Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for Svibanj 2011.

Um, mozak, svijest, kognitivno nesvjesno

Posted by Joško Žanić dana 30/05/2011

Na ovom blogu nije se još mnogo raspravljalo o odnosu među fenomenima iz naslova. Htio bih ovdje iznijeti neke svoje misli o tome, inspirirane nedavno preporučenom knjigom (kad kažem “inspirirane”, mislim to u negativnom smislu, naime radi se o inspiraciji na neslaganje). Dotične misli nisu u svakom pogledu dopečene, pa se nadam da će kroz raspravu proći dodatnu termičku obradu. Evo ih:

I. Kad se bavimo fenomenima iz naslova, uvijek ustvari istražujemo i opisujemo mozak, ali na različitim nivoima, s različitim pojmovnim aparatima (terminologijama) i ciljevima. Radi se o sljedećim nivoima:
1. Možemo opisivati mozak kao biološki entitet: the wet stuff.
2. Možemo opisivati kognitivno nesvjesno, kao skup struktura i procesa koje omogućuju govor, mišljenje, odlučivanje, ponašanje, itd. Te strukture i procesi instancirani su u mozgu, ali ne možemo govor o njima naprosto zamijeniti govorom o mozgu, zbog a) višestruke ostvarljivosti tih struktura i procesa na razini mozga (ostvaruju se potencijalno različito kod različitih ljudi, a postoji i mogućnost ostvarenja na neorganskom “hardwareu”, npr. silikonskom), te b) zbog toga što te strukture i procesi čine funkcionalna jedinstva, koja nisu nužno i organska jedinstva.  Također, ne možemo kognitivno nesvjesno naprosto eliminirati u korist svijesti, jer veći dio rečenih struktura i procesa nije dostupan introspekciji. Ovdje se može dodati da je kognitivno nesvjesno “slijepa pjega” velikog dijela suvremene filozofije uma, koja ne uviđa potrebu za tom razinom opisa, već govori samo o mozgu i svijesti.
3. Možemo opisivati svijest, kao one aspekte kognitivnog nesvjesnog dostupne introspekciji. Među karakteristikama svijesti nalazimo dva svojstva koja ni mozak kao takav ni kogn. nesvjesno ne dijele: a) mi možemo biti nečega svjesni u većem ili manjem stupnju, potpuno jasno ili samo “maglovito” (ni mozak ni kogn. nesvjesno nisu na taj način “stupnjeviti”); b) na razini svijesti postoje razlike u fokusu: na nešto smo usmjereni a nešto drugo, potencijalno svjesno, trenutno smo “izgubili iz vida” (ni mozak ni kogn. nesvjesno ne poznaju razlike u fokusu). Svijest i kognitivno nesvjesno zajedno čine um, premda je um moguć i bez svijesti.

II. Distinkcija među trima navedenim razinama jest metodološka, radi se o razinama opisa i opisivačkim svrhama. Dojam da se radi o distinkciji jačoj od metodološke proizlazi, rekao bih, iz različite epistemičke situacije u kojoj se nalazimo s obzirom na navedene fenomene/aspekte. Svijest, naime, sadržaj svijesti, jest ono što je neposredno introspekcijski dostupno. Ni mozak ni kogn. nesvjesno nisu na taj način dostupni. To posljednje dvoje razlikuje pak opservacijska dostupnost: mozak jest na taj način dostupan, a kogn. nesvjesno ne. Budući da nije niti introspekcijski niti opservacijski dostupno (već se o njemu mora posredno zaključivati, na temelju podataka iz svijesti, mozga te verbalnog i neverbalnog ponašanja), kognitivno nesvjesno najteže je “uhvatljiv” od spomenutih fenomena.

III. Pitanje reducibilnosti: svijest i kognitivno nesvjesno trivijalno su reducibilni na mozak, jer to i jesu aspekti mozga, mozak pod određenim vidom (ili nekako “lebde” nad njime?). Ovdje se radi o ontološkoj reducibilnosti. Naravno, svijest i kogn. nesvjesno nisu metodološki reducibilni na mozak (nije moguće govor o njima zamijeniti govorom o mozgu, barem na sadašnjem stupnju znanosti, zbog razloga već navedenih), niti su iskustveno reducibilni na mozak (mi imamo introspektivno iskustvo svijesti, ne mozga kao takvog). Ako se pak tvrdi da subjektivno iskustvo neposrednog svjesnog doživljaja (“what it is like”) znanost nikako ne može “zahvatiti”, može se odgovoriti na sljedeći način: 1.mi mnogo toga relevantnog i provjerljivog možemo reći o svijesti (recimo da poznaje stupanj i fokus); 2.  no, ne možemo očekivati da će teorija koja objašnjava ove ili one aspekte našeg mentalnog funkcioniranja, pa tako i svijesti, istovremeno rekreirati iskustvo tih aspekata kako se nadaje u svijesti – ta teorija angažira neke druge naše kapacitete, ne one neposrednog doživljaja. Pitanje o “what it is like” stoji pred ovom dilemom: ili je znanstveno odgovorljivo (putem raznim tipova podataka, analogija, itd.), ili pak, već unaprijed tvrdeći o sebi da ne može imati znanstvenoga odgovora, eliminira sebe iz sfere relevantnih pitanja.

Posted in filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 48 komentara »

 
%d bloggers like this: