Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Zagreb Applied Ethics Conference 2013

Posted by Pavel Gregoric dana 10/06/2013

U organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Udruge za promicanje filozofije od 12. do 14. lipnja 2013. na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj održat će se druga po redu međunarodna filozofska konferencija Zagreb Applied Ethics Conference. Izlaganja na konferenciji obradit će niz tema suvremene primijenjene etike od pojedinačnih studija slučajeva do općenitijih metodoloških i konceptualnih pitanja. Jedan od osnovnih ciljeva konferencije jest promicanje racionalnog i kritičkog pristupa primijenjenoj etici koji se odlikuje konceptualnom strogošću, ispravnošću argumentacije i znanstvenom preciznošću.

Plenarna izlaganja na konferenciji održat će ugledni svjetski stručnjaci za primijenjenu etiku: John Harris (Sveučilište Manchester), Ingmar Persson (Sveučilište Göteborg) i Lukas Meyer (Sveučilište u Grazu). Na konferenciji će nastupiti ukupno 26 izlagača iz 16 različitih zemalja.

Knjiga sažetaka

plakat_za_web

Posted in etika, filozofija, znanost | Leave a Comment »

Zašto filozofi trebaju pisati (i) na svjetskim jezicima

Posted by Pavel Gregoric dana 16/05/2013

lang[Tekst izlaganja održanog na skupu “Filozofija i hrvatski jezik”, 10. svibnja 2013.  na Institutu za filozofiju u Zagrebu]

Poštovane kolegice i kolege,
Zahvaljujem organizatorima na pozivu, upućenom u listopadu prošle godine (11.10.2012), da sudjelujem u “okruglom stolu/mini simpoziju” pod naslovom Filozofija i hrvatski jezik, s “izlaganjem vezanim za pitanje potrebe i smislenosti bavljenja filozofijom na hrvatskom danas”. Sa zadovoljstvom sam pristao na taj poziv, vjerujući kako će to biti prilika da porazgovaramo o onome što stoji u pozadini pitanja o potrebi i smislenosti bavljenja filozofijom na hrvatskom jeziku, a to je pitanje trebaju li, i u kojoj mjeri, akademski filozofi u Hrvatskoj pisati na stranim jezicima i objavljivati u stranim časopisima i knjigama inozemnih izdavača. To je tema koja je u međuvremenu postala aktualna novim Pravilnikom o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, koji je donesen u veljači (26. 2. 2013.) ove godine i koji je ubrzo popraćen izmjenama i dopunama.

U međuvremenu, “okrugli stol/mini simpozij” – nešto što je po svemu sudeći izgledalo kao da će biti stručni skup – prerastao je u znanstveni skup. Je li svejedno, bar za nas filozofe, je li skup stručni ili znanstveni? Što neki filozofski skup zapravo čini znanstvenim skupom?

I.

Krenimo od činjenice da je filozofija jedno polje u području humanističkih znanosti. Tako to utvrđuje važeći Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama.

Kao što je poznato, pojam “znanosti”, koji kod nas uključuje polja humanistike, ne odgovara pojmu “science” na engleskom jeziku. U engleskom pojam “science” ograničen je na područje prirodnih i biomedicinskih znanosti, s time da se on uz nužnu kvalifikaciju proteže i na društvene znanosti, pa se tako govori o “social sciences”. Ali ono što mi nazivamo humanističkim znanostima na engleskom se ne naziva “human sciences” (– “human sciences” su različiti vidovi antropologije) nego se naziva “humanities”, humanistika. Razlozi takvoj pojmovnoj mreži u engleskom jeziku su povijesni, a u srži leži zamisao da “science” može biti samo nešto što se dade precizno utvrditi – najčešće kroz kvantifikaciju – i potom provjeriti. Toga nema u “humanities”, bar ne u pravilu, pa se onda o njima ne govori kao o “sciences”.

Iako, dakle, “humanities” nisu “science”, one nisu ni “arts”, nego nešto između. Dopustite pokušaj generalizacije: “humanities” su tradicijom uspostavljena polja ljudskog znanja sa svojim (i) specijalnostima (u nas su te specijalnosti kodificirane kao “grane” pojedinih polja), (ii) istraživačkim programima, (iii) karakterističnim diskurzima, metodama i rezultatima, sa svojim (iv) zajednicama praktikanata koji svoje rezultate podastiru i nove metode priopćuju putem časopisa i skupova koji tipično funkcioniraju po principu recenzije (peer–review), te sa svojim (v) sveučilišnim odjelima na kojima se izvode studijski programi s prepoznatljivim kurikulumima kroz koje se relevantne činjenice, vještine, rezultati i metode prenose.

Iako se disciplina koja zadovoljava te uvjete na engleskom još uvijek ne može nazvati “science” – jer “science” mora ispuniti još neke uvjete, kao što sam spomenuo – ona se ipak može na njemačkom nazvati “Wissenschaft” i na hrvatskom nazvati “znanost”. Dakle, kada upotrebljavamo pojam “znanost” na način da on obuhvaća i humanističke discipline, pretpostavljamo da postoji skup zajedničkih nazivnika za svih sedam područja znanosti navedenih u našem Pravilniku. Naveo sam 5 elemenata tog skupa: (i) specijalnosti, (ii) istraživački programi, (iii) karakteristični diskurzi, metode i rezultati, (iv) zajednice praktikanata koji svoje rezultate iznose putem časopisa i skupova, (v) sveučilišni odjeli na kojima se izvode predmetni studijski programi.

Filozofija nedvojbeno jest polje humanističke znanosti, između ostaloga zbog toga što postoje specijalnosti unutar filozofije, što postoje istraživački programi iz filozofije i što postoji zajednica djelatnih filozofa koji svoje rezultate podastiru i nove metode predlažu putem časopisa i skupova. Izdvajam ova tri elementa zbog njihove unutrašnje povezanosti. Specijalnosti postoje zbog toga što se korpusi tradiranih znanja, osobito u proteklih 50 godina, jako povećali; ti korpusi su se povećali zbog povećanja broja djelatnih filozofa, istraživačkih programa, specijaliziranih časopisa i skupova. Taj trend specijalizacije dodatno je kataliziran u posljednjih 15–tak godina dostupnošću informacija i akademskih sadržaja u elektroničkom formatu, ali isto tako i povećanjem ukupnih resursa za mobilnost i međunarodnu suradnju.

Sada se nazire odgovor na pitanje što neki filozofski skup čini znanstvenim skupom: čini ga to što se na njemu izlažu novi rezultati istraživanja, kojima se pretendira povećati korpus znanja u dotičnom polju. Hoće li ti novi rezultati istraživanja doista povećati korpus znanja u dotičnom polju ili ne, ovisi o prosudbi stručnjaka, odnosno o recenzijskom postupku  kojim specijalisti stručno i nepristrano procijenjuju zaslužuju li ti novi rezultati uopće pažnju publike na skupu, te kasnije zaslužuju li ti rezultati diseminaciju putem zbornika sa skupa.

Dakle, odgovor na postalvjeno pitanje glasi: neki filozofski skup znanstvenim čini (i) novina rezultata istraživanja i (ii) recenzijski postupak kojim je procijenjeno da su rezultati istraživanja vrijedni iznošenja na skupu.

Meni nije poznato jesu li organizatori proveli recenzijski postupak prijavljenih sažetaka, ali da sam ja bio renzent prispjelih naslova i sažetaka, budite sigurni da ovo moje izlaganje ne biste slušali. Naime, iz sažetka je jasno da neću iznijeti nikakve nove rezultate svojih istraživanja, nego iznosim svoja razmišljanja o konkretnom pitanju koje se tiče naše svakodnevne prakse.

Molim da ovo shvatite kao ispriku što moje stručno izlaganje slušate na ovom “znanstvenom” skupu.

II.

 Svrha svega što sam do sada rekao nije tek isprika, a još manje je kritika organizatorima za iznenadnu preinaku stručnog u znanstveni skup, nego je povod za nekoliko argumenata u prilog tvrdnji da djelatni filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati (i) na svjetskim jezicima.

Dopustite, samo dvije uzgredne opaske. Kažem “i” na svjetskim jezicima jer mi se čini samoevidentnim da djelatni filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati na svom materinjem jeziku. Vrlo kratko, bez studija, prijevoda, komentara, udžbenika, leksikona i ostale građe na hrvatskom jeziku ne možemo ispuniti našu temeljnu društvenu i kulturnu zadaću za koju smo plaćeni iz državnog proračuna. Možemo li pak ispuniti znanstvenu zadaću isključivo pisanjem na hrvatskom jeziku, u to već nisam siguran.

Drugo, neću ulaziti u to što su i koji su to “svjetski jezici”, ali zaisgurno tu možemo ubrojiti engleski, njemački, francuski, španjolski, talijanski, ruski i arapski. [World’s most widely spoken languages]

Sad bih iznio svoja četiri argumenta.

(1) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima kako bi bili u prilici rezultate svojih istraživanja podijeliti sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom.

Ali zašto bi oni to činili? Filozofe u Hrvatskoj plaćaju porezni obveznici Republike Hrvatske, pa zašto bi onda filozofi morali svoje rezultate dijeliti s ikime izvan svoje domovine? Postoji više razloga.

Prvo, ako imamo što za reći – a vjerujem da većina nas ima – onda bismo to trebali reći što široj znanstvenoj i stručnoj zajednici, a to ne možemo učiniti ukoliko ne pišemo na svjetskim jezicima. Također, budući da je znanstvena djelatnost u bitnome kolektivno pregnuće, od šire znanstvene i stručne zajednice možda ćemo dobiti povratnu informaciju i doći u priliku proširiti, produbiti, modificirati svoje teze, povezati ih na nove načine i s drugim sadržajima.

Drugo, imamo prilično bogatu filozofsku baštinu koja bi mogla biti zanimljiva široj znanstvenoj i stručnoj zajednici. Ne samo zato što bismo time približili domaću baštinu i svoju domovinu široj zajednici, nego i zato što bismo od šire zajednice dobili povratne informacije iz kojih bismo mogli naučiti o svojoj vlastitoj baštini nove i neslućene stvari.

Treće, ukoliko svoje rezultate ne dijelimo sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, umanjujemo si izglede za dodatna sredstva financiranja istraživanja, za uključivanje u zanimljive međunarodne istraživačke projekte i za angažiranje mlađih kolega. Ovdje ponajprije mislim na europske fondove koji funkcioniraju po kompetitivnim načelima, gdje je bitno jeste li, što ste i koliko ste toga podijelili sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, te s kakvim odjekom. Na žalost, ta kompetitivna načela neće se ubrzo promijeniti. Dapače, postat će sve oštrija, dok ćemo istovremeno, kao članica Europske unije, iz godine u godinu izdvajati sve više sredstva u zajednički europski budžet za znanost i istraživanje. Ako ta sredstva nećemo moći povući natrag u zemlju, de facto ćemo financirati istraživače iz Njemačke, Švedske, Italije, Mađarske, Slovenije, Češke, Slovačke i ostalih europskih zemalja koje zasad pokazuju bolje rezultate u tom natjecanju.

Četvrto, ukoliko svoje rezultate ne pokušavamo dijeliti sa širom znanstvenom i stručnom zajednicom, nemamo nikakve pokazatelje uspješnosti mimo onih koji se temelje na rezultatima i procjenama onih koji nas poznaju. Vjerujem da svi znamo o čemu se radi, ali ipak ću to formulirati. U malim jezičnim odnosno akademskim i (još uže) disciplinarnim zajednicama, osobito kada su ispolarizirane kao što je zajednica hrvatskih filozofa, iznimno je teško osigurati stručnu i nepristranu recenziju rukopisa i prijedloga projekata, a još teže osigurati nepristranu evaluaciju nečijega opusa u svrhu izbora u zvanje i na radno mjesto.

Na današnji dan, u Upisniku znanstvenika pri MZOS–u evidentirano je 111 filozofa (103 aktivna i 8 u mirovini). Među tih 111 filozofa ne mogu se naći specijalisti za sve grane i teme, a i za one grane i teme za koje se mogu naći specijalisti, oni će po svoj prilici znati sve osobe u zemlji koji se bave tom granom i tom temom, odnosno moći će prepoznati autora rukopisa čak i ako je rukopis učinjen potpuno anonimnim.

Naravno, moguće je recenzente tražiti i među kolegama iz iz srodnih polja, kolegama iz regije i sl., međutim isti problem ostaje – teško je osigurati stručnu i nepristranu recenziju, što znači da postoji značajna vjerojatnost da se odluke o objavljivanju radova i odobravanju projekata neće temeljiti na akademskim zaslugama, već na socijalnim faktorima.

Što se pak izvještaja za izbore u zvanja tiče, ako veći dio opusa nije na svjetskim jezicima, teško će biti izvediva praksa iz razvijenih zemalja gdje sveučilišni odjeli i instituti imenuju vodeće specijaliste za predmetno područje, i to redovito s drugih institutcija, da im odaberu najboljeg kandidata za pojedino mjesto.

To me dovodi do drugog argumenta:

(2) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima kako bi bili u prilici svoje radove podvrgnuti stručnoj i nepristranoj procjeni.

U širim znanstvenim zajednicama, koje govore nekim svjetskim jezikom, lako je naći stručne i nepristrane recenzente za sve grane i teme. A to je važno iz dva razloga.

Intrinzični razlog je što će stručni i nepristrani recenzenti davati temeljite opaske, naputke i savjete kako da se rukopisi učine još boljima, tako da će autor moći naučiti i učiniti svoj tekst još boljim. (Ova činjenice dovodi do jedne nezgodne pojave, osobito u humansitičim znanostima, a to je da autori šalju polu–provarene tekstove u dobre časopise upravo kako bi kroz kvalitetne recenzije dobili naputke u kojem smjeru dalje da razviju svoja istraživanja, što je na neki način zloporaba institucije recenzijskog postupka.)

Ekstrinzični razlog je taj što će postojati neki pokazatelj uspješnosti koji ne ovisi o lokalnim prilikama i odnosu unutar naše male zajednice koja broji 111 članova.

Mislim da je taj pokazatelj uspješnosti važan jer kolege čiji radovi redovito ili bar povremeno zadovoljavaju strogu inozemnu recenziju očito prate literaturu, temeljito istražuju i daju si truda da svoje uvide izlože na način koji bi bio prihvatljiv širokom krugu specijalista u tom polju ili grani. Takvi će kolege biti u prilici prenijeti nove spoznaje mlađima, naučiti ih kako se radi istraživanje i objavljuje, bit će u prilici uključiti se u rasprave, a možda i pridružiti se međunarodnim istraživačkim grupama koje raspolažu značajnijim resursima od kojih bi koristi onda mogli imati i drugi kolege iz Hrvatske, osobito mlađi.

Moji treći argument je sljedeći.

(3) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima i objavljivati u inozemstvu jer to potiče praćenje međunarodnih tokova u struci, omogućuje aktivno uključivanje u njih, a možda u iznimnim slučajevima i generiranje novih tokova u struci.

To nije važno samo zbog toga što uključenost u međunarodne tokove u struci otvara put novim spoznajama i raznim resursima, nego i zbog toga što se onda ti tokovi prenose u nastavu i u istraživanja na nacionalnoj razini, uključujući istraživanja domaće filozofske baštine.

Naime, uvjeren sam da kolege koji su uključeni u međunarodne tokove svoje spoznaje i metode mogu prenijeti – i faktički prenose – u svoju nastavnu i istraživačku aktivnost na hrvatskom jeziku, čime doprinose živosti i svježini tih aktivnosti na hrvatskom jeziku.

Ne želim sugerirati da je uključenost u međunarodne tokove jedini izvor živosti i svježine nastavne i istraživačke aktivnosti na hrvatskom jeziku, ali zasigurno jest jedan od izvora “svježega zraka”.

Dakle, pomalo paradoksalno, mislim da nam je pisanje na svjetskim jezicima i objavljivanje u inozemstvu korisno, makar posredno, i za pisanje na hrvatskom jeziku i objavljivanje u domaćim časopisima i knjigama. Time uvodimo nove teme u filozofiju na hrvatskom, dajemo nove perspektive na stare teme i na bogatu nacionalnu baštinu, lagano podižemo profesionalne standarde.

To me dovodi do četvrtog i posljednjeg argumenta, možda još paradoksalnijeg:

(4) Filozofi u Hrvatskoj trebaju pisati i na svjetskim jezicima jer to pomaže mišljenju i kvaliteti radova.

Za ovu prigodu iznijet ću samo jednu skromnu anegdotalnu potporu. Na početku svog doktorskog studija u Oxfordu požalio sam se svom mentoru, prof. Michaelu Fredeu, inače Nijemcu koji nikada nije izgubio uočljiv njemački naglasak kad je govorio engleski. Požalio sam se da mi je teško pisati na engleskom. On mi je rekao da se i on tako osjećao prije trideset godina, ali da moram pisati na engleskom jer me to “prisiljava da svoje misli maksimalno razbistrim i logički strukturiram”. Tamo gdje nas pisanje materinjim jezika baca u klopku zakrivanja nejasnoća i konfuzija, tamo nas pisanje stranim jezikom prisiljava na bistrenje i strukturiranost.

III.

Sve što sam do sada rekao podrazumijeva određeno poimanje filozofije i filozofske aktivnosti s kojim se vjerojatno neki od vas neće složiti.

No poimanje kojim operiram u cijelosti opravdava uvrštavanje filozofije među polja humanističkog područja znanosti, a ne u područje umjetnosti, ili pak izvan – ili možda iznad – svih znanstvenih i umjetničkih područja.

Poimanje kojim operiram opravdano je praksom, i međunarodnom i domaćom, jer postoje sveučilišni studijski programi iz filozofije, instituti posvećeni istraživanjima u raznim filozofskim specijalnostima, filozofi koji se biraju u zvanja i na radna mjesta ovisno o svojim rezultatima, ponajprije objavljenim radovima i njihovu utjecaju.

Nietzsche u Onkraj dobra i zla (§211) zahtijeva da se ne brkaju “znanstveni radnici filozofije” (die wissenschaftlichen Arbeiter der Philosophie) s filozofima. Dužnost prvih je da “sve ono što je do sada dogodilo i cijenilo učine preglednim, razgovjetnim i opipljivim (…) ”, dok potonji spoznavanjem stvaraju vrijednosti. Njihovo spoznajno stvaranje je zakonodavno, a ono što spoznaju u budućnosti će postati istina.

Sve što sam ranije govorio, govorio sam o filozofiji kao predmetu Nietzscheovih “znanstvenih radnika filozofije”. Nietzscheovi “pravi filozofi” su iznad toga. Oni se ne moraju – štoviše, ne smiju! – podvrgavati diktatu specijalizacije, procjeni recenzenata, uzusima zajednice znanstvenih radnika filozofije, scijentometrijskim pokazateljima uspješnosti i tome sličnom.

Ali postoji jedan problem koji Nietzsche jasno vidi. “Ima li danas takvih filozofa,” pita on. Koji su to “die wirklichen Philosophen” među nama? I kako bismo to mogli znati?

Dokle god to ne znamo, trebali bismo se ponašati kao odgovorni znanstveni radnici filozofije, opravdavajući bar taj svoj status – jedni pred drugima i pred poreznim obveznicima koji nas financiraju. Ponašati se kao da smo svi “die wirklichen Philosophen” – slobodni da svatko sam procjenjuje vlastitu vrijednost – bilo bi preuzetno i neodgovorno.

Posted in filozofija, znanost | 7 komentara »

Integrativna bioetika u Beogradu

Posted by Pavel Gregoric dana 29/04/2013

Screen Shot 2013-04-29 at 16.11.18Od 14. do 16. svibnja 2013. u Beogradu će se održati međunarodna konferencija iz bioetike pod naslovom Enhancement: Cognitive, Moral and Mood, s renomiranim govornicima poput Petera Singera (Princeton), Juliana Savulescua (Oxford), Ingmara Perssona (Goteborg/Oxford) i Nicholasa Agara (Wellington).

Kao što se može vidjeti iz programa, 6. i 7. panel na konferenciji posvećen je takozvanoj “integrativnoj bioetici” na kojima će se šestoro zanstvenika iz Hrvatske i Srbije kritički osvrnuti na teoriju i praksu integrativne bioetike. Izlaganja će biti na engleskom jeziku, pa će se renomirani gosti moći upoznati s teoretskim i praktičnim problemima u jednom od najizdašnije financiranih istraživačkih programa u području humanističkih znanosti u Hrvatskoj u proteklom desetljeću. (Vidi raniji post o integrativnoj bioetici.)

Zanimljivo, u ranijoj verziji programa konferencije u Beogradu, kreiranoj koncem siječnja 2013., među najavljenim sudionicima na ovoj konferenciji su  Amir Muzur i Iva Rinčić iz Rijeke, istaknuti zastupnici integrativne bioetike, no u konačnom programu – u kojemu su čak dva panela posvećena integrativnoj bioetici – njih više ne nalazimo. Jesu li procijenili da bi bilo iznimno teško braniti teoriju i praksu integrativne bioetice pred ovakvom publikom, ili je posrijedi nešto drugo?

Čekamo konferenciju i izvještaje iz Beograda.

Posted in etika, znanost | Označeno: | 7 komentara »

Upošljivost filozofa u Hrvatskoj

Posted by Pavel Gregoric dana 06/04/2013

Jedna kolegica svratila mi je pozornost na Analitički bilten Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz 2009. godine (link). Ondje se može pronaći jedan indikator upošljivosti filozofa. Radi se o omjeru broja prijavljenih osoba s diplomom filozofije na Burzu rada u Zagrebu u 2008. godini i broja osoba koji su zaposleni unutar 6 mjeseci od prijave.

Ovdje je tablica za žene:

Pages from analit.bil-3_2009A ovdje je tablica za muškarce:

Screen Shot 2013-04-06 at 23.44.30

Dakle, prema ovom indikatoru, filozofi su u Hrvatskoj na samom dnu zapošljivosti. Uspredite to s upošljivošću filozofa u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama.

Ovdje bih želio napomenuti dvije stvari. Prvo, čini mi se da ove brojke svjedoče da je teško opravdati postojanje sedam sveučilišnih studija filozofije u Hrvatskoj (tri samo na Sveučilištu u Zagrebu), koji svi zajedno upisuju oko 300 studenata godišnje. Drugo, tvorci i izvođači sveučilišnih studija u Hrvatskoj trebali bi se ozbiljno zapitati kako da povećaju upošljivost svojih diplomanata, odnosno kako da revidiraju postojeće programe kako bi studenti dobili znanja i vještine kojima će postati konkurentniji na tržištu – ma kako stagnantno ono bilo. Ne moram napominjati da bi takve revizije sveučilišne programe po svoj prilici mogle učiniti zanimljivijima i suvremenijima.

PS. Možda se pitate što je s recentnijim Analitičkim biltenima HZZ-a. Na žalost, u njima se filozofija uopće ne javlja.

 

Posted in studij filozofije | Označeno: , | 12 komentara »

Bit društvenih i humanističkih znanosti

Posted by Pavel Gregoric dana 29/01/2013

Falls ProphetSindikat visokog obrazovanja i znanosti “Akademska solidarnost” uputio je akademskoj zajednici i cjelokupnoj javnosti proglas povodom “Obrasca za dostavu podataka u svrhu višegodisnjeg institucijskog financiranja znanstvene djelatnosti – Područje: društvenih i humanističkih znanosti”, koji je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta uputilo akademskim institucijama s rokom povrata do 28. sijecnja 2013. Proglas sadrži reakciju na taj zahtjev.

Smatram da proglas sadrži više spornih elemenata, ali ovdje bih se osvrnuo samo na jedan koji mi se čini središnji. U proglasu stoji:

Ukratko, radi se o obrascu oblikovanom prema kriterijima koji su protivni važećim propisima i praksama rada u humanističkim i društvenim znanostima u Hrvatskoj, kao i samoj biti humanističkih i društvenih znanosti – ukoliko tom biti smatramo kritičku refleksiju o društvu i kulturi.

Dakle, bit humanističkih i društvenih znanosti (DHZ), smatraju članovi Akademske solidarnosti, jest kritička refleksija o društvu i kulturi.

Prvo, smatram da je ovo poimanje DHZ faktički pogrešno. Društvene znanosti, poput ekonomije ili sociologije, obuhvaćaju discipline koje utvrđuju faktična stanja u društvu, formuliraju zakonitosti i predviđaju društvene promjene, što može i ne mora biti popraćeno “kritičkom refleksijom”. Humanističke pak znanosti obuhvaćaju discipline koje se uopće ne bave društvom i kulturom (osim možda u nekom jako proširenom smislu ili na neki posredni način). Na primjer, teško možemo reći da se psihologija, pedagogija ili teoretske filozofske discipline bave  “društvom i kulturom”.

Drugo, smatram da je ono poimanje DHZ reducirano na način da je iz njega eliminirana komponenta sustavnog i organiziranog proučavanja pojava koja DHZ čini znanostima (Wissenschaften), odnosno djelatnostima koje se tradicionalno obavljaju u akademskoj zajednici na način karakterističan za nju, što uključuje publiciranje u znanstvenim časopisima i knjigama temeljem stručnih recenzija te izlaganja na znanstvenim skupovima.  Teško bi se moglo reći da je bazična djelatnost DH znanstvenika “kritički reflektirati o društvu i kulturi”, već je prije utvrđivanje, prikupljanje i povezivanje činjenica, njihova interpretacija i evaluacija, te formuliranje istih na jasan i argumentirani način karakterističan za akademski diskurs, uz poželjnu povratnu informaciju koja omogućuje poboljšanja i razvijanje argumenata, interpretacija i teorija. Netko bi mogao reći da sve to služi radi informirane i temeljite “kritičke refleksije o društvu i kulturi”, ali to je zasigurno zahtjev koji mnogi vodeći DH znanstvenici ne ispunjavaju i ne moraju ispunjavati – bar ne u sklopu svoje znanstvene djelatnosti.

I to me vodi do trećeg prigovora. Navedeno poimanje DHZ je rezultat ideologizacije akademske zajednice pri čemu se brka stručna i znanstvena djelatnost članova akademske zajednice. Mislim da je dobro da članovi akademske zajednice kritički reflektiraju o društvu u kojemu žive i kulturi kojom su okruženi. Ali to nije njihova osnovna djelatnost. Oni nisu za to plaćeni javnim sredstvima. Kritička refleksija i društveni aktivizam spadaju u slobodne (“ekstrakurikularne”) aktivnosti članova akademske zajednice. Nerijetko mi se čini da članovi Akademske solidarnosti ne shvaćaju tu elementarnu činjenicu. Oni kao da smatraju da ih porezni obveznik plaća kako bi reflektirali o društvu i kulturi i to priopćavali javnosti na televiziji ili u novinama, nesputano uzusima znantvenog diskursa i stručne recenzije kao mehanizma kontrole kvalitete. Oni kao da smatraju da bi članak u Zarezu trebalo vrednovati u postupku evaluacije pri izboru u znanstveno zvanje, baš kao i neki rad u znanstvenom časopisu. Doduše, znam nekjoliko humanističkih znanstvenika koji su svoje članke u novinama, blogovima i nerecenziranim glasilima navodili u svojim popisima radova pri izboru u zvanje. I to im se vrednovalo kao dio njihove znanstvene djelatnosti!

Na koncu, i to je četvrti prigovor: navedeno poimanje DHZ monopolizira kritičku refleksiju o društvu i kulturi. Misli li netko doista da članovi akademske zajednice koji se bave DHZ imaju nekakav prerogativ na kritičku refleksiju o društvu i kulturi? Da ih poznavanje Hegela, Foucaulta ili Žižeka čini sposobnijima za takvu refleksiju? Ne misle valjda da prirodoznanstvenici nisu sposobni ili pozvani kritički reflektirati o društvu u kojemu žive ili kulturi kojom su okruženi. Albert Einstein je zacijelo bio sposoban i pozvan to činiti. Ili Jacob Bronowski. Ili Freeman Dyson. Ili Richard Dawkins.

Očito, dakle, bit DHZ ne može biti “kritička refleksija o društvu i kulturi”, ma koliko članovi Akademske solidarnosti to žarko željeli.

Posted in kultura, mediji, znanost | Označeno: , , | 9 komentara »

Moralnost, evolucija, normativnost i dostojanstvo

Posted by Joško Žanić dana 26/12/2012

U svome tekstu u The New York Review of Books poznati filozof Thomas Nagel recenzira dvije recentne knjige o pitanjima morala imoralnost etike.

Prva knjiga (J. Haidt, The Righteous Mind) bavi se evolucijskim izvorima moralnosti (neki će reći: ne opet!), koje pronalazi u urođenim modulima i grupnoj selekciji. Knjiga postulira šest različitih tipova moralnog stava, koji se manifestiraju putem intuitivnih, pozitivnih ili negativnih, moralnih reakcija, a koje različite kulture kombiniraju kako bi formirale svoju specifičnu verziju moralnosti: briga/ozljeđivanje, sloboda/ugnjetavanje, poštenje/varanje, lojalnost/izdaja, autoritet/subverzija, svetost/oskvrnuće. Prema Nagelu, Haidt tvrdi da (raz)um ima zanemarivu ulogu u formiranju moralnih stavova – većinom onu post festum racionalizacije – dok se bilo koji uspješni moralni sustav mora temeljiti na ovim instinktivnim, intuitivnim, evolucijski oblikovanim stavovima. Također, Haidt prigovara lijevo-liberalnim pozicijama da naglašavaju samo tri od osnovnih moralnih stavova, naime brigu, slobodu i poštenje, dok konzervativci uzimaju u obzir svih šest, dakle i one koji su liberalima i ljevičarima često odbojni: lojalnost, autoritet i svetost. Upravo ove posljednje tri vrijednosti Haidt smatra presudnima za povezivanje ljudi u zajednici i za osjećaj smislenosti života, a njihovo odbacivanje ili zanemarivanje drži pogubnim. Haidt također smatra da strogo racionalističke, univerzalističke etike nemaju mnogo šanse za uspjeh jer se suviše udaljuju od naše evolucijski oblikovane sposobnosti za moralno rasuđivanje.

Nagel prigovara na sljedećoj ključnoj točki: kakvi god bili evolucijski izvori i urođeni oblici funkcioniranja određenih naših sposobnosti (također, kakvo god bilo socio-kulturno uvjetovanje kojem smo izloženi), u etičkoj diskusiji ne možemo eliminirati određena gledišta zato što naizgled nisu u skladu s ovima. Drukčije rečeno, normativno ne slijedi iz deskriptivnog, te se mi možemo zalagati za određena moralna načela nezavisno od empirijskih činjenica o tome kako nešto (navodno) funkcionira u našem umu ili nekoj zajednici/kulturi. Možemo bez kontradikcije zahtijevati univerzalna moralna pravila bez obzira što “prirodni” um većine ljudi nije sklon takvom načinu mišljenja – to možemo uostalom i zato što ljudski prirodni um jest, barem potencijalno, opremljen sposobnostima rezoniranja na tom nivou. (Za izvrsnu analizu – koja sama ne zauzima moralne/vrijednosne stavove – vrijednosnog sustava kao multidimenzionalnog kognitivnog sustava te odnosa istog prema usvajanju normi karakterističnih za pojedinu kulturu, preporučam Jackendoffovu Language, Consciousness, Culture, pogl. 9-11).

Druga knjiga koju Nagel prikazuje (M. Rosen, Dignity) bavi se pojmom dostojanstva. Nadovezujući se na Kanta, Rosen ustoličuje pojam dostojanstva kao ključan moralni pojam, no, za razliku od Kanta, odvaja ga od pojma prava, što Nagel kritizira. Kao potvrdu za tezu da ideja dostojanstva nema veze s ljudskim interesima (dok prava imaju) Rosen navodi normu, prisutnu u svim kulturama, da se tijela mrtvih tretiraju s poštovanjem. No, Rosen je, tvrdeći kako to tretiranje nema “nikakve veze s interesima preminulog ili bilo koga drugog” po svemu sudeći u krivu: podrijetlo te norme ne treba tražiti samo u cilju ne-širenja zaraze i sl., već, recimo, u ekstenziji norme da tijela drugih osoba treba tretirati s poštovanjem, što znači bez nasilja, itd. Dakle, nije točno da tretiranje mrtvih nema veze s interesima “bilo koga drugog”, jer zapravo ima veze s interesima svih. Dobro je poznato da se pogrebi priređuju, ne zapravo zbog umrlih (njima je doista, moglo bi se reći, svejedno), već zbog ostalih (rodbine, prijatelja, itd.), kako bi si mogli slati razne poruke, “make an appearance”, natjecati se na razne načine, itd. Mislim da i zabrana eutanazije ima sličan temelj: strah da nastupa slippery slope. Dakle, mogućnosti su brojne, među njima i one evolucijske, za dublje objašnjenje ideje dostojanstva i njezine primjene. No, da koncept dostojanstva jest ključan potvrđuju i nedavne revolucije u arapskom svijetu, koje su mnogi komentatori okarakterizirali kao “the quest for dignity”. Radi se, mislim o tome, da je osjećaj vlastitog statusa (bolje: konceptualizacija vlastitog statusa i emotivno-motivacijski mehanizmi s time povezani) jedna od ključnih sastavnica samopercepcije te da je unapređenje tog statusa jedan od ključnih motiva u društvenom djelovanju. Takav motiv može pokrenuti pojedince da riskiraju mnogo toga (life and limb, takoreći) kako bi postigli viši status, kao što može pokrenuti i široke slojeve društva na djelovanje kako bi postigli status koji smatraju da im pripada – odn. kako bi odagnali osjećaj poniženja koji proizlazi iz konceptualizacije svoga statusa kao nedostatnog.

Mislim da među ključne ljudske motive pripadaju djelomično kontrarni motivi statusa i konformizma (premda kao “derivativni” motivi, naime oni čije ispunjenje omogućuje zadovoljenje nekih bazičnijih potreba), a među ključne društvene vrijednosti djelomično kontrarne vrijednosti individualizma i solidarnosti. Svaki pojedinac mora naći neki balans između dotičnih motiva, kao što i svako društvo mora pronaći neki balans između dotičnih vrijednosti.

Posted in biologija, etika, evolucija, filozofija, politička filozofija, psihologijs morala | Označeno: , , | 136 komentara »

Filozofija u dijalogu sa znanostima

Posted by Pavel Gregoric dana 06/12/2012

Pages from Simpozij Filozofija u dijalogu sa znanostimaU sklopu simpozija “Filozofija u dijalogu sa znanostima”,  u petak 7. prosinca u terminu 12.30-13.30h, plenarno izlaganje pod naslovom “The Metaphysics of Quantum Physics” održat će glasoviti filozof fizike i kozmologije Tim Maudlin sa New York University.
Nakon pauze za ručak, u terminu 15.30-17.00h, održat će se okrugli stol na kojemu će sudjelovati Tim Maudlin (NYU), teoretski fizičari Hrvoje Štefančić (IRB) i Antonio Šiber (Institut za fiziku),te Pavel Gregorić (UniZg).
Knjižica sažetaka dostupna je ovdje.

[EDIT 10.12.2012]

Znanstveni novinar tportala, Nenad Jarić Dauenhauer, napravio je dugačak i sadržajan razgovor s Timom Maudlinom nakon okruglog stola.

Posted in filozofija znanosti, znanost | 1 Comment »

8 filozofskih pitanja na koja znanost nema odgovora

Posted by Pavel Gregoric dana 24/09/2012

Ovdje je simpatičan post Georgea Dvorskog, u kojemu pobraja i kratko objašnjava 8 “velikih” filozofskih pitanja. To su pitanja, smatra Dvorksky, na koja znanost nema odgovore, pa će to uvijek ostati filozofska pitanja.

Doduše, neki znanstvenici – poput Laurencea Kraussa u knjizi A Universe from Nothing – smatraju da znanost već ima odgovor na prvo pitanje, “Zašto je nešto, radije nego ništa?”. Ukratko, Kraus smatra da imamo nešto radije nego ništa, jer je ništa (tzv. kvantni vakuum) nestabilno. Također, neki znanstvenici – poput Sama Harrisa u knjizi Free Will – smatraju da znanost ima odgovor i na treće pitanje, “Imamo li slobodnu volju?” Ukratko, Harris smatra da nemamo slobodnu volju, jer je sve u svemiru determinirano prethodnim uzrocima, pa tako i procesi u našim mozgovima.

Jesu li ovo doista pitanja na koja znanost ne može dati odgovor, ni danas ni u budućnosti? Jesu li filozofska samo ona pitanja na koja znanost ne može dati odgovor i dotle dok znanost na njih ne daje odgovor? Ima li još koje slično pitanje?

Posted in filozofija, znanost | 158 komentara »

Pop-filozofija i problem diskursa (gost-post)

Posted by Pavel Gregoric dana 01/07/2012

[Gost-post Marka Kučana, studenta preddiplomskog studija filozofije na Odsjeku za fillzofiju i negdašnjeg autora na ovome blogu.]

A: Dragi B, nedavno sam razgovarao s jednim našim poznanikom koji mi je spomenuo da si ti vjernik. Ne mogu vjerovati da su godine našeg prijateljstva prošle, a da o tome nismo nikad razgovarali.

B: To je posve točno; od đačkih dana posjećujem lokalnu crkvu, bio sam čak i ministrant neko vrijeme.

A: Ah, vjeru sam oduvijek smatrao porokom djetinjstva. Smijem li te pitati, zašto vjeruješ u boga?

B: Ne vidim zašto bi vjera bila nešto djetinjasto. U praktičnom pogledu, vjera omogućuje jasan moralitet, konzistentna pravila ophođenja, nameće osjećaj dužnosti prema sebi i drugome. Osim toga, svijet je previše kompleksan da bi bio rezultat puke slučajnosti, tako da je inteligentni katalizator (ako ništa drugo), ne samo vjerojatan, nego i izgledan. Kakav je taj tvoj moral, u božjem odsustvu?

A: Kako možeš tvrditi da je bog nužan da bi ljudi bili moralni? Osjećaji za pravednost i dobrobit se daju objasniti na druge, mnogo uvjerljivije načine; biološki, u smislu kooperacije, kulturno, preko institucija obitelji, obrazovanja, države, ekonomski, tj. po logici nositelja osobnih interesa prisiljenih na kohabitaciju i sl. S druge strane, kompleksnost ne implicira inteligenciju – evolucija je najbolji primjer neintendirajućeg procesa koji, od jednostavnih organizama, vodi do rastuće kompleksnosti…

B: Ali A, zar se oslanjaš na hirove prirode i kulturnu bolest moralno degradiranog Zapada? Evolucija je, kao i sve ostalo u toj kategoriji, jednako intendirano. Ne moramo ići tako daleko i reći da bog vodi evoluciju, no svemir je očito specifično uređen da bi generirao inteligentna bića, tj. čovjeka.

A: Mislim da u krajnjem smislu trivijaliziraš stvari. Ako moral možemo adekvatno objasniti bez boga, on nam po tom pitanju ne treba. Isto vrijedi za genezu čovjeka…

Vjerujem da je ova rasprava poznata većini čitatelja, te je njezin daljnji tijek krajnje predvidljiv, tako da nema potrebe ići dalje. Zbog relativno nevjerojatnog utjecaja Richarda Dawkinsa, dakle New Atheisma i sličnih militantnih opcija, ovakvi se razgovori svakodnevno vode među širim pučanstvom i ponavljaju se do iznemoglosti. Moja želja nije kritizirati Dawkinsa po pitanju ateizma, materijalizma ili scijentizma[1], unatoč tome što smatram da Dawkins odabire trivijalno od svih mogućih ateizama i materijalizama, a scijentizam se, kao njegov filozofski pokušaj, urušava u samoj formulaciji teze. Dawkins me ljuti zbog svog utjecaja na A i B, inače prosječne, mirne osobe (vjerujte mi na riječ!) koje sebi dopuštaju upadanje u krajnje antagonistički diskurs jer je klima gotovo svih diskusija po pitanju religije i ateizma otrovana hybrisom militantizma. A i B imaju mnogo ozbiljniji problem od trivijalnosti i predvidljivosti koju možemo pripisati utjecaju nevjernih „jahača“; A i B se ne razumiju – preciznije, oni nemaju namjeru jedan drugoga razumjeti.

Pritom ne želim sugerirati da je u pitanju nekakav svjetonazorski nesporazum. A i B do toga nisu ni  mogli doći jer je diskurs u koji zapadaju jednostavno neprikladan – oni debatiraju, pristaju na kontekst intelektualnog nadmetanja makar je sasvim jasno da od toga nema nikakve zajedničke koristi. Dawkins je stoga samo primjer, mogao sam govoriti u kontekstu nature vs. nurture, egoizam/altruizam, „lijevo“/„desno“ pa čak i analitička/kontinentalna filozofija.

Povod ovakvom konstantnom upadanju u debatni format vidim upravo u Dawkinsovoj popularizaciji ateističke sofistike[2], tj. amaterske filozofije, u njegovom slučaju utemeljene na konglomeratu površnog poznavanja srednjovjekovne metafizike, scijentizma i učitavanja metafore evolucije u gotovo svaki fenomen (od memetike do religije). Način na koji se odnosi prema svojim svjetonazorskim protivnicima je simptomatičan za osobu čiji su interesi, ako ne ideološki, onda barem sukobljeni – bez dlake na jeziku govori o vjeri kao o psihičkoj bolesti, odgoj u kontekstu vjere naziva zlostavljanjem[3] itd. Čitatelj se može požaliti da je u pozadini takvih rečenica želja za intelektualnom provokacijom. Može se i tvrditi da je to jednostavno marketinška finta, da se privuče šire čitateljstvo, i da je u pitanju dobra namjera (didaktike radi). Na taj prigovor samo mogu reći da su stvari tim gore – ne znam na koju ruku mogu zahtjev marketinga shvatiti kao izliku za vrijeđanje, a didaktika rijetko funkcionira ako ljude koje želite „prosvijetliti“ nazivate psihičkim bolesnicima (osim toga, nisam čuo za primjer ludosti koji je izliječen filozofijskom argumentacijom).

Razgovori o spomenutim temama su zaraženi formatom javne debate. Razlika između diskutiranja, tj. obične neopterećene konverzacije, i debatiranja kao kvazi-dijaloškog nadmetanja, jest u tome što se u prvom govori i sluša, a u drugom samo govori – budući da je debata formulirana kao sekvenca argumenata i replika, ona ne zahtijeva od sudionika da se međusobno razumiju, tj. da dođu do konverzacijskog sporazuma, koji zahtijeva razotkrivanje temeljnih pretpostavki bilokakvog iole smislenog razgovora. Sudionici debate su unaprijed specifično pripremljeni, oni skreću tijek rasprave na svoj mlin jer je svrha debate „pobjeda“ određene strane[4], tj. prevaga jednog svjetonazora nad drugim. A i B se ponašaju kao da se obraćaju nekom „suzdržanom“ C-u, i još ktome ignoriraju sasvim jasne pretpostavke svjetonazora onog drugog (priroda intendiranja, na primjer). Iskreno suodnošenje ne može biti zasnovano na natjecateljskom etosu, a debata nekako produbljuje upravo tu dimenziju.

Problem pop-filozofije je problem ideologije pod krabuljom nekakvog fiktivnog objektivnog autoriteta (u slučaju Dawkinsa, to je očito scijentizam). Osobe koje, pri bilokakvoj diskusiji o malo „apstraktnijim temama“, skreću tijek na uranjanje u kompleks, tj. u odveć poznati argumentacijski slijed zasnovan na predrasudi (na primjer, kad se čitanje Heideggera uspoređuje s povratkom u pećinu), meni neizbježno stvaraju dojam da ne žele uopće razgovarati sa mnom, već samo ogoljuju svoju primarnu intenciju – nagovor na x, prodavanje moralke. Sofistika se, dakle, ne generira kroz neki specifični sadržaj argumenta, već upravo u činjenici da se određeni argument izlaže u određenom trenutku. Dawkins, kad govori o religijama kao sustavima objašnjavanja svijeta koje treba zamijeniti znanost kao superiornija niša, pripisuje ulogu religiji koja njemu paše (makar nije izgledno da je to ikad bila realna uloga religije u društvu), uspostavlja vezu između znanosti i religije kao da se radi o sustavima istog tipa (a nisu) i onda proglašava znanost kao superiorniju – je li njemu bitno to što je njegova analiza historijski i epistemologijski potpuno košmarna? Ili je njegova argumentacija tu prisutna zbog neke svrhe izvanjske samoj didaktici?

Pop-filozofija ima svoje loše strane (trivijalizacija, ideologija itd.), no ne želim reći da se radi o potpunom zlu. Na primjer, od serije Za Početnike možda nema neke praktične koristi, možda trivijalizira i čini štetu nekim autorima, no budući da je primarna publika srednjoškolska, može umovima željnim znanja približiti neke stvari koje su bez mnogo napora i vremena nedostupne neiskusnom čitatelju, a definitivno može motivirati zelene filozofeke[5] za daljnje istraživanje izvorne literature. To što Dawkins (i kršćanska apologetika) radi s Pierreom Abelardom, sv. Augustinom i Tomom Akvinskim, dakle kritizira ih (tj. afirmira) kao da su oni jučer pisali, ne koristi nikome, jer se time u centar pozornosti stavlja fiktivni problem i ispušta se iz vida minimalni praktični cilj dijaloga između religije i ateizma – međusobna snošljivost kao imperativ socijalnog takta i uvažavanja interesa.


[1] Po mojem mišljenju, u tim kontekstima je sve što se dalo kritizirati već sjajno zaokruženo u radovima H. Allena Orra, Thomasa Nagela i Johna Cornwella (kritike Dawkinsove knjige God Delusion). Vidi H. Allen Orr – A Mission to Convert http://www.nybooks.com/articles/archives/2007/jan/11/a-mission-to-convert/?pagination=false; Thomas Nagel – The Fear of Religion http://www.tnr.com/article/the-fear-religion (link je malo scrambled, ali da se čitati); John Cornwell – A Question of Respect   http://richarddawkins.net/articles/179-a-question-of-respect

[2] Isto bi se dalo reći za apologete i popularizaciju kršćanske racionalističke sofistike.

[3] Pitam se je li Singer Dawkinsu spomenuo da je po toj logici odgoj u kontekstu jedenja mesa također zlostavljanje; Dawkins se požalio Singeru da, čak i u svojoj zreloj dobi, nije još smogao hrabrosti da postane vegetarijanac. Singer i Dawkins (cijeli intervju): http://www.youtube.com/watch?v=GYYNY2oKVWU

[4] To je svrha koja proizlazi iz strukture debate. Svi izvanjski motivi (edukacija, popularizacija) su bačeni u pozadinu jer se problem obrađuje antagonistički.

[5] Ako se dobro sjećam, moj prvi ozbiljniji flert s filozofijom je bio Russellov The Problems of Philosophy (http://www.gutenberg.org/files/5827/5827-h/5827-h.htm)

Posted in ateizam, etika, filozofija, kultura | Označeno: | 69 komentara »

Integrativna bioetika i pseudoznanost

Posted by Pavel Gregoric dana 19/06/2012

Nedavno je objavljen zanimljiv članak kolege Tomislava Bracanovića, pročelnika Odjela za filozofiju Hrvatskih studija, pod naslovom “From Integrative Bioethics to Pseudoscience”,  u  prominentnom znanstvenom časopisu Developing World Bioethics koji izdaje Blackwell.

Evo što se tvrdi u članku (abstract):

Integrative bioethics is a brand of bioethics conceived and propagated by a group of Croatian philosophers and other scholars. This article discusses and shows that the approach encounters several serious difficulties. In criticizing certain standard views on bioethics and in presenting their own, the advocates of integrative bioethics fall into various conceptual confusions and inconsistencies. Although presented as a project that promises to deal with moral dilemmas created by modern science and technology, integrative bioethics does not contain the slightest normativity or action-guiding capacity. Portrayed as a scientific and interdisciplinary enterprise, integrative bioethics displays a large number of pseudoscientific features that throw into doubt its overall credibility.

Ako je autor ovog članka u pravu, a njegove teze uvjerile su tri anonimna recenzenta spomenutog časopisa, čini se kako  je Senat Sveučilišta u Zagrebu jako pogriješio kad je u studenom 2011. odlučio iz Fonda za razvoj Sveučilišta u Zagrebu izdvojiti 250.000kn za projekt pod nazivom “Integrativna bioetika: razvijanje centra izvrsnosti i doktorskog studija na Sveučilištu u Zagrebu”. Zanimljivo je da je za taj projekt zatražen treći po redu najveći iznos, a odobren šesti po redu najveći  iznos – od svih 72 projekata koji će se financirati iz tog Fonda. Zatraženi i dodijeljeni iznosi predloženim projektima temeljem godišnjeg natječaja iz 2010. godine mogu se naći ovdje.

Pojedinostavljeno kazano, Sveučilište u Zagrebu vrlo izdašno financira – pseudoznanost.

PS. Članak u pdf formatu zbog autorskih prava nije moguće ovdje distribuirati, no vjerujem da će ga autor proslijediti svakom zainteresiranom na pojedinačni upit mailom (tomislav.bracanovic@hrstud.hr).

Posted in etika, znanost | Označeno: , | 5 komentara »

 
%d bloggers like this: