Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘povijest filozofije’ Category

Događanja o stoicima

Posted by Pavel Gregoric dana 10/05/2012

Iako nije običaj na ovom blogu promovirati događanja, jer je za to rezervirana rubrika “Najave”, ipak ću to učiniti jer se radi o tri tematski povezane obavijesti. Naime, u nedjelju u posjet Zagrebu dolazi Jean-Baptiste Gourinat, profesor na Sveučilištu u Parizu (Paris-Sorbonne) i ravnatelj Centra Leon Robin, jedan od vodećih autoriteta na području stoičke filozofije, osobito carske Stoe te lika i djela Marka Aurelija.

Jean-Baptiste će najprije u ponedjeljak 21. svibnja 2012. u 11.15h održati predavanje na engleskom jeziku pod naslovom “What Philosophy for Marcus Aurelius”. Predavanje će se održati u dvorani “Čakovec” u glavnoj zgradi Hrvatskih studija, na kampusu Borongaj, Borongajska ulica 83d. Sažetak izlaganja može se naći ovdje.

Idućega dana, u utorak 22. ssvibnja 2012. u 19.00h, Jean-Baptiste će održati izlaganje na engleskom jeziku pod naslovom “What is Stoicism?” u Kulturno informativnom centru, Preradovićeva 5. Sažetak predavanja:

Stoicism was a school of philosophy founded around 300 BC in Athens by Zeno of Citium who gave his lectures at the Painted Colonnade (Stoa poikile), and the life of Stoicism ended shortly after the reign of Marcus Aurelius, around 250 AD. However, Stoicism was so popular and so influential that it not only regularly reappeared as a “neo-Stoicism”, it simply became a common name. There are many differences between what is encapsulated in the common name and the Hellenistic school, with its highly elaborate doctrine. Stoicism was the first philosophical system, acknowledged as such, articulated into logic, physics and ethics. Logic is generally considered to be the ancient form of propositional logic and the ancestor of classical grammar. Many aspects of Stoic physics are out-dated but their general features may still be appealing for modern philosophers, and Stoics articulate ethics and physics in a very stimulating way. Moreover, the more popular part of Stoicism is ethics: Stoic ethics is naturalistic and intellectualist. Stoic founded ethics in nature and argued that virtue is the only good. They attempted to force us to give up emotions and affections: this frequently seems intolerable, but the strength of Stoicism depends on this intellectualism. One of the distinctive features of Stoicism, as well as of most ancient philosophies, is that philosophy is not only a theoretical system but also a “way life”. In that respect, it is clear that “common name” Stoicism is not completely foreign to the ancient school and, in more ways than one, it is still a living philosophy.

Predavanje je organizirano kako bi se promovirao hrvatski prijevod Gourinatove knjige “Stoicizam” u ediciji “Što ja znam?”, koja je već doživjela tri francuska izdanja. Knjigu je s francuskog jezika  preveo Marko Gregorić, stručnu redakturu i recenziju napravili su Pavel Gregorić i Filip Grgić. Ova knjiga izdavačke kuće “Jesenski&Turk” predstavlja najbolji kratki uvod u stoičku filozofiju dostupan na hrvatskom jeziku i toplo je preporučan studentima i ostaloj zainteresiranoj javnosti.

Oglasi

Posted in povijest filozofije | Označeno: , , , | Leave a Comment »

Filozofija i znanost

Posted by Pavel Gregoric dana 07/05/2012

Na Facebooku se razvila jedna zanimljiva rasprava o filozofiji i znanosti. Ovo je post koji je izazvao raspravu:

Hegel je napisao disertaciju “De orbitis planetarum” i objavio je u Jeni 1801. godine. U njoj dokazuje da broj planeta koji kruže oko Sunca ne može biti veći od sedam, koliko je planeta bilo poznato u Hegelovo vrijeme. Ironično je da Hegel svoju disertaciju još nije ni završio kada je Giuseppe Piazzi svojim teleskopom 1. siječnja 1801. uočio osmi “planet” koji je nazvao Cerera. Iako je napravio 24 zapažanja, Piazzi je izgubio Cereru iz vidika zbog nepovoljnog orbitalnog kuta motrenja, no predikciju Cererine orbite nedugo potom matematički je izveo 24-godišnji Karl Gauss. Na temelju Gaussova izračuna, von Zach i Olbers ponovno su uočili Cereru posljednjega dana iste godine, 31. prosinca 1801.
http://apod.nasa.gov/apod/ap060821.html

Na mjestima nepotrbno žučna i osobna, ali ipak prilično sadržajna rasprava može se pročitati ovdje u pdf formatu.

Posted in filozofija, filozofija znanosti, povijest filozofije, znanost | Označeno: , , | 30 komentara »

Epikur o oblicima i veličinama atoma

Posted by Pavel Gregoric dana 29/03/2012

Dobro je poznato da je Epikur preuzeo Demokritov atomistički nauk i u njega uveo neke korekcije i dopune kojima je taj nauk htio učiniti bliskijim empiriji i otpornijim na prigovore. Jedna od dopuna sastoji se u tome što je atomima – nedjeljivim sastavnicama tijela – uz oblik i veličinu, pripisao još jedno temeljno svojstvo, a to je težina (fr. 68 A 47 Diels-Kranz). Zbog težine  atomi se stalno kreću, i to pravocrtno nadolje ili ukoso. Zbog kosog kretanja atoma dolazi do njihova sudaranja. Uslijed sudaranja atoma dolazi do njihovog nakupljanja, odnosno do  formira tijela različitih veličina, od jedva vidljivih tjelešaca do cijelih svjetova, ali i do njihovog raspadanja.

Prema Teofrastovu izvještaju (Phys. op. fr. 8 ap. Simplic. in Phys. 28.9 = 68 A 38 DK), Demokrit je smatrao da atomi imaju beskonačno mnoštvo oblika. Međutim, Epikur je korigirao Demokrita ustvrdivši da atomi nemaju beskonačno mnogo oblika, jer bi to povlačilo da atomi imaju beskonačno mnogo veličina – što znači atome koji bi bili vidljivi a valjda i atome koji bi bili veliki poput cijelih svjetova – što je Epikur smatrao suprotnim empirijskoj evidenciji i stoga neprihvatljivim (vidi Pismo Herodotu 55-56). Evo što Epikur tvrdi:

…broj sličnih <atoma> za svaki pojedini oblik naprosto je beskonačan, ali broj različitih oblika nije naprosto beskonačan nego tek nezahvatljiv  <nebrojivo velik> – ako ih već ne želimo protegnuti naprosto u beskonačnost i u njihovim veličinama. (Hdt. 43)

Isto tvrdi i Epikurov pjesnik-glasnogovornik, Tit Lukrecije Kar (O prirodi stvari II.479-482):

                                            …prapočela stvari
mogu varirati prema konačnom broju oblika,
što da nije tako, našle bi se neke sastavnice stvari
koje bi tijelo mogle beskonačno povećati.

PITANJE: Zašto Epikur smatra da bi beskonačan broj oblika atoma nužno povlačio i beskonačan broj njihovih veličina?

(EDIT 4.4.2012)

Evo zašto.

Zenonovi paradoksi počivaju na pretpostavci beskonačne djeljivosti. Epikur smatra da stvari nisu beskonačno djeljive, jer kad se dođe do razine atoma aktualna djeljivost prestaje. Stvari su agregati konačnog broja atoma. Međutim, kako su atomi različitih veličina ili mora postojati neka najmanja mjerna jedinica veličine atoma ili je njihova veličina kontinuirana, pa su stoga oni teoretski ili potencijalno beskonačno djeljivi (iako, dakako, nisu i aktualno djeljivi). Epikur ne može prihvatiti potonju opciju jer mu ona vraća Zenonove paradokse na atomskoj razini, tako da mora postulirati postojanje najmanje mjerne jedinice veličine. Ako je atom A veći od atoma B, onda je A veći od B za barem jednu tu najmanju mjernu jedinicu veličine (tzv. minimum, pl. minima).

E sad, uvođenje minimuma ne smije biti tek trik da se izbjegne Zenonove paradokse. Evo na što mislim. Uzmimo da netko tvrdi da atomi imaju oblike koji se ne daju izraziti cijelim brojem minima, jer je atom A sferičan, atom B kockast, a atom C piramidast. U tom slučaju svaki od njih dade se samo približno opisati brojem minima, jer je svaki zapravo malo veći od približnog broja minima. Ali ovo “malo veći” ponovno uvodi djeljivost minimuma, tako da Zenonovi paradoski opet nisu izbjegnuti. Prema tome, da bi se izbjeglo Zenonovim paradoksima, atomi moraju biti oblika koji doista odgovaraju minimumu, odnosno moraju biti takvi da se svi daju izraziti cijelim brojem minima. Drugačije kazano, na razini atoma imamo granularnost.

Najlakši način da si to predočimo je pomoću trodimenzionalnog grida, npr. 3 x 3 x 3, u kojemu svaka kućica odgovara jednom minimumu. Jedan oblik atoma bio bi onaj kockasti u kojemu je svih 27 kućica ispunjeno. Drugi oblik bio bi onaj krnje kocke kojemu fali jedan ili dva minimuma na kutevima, treži oblik bio bi nekakav dijagonalni štapić poput bacila itd. Pretpostavljam da bi Epikur dopustio atome i većih dimenzija grida, pa stoga i većeg broja mogućih oblika. Ali ključna stvar – i to je odgovor na psotavljeno pitanje – koja god bila dimenzija atomskog grida, broj oblika u tom gridu je konačan i jedini način da se poveća broj oblika jest da se poveća grid, odnosno da se doda još minima. Odatle slijedi da bi beskonačan broj oblika atoma odista nužno povlačio beskonačan broj veličina atoma.

 

Posted in povijest filozofije, povijest filozofije | Označeno: , , , | 16 komentara »

 
%d bloggers like this: