaju njegovu poziciju te zanemaruje one koji mu ne idu u prilog, a taj agens ima “hard-wired” imperativ pobjede, onda po svemu sudeći nije vjerojatno da će ljudi uključeni u javnu raspravu postići konsezus ili priznati argumentacijski poraz (o tome bi nešto mogli reći i sudionici ovog bloga 😀 ). Sperber & Mercier, prema članku u NY Timesu, odgovaraju kako ljudska sposobnost argumentiranja napreduje i usavršava se životom u zajednici – no, ne čini se da to može ukloniti upravo izneseni problem. Drugi problem koji se postavlja jest problem same koncepcije deliberativne demokracije, odn. “government by discussion”: diskutiranje i međusobno argumentativno nadmašivanje, sve je to lijepo i krasno, no, u krajnjoj liniji, netko mora donijeti odluke, tako da se čini da temeljni mehanizam demokracije  ipak nije javno diskutiranje, već izbori koji nekoga dovode u poziciju da donosi odluke (on će ih morati, doduše, javno opravdati, ali čak i ako ta opravdanja svi smatraju neadekvatnima, onaj tko je na vlasti ipak ima moć da provede svoje odluke, ukoliko su, jasno, one u skladu sa zakonom).

Kad je riječ o racionalnosti, treba razlikovati mnoge njezine tipove, pri čemu je ovdje bilo riječi samo o jednom tipu iste. Postoji, recimo, instrumentalna racionalnost, sposobnost da se izabere optimalan način dolaska do nekog cilja, koja svakako ima vrijednost za preživljavanje (npr. pronalazak hrane), a može se smatrati sposobnošću odvojenom od one da pronađemo najbolje argumente za obranu neke teze. Kad je pak riječ o tipu racionalnosti koji je predmetom Sperberova & Mercierova interesa, odnosno o raspravljačkoj racionalnosti (radilo se o “dijalogu duše sa samom sobom”, ili o prepiranju sa socijalnim suparnikom), postavlja se pitanje modelira li klasična logika dovoljno dobro taj tip racionalnosti. Rekao bih da ne, jer se čini da klasična logika nije u stanju izraziti mnoge distinkcije i semantičke odnose koji se pojavljuju na razini ljudskog argumentiranja i raspravljanja. Recimo, ljudi se mogu sporiti je li netko “škrt” ili “štedljiv” (poznati primjer iz kognitivne semantike), ili je li čaša poluprazna ili polupuna, pri čemu ovdje nemamo klasične logičke suprotnosti (to da je čaša poluprazna zapravo povlači da je i polupuna), već razlike u vrednovanju, perspektivi i naglasku. No, dvije ljudske sposobnosti čine se presudnima za raspravljačku racionalnost: sposobnost prepoznavanja kontradikcije i sposobnost prepoznavanja argumentacijskog slijeda, pri čemu pod ovo drugo spada i uviđanje dostatne ili nedostatne evidencije za neku tezu i procjene relevantnosti (nešto je irelevantno ako iz toga i bilo kojih elemenata prethodne rasprave ne slijedi nikakva raspravu-unapređujuća konkluzija koja ne bi slijedila iz tih elemenata samih). Mislim da se filozofske rasprave često ne mogu pozvati na mnogo više od toga.

Posted in analitička, biologija, eksperimentalna filozofija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, Nietzsche, psihologija | Označeno: , , | 5 komentara »

Ideologija vs. biologija. Ili: zašto idemo u šoping centre?

Posted by Aleksandar Joksić dana 10/04/2011

Kako bi nedavno otvorenje šoping centra u središtu Zagreba u koji su se već počele slijevati mase moglo rezultirati nizom medijskih tekstova koji govore o kapitalističkoj ideologiji koja stvara potrošački mentalitet, ili pak do prizora napaćenog lica Branimira Bilića koji bi u Licima nacije još jednom mogao progovoriti o kolapsu vrijednosti, pa sve do uobičajenih komentara umirovljenika o tome  “kuda ovaj svijet ide” kada mladi zamjenjuju tradicionalne hramove onim kapitalističkim, čini se prigodnim prenijeti istraživanje Roba Nelissena i Marijn Meijers sa sveučilišta Tilburg iz Nizozemske koji će se objaviti u časopisu Evolution and Human Behavior.

Njihovo istraživanje potvrđuje da kod dizajnerske odjeće sam dizajn nije ono što je ljudima važno, nego prije njegova marka. Ništa novo, reći će neki, ali zanimljivi su eksperimenti koji to potvrđuju, kao i njihova objašnjenja. Oni su proučavali reakcije ispitanika na osobe koje su nosile markiranu odjeću da bi pokazali da takva odjeća uistinu donosi korist svojim nosiocima: suradnju od drugih, preporuke za posao, pa čak i mogućnost sakupljanja više novaca u slučaju traženja milostinje, a to sve funkcionira samo ako je očito da je roba markirana.

Volonterima su pokazivali slike ljudi koji su nosili istu odjeću, samo što na nekim slikama nije bilo dizajnerskog loga,  na nekima je bio istaknut luksuzni dizajnerski logo (Lacoste ili Hilfiger), dok je na nekim slikama bio dizajnerski logo koji se općenito ne smatra luksuznim. Osobe koje su nosile luksuzni dizajnerski logo bile su ocijenjene kao osobe višeg statusa i imućnije u usporedbi s druge dvije skupine „modela“.

Pokazali su da ova percepcija ima efekta i na stvarno ponašanje ljudi; npr. njihova pomoćnica bi zaustavljala ljude u šoping centrima tražeći ih da odgovore na neka anketna pitanja. Onim danima kada bi nosila džemper s dizajnerskim logom 52% ljudi bi pristalo na anketu, a onim danima kada bi nosila identični džemper bez loga samo 13% ljudi. S druge strane, kada bi volonteri gledali jedan od dva videa istog čovjeka kojeg intervjuiraju za posao, uvijek bi izabirali kao prikladniju osobu za posao onu koja je imala dizajnerski logo te bi mu čak povisili plaću za 9%. Možda će izgledati paradoksalno, ali isti učinak postoji i kod ljudi koji skupljaju milostinju; osobe koje su prosile u odjeći s istaknutim logom dobivale su više novaca od onih bez loga.

Kao što paun s najboljim repom pokupi najviše seksualnih partnerica, tako – objašnjavaju istraživači – reagiraju i ljudi u spomenutim slučajevima. Dizajnerske oznake su ovdje signali temeljne kvalitete (underlying quality) – samo ih najbolji mogu priuštiti. Da bi testirali tu hipotezu, odlučili su ispitati kako ljudi reagiraju na logo za koji znaju da nosioca nije ništa koštao. Volonteri su igrali igru društvene dileme u kojoj se obje strane mogu okoristiti ukoliko surađuju, a gdje je jedini rizik taj da igrač može biti iskorišten. Svakom volonteru su dane 2 funte u kovanicama od po 10 centi i rečeno im je da mogu prenijeti koliko god žele novaca partneru kojeg nisu mogli vidjeti te da će se taj preneseni iznos, koliko god velik on bio, udvostručiti. Kada bi oba partnera prenijeli sav svoj novac, svatko od njih imao  bi 4 funte. Međutim, budući da ne postoji jamstvo da će njihov nevidljivi partner uzvratiti s novcem, svi igrači su bili skloniji da zaštite svoj novac i tako su davali samo određeni dio novca. Kada su igračima prikazali sliku njihovog partnera s markiranom odjećom, igrači bi na njega prenosili 36% više nego kada ista osoba ne bi bila markirana. No, kada im je rečeno da njihov partner nosi odjeću koju su mu dali eksperimentatori, logo više nije imao nikakav učinak na to koliko će mu novca prenijeti. Drugim riječima, odjeća više nije bila percipirana kao iskren signal.

Za razliku od paunovog repa čiju ljepota paun ne može simulirati, ljudi mogu kupiti krivotvorenu markiranu robu, ili pak dobiti markiranu robu bez utroška energije. Pretpostavka je, dakle, da mehanizam za procjenjivanje statusa funkcionira loše kod ljudi; mehanizam koji je evoluirao da procjenjuje biološke značajke  ne može se lako nositi s artefaktima:

Ako je jedina stvar koju morate procijeniti kvaliteta repa, evolucija će naginjati tome da vas učini dobrim u tome. S druge strane, artefakti su toliko varijabilni da je vjerojatno da će mentalni prečaci biti uključeni. Ako se svi slože da nešto ima visoki status, onda će ga imati. No taj sporazum će često prenijeti status sa same stvari na marku.

Ovakva istraživanja spadaju u sve brojniju literaturu o evolucijskim izvorima našeg društvenog ponašanja i naših svakodnevnih socijalnih strategija. Iako je istina da kapitalizam pogoduje nicanju šoping centara, ideja da je kapitalistička ideologija glavni motiv odlaska u šoping centar, tj. da ona stvara želje, u najmanju ruku je upitna (npr. po Žižeku ideologija vam ne daje ono što želite; ona vam govori što da želite). Zagovornici modularnosti uma bi ovdje bili skloni govoriti o modulu (da, opet ta riječ)  za “socijalni status” – modulu zaduženog za generiranje želja za stvarima za koje je vjerojatno da će povećati status osobe, ili njene rodbine, u određenim kulturnim i društvenim okolnostima u kojima osoba prebiva. (Usput, kako će se ove želje manifestirati u djelovanju ovisi o agentovim vjerovanjima i njegovim drugim željama, tako da ovdje nema govora o genetskom determinizmu.)

Postoje brojna mjesta gdje ovakav tip objašnjenja predstavlja ozbiljnu alternativu objašnjenjima tzv. standardnog modela društvenih znanosti i mnoge hipoteze iz ovog potonjeg modela počele su gubiti svoju plauzbilnost s javljanjem sociobiologije i evolucijske psihologije. Primjerice, vjerojatno ste čuli za ideju da je (seksualna) ljubomora muškaraca prema njihovim partnericama neki oblik robnog fetišizma, dakle izum modernih vremena. U kapitalističkim društvima – the story goes – ljudski odnosi sve više nalikuju odnosima među stvarima (novcu i robi) pa tako i muškarci počinju reificirati žene i doživljavati ih kao objekte. Hence ljubomora.

Alternativno objašnjenje bi polazilo od Triversove teorije roditeljskog ulaganja. Ukratko: organizmi koji sustavno nude roditeljsku skrb potomstvu koje nije njihovo vjerojatno će izumrijeti te budući da očevi nikada sa 100 postotnom sigurnošću ne mogu biti sigurni da je potomstvo doista njihovo, postojat će selektivni pritisak za psihološkim mehanizmom koji će povećati vjerojatnost da je njihova skrb usmjerena prema potomstvu koje doista jest njihovo. Hence ljubomora.

Ovaj post bi mogao biti o mnogo toga. O eksplanatornom rivalitetu ideologija vs. biologija (drugi način da se izrazi nature-nurture debata), ili o slaboj zastupljenosti evolucijski inspiriranih društvenih znanosti na društveno-humanističkim fakultetima te o mogućim uzrocima takve zastupljenosti (akademski teritorijalizam, animozitet nastavnika prema mijenjanju vlastitih radnih navika, ideologija itd. ?) A mogao bi biti i o ljudima koji se lako daju impresionirati lošim stvarima te uzvikivati ‘Kuda ovaj svijet ide!?’

Što se tiče ovog zadnjeg, neki dan mi se prijatelj požalio da mu je netko pokušao provaliti u  auto te se, naravno, zapitao gdje ovaj svijet ide. Moj odgovor bi se nekima mogao učiniti “ciničan” (jer, valjda, mislim da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova), no u slučaju krađe auta, čini mi se da bi odgovor trebao biti: “nabolje”. Jer u srednjem vijeku bi mu pokušali ukrasti magarca i vjerojatno bi u tome i uspjeli.

Posted in biologija, evolucija, filozofija | Označeno: , | 284 komentara »

Rastući utjecaj pseudoznanosti

Posted by Pavel Gregoric dana 25/01/2011

U sklopu 1. studentske konferencije o evolucijskoj psihologiji na Hrvatskim studijima, 21. siječnja 2011. održana je tribina pod naslovom “Evolucija i kreacionizam”. Na tribini su sudjelovali doc. dr. sc. Zoran Tadić s Biološkog odsjeka PMF-a, doc. dr. sc. Dejan Vinković s PMF-a u Splitu, dr. sc. Josip Hrgović s Instituta “Ivo Pilar”, te moderator Igor Mikloušić. Izvještaj s tribine nalazi se na Tportalu.

Kreacionizam je stajalište da je svemir i sve u njemu nastalo u skladu s doslovnim čitanjem biblijske Geneze, čime se protivi znanstvenim spoznajama iz kozmologije, geologije, biologije, antropologije itd. Na tribini se raspravljalo o tome je li kreacionizam u Hrvatskoj uopće relevantan. To stajalište u javnosti sustavno promiču neke evangelističke organizacije, no njihov je utjecaj neusporedivo slabiji od utjecaja Katoličke crkve koja prihvaća teoriju evolucije. Doduše, stajalište je Katoličke crkve da teorija evolucije ipak ne objašnjava najvažnija obilježja čovjeka, obilježja koja ga navodno izdvajaju od ostatka prirode.

Iako stojim pri mišljenju da je kreacionizam zanemariv u Hrvatskoj, složio bih se s nekim izlagačima na tribini da pojavu evangelističkih tiskovina poput Booka treba sagledati iz šire perspektive koja uključuje sve veću prisutnost pseudoznanosti, nadrilječništva i šarlatanstva u domaćim medijima pa i na akademskim institucijama.  Podsjetimo se “perjanice” HRT-ovog znanstveno-obrazovnog programa, Mišakove emisije “Na rubu znanosti”, horoskopa u novinama, zaigranih akademika koji govore o globalnom zahlađenju i osporavaju teoriju evolucije, kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, viska u rektoratu Sveučilištu u Zagrebu itd. Složio bih se i s onima koji smatraju da akademska zajednica ne bi trebala šutjeti na takve pojave. Evo jednog ilustrativnog priloga u tom smjeru:

(Acknowledgement: “Woo Table” prilagodio za hrvatske potrebe Pavle Močilac, Dublin)

Izvornik možete vidjeti ovdje.

Posted in evolucija, mediji, znanost | Označeno: , | 78 komentara »

Breaking news o teoriji uma

Posted by Joško Žanić dana 30/12/2010

Članak objavljen u novom broju časopisa Science (nije javno dostupan, ali dostupan je kraći prikaz na NatureNews; vijest je prenio i Jutarnji od 29. 12.) pokazuje da se naša sposobnost pripisivanja mentalnih stanja drugim osobama, poznata kao theory of mind odn. mind-reading ability, pojavljuje u djece mnogo ranije nego što se dosad mislilo. Dominantno shvaćanje glede pojave teorije uma u djece smještalo ju je negdje u četvrtu godinu života. Neke studije iz 2005. i 2007. godine pokazale su da se ta sposobnost pojavljuje već sa 15 odn. 13 mjeseci, ali istraživanje iz novog Science-a ukazuje na to da su djeca stara samo sedam mjeseci već u stanju voditi računa o tuđim mentalnim stanjima, posebice o njihovim vjerovanjima. Eksperimenti kojima se dolazi do takvih spoznaja suočavaju djecu sa situacijama gdje postoji razlika između nekog stanja stvari kakvo je zaista (tj. kako je prezentirano djetetu) i onoga kako (bi trebalo interpretirati da) neki kognitivni agens prisutan u sceni reprezentira dotično stanje. Obično se radi o tome (a to je slučaj i o istraživanju koje donosi Science) da je kognitivni agens u sceni u zabludi glede lokacije nekog objekta, jer nije bio prisutan kad je objekt pomaknut s lokacije na kojoj ga je agens zadnji put vidio. Raniji eksperimenti pitali bi djecu gdje će dotični agens tražiti objekt, na mjestu x (gdje je objekt doista, i dijete to zna, ali agens ne zna) ili na mjestu y (gdje agens misli da je objekt, pri čemu je stanje agensova znanja moguće prosuditi s obzirom na to što je zadnje vidio kad je bio prisutan). Zaključivalo se da su djeca u posjedu teorije uma ako odgovore da će tražiti na mjestu y, jer time iskazuju sposobnost razlikovanja između svoje i tuđe perspektive, tj. (ne-sasvim-ekvivalentno rečeno) između stvarnosti i nečijih spoznaja o toj stvarnosti.  Dok su raniji eksperimenti počivali na tome da se djecu, koja su već u posjedu jezika, pita gdje će agens tražiti, najnovije istraživanje o kojem je ovdje riječ, a koje operira s djecom koja još nisu u stadiju razvijenije jezične sposobnosti, počiva na mjerenju duljine dječjeg “buljenja” u scenu. Naime, pokazalo se da djeca “bulje” dulje kad postoji diskrepancija između toga gdje se nalazi objekt i toga što agens u sceni misli gdje se nalazi. To znanstvenici interpretiraju tako da djeca procesiraju i diskrepanciju, tj. da na nekoj razini reprezentiraju perspektivu koju pripisuju liku u sceni.

Dotični rezultati uzbudljivi su iz više razloga. S jedne strane, oni idu u prilog istraživačkog programa koji polazi od urođenosti mnogih aspekta uma – što se ranije neki složeni aspekt uma pojavljuje, to je vjerojatnije da je urođen, a ne proizvod iskustva. Također, ti rezultati sugeriraju odvojenost teorije uma od jezične sposobnosti, što potkrepljuje hipotezu o modularnosti uma. Naposljetku, ti rezultati dovode u ozbiljnu sumnju socijalne teorije koje naglašavaju intersubjektivnost, ulogu jezika, itd. kao temelje mentalnosti. Postavlja se i ovo pitanje: gdje je locirana reprezentacija tuđih mentalnih stanja s obzirom na distinkciju svjesno-nesvjesno, te mijenja li se ustroj i dotična lokacija teorije uma tijekom rasta i razvoja djeteta.

Pitanje o promjenama teorije uma tijekom razvoja podvlači poznata kognitivna znanstvenica Alison Gopnik, koja također dovodi u pitanje pouzdanost metode mjerenja duljine “buljenja” kao temelja za zaključke (budući da je taj fenomen podložan različitim interpretacijama) te sugerira daljnja istraživanja. S druge strane, metoda o kojoj je riječ standardno se primjenjuje pri ovakvim istraživanjima (npr. istraživanje dječjeg “number sense”-a i sl.), a istraživači jesu izveli i eksperimente koji eliminiraju neke potencijalne interferirajuće faktore.

Naposljetku, postavlja se općenito pitanje što je točno teorija uma. Jedna manje utjecajna, ali meni osobno vrlo privlačna hipoteza jest ona Jackendoffova (Language, Consciousness, Culture, MIT, 2007), prema kojoj je teorija uma jedan sloj konceptualne strukture, skup predikata koji su nastali kao konceptualizacije, odn. kognitivne simulacije određenih aspekata svjesnog iskustva (posebice tzv. valuation features, koje izražavaju epistemički i afektivni odnos prema doživljenome, npr. “ovaj osjet je uzrokovan nečim izvan/unutar tijela”, “ugodno/neugodno”, i sl.), a ti nam predikati omogućuju da rezoniramo o vlastitim iskustvima te onima drugih ljudi kao da su paralelna našima.

U svakom slučaju, the race is on: daljnjim teoretskim i empirijskim radom treba utvrditi što je točno teorija uma, u kojoj mjeri je urođena, kad se pojavljuje i u kakvom je odnosu s jezikom.

Posted in biologija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 8 komentara »

Um i njegovi pipci

Posted by Joško Žanić dana 16/12/2010

U dvama recentnim člancima u New York Timesu (članak1, članak2), filozof Andy Clark izlaže i brani hipotezu proširenog uma (extended mind). Prema toj filozofskoj koncepciji, koja se nadovezuje i na kontinentalne autore poput Heideggera i Merleau-Pontyja, a danas je zastupaju, među inima, Dennett i Chalmers, jedan dio aktivnosti koji nam omogućuje da budemo misaoni stvorovi odvija se izvan samog mozga. Evolucija i učenje, kaže Clark, ne diferenciraju između takvih pristupa rješavanju problema koji se oslanjaju samo na mozak, i onih koji se oslanjaju na splet “mozga, tijela i svijeta”. Ideja je da, dakle, na naše kognitivno procesiranje treba gledati šire, naime tako da uključuje “bio-eksterne” elemente (u analogiji s protezama kojima se, npr., invalidi mogu služiti za hodanje, a i trčanje), a takva perspektiva doima se posebno atraktivnom danas, kad dolazi do proliferacije kognitivnih pomagala elektroničkog tipa. U nadovezi na Clarka, mogli bismo kognitivna pomagala razlikovati po dvije osi, naime s obzirom na to jesu li a) biološke ili ne-biološke naravi, te b) jesu li implantati ili “eksplantati”. Clark napominje da naše intuicije ne pružaju otpor ideji da je npr. silikonski čip ugrađen u mozak dio mašinerije na kojoj počiva naš um, no te intuicije počinju se opirati kad je riječ o eksplantatu koji je na wireless vezi s mozgom. Clark tvrdi da se ovdje radi o “bio-envelope prejudice”, te kaže: “Ono što se računa je tok i alteracija informacije, ne medij kroz koji se ona kreće… Umovi su, kao i tijela, zbirovi dijelova, čije se najdublje jedinstvo ne sastoji u kontingencijama odvojivosti dijelova, nego u tome kako oni (dijelovi) funkcioniraju zajedno kao efektivne cjeline. Kad informacija poteče, neka od najvažnijih jedinstava mogla bi se javiti u integriranim procesnim režimima koji spleću u cjelinu aktivnost u mozgu, tijelu i svijetu”.

Teza o proširenom umu zapravo je jedan oblik eksternalizma. Kao što kauzalni eksternalizam (Kripke, Putnam) tvrdi da je sadržaj misli, odn. jezičnih izraza, dijelom konstituiran vanjskim okolišem, a socijalni eksternalizam (Burge) da taj sadržaj ovisi i o drugim ljudima (jezičnoj zajednici), tako extended mind tvrdi da naša misaona aktivnost dijelom uključuje izvan-mozgovne čimbenike kao svoju bazu. Svim oblicima eksternalizma zajednička je teza da sadržaj ne supervenira isključivo nad intrinzičnim svojstvima kognitivnih agensa. No, dok prva dva tipa eksternalizma tvrde da je sadržaj dijelom konstituiran ekstra-mentalnim čimbenicima, extended mind zapravo proširuje i samu mentalnost, dijelom je locirajući izvan glave.

Osobno nisam baš ljubitelj eksternalizma, a ni hipoteze o proširenom umu. Tom sam se specifičnom hipotezom dosad vrlo malo bavio, pa ću nabaciti ovdje nekoliko off the top of my head prigovora, a zanimaju me mišljenja sudionika ovog bloga (i slučajnih prolaznika također).

Prigovori:

1. Kao prvo, tijelo nije lokus bilo kakvih misaonih operacija, već slijedi upute mozga (to vrijedi i za Clarkov primjer uloge gesti pri mišljenju), tako da se trojstvo mozak-tijelo-svijet može svesti na dvojstvo: mozak-svijet.

2. U hipotezi o extended mind ne radi se ni o kakvom supstancijalnom uvidu u funkcioniranju uma, već o pomaku perspektive: “uzmimo u obzir i pomagala kao relevantna, te ih također nazivajmo umom”. Doista, značenje riječi dopušta kojekakve ekstenzije (proteze!), no čini mi se neobičnim smatrati kalkulator dijelom svog uma. Ili olovku i papir. Ili ploču u učionici. Gdje su granice toga što se još može smatrati mojim umom? Prihvatljivijom se čini standardna definicija, prema kojoj je um funkcionalna organizacija mozga.

3. Informacija je, rekao bih, perspektivične naravi – njezino postojanje i priroda bitno ovisi o prisutnosti nekog kognitivnog agensa, s nekim ciljevima, interesima, procjenama relevantnosti i epistemičkim statusom. Nešto je informacija samo ako ukida stanje neizvjesnosti za dotičnog agensa, a stanje neizvjesnosti ne postoji samo po sebi, već samo iz njegove perspektive. Tako da mi se ne čini opravdanim govoriti o toku informacije naprosto.

Što mislite (i gdje mislite)?

——

(EDIT 17.12.2010. by PG)

——
(EDIT 18. 12.2010. by JŽ)

Posted in analitička, biologija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 23 komentara »

Dretske i prirodne funkcije

Posted by Pavel Gregoric dana 14/11/2010

U svojoj knjizi Naturaliziranje uma iz 1995. godine, Dretske povlači razliku između prirodnih i konvencionalnih reprezentacija. Konvencionalne reprezentacije su rezultat informacijskih funkcija umjetnih stvari koje su ljudi osmislili i izgradili kako bi korisnicima pružale određene informacije. Prirodne reprezentacije su rezultat informacijskih funkcija bioloških entiteta koji su te funkcije razvili evolucijom. U bilješci br. 3 na str. 169, Dretske dodaje da evolucija nije jedini izvor prirodnih reprezentacija, već je to i učenje. Naime, Dretske razlikuje reprezentacijska stanja sa sistemskim (filogenetskim) funkcijama od reprezentacijskih stanja s funkcijama koje su stečene individualnim učenjem (ontogenetske).

Na str. 7, Dretske piše: “Ja pretpostavljam da postoje prirodno stečene funkcije, pa stoga i prirodne reprezentacije. Neću argumentirati u prilog tome, nego to naprosto pretpostavljam. Znam da to stajalište nije opće prihvaćeno.” Dretskeovi primjeri filozofa koji niječu da postoje prirodne funkcije su D. C. Dennett, The Intentional Stance, str. 287-321 i J. Searle, The Rediscovery of the Mind, str. 52. Što kažu Dennett i Searle? Zašto oni negiraju postojanje prirodnih funkcija? To su pitanja koja smo postavili na kružoku posvećenom Dretskeovoj knjizi a na koja nismo znali odgovor, pa on slijedi ovdje. 

Searle je kratak i jasan. Kad govorimo o funkciji, podrazumijevamo promatrača koji pripisuje normativnu vrijednost nekom kauzalnom odnosu. “Ne postoji faktička razlika,” piše Searle (str. 52), “u vezi sa srcem koja bi odgovarala razlici između iskaza ‘Srce uzrokuje pumpanje krvi’ i iskaza ‘Funkcija srca je pumpanje krvi’.”

Dennettov prigovor je drugačiji. On smatra da pojam prirodno stečene funkcije zapravo nije u skladu s teorijom evolucije. Naime, teorija evolucije ne dopušta jedan, određen i konačan odgovor na pitanje koja je funkcija nekog dijela tijela. Na primjer, koja je funkcija pandina palca, koji anatomski uopće nije palac, već koščata izraslina ručnog zgloba? “Majka priroda ne obvezuje se,” piše Dennett (str. 320), “izričito i objektivno na ikakva funkcionalna pripisivanja; sva takva pripisivanja ovise o intencionalnom stajalištu u kojemu podrazumijevamo optimalnost kako bismo protumačili ono što vidimo.” Kad pripisujemo funkcije biološkim entitetima, ponajprije dijelovima organizama, gledamo odviše skučeno. Evolucijom su iskušana i neuspješna rješenja, stvoreni nefunkcionalni dijelovi, ali njih ne vidimo jer su propali. Ono što vidimo jesu rezultati “krpanja” neuspješnih ili samo djelomično uspješnih rješenja, pri čemu pojam “funkcije” ima mnogo mekšu granicu od one koju mu pripisuje Dretske.

Posted in biologija, evolucija, filozofija uma | Označeno: , , , , | 5 komentara »

 
%d bloggers like this: