Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘psihologijs morala’ Category

Moralnost, evolucija, normativnost i dostojanstvo

Posted by Joško Žanić dana 26/12/2012

U svome tekstu u The New York Review of Books poznati filozof Thomas Nagel recenzira dvije recentne knjige o pitanjima morala imoralnost etike.

Prva knjiga (J. Haidt, The Righteous Mind) bavi se evolucijskim izvorima moralnosti (neki će reći: ne opet!), koje pronalazi u urođenim modulima i grupnoj selekciji. Knjiga postulira šest različitih tipova moralnog stava, koji se manifestiraju putem intuitivnih, pozitivnih ili negativnih, moralnih reakcija, a koje različite kulture kombiniraju kako bi formirale svoju specifičnu verziju moralnosti: briga/ozljeđivanje, sloboda/ugnjetavanje, poštenje/varanje, lojalnost/izdaja, autoritet/subverzija, svetost/oskvrnuće. Prema Nagelu, Haidt tvrdi da (raz)um ima zanemarivu ulogu u formiranju moralnih stavova – većinom onu post festum racionalizacije – dok se bilo koji uspješni moralni sustav mora temeljiti na ovim instinktivnim, intuitivnim, evolucijski oblikovanim stavovima. Također, Haidt prigovara lijevo-liberalnim pozicijama da naglašavaju samo tri od osnovnih moralnih stavova, naime brigu, slobodu i poštenje, dok konzervativci uzimaju u obzir svih šest, dakle i one koji su liberalima i ljevičarima često odbojni: lojalnost, autoritet i svetost. Upravo ove posljednje tri vrijednosti Haidt smatra presudnima za povezivanje ljudi u zajednici i za osjećaj smislenosti života, a njihovo odbacivanje ili zanemarivanje drži pogubnim. Haidt također smatra da strogo racionalističke, univerzalističke etike nemaju mnogo šanse za uspjeh jer se suviše udaljuju od naše evolucijski oblikovane sposobnosti za moralno rasuđivanje.

Nagel prigovara na sljedećoj ključnoj točki: kakvi god bili evolucijski izvori i urođeni oblici funkcioniranja određenih naših sposobnosti (također, kakvo god bilo socio-kulturno uvjetovanje kojem smo izloženi), u etičkoj diskusiji ne možemo eliminirati određena gledišta zato što naizgled nisu u skladu s ovima. Drukčije rečeno, normativno ne slijedi iz deskriptivnog, te se mi možemo zalagati za određena moralna načela nezavisno od empirijskih činjenica o tome kako nešto (navodno) funkcionira u našem umu ili nekoj zajednici/kulturi. Možemo bez kontradikcije zahtijevati univerzalna moralna pravila bez obzira što “prirodni” um većine ljudi nije sklon takvom načinu mišljenja – to možemo uostalom i zato što ljudski prirodni um jest, barem potencijalno, opremljen sposobnostima rezoniranja na tom nivou. (Za izvrsnu analizu – koja sama ne zauzima moralne/vrijednosne stavove – vrijednosnog sustava kao multidimenzionalnog kognitivnog sustava te odnosa istog prema usvajanju normi karakterističnih za pojedinu kulturu, preporučam Jackendoffovu Language, Consciousness, Culture, pogl. 9-11).

Druga knjiga koju Nagel prikazuje (M. Rosen, Dignity) bavi se pojmom dostojanstva. Nadovezujući se na Kanta, Rosen ustoličuje pojam dostojanstva kao ključan moralni pojam, no, za razliku od Kanta, odvaja ga od pojma prava, što Nagel kritizira. Kao potvrdu za tezu da ideja dostojanstva nema veze s ljudskim interesima (dok prava imaju) Rosen navodi normu, prisutnu u svim kulturama, da se tijela mrtvih tretiraju s poštovanjem. No, Rosen je, tvrdeći kako to tretiranje nema “nikakve veze s interesima preminulog ili bilo koga drugog” po svemu sudeći u krivu: podrijetlo te norme ne treba tražiti samo u cilju ne-širenja zaraze i sl., već, recimo, u ekstenziji norme da tijela drugih osoba treba tretirati s poštovanjem, što znači bez nasilja, itd. Dakle, nije točno da tretiranje mrtvih nema veze s interesima “bilo koga drugog”, jer zapravo ima veze s interesima svih. Dobro je poznato da se pogrebi priređuju, ne zapravo zbog umrlih (njima je doista, moglo bi se reći, svejedno), već zbog ostalih (rodbine, prijatelja, itd.), kako bi si mogli slati razne poruke, “make an appearance”, natjecati se na razne načine, itd. Mislim da i zabrana eutanazije ima sličan temelj: strah da nastupa slippery slope. Dakle, mogućnosti su brojne, među njima i one evolucijske, za dublje objašnjenje ideje dostojanstva i njezine primjene. No, da koncept dostojanstva jest ključan potvrđuju i nedavne revolucije u arapskom svijetu, koje su mnogi komentatori okarakterizirali kao “the quest for dignity”. Radi se, mislim o tome, da je osjećaj vlastitog statusa (bolje: konceptualizacija vlastitog statusa i emotivno-motivacijski mehanizmi s time povezani) jedna od ključnih sastavnica samopercepcije te da je unapređenje tog statusa jedan od ključnih motiva u društvenom djelovanju. Takav motiv može pokrenuti pojedince da riskiraju mnogo toga (life and limb, takoreći) kako bi postigli viši status, kao što može pokrenuti i široke slojeve društva na djelovanje kako bi postigli status koji smatraju da im pripada – odn. kako bi odagnali osjećaj poniženja koji proizlazi iz konceptualizacije svoga statusa kao nedostatnog.

Mislim da među ključne ljudske motive pripadaju djelomično kontrarni motivi statusa i konformizma (premda kao “derivativni” motivi, naime oni čije ispunjenje omogućuje zadovoljenje nekih bazičnijih potreba), a među ključne društvene vrijednosti djelomično kontrarne vrijednosti individualizma i solidarnosti. Svaki pojedinac mora naći neki balans između dotičnih motiva, kao što i svako društvo mora pronaći neki balans između dotičnih vrijednosti.

Posted in biologija, etika, evolucija, filozofija, politička filozofija, psihologijs morala | Označeno: , , | 136 komentara »

Kraj nasilja?

Posted by Joško Žanić dana 29/10/2011

Prema tezama poznatoga harvardskog kognitivnog psihologa (ne primarno “evolucijskog psihologa”, kako je nedavno označen u Jutarnjem) Stevena Pinkera, koje iznosi u svojoj novoj knjizi (neke od recenzija: NY Times – pozitivna, The New Yorker – negativna, v. i intervju s Pinkerom), suvremeno doba znatno je manje nasilno od prethodnih epoha. Dostupni podaci ukazuju, prema Pinkeru, na to da je u predcivilizacijsko doba oko 15% ljudi umiralo nasilnom smrću, što je pet puta više od postotka nasilnih smrti (u odnosu na ukupnu populaciju) u dvadesetom stoljeću uzrokovanih ratom, genocidom i ljudski uzrokovanom glađu zajedno. Također, stope umorstva pale su od Srednjeg vijeka naovamo 30 puta. Drugu polovicu dvadesetog stoljeća karakterizira nezapamćen pad u količini ratova i sukoba. Dojam da je svijet vrlo nasilan, a da je posebice dvadeseto stoljeće bilo takvo, proizlazi, prema Pinkeru, iz neadekvatnog uvida u statističke podatke. Drugi svjetski rat  doista je bio vrlo krvav, ali daleko ga nadmašuju pad Rima, mongolska osvajanja i sl.

Pinker navodi brojne uzroke ovog trenda, među njima pojavu države, uspon gradova, širenje pismenosti (koje je dovelo i do širenja “kruga empatije”), trgovinu, demokraciju pa sve do pokreta za ljudska prava u dvadesetom stoljeću. No, čimbenik koji posebno naglašava u svome recentnom kratkom članku u časopisu Nature jest uloga uma. Pinker tvrdi da smo postali pametniji, što se vidi po tome da se rezultati na testovima IQ-a moraju periodički “renormalizirati” kako bi dali prosječan rezultat od 100.  Među uzrocima naše “uvećane pameti” su povećanje trajanja i kvalitete školovanja, širenje aktivnosti manipuliranja simbolima u sfere rada i odmora te postupno prodiranje znanstvenog i analitičnog rezoniranja  u svakodnevni život. Statistički pak podaci pokazuju da su, kako ljudi s jačim sposobnostima rezoniranja, tako i društva s višim obrazovnim i intelektualnim standardima, u prosjeku manje nasilni od manje umnih ljudi i zajednica.

Osim ovih statističkih podataka, Pinker navodi i apstraktne argumente koji ukazuju zašto je vjerojatno da će više uma dovesti do manje nasilja. Kao prvo, racionalno pobijanje kojekakvih predrasuda i zaostalih uvjerenja znatno će umanjiti njihovu snagu kao potencijalnih pokretača nasilja. Nadalje, rezoner je u stanju sagledati svoju situaciju i vjerojatno će doći do zaključka da je, u svrhu očuvanja života i zdravlja, probitačnije izbjegavati nasilne konflikte. Naposljetku, zajednica rezonera vjerojatno će doći do sporazuma koji odgovara svima, a koji smanjuje količinu prihvatljivog nasilja.  

Pinker ukazuje na to, a o tome je i pisao u svojim ranijim knjigama (posebice “How the Mind Works” i “The Blank Slate”), da su ljudi itekako kognitivno-motivativno i fizički osposobljeni za nasilje, te da je mit o potpuno miroljubivim primitivnim zajednicama samo to – mit (pokazalo se da su antropolozi koji su neke takve zajednice proglasili potpuno miroljubivima boravili kod njih točno u vrijeme između periodičkih ratova u koje se one upuštaju:) ; također, u svim se zajednicama pokazalo da su oni pojedinci koji su bili uspješniji u ratu i ubijanju bili poželjniji partnericama, itd.). No, nasilje nije trajna ljudska potreba, poput hrane, seksa ili sna, već je po svoj prilici sredstvo, na čiju se veću ili manju primjenu može utjecati. Presudan utjecaj odigrao je, u moderno i suvremeno doba, prema Pinkeru, um, uvećana sposobnost rezoniranja, kritičkog promišljanja i univerzalizacije.

Moram priznati da sam pomalo ambivalentan prema ovim Pinerovim tezama (barem u obliku u kojem su mi trenutno dostupne). S jedne strane, uvijek je lijepo čuti trijeznu prosudbu koja pobija uobičajenu buku koja dolazi s ljevice, a prema kojoj se upravo nalazimo u apokaliptičnoj situaciji kapitalom porobljenog svijeta, gdje se čeka konačni obračun između sila zla (kapitala) i potlačenog mnoštva koje huči.  A opet, sugestije da je, recimo, Winston Churchill, kad je napisao “I hate Indians. They are a beastly people with a beastly religion” (citira Pinker, Nature 478: 311) na neki način bio gluplji (nije napravio “mental leap” univerzalizacije) od današnjeg prosječnog školarca koji zna da tako nešto ne smije reći (a ni misliti/osjećati), nisu uvjerljive. Ako je itko bio inteligentan, to je valjda bio Churchill, tako da se čini da je današnja sklonost političkoj korektnosti i stanovitoj većoj senzibiliziranosti prema pravima manjina više svojevrsna moda na koju se želi prikopčati svatko kome je stalo da bude “in”, nego što je intelektualni doseg koji ranijim generacijama ne bi bio dostupan. Dakle, sjetiti se da sve ljude treba tretirati prema jednakim načelima nije bilo teško ni u antici, no čini se da su drugi faktori doprinijeli tome da se tako nešto proširi, barem na deklarativnoj razini, na razvijenom Zapadu. Inteligencija i obrazovanost doista stoje u određenoj inverznoj korelaciji sa sklonošću nasilnome ponašanju, ali inteligencija može itekako postati dijaboličkom. Inteligentniji i obrazovaniji ljudi imat će veću šansu da nađu nenasilan modus vivendi s drugim takvim ljudima, nego što će to moći oni manje inteligentni i obrazovani. A opet, inteligentni ljudi bit će skloni upregnuti svoje manje inteligentne sunarodnjake da zlostavljaju treće strane – kritičarka Pinkerove knjige u New Yorkeru prigovara da on uopće ne uzima u obzir primjer kolonijalizma. Ovdje se može dodati da je uređenje poput liberalne demokracije sklono promovirati ne-nasilno razrješavanje konflikta, no to uređenje štiti samo one koji su pokriveni njegovim sustavom pravila, što ne sprečava nasilno ponašanje neke liberalne demokracije “prema van” (mjera protiv toga je jačanje međunarodnih institucija, tj. međunarodnog lib-dem poretka). No, važna činjenica jest i ta da su liberalne demokracije nesklone ratovati s drugim državama uređenima po istome principu.  

Ako su Pinkerovi podaci točni, činjenica je da živimo u mirnijem i sigurnijem svijetu, što osobito vrijedi za stanovnike liberalnih demokracija. Tome je svakako pridonijela konvergencija brojnih uvida i pronalazaka tijekom povijesti, što i jest Pinkerova teza, no postavlja se pitanje relativne važnosti pojedinih čimbenika. Dakle, mnoga pitanja se postavljaju, no važnijim od njihova razrješenja smatram to da Filipović razbije onog tipa sutra navečer!   

Posted in biologija, evolucija, kognitivna znanost, kultura, psihologija, psihologijs morala, znanost | Označeno: , , | 29 komentara »

 
%d bloggers like this: