Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for Prosinac 2010.

Breaking news o teoriji uma

Posted by Joško Žanić dana 30/12/2010

Članak objavljen u novom broju časopisa Science (nije javno dostupan, ali dostupan je kraći prikaz na NatureNews; vijest je prenio i Jutarnji od 29. 12.) pokazuje da se naša sposobnost pripisivanja mentalnih stanja drugim osobama, poznata kao theory of mind odn. mind-reading ability, pojavljuje u djece mnogo ranije nego što se dosad mislilo. Dominantno shvaćanje glede pojave teorije uma u djece smještalo ju je negdje u četvrtu godinu života. Neke studije iz 2005. i 2007. godine pokazale su da se ta sposobnost pojavljuje već sa 15 odn. 13 mjeseci, ali istraživanje iz novog Science-a ukazuje na to da su djeca stara samo sedam mjeseci već u stanju voditi računa o tuđim mentalnim stanjima, posebice o njihovim vjerovanjima. Eksperimenti kojima se dolazi do takvih spoznaja suočavaju djecu sa situacijama gdje postoji razlika između nekog stanja stvari kakvo je zaista (tj. kako je prezentirano djetetu) i onoga kako (bi trebalo interpretirati da) neki kognitivni agens prisutan u sceni reprezentira dotično stanje. Obično se radi o tome (a to je slučaj i o istraživanju koje donosi Science) da je kognitivni agens u sceni u zabludi glede lokacije nekog objekta, jer nije bio prisutan kad je objekt pomaknut s lokacije na kojoj ga je agens zadnji put vidio. Raniji eksperimenti pitali bi djecu gdje će dotični agens tražiti objekt, na mjestu x (gdje je objekt doista, i dijete to zna, ali agens ne zna) ili na mjestu y (gdje agens misli da je objekt, pri čemu je stanje agensova znanja moguće prosuditi s obzirom na to što je zadnje vidio kad je bio prisutan). Zaključivalo se da su djeca u posjedu teorije uma ako odgovore da će tražiti na mjestu y, jer time iskazuju sposobnost razlikovanja između svoje i tuđe perspektive, tj. (ne-sasvim-ekvivalentno rečeno) između stvarnosti i nečijih spoznaja o toj stvarnosti.  Dok su raniji eksperimenti počivali na tome da se djecu, koja su već u posjedu jezika, pita gdje će agens tražiti, najnovije istraživanje o kojem je ovdje riječ, a koje operira s djecom koja još nisu u stadiju razvijenije jezične sposobnosti, počiva na mjerenju duljine dječjeg “buljenja” u scenu. Naime, pokazalo se da djeca “bulje” dulje kad postoji diskrepancija između toga gdje se nalazi objekt i toga što agens u sceni misli gdje se nalazi. To znanstvenici interpretiraju tako da djeca procesiraju i diskrepanciju, tj. da na nekoj razini reprezentiraju perspektivu koju pripisuju liku u sceni.

Dotični rezultati uzbudljivi su iz više razloga. S jedne strane, oni idu u prilog istraživačkog programa koji polazi od urođenosti mnogih aspekta uma – što se ranije neki složeni aspekt uma pojavljuje, to je vjerojatnije da je urođen, a ne proizvod iskustva. Također, ti rezultati sugeriraju odvojenost teorije uma od jezične sposobnosti, što potkrepljuje hipotezu o modularnosti uma. Naposljetku, ti rezultati dovode u ozbiljnu sumnju socijalne teorije koje naglašavaju intersubjektivnost, ulogu jezika, itd. kao temelje mentalnosti. Postavlja se i ovo pitanje: gdje je locirana reprezentacija tuđih mentalnih stanja s obzirom na distinkciju svjesno-nesvjesno, te mijenja li se ustroj i dotična lokacija teorije uma tijekom rasta i razvoja djeteta.

Pitanje o promjenama teorije uma tijekom razvoja podvlači poznata kognitivna znanstvenica Alison Gopnik, koja također dovodi u pitanje pouzdanost metode mjerenja duljine “buljenja” kao temelja za zaključke (budući da je taj fenomen podložan različitim interpretacijama) te sugerira daljnja istraživanja. S druge strane, metoda o kojoj je riječ standardno se primjenjuje pri ovakvim istraživanjima (npr. istraživanje dječjeg “number sense”-a i sl.), a istraživači jesu izveli i eksperimente koji eliminiraju neke potencijalne interferirajuće faktore.

Naposljetku, postavlja se općenito pitanje što je točno teorija uma. Jedna manje utjecajna, ali meni osobno vrlo privlačna hipoteza jest ona Jackendoffova (Language, Consciousness, Culture, MIT, 2007), prema kojoj je teorija uma jedan sloj konceptualne strukture, skup predikata koji su nastali kao konceptualizacije, odn. kognitivne simulacije određenih aspekata svjesnog iskustva (posebice tzv. valuation features, koje izražavaju epistemički i afektivni odnos prema doživljenome, npr. “ovaj osjet je uzrokovan nečim izvan/unutar tijela”, “ugodno/neugodno”, i sl.), a ti nam predikati omogućuju da rezoniramo o vlastitim iskustvima te onima drugih ljudi kao da su paralelna našima.

U svakom slučaju, the race is on: daljnjim teoretskim i empirijskim radom treba utvrditi što je točno teorija uma, u kojoj mjeri je urođena, kad se pojavljuje i u kakvom je odnosu s jezikom.

Oglasi

Posted in biologija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 8 komentara »

Um i njegovi pipci

Posted by Joško Žanić dana 16/12/2010

U dvama recentnim člancima u New York Timesu (članak1, članak2), filozof Andy Clark izlaže i brani hipotezu proširenog uma (extended mind). Prema toj filozofskoj koncepciji, koja se nadovezuje i na kontinentalne autore poput Heideggera i Merleau-Pontyja, a danas je zastupaju, među inima, Dennett i Chalmers, jedan dio aktivnosti koji nam omogućuje da budemo misaoni stvorovi odvija se izvan samog mozga. Evolucija i učenje, kaže Clark, ne diferenciraju između takvih pristupa rješavanju problema koji se oslanjaju samo na mozak, i onih koji se oslanjaju na splet “mozga, tijela i svijeta”. Ideja je da, dakle, na naše kognitivno procesiranje treba gledati šire, naime tako da uključuje “bio-eksterne” elemente (u analogiji s protezama kojima se, npr., invalidi mogu služiti za hodanje, a i trčanje), a takva perspektiva doima se posebno atraktivnom danas, kad dolazi do proliferacije kognitivnih pomagala elektroničkog tipa. U nadovezi na Clarka, mogli bismo kognitivna pomagala razlikovati po dvije osi, naime s obzirom na to jesu li a) biološke ili ne-biološke naravi, te b) jesu li implantati ili “eksplantati”. Clark napominje da naše intuicije ne pružaju otpor ideji da je npr. silikonski čip ugrađen u mozak dio mašinerije na kojoj počiva naš um, no te intuicije počinju se opirati kad je riječ o eksplantatu koji je na wireless vezi s mozgom. Clark tvrdi da se ovdje radi o “bio-envelope prejudice”, te kaže: “Ono što se računa je tok i alteracija informacije, ne medij kroz koji se ona kreće… Umovi su, kao i tijela, zbirovi dijelova, čije se najdublje jedinstvo ne sastoji u kontingencijama odvojivosti dijelova, nego u tome kako oni (dijelovi) funkcioniraju zajedno kao efektivne cjeline. Kad informacija poteče, neka od najvažnijih jedinstava mogla bi se javiti u integriranim procesnim režimima koji spleću u cjelinu aktivnost u mozgu, tijelu i svijetu”.

Teza o proširenom umu zapravo je jedan oblik eksternalizma. Kao što kauzalni eksternalizam (Kripke, Putnam) tvrdi da je sadržaj misli, odn. jezičnih izraza, dijelom konstituiran vanjskim okolišem, a socijalni eksternalizam (Burge) da taj sadržaj ovisi i o drugim ljudima (jezičnoj zajednici), tako extended mind tvrdi da naša misaona aktivnost dijelom uključuje izvan-mozgovne čimbenike kao svoju bazu. Svim oblicima eksternalizma zajednička je teza da sadržaj ne supervenira isključivo nad intrinzičnim svojstvima kognitivnih agensa. No, dok prva dva tipa eksternalizma tvrde da je sadržaj dijelom konstituiran ekstra-mentalnim čimbenicima, extended mind zapravo proširuje i samu mentalnost, dijelom je locirajući izvan glave.

Osobno nisam baš ljubitelj eksternalizma, a ni hipoteze o proširenom umu. Tom sam se specifičnom hipotezom dosad vrlo malo bavio, pa ću nabaciti ovdje nekoliko off the top of my head prigovora, a zanimaju me mišljenja sudionika ovog bloga (i slučajnih prolaznika također).

Prigovori:

1. Kao prvo, tijelo nije lokus bilo kakvih misaonih operacija, već slijedi upute mozga (to vrijedi i za Clarkov primjer uloge gesti pri mišljenju), tako da se trojstvo mozak-tijelo-svijet može svesti na dvojstvo: mozak-svijet.

2. U hipotezi o extended mind ne radi se ni o kakvom supstancijalnom uvidu u funkcioniranju uma, već o pomaku perspektive: “uzmimo u obzir i pomagala kao relevantna, te ih također nazivajmo umom”. Doista, značenje riječi dopušta kojekakve ekstenzije (proteze!), no čini mi se neobičnim smatrati kalkulator dijelom svog uma. Ili olovku i papir. Ili ploču u učionici. Gdje su granice toga što se još može smatrati mojim umom? Prihvatljivijom se čini standardna definicija, prema kojoj je um funkcionalna organizacija mozga.

3. Informacija je, rekao bih, perspektivične naravi – njezino postojanje i priroda bitno ovisi o prisutnosti nekog kognitivnog agensa, s nekim ciljevima, interesima, procjenama relevantnosti i epistemičkim statusom. Nešto je informacija samo ako ukida stanje neizvjesnosti za dotičnog agensa, a stanje neizvjesnosti ne postoji samo po sebi, već samo iz njegove perspektive. Tako da mi se ne čini opravdanim govoriti o toku informacije naprosto.

Što mislite (i gdje mislite)?

——

(EDIT 17.12.2010. by PG)

——
(EDIT 18. 12.2010. by JŽ)

Posted in analitička, biologija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 23 komentara »

Hacker, šišmiši i princip kontrasta

Posted by Marko Kučan dana 12/12/2010

U ne tako davnom intervjuu za TPM, Peter Hacker je spomenuo svoju kritiku slavnog Nagelovog „What is it like to be a bat?“ problema kao više jezički, nego epistemološki ili čak filozofski problem. Uz razmatranje definicije quale i ostalih pitanja oko redukcije svijesti, detaljno se osvrnuo upravo na temu ovog posta u članku „Is there anything it is like to be a bat?“.

Hacker smatra da se ne može rečenicom „there is something which it is like to be“ okarakterizirati kako je to biti neko svjesno biće („something it is like for the organism to be“). Možemo se pitati „kako je to biti X“ – u ovom slučaju, umjesto X-a možemo ubaciti neku ulogu (konobar, hrvač i sl.). Također možemo postaviti pitanje „kako je to biti X-er“, pri čemu se „X-er“ mora moći zamijeniti sa odgovarajućim pridjevom (pobjednik-pobijediti, ubojica-ubiti), tako da je rečenica zapravo zamijenjiva sa „kako je to X-ati“.

Princip kontrasta kod ovih pitanja ulazi u igru kad se pitamo nešto o podskupu svih mogućih X-eva (kako je ženi (za razliku od muškarca) biti vojnik) – generalna forma ovakvih upita jest „kako je X-u biti Y“, gdje se kontrast može odnositi na X (žena, za razliku od muškarca), ili na Y (vojnik, za razliku od liječnika). U svakom od ovih slučajeva, odgovor je niz nekakvih impresija, a pitanja, makar možda nespecifična, nisu pretjerano teška za odgovoriti.

Nereduktivni problem samo sliči na ove formalno neinteresantne primjere, a najčešće spominjana nedoumica ima generalnu formu „Kako je X-u biti X“ (kako je šišmišu biti šišmiš). Hacker identificira tri ključne razlike u odnosu na ovaj primjer – subjekt i objekt su inače različiti, specificira se „kako je X-u“, što uključuje princip kontrasta, te se specificira „biti Y“, što također uključuje princip kontrasta. Naime, ne može se pitati „kako je hrvaču biti hrvač, za razliku od nekog (tko nije hrvač) tko je hrvač“; kontrast kod subjekta i objekta je u potpunosti besmislen. Interpolirana fraza, kako kaže Hacker, „(kako je) liječniku“ ne dodaje ništa pitanju „kako je to biti liječnik“, jer to pitanje traži deskripciju nekog zanimanja, dužnosti ili obveza, tako da taj dodatak tamo nema što raditi.

Dakle, pitanja poput „kako je čovjeku biti čovjek“ padaju u rubriku nelegitimne reiteracije, jer fraza „(kako je) čovjeku“ ne može igrati tu gramatičku ulogu. Tu je i drugi razlog zašto je takvo pitanje besmisleno – čovjek ne može prestati biti čovjek osim ako ne prestane egzistirati (za razliku od mornara ili vojnika), niti išta drugo osim čovjeka može biti čovjek – ni princip kontrasta nije zadovoljen. Pitanje se urušava u trivijalno „kako je to biti čovjek?“ (možda ne toliko trivijalno, no za naše potrebe, jest). Upravo iz ovog razloga Nagelovo pitanje za Hackera nema nikakvog smisla – „kako je čovjeku biti šišmiš“ zauzima formu gdje princip kontrasta mora biti zadovoljen (kako je X-u biti Y), a nikako ne može biti jer se ni subjekt (čovjek) ni objekt (šišmiš) ne mogu s ničim kontrastirati („čovjek, za razliku od X“ nema rješenje jer čovjek nije uloga (član podskupa), kao ni šišmiš).

Imam samo dvije primjedbe na navedeno – Nagel nas pitanjem pokušava dovesti do zaključka da znamo kako je to biti ja, a ne znamo kako je to biti šišmiš, no po Hackeru se čini da je pitanje „kako je meni biti ja?“ gramatički neispravno, tako da u osnovi nema „something which it is like for me to be me“. S druge strane, kako bih trebao znati da to postoji, kad pitanje implicitno pretpostavlja da to mogu s nečim usporediti? Mislite li da je Nagelovo pitanje u tom kontekstu smisleno? Drugim riječima, ako je pitanje smisleno, što bi ono trebalo značiti (i bi li odgovor bio filozofski zanimljiv)?

 

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, Uncategorized | Označeno: , , , | 10 komentara »

Prijedlozi kolegija

Posted by Pavel Gregoric dana 07/12/2010

Ovaj post ima dva cilja: (1) ispitati što oni koji prate ovaj blog misle o kolegijima koje sam koncipirao i koje bih u dogledno vrijeme htio ponuditi, te (2) omogućiti onima koji prate ovaj blog, sadašnjim i bivšim studentima, da sugeriraju kakve bi kolegije htjeli slušati, na koje teme, s kojom literaturom, kako koncipirane i izvođene.

Ad (1). Koncem 2009. Sveučilište u Zagrebu raspisalo je natječaj za izvođenje jednosemestralnog nastavnog predmeta na preddiplomskom/diplomskom studiju na stranom jeziku u ljetnom ili zimskom semestru u akademskoj godini 2010/11. s jednakim pravom upisa domaćih i stranih studenata. Prijedlog, odnosno syllabus kolegija trebalo je predati do 5. veljače 2010. godine. U tu svrhu ja sam koncipirao dva kolegija, jedan  iz antičke filozofije uma i jedan iz povijesti kozmologije, a na natječaj sam poslao prijedlog samo prvoga kolegija.
(Budući da ishod natječaja na Filozofskom fakultetu nije bio poznat do konca lipnja 2010. godine, te da način provedbe natječaja nije bio transparentan, ja sam odlučio povući svoj prijedlog i ne izvoditi kolegij na stranom jeziku ove godine. Ovo je suputno objašnjenje kako je došlo do koncipiranja tih kolegija, zašto su oni na engleskom jeziku i zašto neće biti izvođeni ove godine.)
Dakle, ovdje su syllabi tih dvaju kolegija: (i) Ancient Philosophy of Mind i (ii) A Brief History Cosmology.

Nadalje, (iii) planirao sam ponuditi seminar o Davidu Humeu i njegovom tekstu An Enquiry concerning Human Understanding koji je preveden i na hrvatski jezik (Istraživanje o ljudskom razumu, preveo Ivo Vidan, Naprijed, Zagreb, 1988).

Najzad, (iv) okvirno sam dogovorio s kolegom teologom dr. sc. Ivicom Ragužem sa Sveučilišta u Osijeku da iduće akademske godine ponudimo seminar na kojemu bismo zajedno čitali neki tekst važan za povijest filozofije i teologije i komentirali ga, on s teološko-vjerskog aspekta a ja s filozofsko-ateističkog. Među prijedlozima teksta koji bismo čitali nalaze se Augustinova rasprava O slobodi volje i odabrani dijelovi Summe Tome Akvinca, uključujući onaj u kojemu se izlažu tzv. quinque via (pet dokaza za postojanje Boga).

Eto, volio bih čuti mišljenje o ova četiri prijedloga, ili bar nekima od njih.

Ad (2). Zanimalo bi me kakve bi kolegije oni koji prate ovaj blog, naročito studenti, htjeli pohađati. Koje bi ih teme, autori i tekstovi zanimali, te kako bi htjeli da ti kolegiji izgledaju.

Iako je ovo svrha ovog pitanja ispitivanje javnog mnijenja i raspoloženja, bez ikakve obveze, nije isključeno da eventualni prijedlozi posluže kao poticaj za osmišljavanje kolegija u budućnosti.

Posted in filozofija, studij filozofije | 14 komentara »

 
%d bloggers like this: