Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for Svibanj 2013.

Zašto filozofi trebaju pisati (i) na svjetskim jezicima

Posted by Pavel Gregoric dana 16/05/2013

lang[Tekst izlaganja održanog na skupu “Filozofija i hrvatski jezik”, 10. svibnja 2013.  na Institutu za filozofiju u Zagrebu]

Poštovane kolegice i kolege,
Zahvaljujem organizatorima na pozivu, upućenom u listopadu prošle godine (11.10.2012), da sudjelujem u “okruglom stolu/mini simpoziju” pod naslovom Filozofija i hrvatski jezik, s “izlaganjem vezanim za pitanje potrebe i smislenosti bavljenja filozofijom na hrvatskom danas”. Sa zadovoljstvom sam pristao na taj poziv, vjerujući kako će to biti prilika da porazgovaramo o onome što stoji u pozadini pitanja o potrebi i smislenosti bavljenja filozofijom na hrvatskom jeziku, a to je pitanje trebaju li, i u kojoj mjeri, akademski filozofi u Hrvatskoj pisati na stranim jezicima i objavljivati u stranim časopisima i knjigama inozemnih izdavača. To je tema koja je u međuvremenu postala aktualna novim Pravilnikom o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, koji je donesen u veljači (26. 2. 2013.) ove godine i koji je ubrzo popraćen izmjenama i dopunama.

U međuvremenu, “okrugli stol/mini simpozij” – nešto što je po svemu sudeći izgledalo kao da će biti stručni skup – prerastao je u znanstveni skup. Je li svejedno, bar za nas filozofe, je li skup stručni ili znanstveni? Što neki filozofski skup zapravo čini znanstvenim skupom?

I.

Krenimo od činjenice da je filozofija jedno polje u području humanističkih znanosti. Tako to utvrđuje važeći Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama.

Kao što je poznato, pojam “znanosti”, koji kod nas uključuje polja humanistike, ne odgovara pojmu “science” na engleskom jeziku. U engleskom pojam “science” ograničen je na područje prirodnih i biomedicinskih znanosti, s time da se on uz nužnu kvalifikaciju proteže i na društvene znanosti, pa se tako govori o “social sciences”. Ali ono što mi nazivamo humanističkim znanostima na engleskom se ne naziva “human sciences” (– “human sciences” su različiti vidovi antropologije) nego se naziva “humanities”, humanistika. Razlozi takvoj pojmovnoj mreži u engleskom jeziku su povijesni, a u srži leži zamisao da “science” može biti samo nešto što se dade precizno utvrditi – najčešće kroz kvantifikaciju – i potom provjeriti. Toga nema u “humanities”, bar ne u pravilu, pa se onda o njima ne govori kao o “sciences”.

Iako, dakle, “humanities” nisu “science”, one nisu ni “arts”, nego nešto između. Dopustite pokušaj generalizacije: “humanities” su tradicijom uspostavljena polja ljudskog znanja sa svojim (i) specijalnostima (u nas su te specijalnosti kodificirane kao “grane” pojedinih polja), (ii) istraživačkim programima, (iii) karakterističnim diskurzima, metodama i rezultatima, sa svojim (iv) zajednicama praktikanata koji svoje rezultate podastiru i nove metode priopćuju putem časopisa i skupova koji tipično funkcioniraju po principu recenzije (peer–review), te sa svojim (v) sveučilišnim odjelima na kojima se izvode studijski programi s prepoznatljivim kurikulumima kroz koje se relevantne činjenice, vještine, rezultati i metode prenose.

Iako se disciplina koja zadovoljava te uvjete na engleskom još uvijek ne može nazvati “science” – jer “science” mora ispuniti još neke uvjete, kao što sam spomenuo – ona se ipak može na njemačkom nazvati “Wissenschaft” i na hrvatskom nazvati “znanost”. Dakle, kada upotrebljavamo pojam “znanost” na način da on obuhvaća i humanističke discipline, pretpostavljamo da postoji skup zajedničkih nazivnika za svih sedam područja znanosti navedenih u našem Pravilniku. Naveo sam 5 elemenata tog skupa: (i) specijalnosti, (ii) istraživački programi, (iii) karakteristični diskurzi, metode i rezultati, (iv) zajednice praktikanata koji svoje rezultate iznose putem časopisa i skupova, (v) sveučilišni odjeli na kojima se izvode predmetni studijski programi.

Filozofija nedvojbeno jest polje humanističke znanosti, između ostaloga zbog toga što postoje specijalnosti unutar filozofije, što postoje istraživački programi iz filozofije i što postoji zajednica djelatnih filozofa koji svoje rezultate podastiru i nove metode predlažu putem časopisa i skupova. Izdvajam ova tri elementa zbog njihove unutrašnje povezanosti. Specijalnosti postoje zbog toga što se korpusi tradiranih znanja, osobito u proteklih 50 godina, jako povećali; ti korpusi su se povećali zbog povećanja broja djelatnih filozofa, istraživačkih programa, specijaliziranih časopisa i skupova. Taj trend specijalizacije dodatno je kataliziran u posljednjih 15–tak godina dostupnošću informacija i akademskih sadržaja u elektroničkom formatu, ali isto tako i povećanjem ukupnih resursa za mobilnost i međunarodnu suradnju.

Sada se nazire odgovor na pitanje što neki filozofski skup čini znanstvenim skupom: čini ga to što se na njemu izlažu novi rezultati istraživanja, kojima se pretendira povećati korpus znanja u dotičnom polju. Hoće li ti novi rezultati istraživanja doista povećati korpus znanja u dotičnom polju ili ne, ovisi o prosudbi stručnjaka, odnosno o recenzijskom postupku  kojim specijalisti stručno i nepristrano procijenjuju zaslužuju li ti novi rezultati uopće pažnju publike na skupu, te kasnije zaslužuju li ti rezultati diseminaciju putem zbornika sa skupa.

Dakle, odgovor na postalvjeno pitanje glasi: neki filozofski skup znanstvenim čini (i) novina rezultata istraživanja i (ii) recenzijski postupak kojim je procijenjeno da su rezultati istraživanja vrijedni iznošenja na skupu.

Meni nije poznato jesu li organizatori proveli recenzijski postupak prijavljenih sažetaka, ali da sam ja bio renzent prispjelih naslova i sažetaka, budite sigurni da ovo moje izlaganje ne biste slušali. Naime, iz sažetka je jasno da neću iznijeti nikakve nove rezultate svojih istraživanja, nego iznosim svoja razmišljanja o konkretnom pitanju koje se tiče naše svakodnevne prakse.

Molim da ovo shvatite kao ispriku što moje stručno izlaganje slušate na ovom “znanstvenom” skupu.

II.

 Svrha svega što sam do sada rekao nije tek isprika, a još manje je kritika organizatorima za iznenadnu preinaku stručnog u znanstveni skup, nego je povod za nekoliko argumenata u prilog tvrdnji da djelatni filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati (i) na svjetskim jezicima.

Dopustite, samo dvije uzgredne opaske. Kažem “i” na svjetskim jezicima jer mi se čini samoevidentnim da djelatni filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati na svom materinjem jeziku. Vrlo kratko, bez studija, prijevoda, komentara, udžbenika, leksikona i ostale građe na hrvatskom jeziku ne možemo ispuniti našu temeljnu društvenu i kulturnu zadaću za koju smo plaćeni iz državnog proračuna. Možemo li pak ispuniti znanstvenu zadaću isključivo pisanjem na hrvatskom jeziku, u to već nisam siguran.

Drugo, neću ulaziti u to što su i koji su to “svjetski jezici”, ali zaisgurno tu možemo ubrojiti engleski, njemački, francuski, španjolski, talijanski, ruski i arapski. [World’s most widely spoken languages]

Sad bih iznio svoja četiri argumenta.

(1) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima kako bi bili u prilici rezultate svojih istraživanja podijeliti sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom.

Ali zašto bi oni to činili? Filozofe u Hrvatskoj plaćaju porezni obveznici Republike Hrvatske, pa zašto bi onda filozofi morali svoje rezultate dijeliti s ikime izvan svoje domovine? Postoji više razloga.

Prvo, ako imamo što za reći – a vjerujem da većina nas ima – onda bismo to trebali reći što široj znanstvenoj i stručnoj zajednici, a to ne možemo učiniti ukoliko ne pišemo na svjetskim jezicima. Također, budući da je znanstvena djelatnost u bitnome kolektivno pregnuće, od šire znanstvene i stručne zajednice možda ćemo dobiti povratnu informaciju i doći u priliku proširiti, produbiti, modificirati svoje teze, povezati ih na nove načine i s drugim sadržajima.

Drugo, imamo prilično bogatu filozofsku baštinu koja bi mogla biti zanimljiva široj znanstvenoj i stručnoj zajednici. Ne samo zato što bismo time približili domaću baštinu i svoju domovinu široj zajednici, nego i zato što bismo od šire zajednice dobili povratne informacije iz kojih bismo mogli naučiti o svojoj vlastitoj baštini nove i neslućene stvari.

Treće, ukoliko svoje rezultate ne dijelimo sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, umanjujemo si izglede za dodatna sredstva financiranja istraživanja, za uključivanje u zanimljive međunarodne istraživačke projekte i za angažiranje mlađih kolega. Ovdje ponajprije mislim na europske fondove koji funkcioniraju po kompetitivnim načelima, gdje je bitno jeste li, što ste i koliko ste toga podijelili sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, te s kakvim odjekom. Na žalost, ta kompetitivna načela neće se ubrzo promijeniti. Dapače, postat će sve oštrija, dok ćemo istovremeno, kao članica Europske unije, iz godine u godinu izdvajati sve više sredstva u zajednički europski budžet za znanost i istraživanje. Ako ta sredstva nećemo moći povući natrag u zemlju, de facto ćemo financirati istraživače iz Njemačke, Švedske, Italije, Mađarske, Slovenije, Češke, Slovačke i ostalih europskih zemalja koje zasad pokazuju bolje rezultate u tom natjecanju.

Četvrto, ukoliko svoje rezultate ne pokušavamo dijeliti sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, nemamo nikakve pokazatelje uspješnosti mimo onih koji se temelje na rezultatima i procjenama onih koji nas poznaju. Vjerujem da svi znamo o čemu se radi, ali ipak ću to formulirati. U malim jezičnim odnosno akademskim i (još uže) disciplinarnim zajednicama, osobito kada su ispolarizirane kao što je zajednica hrvatskih filozofa, iznimno je teško osigurati stručnu i nepristranu recenziju rukopisa i prijedloga projekata, a još teže osigurati nepristranu evaluaciju nečijega opusa u svrhu izbora u zvanje i na radno mjesto.

Na današnji dan, u Upisniku znanstvenika pri MZOS–u evidentirano je 111 filozofa (103 aktivna i 8 u mirovini). Među tih 111 filozofa ne mogu se naći specijalisti za sve grane i teme, a i za one grane i teme za koje se mogu naći specijalisti, oni će po svoj prilici znati sve osobe u zemlji koji se bave tom granom i tom temom, odnosno moći će prepoznati autora rukopisa čak i ako je rukopis učinjen potpuno anonimnim.

Naravno, moguće je recenzente tražiti i među kolegama iz iz srodnih polja, kolegama iz regije i sl., međutim isti problem ostaje – teško je osigurati stručnu i nepristranu recenziju, što znači da postoji značajna vjerojatnost da se odluke o objavljivanju radova i odobravanju projekata neće temeljiti na akademskim zaslugama, već na socijalnim faktorima.

Što se pak izvještaja za izbore u zvanja tiče, ako veći dio opusa nije na svjetskim jezicima, teško će biti izvediva praksa iz razvijenih zemalja gdje sveučilišni odjeli i instituti imenuju vodeće specijaliste za predmetno područje, i to redovito s drugih institutcija, da im odaberu najboljeg kandidata za pojedino mjesto.

To me dovodi do drugog argumenta:

(2) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima kako bi bili u prilici svoje radove podvrgnuti stručnoj i nepristranoj procjeni.

U širim znanstvenim zajednicama, koje govore nekim svjetskim jezikom, lako je naći stručne i nepristrane recenzente za sve grane i teme. A to je važno iz dva razloga.

Intrinzični razlog je što će stručni i nepristrani recenzenti davati temeljite opaske, naputke i savjete kako da se rukopisi učine još boljima, tako da će autor moći naučiti i učiniti svoj tekst još boljim. (Ova činjenice dovodi do jedne nezgodne pojave, osobito u humansitičim znanostima, a to je da autori šalju polu–provarene tekstove u dobre časopise upravo kako bi kroz kvalitetne recenzije dobili naputke u kojem smjeru dalje da razviju svoja istraživanja, što je na neki način zloporaba institucije recenzijskog postupka.)

Ekstrinzični razlog je taj što će postojati neki pokazatelj uspješnosti koji ne ovisi o lokalnim prilikama i odnosu unutar naše male zajednice koja broji 111 članova.

Mislim da je taj pokazatelj uspješnosti važan jer kolege čiji radovi redovito ili bar povremeno zadovoljavaju strogu inozemnu recenziju očito prate literaturu, temeljito istražuju i daju si truda da svoje uvide izlože na način koji bi bio prihvatljiv širokom krugu specijalista u tom polju ili grani. Takvi će kolege biti u prilici prenijeti nove spoznaje mlađima, naučiti ih kako se radi istraživanje i objavljuje, bit će u prilici uključiti se u rasprave, a možda i pridružiti se međunarodnim istraživačkim grupama koje raspolažu značajnijim resursima od kojih bi koristi onda mogli imati i drugi kolege iz Hrvatske, osobito mlađi.

Moji treći argument je sljedeći.

(3) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima i objavljivati u inozemstvu jer to potiče praćenje međunarodnih tokova u struci, omogućuje aktivno uključivanje u njih, a možda u iznimnim slučajevima i generiranje novih tokova u struci.

To nije važno samo zbog toga što uključenost u međunarodne tokove u struci otvara put novim spoznajama i raznim resursima, nego i zbog toga što se onda ti tokovi prenose u nastavu i u istraživanja na nacionalnoj razini, uključujući istraživanja domaće filozofske baštine.

Naime, uvjeren sam da kolege koji su uključeni u međunarodne tokove svoje spoznaje i metode mogu prenijeti – i faktički prenose – u svoju nastavnu i istraživačku aktivnost na hrvatskom jeziku, čime doprinose živosti i svježini tih aktivnosti na hrvatskom jeziku.

Ne želim sugerirati da je uključenost u međunarodne tokove jedini izvor živosti i svježine nastavne i istraživačke aktivnosti na hrvatskom jeziku, ali zasigurno jest jedan od izvora “svježega zraka”.

Dakle, pomalo paradoksalno, mislim da nam je pisanje na svjetskim jezicima i objavljivanje u inozemstvu korisno, makar posredno, i za pisanje na hrvatskom jeziku i objavljivanje u domaćim časopisima i knjigama. Time uvodimo nove teme u filozofiju na hrvatskom, dajemo nove perspektive na stare teme i na bogatu nacionalnu baštinu, lagano podižemo profesionalne standarde.

To me dovodi do četvrtog i posljednjeg argumenta, možda još paradoksalnijeg:

(4) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima jer to pomaže mišljenju i kvaliteti radova.

Za ovu prigodu iznijet ću samo jednu skromnu anegdotalnu potporu. Na početku svog doktorskog studija u Oxfordu požalio sam se svom mentoru, prof. Michaelu Fredeu, inače Nijemcu koji nikada nije izgubio uočljiv njemački naglasak kad je govorio engleski. Požalio sam se da mi je teško pisati na engleskom. On mi je rekao da se i on tako osjećao prije trideset godina, ali da moram pisati na engleskom jer me to “prisiljava da svoje misli maksimalno razbistrim i logički strukturiram”. Tamo gdje nas pisanje materinjim jezika baca u klopku zakrivanja nejasnoća i konfuzija, tamo nas pisanje stranim jezikom prisiljava na bistrenje i strukturiranost.

III.

Sve što sam do sada rekao podrazumijeva određeno poimanje filozofije i filozofske aktivnosti s kojim se vjerojatno neki od vas neće složiti.

No poimanje kojim operiram u cijelosti opravdava uvrštavanje filozofije među polja humanističkog područja znanosti, a ne u područje umjetnosti, ili pak izvan – ili možda iznad – svih znanstvenih i umjetničkih područja.

Poimanje kojim operiram opravdano je praksom, i međunarodnom i domaćom, jer postoje sveučilišni studijski programi iz filozofije, instituti posvećeni istraživanjima u raznim filozofskim specijalnostima, filozofi koji se biraju u zvanja i na radna mjesta ovisno o svojim rezultatima, ponajprije objavljenim radovima i njihovu utjecaju.

Nietzsche u Onkraj dobra i zla (§211) zahtijeva da se ne brkaju “znanstveni radnici filozofije” (die wissenschaftlichen Arbeiter der Philosophie) s filozofima. Dužnost prvih je da “sve ono što je do sada dogodilo i cijenilo učine preglednim, razgovjetnim i opipljivim (…) ”, dok potonji spoznavanjem stvaraju vrijednosti. Njihovo spoznajno stvaranje je zakonodavno, a ono što spoznaju u budućnosti će postati istina.

Sve što sam ranije govorio, govorio sam o filozofiji kao predmetu Nietzscheovih “znanstvenih radnika filozofije”. Nietzscheovi “pravi filozofi” su iznad toga. Oni se ne moraju – štoviše, ne smiju! – podvrgavati diktatu specijalizacije, procjeni recenzenata, uzusima zajednice znanstvenih radnika filozofije, scijentometrijskim pokazateljima uspješnosti i tome sličnom.

Ali postoji jedan problem koji Nietzsche jasno vidi. “Ima li danas takvih filozofa,” pita on. Koji su to “die wirklichen Philosophen” među nama? I kako bismo to mogli znati?

Dokle god to ne znamo, trebali bismo se ponašati kao odgovorni znanstveni radnici filozofije, opravdavajući bar taj svoj status – jedni pred drugima i pred poreznim obveznicima koji nas financiraju. Ponašati se kao da smo svi “die wirklichen Philosophen” – slobodni da svatko sam procjenjuje vlastitu vrijednost – bilo bi preuzetno i neodgovorno.

Oglasi

Posted in filozofija, znanost | 7 komentara »

 
%d bloggers like this: