Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for Listopad 2010.

John Searle – kritika komputacijske teorije uma

Posted by Marko Kučan dana 10/10/2010

Nastavljajući na tekst o Searlovoj konceptualizaciji odnosa uma i tijela želimo se osvrnuti na razloge zbog kojih dotični ne priznaje trenutno najpopularniju teoriju – kompjutacijsku teoriju uma. Vjerojatno vam je poznata njegova Kineska soba, misaoni eksperiment kojim je htio pokazati da sintaksa ne može biti dovoljna za semantiku, tj. da čista manipulacija simbolima ne dovodi do razumijevanja. Svrha ovog teksta je da vas upoznamo s jednom drugom kritikom kompjutacijske teorije uma koja razmatra odnos teorije baziranoj na sintaksi i „stvarnog svijeta“ (fizičkih entiteta).

Kompjutacijski funkcionalizam (preciznije, „strong AI“ program) možemo sažeti kao ideju da je mozak kompjuter, a um program (algoritam) po kojem se izvode komputacije nad simbolima. Takav je pristup problemu odnosa uma i tijela utemeljenje kognitivnih znanosti, čineći ih neovisnima od neurologije. Prema toj teoriji, kognitivni su mehanizmi samo implementirani u mozgu, a mogli bi biti implementirani i u nekom drugom „stroju“, npr. na dovoljno brzom računalu (princip višestruke ostvarivosti). Oni su komputacijski mehanizmi, definirani sintaktički s obzirom na to kako barataju apstraktnim simbolima. Primjeri takvih procesa su Chomskyjeva pravila univerzalne gramatike i Fodorov jezik misli.

Kad kažemo da je mozak računalo, ustvari želimo reći da je univerzalni Turingov stroj, računalo koje može pokrenuti bilo koji algoritam (što proizlazi iz Church-Turingove teze da se sve što se uopće može postići komputacijom može postići Turingovim strojem). Ljudski je um onda samo iznimno kompliciran, možda najkompliciraniji prirodni program pokrenut u mozgu koji možemo instancirati i na bilo kojem drugom univerzalnom Turingovom stroju. Slično kao što svjesno implementiramo neke algoritme (npr. onaj koji smo u osnovnoj školi naučili za množenje brojeva), tako možemo i na računalu implementirati te iste algoritme. Možemo implementirati i neke od još većeg broja nesvjesnih algoritama (npr. algoritama percepcije ili usvajanja jezika). Konačna presuda našoj kognitivističkoj teoriji neke psihološke funkcije (tj. predloženom algoritmu te funkcije) jest Turingov test – trebamo demonstrirati da se ponašanje artificijelnog računala opremljenog adekvatnim programom koji predstavlja našu teoriju ne razlikuje od ponašanja „ljudskog računala“: mozga i uma.

Sad dolazimo do glavnog pitanja teksta: „Je li mozak digitalno računalo?“. Searlov odgovor nije jednostavno „ne“, već pitanje uopće ne smatra znanstvenim (provjerljivim). Ovo pitanje treba razlikovati od diskusije oko toga je li um digitalni program, na koji daje odgovor argumentom Kineske sobe (Searlov odgovor, dakako, glasi „nije“).

Reći da je mozak komputacijski (Turingov) stroj podrazumijeva da je mozak procesor simbola i da se njegov rad može izraziti algoritmom. Taj rad uključuje baratanje dvama simbolima, predstavljenih najčešće kao 1 i 0, pri čemu se na svakom koraku ili ispisuje novi simbol na određeno mjesto u memoriji ili se pomiče na novo mjesto. Ova dva simbola mogu biti reprezentirana na bilo koji način, pa tako unutar kućnih računala nećemo naći brojke, već dva različita naponska stanja. A napone možemo zapravo zamijeniti bilo čime – vodom, mačkama i miševima, ili, što nam je od interesa, živčanim impulsima. Ono što čini algoritam nisu fizički ostvaraji simbola, već sintaktički odnosi među njima. Višestruka ostvarivost je moguća upravo zato što je fizička forma nebitna, dok god joj možemo pripisati 1 i 0 u skladu s željenim algoritmom.

Univerzalna čitljivost. Upravo kod višestruke ostvarivosti, odnosno njenog parnjaka, višestruke čitljivosti (činjenica da isti program možemo očitati u različitim fizičkim sustavima), Searle počinje svoj protuargument. On smatra da višestruka čitljivost implicira univerzalnu čitljivost – sve je digitalni kompjuter! Bilo kojem objektu mogu se pripisati binarni simboli u skladu s nekim algoritmom (čak i snažnije – dovoljno kompleksnom objektu se može pripisati gotovo bilo koji algoritam). Dakle, nema ništa posebno u hipotezi da je mozak digitalni kompjuter, jer kompjuterom možemo smatrati i želudac (prima signale hrane i impulse iz mozga, računa kako provesti probavu), srce, i nebiološke objekte poput vode (npr. prima informaciju o težini i obliku kamena koji u nju pada i računa kako će se valovi trebati širiti).

Sintaksa nije intrinzična fizici. Još veći problem je da je ovo pripisivanje komputacije ovisno o promatraču, a ne intrinzično (nema postojanje bez promatrača). Hipoteza da je mozak stroj za komputaciju je neprovjerljiva, jer ovisi o stavu koji zauzmemo prema mozgu! Ona ne govori ništa o tome što bismo trebali naći u stvarnosti (kako bi mozak trebao izgledati) da bude točna jer simbole pripisujemo sami. Ponekad se može činiti da se neuronima binarna stanja mogu sasvim prirodno pripisati: oni ili ispaljuju električni impuls („1“), ili ga ne ispaljuju („0“). Ako zanemarimo da se okidanje svakog neurona događa paralelno s drugim okidanjima (to je nesukladno serijalnom načinu rada Turingovog stroja), još uvijek nije očigledno kako pripisati simbole. Jer okidanje jednog neurona nema samo jedan jedinstveni učinak na drugi neuron. Električni potencijal drugog neurona može se povisiti (što povećava šansu za okidanje) ili sniziti (što smanjuje šansu za okidanje) u različitim stupnjevima, a moguće je i djelovati na budući rad tog neurona, smanjujući mu ili povećavajući reaktivnost. Neki neurotransmiteri (poput dušičnog oksida) uopće ne djeluju uslijed električnog pražnjenja neurona već prolaze difuzijom iz jedne stanice u drugu. Nije sasvim bjelodano kako ovim procesima pripisati simbole, a da znamo da netko drugi ne bi pripisivanje obavio drugačije.

Homunkulus kao nužni sastojak kognitivističke teorije. Ovisnost komputacijske interpretacije o promatraču znači da svako kognitivističko objašnjenje nužno uključuje zazivanje homunkulusa, svjesnog djelatnika koji izvršava komputaciju i čita njene rezultate. Primjerice, ako je trodimenzionalni vid rezultat pretvorbi dvodimenzionalnih informacija u 3D sliku, tko gleda tu sliku? Česta je strategija komputacionista da se složenije analize raščlane na seriju nula i jedinica, na operacije dovoljno jednostavne za pojedinačne neurone. Ali, kako smo gore napomenuli, nije jasno kako se binarni simboli odnose prema radu neurona – opet se čini da zazivamo nekog homunkulusa. To je zato što ništa u fizici ne odgovara binarnim simbolima bez nekoga tko će te simbole pripisivati. Kod pravih računala nemamo problem koji postoji kod mozga, jer su homunkulusi programeri i krajnji korisnici. Računalo samo „radi“, ili bolje, „funkcionira“ (prolazi kroz različita naponska stanja), a mi interpretiramo njegove rezultate. Ono ne slijedi nikakva pravila (ne provodi algoritme), nego je programirano (namješteno) kao da slijedi pravila koja je zamislio programer. Kod mozga ne postoji takva prirodna „podjela rada“ između fizičkih procesa i interpretacije. Zato je za Searlea pitanje poput „kako vizualni sustav u čovjeka izračunava udaljenost između objekata na temelju podataka na retini“ (tipično kognitivističko istraživačko pitanje) ekvivalentno pitanju „kako čavli izračunavaju udaljenost koju trebaju proći nakon što ih udari čekić“. Jedno i drugo pitanje možemo simulirati algoritmima (i to možda u potpunosti precizno), ali to ne znači da ti sustavi implementiraju te algoritme.

Kauzalna nemoć komputacije. Ako algoritmi postoje samo u očima promatrača, jasno je da ne mogu imati nikakve kauzalne utjecaje. Jedino što stvarno postoji jesu neurološki procesi i svijest (što je jasno iz Searlove verzije rješenja problema odnosa uma i tijela). Ovu poantu Searle ilustrira pitanjem: da imamo neurološku teoriju nekog psihološkog sustava bismo li bili skloni reći da je to samo hardverska implementacija nekog apstraktnog programa? Neurološke hipoteze možemo provjeriti „golim okom“ ili prije kakvim strojem za vizualizaciju mozga – one govori o stvarnim činjenicama, dok su kognitivističke hipoteze provjerljive samo Turingovim testom koji ne može razdvojiti simulaciju od prave stvari.

Konačna presuda Johna Searlea jest da se proučavanje uma treba preseliti s kompjutera u neurološke laboratorije. Ako su mu kritike na mjestu, koliko prostora ostaje za kognitivne znanosti? Što nam (puke) simulacije uma govore o fenomenu koji istražujemo?

Moram priznati da me se pitanje „gdje je tu komputacija“ dojmilo, jer mi se iz mog površnog poznavanja neurologije ne čini da su neuronski procesi nedvosmisleni kandidati za pripisivanje komputacijskih stanja. S druge strane, prema Searleu niti kućno računalo ne provodi komputaciju – koliko vam se to čini plauzibilnim? I da li je uopće problem za komputacijski funkcionalizam činjenica da ne govori ništa o fizičkom svijetu (uz pretpostavku da se slažemo sa argumentima)?

(ko-autorstvo Bokulić, Kučan)

Oglasi

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost, umjetna inteligencija, Uncategorized, znanost | 4 komentara »

John Searle o problemu odnosa uma i tijela

Posted by Marko Kučan dana 06/10/2010

Teorija o odnosu uma i tijela čiji je autor i predstavnik John Searle zove se biološki naturalizam. Često nije jasno radi li se o reduktivnoj ili nereduktivnoj teoriji, no gotovo sigurno se može reći da je riječ o vrsti materijalističkog emergentizma, tj. koncepciji po kojoj je sve što zaista postoji fizikalne prirode, dok je ono što zovemo „mentalnim“ emergentno svojstvo nekih sistema. Neko svojstvo zovemo emergentnim akko neki sistem posjeduje to svojstvo, ali ga ne možemo identificirati ni kod jednog elementa koji čini taj sistem.

Neka emergentna svojstva se ne mogu deducirati isključivo pomoću promatranja kompozicije elemenata i njihovih odnosa s okolinom, već proizlaze iz kauzalnih interakcija tih elemenata – njih Searle naziva kauzalnim emergentnim svojstvima. Takva svojstva se mogu dalje svrstati u dva tipa; emergentna1 svojstva čija se kauzalna moć može u potpunosti objasniti pomoću kauzalnih interakcija nižih elemenata, te emergentna2 svojstva čija se kauzalna moć ne može objasniti pomoću nižih interakcija. Prema Searleu, svijest je kauzalno emergentno svojstvo čija se kauzalna moć može u potpunosti objasniti pomoću interakcija neurona u mozgu („causally emergent system feature“), dakle emergentno1 svojstvo. Primjer takvog svojstva, iako neizmjerno jednostavnije od svijesti, jest čvrstoća čvrstih tijela (pri čemu niti jedan pojedini atom nije po sebi čvrst) ili tekuće stanje tekućih tijela. Eksplikacija biološkog naturalizma glasi: svijest (mentalno) je svojstvo višega reda (emergentno svojstvo) neurobioloških procesa u mozgu.

Pomutnja oko činjenice je li ova pozicija reduktivna ili ne proizlazi iz različitih shvaćanja pojma redukcije. Searle identificira četiri različita tipa, od kojih su dva ključna za ovu raspravu – ontološka i kauzalna reducibilnost. Ontološka redukcija je najčešći tip redukcije na području znanosti i filozofije; ako se pokaže da je jedna stvar ništa drugo nego neka druga stvar, nad njom je izvršena ontološka redukcija (npr., stolac nije ništa drugo nego skupina molekula). S druge strane, neka je stvar kauzalno reducirana ako se njezina egzistencija i kauzalna moć dade objasniti isključivo pomoću kauzalnih interakcija nekih jednostavnijih stvari. Ostali tipovi redukcija su teorijska (redukcija jedne teorije na drugu) i definicijska (ili logička – redukcijom nekog termina na njegov definiens reducira se i referirajući fenomen).

Povijest znanosti i filozofije pokazuje da kauzalna redukcija najčešće vodi u ontološku redukciju – ako se uspješno kauzalno reducirao neki fenomen, potrebno je samo redefinirati izraz kojim nazivamo reducirani fenomen tako da se on može identificirati sa svojim uzrocima. Searle daje primjer crvene boje, koja se isprva definirala ostenzivno (pokazivanjem primjera) – nešto je „crveno“ ako je crveno pod normalnim uvjetima normalnim promatračima. Ukratko, otkrićem da iskustvo boja nastaje akcijom elektromagnetskog zračenja na receptore, moguće je redefinirati termine za boje u termine o refleksiji svjetla – „crveno“ se može zamijeniti sa „elektromagnetsko zračenje valne duljine od 600 nanometara“, čime subjektivno iskustvo postaje irelevantno za definiciju. Svojstva boja su, u ovom slučaju, prošla kroz kauzalnu, te naposljetku i ontološku redukciju – prvo se boja reducirala na akciju zračenja na receptore, a nakon toga na samo zračenje određene valne duljine.

S obzirom na rečeno, može se formulirati generalno pravilo: u slučaju svojstva koje je emergentno1, automatski slijedi kauzalna redukcija, koja najčešće vodi u ontološku redukciju (kao kod primjera agregatnih stanja tijela). U slučaju svijesti, koje potpada pod zadane parametre ovog generalnog pravila, ipak se ne može izvesti posljednji korak.

Klasični argument koji bi trebao pokazati da svijest nije reducibilna u istom smislu kao što je slučaj kod topline, čvrstoće i sl., posredno se može naći kod Thomasa Nagela („what is it like“ problem), Saula Kripkea i Franka Jacksona (epifenomenalna qualia). Dok se njihovi argumenti tretiraju kao spoznajni, Searle isti argument shvaća ontološki, tj. kao argument koji govori o tome koje karakteristike stvari postoje (nasuprot na koji ih način spoznajemo).

Navodi primjer osjećaja fizičke boli kojeg možemo razdijeliti na, uvjetno rečeno, dva fenomena: određeni neurofiziološki proces koji pak uzrokuje svjesni, subjektivni, osjećaj neugode. Pri pokušaju čiste ontološke redukcije (uspostavljanja tipskog identiteta) u potpunosti se izostavlja subjektivni fenomen, ili bolje rečeno, izostavljaju se esencijalne karakteristike onog što zovemo „bol“. Opis iz tzv. „trećeg lica“ ne može prenijeti subjektivni karakter upravo zato jer se karakteristike „prvog lica“ i „trećeg“ u mnogočemu razlikuju. Kao i kod ovog tumačenja, kod Jacksona i Nagela su jasne epistemološke konzekvence, no antireduktivistička poanta jest u činjenici da se izostavljaju karakteristike koje očito postoje u svijetu, tj. argument se tretira ontološki. Nagela to vodi do dualizma svojstava, a Jacksona do odbacivanja fizikalizma, no za Searla ireducibilnost svijesti u ovom smislu nema takve duboke filozofske implikacije.

Searleov vlastiti prigovor se u većem dijelu odnosi na promatranja obrazaca redukcije: važan aspekt redukcije jest u razdvajanju „onoga što nam se čini“ (appearance) i „onoga što jest“ (reality), kao što se učinilo kod topline (odvajanje iskustva od fizikalnog fenomena). Searleovo je mišljenje da je upravo taj uvjet nemoguće zadovoljiti kad je u pitanju svijest jer ta distinkcija u tom slučaju ne postoji (appearance=reality). Dakle, nepotpunu redukciju je moguće izvesti, no ona nužno izostavlja ono što je najbitnije za svijest (što je jedan od razloga zbog kojih Searle odbacuje većinu suvremenih reduktivnih teorija).

Ako Searleovi argumenti „drže vodu“, svijest ostaje ireducibilni fenomen, no ta činjenica ne predstavlja znanstveni ili filozofski misterij. Pitanje o odnosu uma i tijela je u svojevrsnom smislu pogrešno postavljeno na samom početku, jer počiva na iznimno utjecajnoj tradiciji kategorijalne separacije mentalnog i fizikalnog. Mentalno se, zbog raznih poznatih implikacija te davne separacije, tretira na dva osnovna načina: a) fenomen na ontološkoj razini fizikalnog, odvojen u smislu zasebne supstancije ili zasebnog svojstva (dualizam) ili kao ireducibilni produkt fizikalnog (nereduktivni materijalizam), i b) fenomen koji je, u osnovi, ništa drugo nego neki fizikalni fenomen (fizikalizam, eliminativni materijalizam itd.). Searle smatra da prihvaćanje svijesti kao ireducibilnog fenomena nužno ne vodi u neku vrstu kartezijanizma ako se riješimo ove dihotomije. Drugim riječima, „mentalni život“ jest dio našeg opisa stvarnosti, no kao svojstvo određenih fizikalnih procesa (a ne kao odvojena supstancija ili pak taj fizikalni proces).

Ireducibilnost svijesti stoga nije anomalna pojava u našoj materijalističkoj koncepciji niti vodi do potpune eliminacije „mentalnog“ iz stvarnosti, već predstavlja iznimku zbog odabranog obrasca redukcije koji je u ostalim slučajevima funkcionirao, što problem čini trivijalnim (ne posve trivijalnim, no ipak trivijalnim ako ga usporedimo s onim iz kartezijanskog nasljeđa). Kontrast između reducibilnosti topline ili boje i ireducibilnosti svijesti ne leži u strukturi fizikalne stvarnosti, već u definicijskim praksama. Searle zaključuje da se ne može isključiti mogućnost otkrića nove metode po kojoj bi mogli reducirati svijest, stoga ga se smješta pod okrilje reduktivnih ili nereduktivnih teorija ovisno o tome gdje se povlači redukcijska granica.

Posljedice ove pozicije za moguću budućnost kognitivne znanosti postat će jasnije u sljedećem tekstu kolege Bokulića o Searleovoj kritici komputacijske teorije uma.

Čini mi se da se teško može zaobići Searleovo proširenje “what is it like” argumenta, tj. zasad ne vidim na koji bi se način moglo opravdati izostavljanje karakteristika mentalnih stanja iz cjelokupne slike stvarnosti. Nazire li se gdje “rupa” u Searleovoj priči, i gdje bi počeo reduktivistički protu-argument? Može li se biološki naturalizam ipak svrstati pod reduktivne teorije? Ili Searle ipak nije izbjegao zamke dualizma svojstava?

(ko-autorstvo s kolegom Markom Bokulićem)

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost | Označeno: , , , , , , | 11 komentara »

Odlazak jedne generacije i pogled u budućnost

Posted by Matko Gjurašin dana 04/10/2010

Nedavno sam na blogu Briana Leitera pročitao spisak akademskih filozofa koji uskoro odlaze u mirovinu. Leiter je objavio spisak kao informaciju studentima filozofije koji, imajući u obzir koji se renomirani filozof nalazi na određenom odsjeku, odabiru filozofske odsjeke prema svojoj željenoj specijalizaciji za neku filozofsku podgranu.

Ali to nije razlog zašto sam na ovo htio svratiti pozornost.  Na tom spisku, uočio sam imena kao što su Jerry Fodor, Alasadair MacIntyre, Alvin Plantinga, John Earman i bračni par Paul i Patricia Churchland. Neki od ovih navedenih su iznimno utjecali na suvremenu filozofiju; štoviše, teško je zamisliti kako bi suvremeni filozofski krajolik izgledao bez njihovih doprinosa. Sada, kada ta generacija filozofa odlazi, pitanje je: što možemo očekivati od mlađih, još aktivnih, generacija, čiji rad jednim dijelom izvire iz inovacija danih od te starije generacije? Hoće li nastaviti putem koji su zacrtali njihovi prethodnici, ili će naslijeđene kategorije biti promijenjene ili potpuno odbačene?

Ukratko rečeno: kako će izgledati filozofija za desetak do dvadesetak godina? Kakva je budućnost filozofije? Što možemo od nje očekivati?

Posted in analitička, filozofija | Označeno: , , , , , , | 7 komentara »

 
%d bloggers like this: