Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘neuroznanost’ Category

Sintomografija, genomen i neanalitička filozofija

Posted by Pavel Gregoric dana 08/11/2011

Na portalu Connect, utjecajnom i dobro posjećenom “virtualnom trgu za javni dijalog rasprave o znanosti i obrazovanju”, jučer je osvanuo zanimljiv post pod naslovom “Sintomografija – Što je to? Najnovija filozofska kritika neuroznanosti”. Tomislav Janović, kolega s Hrvatskih studija, referira na članak prof. dr. Iris Tićac s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je izašao u posljednjem broju časopisa Filozofska istraživanja (br. 31/2, 2011, str. 335-352). Članak pod naslovom “Sloboda iz perspektive filozofije i neuroznanosti. Kritika B. Libeta, G. Rotha i W. Singera” predstavlja nemušti pokušaj antireduktivne (neoskolastičke?) kritike stajališta da je slobodna volja iluzija, stava koji je potkrepljen empirijskim istraživanjima spomenutih neuroznanstvenika.

Osim što je se autorica baš ne snalazi najbolje u neuroznanosti, ne snalazi se baš ni u filozofiji. Osim komentara na Connectu u kojima su navedeni i prokomentirani neki biseri, izdvajam još nekoliko oglednih ulomaka koje sam uočio letimičnim čitanjem.

Oni koji polažu nadu u integrirajuću snagu filozofije, kao što je P. Churchland čije djelo nosi naslov Neurofilozofija, nerijetko zastupaju redukcionistički zahtjev za samoprevladavanjem filozofije. (b. 6 na str. 337)

Prvo, govoriti o “P. Churchland” ukazuje na nepoznavanje činjenice da slične stavove zastupaju supružnici Churchland koji oboje imaju inicijale “P.” (Paul i Patricia). Drugo, Churchlandovi ne zastupaju tek “redukcionistički” stav, nego nešto još radikalnije, a to je eliminativistički stav prema kojem govor o umu, svijesti, mentalnim stanjima itd. treba u cijelosti izbaciti iz upotrebe i zamijeniti adekvatnim znanstvenim terminima.

U okviru ovog rada nije nam namjera ulaziti u rasprave o odnosu slobode i determinizma, niti ćemo problematiku slobode razmatrati na način kako se on javlja u analitičkoj filozofiji. (b. 8 na str. 337)

Ali upravo je analitička filozofija ta koja problematiku slobode razmatra u svjetlu znanstvenih spoznaja i bavi se pitanjem koje obrađuje autorica. Osim evidentne nesklonosti naturalizmu, koji predstavlja mainstream u angloameričkoj analitičkoj filozofiji, evidentno je da autorica ne barata engleskim, jer relevantne članke čita i citira na njemačkom (npr. Benjamin Libet u b. 10 na str. 339 ili Ted Honderich u b. 57 na str. 347), kao što i ključne pojmove koji su izvorno na engleskom navodi na njemačkom (PET scan u b. 9 na str. 337).

Postoje znanstvenici koji se priklanjaju tvrdnji da je slobodna volja iluzija. Navodimo samo neke na koje se zbog ograničenog okvira nismo referirali u ovom članku, a čija bi recepcija doprinijela cjelovitijem pogledu na ovaj problem: Daniel Dennet (sic!), Freedom Evolves… (b. 37 na str. 343)

Prvo, Daniel Dennett je prvenstveno filozof, a ne znanstvenik. Štoviše, radi se o jednom od deset najpoznatijih živućih filozofa. Drugo, njegova knjiga Freedom Evolves prevedena je na hrvatski prije dvije godine (Algoritam, 2009.) pod naslovom Evolucija slobode, pa kad autorica drugdje već navodi strane autore prema njihovim hrvatskim izdanjima umjesto izvornika, mogla je navesti i ovo. A to što izgleda da uopće ne zna za hrvatsko izdanje pokazuje doseg njezine informiranosti za temu o kojoj piše. Treće, knjiga Freedom Evolves je proširenje Dennettovih teza iznesenih u njegovom glavnom radu o problemu slobode volje, Elbow Room iz 1984. Četvrto, Dennett se piše s dva “t”.

No,  još uvijek smo suočeni s pitanjem što nam daje izvjesnost da imamo slobodu volje osim činjenice da bi njena ne-egzistencija razorila svaki ćudoredni poredak? (str. 346)

Dakle, izvjesnost  da imamo slobodu volje autorica gradi na svojem isključivo subjektivnom i svjetonazorskom, nigdje argumentiranom, uvjerenju da bi nepostojanje slobodne volje razorilo svaki ćudoredni poredak. A autorica na početku svog teksta ističe kako će pokušati pokazati da se pri odbacivanju slobode volje “ne radi toliko o znanstvenim hipotezama nego o filozofijskim i svjetonazorskim stajalištima” (str. 336). Toliko o samopobijanju.

Ovo što slijedi u zaključku članka je fenomenalno:

Iz dosada rečenog proizlazi da se obje perspektive [subjektivna perspektiva osobnog iskustva i objektivna perspektiva neuroznanosti] ne mogu reducirati jedna na drugu, jer nijedna ne isključuje drugu. (str. 351)

Ovo je antologijski non sequitur. Ako imate dvije perspektive koje se NE MOGU reducirati jedna na drugu, onda je to valjda zato što jedna ISKLJUČUJE drugu. Ako pak jedna NE ISKLJUČUJE drugu, onda se možda MOGU reducirati jedna na drugu.

Što se iz ovoga može zaključiti (osim o upućenosti prof. Tićac u problematiku o kojoj piše)? Može se zaključiti da članak nije bio recenziran, ili je bio recenziran ali vrlo nestručno, ili je bio stručno recenziran i odbijen, ali uredništvo tu  negativnu recenziju nije uzelo u obzir, već je odlučilo tekst objaviti iz nekih svojih razloga i interesa.

Jao onoj struci u kojoj je objavljivanje ovakvih članaka dovoljno za izbor u zvanje redovitog profesora!

Oglasi

Posted in filozofija religije, filozofija uma, humor, neuroznanost, Uncategorized | Označeno: , , , | 26 komentara »

Um, mozak, svijest, kognitivno nesvjesno

Posted by Joško Žanić dana 30/05/2011

Na ovom blogu nije se još mnogo raspravljalo o odnosu među fenomenima iz naslova. Htio bih ovdje iznijeti neke svoje misli o tome, inspirirane nedavno preporučenom knjigom (kad kažem “inspirirane”, mislim to u negativnom smislu, naime radi se o inspiraciji na neslaganje). Dotične misli nisu u svakom pogledu dopečene, pa se nadam da će kroz raspravu proći dodatnu termičku obradu. Evo ih:

I. Kad se bavimo fenomenima iz naslova, uvijek ustvari istražujemo i opisujemo mozak, ali na različitim nivoima, s različitim pojmovnim aparatima (terminologijama) i ciljevima. Radi se o sljedećim nivoima:
1. Možemo opisivati mozak kao biološki entitet: the wet stuff.
2. Možemo opisivati kognitivno nesvjesno, kao skup struktura i procesa koje omogućuju govor, mišljenje, odlučivanje, ponašanje, itd. Te strukture i procesi instancirani su u mozgu, ali ne možemo govor o njima naprosto zamijeniti govorom o mozgu, zbog a) višestruke ostvarljivosti tih struktura i procesa na razini mozga (ostvaruju se potencijalno različito kod različitih ljudi, a postoji i mogućnost ostvarenja na neorganskom “hardwareu”, npr. silikonskom), te b) zbog toga što te strukture i procesi čine funkcionalna jedinstva, koja nisu nužno i organska jedinstva.  Također, ne možemo kognitivno nesvjesno naprosto eliminirati u korist svijesti, jer veći dio rečenih struktura i procesa nije dostupan introspekciji. Ovdje se može dodati da je kognitivno nesvjesno “slijepa pjega” velikog dijela suvremene filozofije uma, koja ne uviđa potrebu za tom razinom opisa, već govori samo o mozgu i svijesti.
3. Možemo opisivati svijest, kao one aspekte kognitivnog nesvjesnog dostupne introspekciji. Među karakteristikama svijesti nalazimo dva svojstva koja ni mozak kao takav ni kogn. nesvjesno ne dijele: a) mi možemo biti nečega svjesni u većem ili manjem stupnju, potpuno jasno ili samo “maglovito” (ni mozak ni kogn. nesvjesno nisu na taj način “stupnjeviti”); b) na razini svijesti postoje razlike u fokusu: na nešto smo usmjereni a nešto drugo, potencijalno svjesno, trenutno smo “izgubili iz vida” (ni mozak ni kogn. nesvjesno ne poznaju razlike u fokusu). Svijest i kognitivno nesvjesno zajedno čine um, premda je um moguć i bez svijesti.

II. Distinkcija među trima navedenim razinama jest metodološka, radi se o razinama opisa i opisivačkim svrhama. Dojam da se radi o distinkciji jačoj od metodološke proizlazi, rekao bih, iz različite epistemičke situacije u kojoj se nalazimo s obzirom na navedene fenomene/aspekte. Svijest, naime, sadržaj svijesti, jest ono što je neposredno introspekcijski dostupno. Ni mozak ni kogn. nesvjesno nisu na taj način dostupni. To posljednje dvoje razlikuje pak opservacijska dostupnost: mozak jest na taj način dostupan, a kogn. nesvjesno ne. Budući da nije niti introspekcijski niti opservacijski dostupno (već se o njemu mora posredno zaključivati, na temelju podataka iz svijesti, mozga te verbalnog i neverbalnog ponašanja), kognitivno nesvjesno najteže je “uhvatljiv” od spomenutih fenomena.

III. Pitanje reducibilnosti: svijest i kognitivno nesvjesno trivijalno su reducibilni na mozak, jer to i jesu aspekti mozga, mozak pod određenim vidom (ili nekako “lebde” nad njime?). Ovdje se radi o ontološkoj reducibilnosti. Naravno, svijest i kogn. nesvjesno nisu metodološki reducibilni na mozak (nije moguće govor o njima zamijeniti govorom o mozgu, barem na sadašnjem stupnju znanosti, zbog razloga već navedenih), niti su iskustveno reducibilni na mozak (mi imamo introspektivno iskustvo svijesti, ne mozga kao takvog). Ako se pak tvrdi da subjektivno iskustvo neposrednog svjesnog doživljaja (“what it is like”) znanost nikako ne može “zahvatiti”, može se odgovoriti na sljedeći način: 1.mi mnogo toga relevantnog i provjerljivog možemo reći o svijesti (recimo da poznaje stupanj i fokus); 2.  no, ne možemo očekivati da će teorija koja objašnjava ove ili one aspekte našeg mentalnog funkcioniranja, pa tako i svijesti, istovremeno rekreirati iskustvo tih aspekata kako se nadaje u svijesti – ta teorija angažira neke druge naše kapacitete, ne one neposrednog doživljaja. Pitanje o “what it is like” stoji pred ovom dilemom: ili je znanstveno odgovorljivo (putem raznim tipova podataka, analogija, itd.), ili pak, već unaprijed tvrdeći o sebi da ne može imati znanstvenoga odgovora, eliminira sebe iz sfere relevantnih pitanja.

Posted in filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 48 komentara »

Breaking news o teoriji uma

Posted by Joško Žanić dana 30/12/2010

Članak objavljen u novom broju časopisa Science (nije javno dostupan, ali dostupan je kraći prikaz na NatureNews; vijest je prenio i Jutarnji od 29. 12.) pokazuje da se naša sposobnost pripisivanja mentalnih stanja drugim osobama, poznata kao theory of mind odn. mind-reading ability, pojavljuje u djece mnogo ranije nego što se dosad mislilo. Dominantno shvaćanje glede pojave teorije uma u djece smještalo ju je negdje u četvrtu godinu života. Neke studije iz 2005. i 2007. godine pokazale su da se ta sposobnost pojavljuje već sa 15 odn. 13 mjeseci, ali istraživanje iz novog Science-a ukazuje na to da su djeca stara samo sedam mjeseci već u stanju voditi računa o tuđim mentalnim stanjima, posebice o njihovim vjerovanjima. Eksperimenti kojima se dolazi do takvih spoznaja suočavaju djecu sa situacijama gdje postoji razlika između nekog stanja stvari kakvo je zaista (tj. kako je prezentirano djetetu) i onoga kako (bi trebalo interpretirati da) neki kognitivni agens prisutan u sceni reprezentira dotično stanje. Obično se radi o tome (a to je slučaj i o istraživanju koje donosi Science) da je kognitivni agens u sceni u zabludi glede lokacije nekog objekta, jer nije bio prisutan kad je objekt pomaknut s lokacije na kojoj ga je agens zadnji put vidio. Raniji eksperimenti pitali bi djecu gdje će dotični agens tražiti objekt, na mjestu x (gdje je objekt doista, i dijete to zna, ali agens ne zna) ili na mjestu y (gdje agens misli da je objekt, pri čemu je stanje agensova znanja moguće prosuditi s obzirom na to što je zadnje vidio kad je bio prisutan). Zaključivalo se da su djeca u posjedu teorije uma ako odgovore da će tražiti na mjestu y, jer time iskazuju sposobnost razlikovanja između svoje i tuđe perspektive, tj. (ne-sasvim-ekvivalentno rečeno) između stvarnosti i nečijih spoznaja o toj stvarnosti.  Dok su raniji eksperimenti počivali na tome da se djecu, koja su već u posjedu jezika, pita gdje će agens tražiti, najnovije istraživanje o kojem je ovdje riječ, a koje operira s djecom koja još nisu u stadiju razvijenije jezične sposobnosti, počiva na mjerenju duljine dječjeg “buljenja” u scenu. Naime, pokazalo se da djeca “bulje” dulje kad postoji diskrepancija između toga gdje se nalazi objekt i toga što agens u sceni misli gdje se nalazi. To znanstvenici interpretiraju tako da djeca procesiraju i diskrepanciju, tj. da na nekoj razini reprezentiraju perspektivu koju pripisuju liku u sceni.

Dotični rezultati uzbudljivi su iz više razloga. S jedne strane, oni idu u prilog istraživačkog programa koji polazi od urođenosti mnogih aspekta uma – što se ranije neki složeni aspekt uma pojavljuje, to je vjerojatnije da je urođen, a ne proizvod iskustva. Također, ti rezultati sugeriraju odvojenost teorije uma od jezične sposobnosti, što potkrepljuje hipotezu o modularnosti uma. Naposljetku, ti rezultati dovode u ozbiljnu sumnju socijalne teorije koje naglašavaju intersubjektivnost, ulogu jezika, itd. kao temelje mentalnosti. Postavlja se i ovo pitanje: gdje je locirana reprezentacija tuđih mentalnih stanja s obzirom na distinkciju svjesno-nesvjesno, te mijenja li se ustroj i dotična lokacija teorije uma tijekom rasta i razvoja djeteta.

Pitanje o promjenama teorije uma tijekom razvoja podvlači poznata kognitivna znanstvenica Alison Gopnik, koja također dovodi u pitanje pouzdanost metode mjerenja duljine “buljenja” kao temelja za zaključke (budući da je taj fenomen podložan različitim interpretacijama) te sugerira daljnja istraživanja. S druge strane, metoda o kojoj je riječ standardno se primjenjuje pri ovakvim istraživanjima (npr. istraživanje dječjeg “number sense”-a i sl.), a istraživači jesu izveli i eksperimente koji eliminiraju neke potencijalne interferirajuće faktore.

Naposljetku, postavlja se općenito pitanje što je točno teorija uma. Jedna manje utjecajna, ali meni osobno vrlo privlačna hipoteza jest ona Jackendoffova (Language, Consciousness, Culture, MIT, 2007), prema kojoj je teorija uma jedan sloj konceptualne strukture, skup predikata koji su nastali kao konceptualizacije, odn. kognitivne simulacije određenih aspekata svjesnog iskustva (posebice tzv. valuation features, koje izražavaju epistemički i afektivni odnos prema doživljenome, npr. “ovaj osjet je uzrokovan nečim izvan/unutar tijela”, “ugodno/neugodno”, i sl.), a ti nam predikati omogućuju da rezoniramo o vlastitim iskustvima te onima drugih ljudi kao da su paralelna našima.

U svakom slučaju, the race is on: daljnjim teoretskim i empirijskim radom treba utvrditi što je točno teorija uma, u kojoj mjeri je urođena, kad se pojavljuje i u kakvom je odnosu s jezikom.

Posted in biologija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 8 komentara »

Um i njegovi pipci

Posted by Joško Žanić dana 16/12/2010

U dvama recentnim člancima u New York Timesu (članak1, članak2), filozof Andy Clark izlaže i brani hipotezu proširenog uma (extended mind). Prema toj filozofskoj koncepciji, koja se nadovezuje i na kontinentalne autore poput Heideggera i Merleau-Pontyja, a danas je zastupaju, među inima, Dennett i Chalmers, jedan dio aktivnosti koji nam omogućuje da budemo misaoni stvorovi odvija se izvan samog mozga. Evolucija i učenje, kaže Clark, ne diferenciraju između takvih pristupa rješavanju problema koji se oslanjaju samo na mozak, i onih koji se oslanjaju na splet “mozga, tijela i svijeta”. Ideja je da, dakle, na naše kognitivno procesiranje treba gledati šire, naime tako da uključuje “bio-eksterne” elemente (u analogiji s protezama kojima se, npr., invalidi mogu služiti za hodanje, a i trčanje), a takva perspektiva doima se posebno atraktivnom danas, kad dolazi do proliferacije kognitivnih pomagala elektroničkog tipa. U nadovezi na Clarka, mogli bismo kognitivna pomagala razlikovati po dvije osi, naime s obzirom na to jesu li a) biološke ili ne-biološke naravi, te b) jesu li implantati ili “eksplantati”. Clark napominje da naše intuicije ne pružaju otpor ideji da je npr. silikonski čip ugrađen u mozak dio mašinerije na kojoj počiva naš um, no te intuicije počinju se opirati kad je riječ o eksplantatu koji je na wireless vezi s mozgom. Clark tvrdi da se ovdje radi o “bio-envelope prejudice”, te kaže: “Ono što se računa je tok i alteracija informacije, ne medij kroz koji se ona kreće… Umovi su, kao i tijela, zbirovi dijelova, čije se najdublje jedinstvo ne sastoji u kontingencijama odvojivosti dijelova, nego u tome kako oni (dijelovi) funkcioniraju zajedno kao efektivne cjeline. Kad informacija poteče, neka od najvažnijih jedinstava mogla bi se javiti u integriranim procesnim režimima koji spleću u cjelinu aktivnost u mozgu, tijelu i svijetu”.

Teza o proširenom umu zapravo je jedan oblik eksternalizma. Kao što kauzalni eksternalizam (Kripke, Putnam) tvrdi da je sadržaj misli, odn. jezičnih izraza, dijelom konstituiran vanjskim okolišem, a socijalni eksternalizam (Burge) da taj sadržaj ovisi i o drugim ljudima (jezičnoj zajednici), tako extended mind tvrdi da naša misaona aktivnost dijelom uključuje izvan-mozgovne čimbenike kao svoju bazu. Svim oblicima eksternalizma zajednička je teza da sadržaj ne supervenira isključivo nad intrinzičnim svojstvima kognitivnih agensa. No, dok prva dva tipa eksternalizma tvrde da je sadržaj dijelom konstituiran ekstra-mentalnim čimbenicima, extended mind zapravo proširuje i samu mentalnost, dijelom je locirajući izvan glave.

Osobno nisam baš ljubitelj eksternalizma, a ni hipoteze o proširenom umu. Tom sam se specifičnom hipotezom dosad vrlo malo bavio, pa ću nabaciti ovdje nekoliko off the top of my head prigovora, a zanimaju me mišljenja sudionika ovog bloga (i slučajnih prolaznika također).

Prigovori:

1. Kao prvo, tijelo nije lokus bilo kakvih misaonih operacija, već slijedi upute mozga (to vrijedi i za Clarkov primjer uloge gesti pri mišljenju), tako da se trojstvo mozak-tijelo-svijet može svesti na dvojstvo: mozak-svijet.

2. U hipotezi o extended mind ne radi se ni o kakvom supstancijalnom uvidu u funkcioniranju uma, već o pomaku perspektive: “uzmimo u obzir i pomagala kao relevantna, te ih također nazivajmo umom”. Doista, značenje riječi dopušta kojekakve ekstenzije (proteze!), no čini mi se neobičnim smatrati kalkulator dijelom svog uma. Ili olovku i papir. Ili ploču u učionici. Gdje su granice toga što se još može smatrati mojim umom? Prihvatljivijom se čini standardna definicija, prema kojoj je um funkcionalna organizacija mozga.

3. Informacija je, rekao bih, perspektivične naravi – njezino postojanje i priroda bitno ovisi o prisutnosti nekog kognitivnog agensa, s nekim ciljevima, interesima, procjenama relevantnosti i epistemičkim statusom. Nešto je informacija samo ako ukida stanje neizvjesnosti za dotičnog agensa, a stanje neizvjesnosti ne postoji samo po sebi, već samo iz njegove perspektive. Tako da mi se ne čini opravdanim govoriti o toku informacije naprosto.

Što mislite (i gdje mislite)?

——

(EDIT 17.12.2010. by PG)

——
(EDIT 18. 12.2010. by JŽ)

Posted in analitička, biologija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 23 komentara »

Osnovna razlika mozga i računala koja to više nije?

Posted by Aleksandar Joksić dana 31/10/2010

Koja je osnovna razlika između rada mozga i rada računala? Ako zavirimo u standardni Uvod u psihologiju kao odgovor možemo naći ovo:

Već i na čistom tjelesnom području mozak obavlja takve zadatke koje ni jedan kompjuter ne bi ni u ‘tragovima’ mogao izvesti (npr. sviranje glasovira, gdje je potrebno istovremeno regulirati mišićni rad deset prstiju). A ako se radi o mentalnim aktivnostima, mi katkada samo imamo (lažni) dojam da poneki roboti ili računala obavljaju začuđujuće mentalne operacije: jer, te operacije sastoje se od fantastično brzog obavljanja pojedinih zadataka. Neko računalo zaista će u času obaviti neke računske zadatke ili programe, za koje bi čak i vrhunski stručnjak trebao neusporedivo više vremena, ali će računalo obaviti samo one operacije za koje je programirano (što znači da operaciju poznaje onaj koji je sastavljao program za računalo). Ali, u operacijama za koje nije programirano, računalo je posve nemoćno. Evo jedan zgodan primjer razlike između rada čovjekova mozga i nekog savršenog računala: ako računalu, recimo, damo zadatak da nam nađe telefonski broj faraona Ramzesa II. računalo će u nekoliko sekundi pregledati sve raspoložive telefonske imenike i javiti nam da toga gospodina nema u popisu pretplatnika. A čovjek, ako mu damo isti zadatak – neće niti tražiti broj, jer mu je jasno da je to besmislen zadatak. Računalo, dakako, nije programirano da shvati besmislenost zadatka, i to je osnovna razlika između rada mozga i rada kompjutera.
(Boris Petz, Uvod u psihologiju, 2001, str. 40. Kurziv na kraju je dodan.)

Ovo mi se čini kao prilično paušalnim opisom “osnovne razlike” između rada mozga i kompjutera, no prije nego što dođem do glavne točke, evo par komentara na citirani paragraf.

Izgleda da autor suprotstavlja mentalne aktivnosti s bivanjem programiranim za određene aktivnosti; računalo je za razliku od čovjeka programirano za određene operacije, a za one operacije za koje nije programirano je nemoćno. No, kao što nas uči evolucijska pshologija, ljudski mozak sadrži module, urođene specijalizirane strukture kojima nas je opremila evolucija kao odgovor na određene selektivne pritiske te u tom smislu možemo reći i da je naš um „isprogramiran“. Evolucija putem prirodne selekcije je sastavila te programe i jednako kao što je računalo nemoćno kod operacija za koje nije programirano, tako je i ljudski um nemoćan za neke druge operacije za koje nije programiran.

Autor navodi jedan primjer koji bi trebao ilustrirati osnovnu razliku između mozga i “savršenog” računala, no ako bi to računalo doista bilo savršeno, ne postoji razlog zašto i ono ne bi u startu odbacilo traženje broja faraona kao besmisleno. Da je to besmislen zadatak znamo jer smo učenjem stekli informacije koje nam govore da je to besmisleno, a računalo također može steći istu informaciju.

Time dolazimo do glavne poante ovog posta. New York Times u nedavnom članku izvještava o ekipi istraživača sa Sveučilišta Carnegie Mellon koji ciljaju napraviti računalo koje bi moglo izbrisati ono što se u tekstu na početku ovog posta navodi kao osnovna razlika mozga i računala. Naime, oni rade na računalnom sustavu koji pokušava savladati semantiku učeći na sličan način kao i ljudi, kumulativno kroz dugotrajno razdoblje. Sustav koji se zove Never-Ending Language Learning system (ili skraćeno: NELL) radi 24 sata na dan, sedam dana na tjedan, skenirajući stotine milijuna web-stranica u potrazi za tekstualnim obrascima koje koristi kako bi učilo činjenice, a te činjenice su grupirane u semantičke kategorije: gradovi, poduzeća, glumci, sveučilišta, biljke i mnoge druge. Te kategorijalne činjenice su ovakvog tipa „San Francisco je grad“ i „Suncokret je biljka“.

NELL također uči činjenice koje su relacije između članova dvaju kategorija, a sve naučene činjenice se kontinuirano pridodaju bazi podataka koja je zapravo baza znanja, a ona neprestano raste. Na taj način se teži napraviti računalo s boljim razumijevanjem jezičnog značenja i mnogi takvi sustavi učenja već pokazuju impresivne rezultate. NELL je dizajnirana tako da se snalazi s riječima u različitim kontekstima tako što koristi hijerarhiju pravila kako bi razriješila dvosmislenosti, što je krucijalno za svakog kompetentnog govornika.

Istraživači navode primjer vrste znanja koje NELL dan danas još uvijek ne može svladati, ali koje bi jednog dana mogla. Uzmite dvije slične rečenice: “Djevojka je uhvatila leptira s točkicama” i “Djevojka je uhvatila leptira s mrežom”. Ljudski čitatelj trenutno shvaća da djevojka drži mrežu, a da djevojke obično nemaju točkice. Tako da su “točkicama” u prvoj rečenici povezane s “leptira”, a “mrežom” s “djevojka” u drugoj rečenici. “To je očito čovjeku, ali ne i računalu”, kaže računalni znanstvenik Dr. Mitchell i nastavlja: “Velik dio ljudskog jezika je pozadinsko znanje, znanje akumulirano kroz veliki period vremena. Tamo NELL smjera i izazov je kako doći do tog znanja”.

Na kraju mogu reći da ne vidim prepreku da NELL jednog dana, ako već ne i sada, bude sposobna odbaciti zadatak traženja telefonskog broja Ramzesa II. Hoće li time biti ukinuta osnovna razlika između rada mozga i računala je druga priča.

Posted in kognitivna znanost, neuroznanost, umjetna inteligencija, Uncategorized | 27 komentara »

John Searle – kritika komputacijske teorije uma

Posted by Marko Kučan dana 10/10/2010

Nastavljajući na tekst o Searlovoj konceptualizaciji odnosa uma i tijela želimo se osvrnuti na razloge zbog kojih dotični ne priznaje trenutno najpopularniju teoriju – kompjutacijsku teoriju uma. Vjerojatno vam je poznata njegova Kineska soba, misaoni eksperiment kojim je htio pokazati da sintaksa ne može biti dovoljna za semantiku, tj. da čista manipulacija simbolima ne dovodi do razumijevanja. Svrha ovog teksta je da vas upoznamo s jednom drugom kritikom kompjutacijske teorije uma koja razmatra odnos teorije baziranoj na sintaksi i „stvarnog svijeta“ (fizičkih entiteta).

Kompjutacijski funkcionalizam (preciznije, „strong AI“ program) možemo sažeti kao ideju da je mozak kompjuter, a um program (algoritam) po kojem se izvode komputacije nad simbolima. Takav je pristup problemu odnosa uma i tijela utemeljenje kognitivnih znanosti, čineći ih neovisnima od neurologije. Prema toj teoriji, kognitivni su mehanizmi samo implementirani u mozgu, a mogli bi biti implementirani i u nekom drugom „stroju“, npr. na dovoljno brzom računalu (princip višestruke ostvarivosti). Oni su komputacijski mehanizmi, definirani sintaktički s obzirom na to kako barataju apstraktnim simbolima. Primjeri takvih procesa su Chomskyjeva pravila univerzalne gramatike i Fodorov jezik misli.

Kad kažemo da je mozak računalo, ustvari želimo reći da je univerzalni Turingov stroj, računalo koje može pokrenuti bilo koji algoritam (što proizlazi iz Church-Turingove teze da se sve što se uopće može postići komputacijom može postići Turingovim strojem). Ljudski je um onda samo iznimno kompliciran, možda najkompliciraniji prirodni program pokrenut u mozgu koji možemo instancirati i na bilo kojem drugom univerzalnom Turingovom stroju. Slično kao što svjesno implementiramo neke algoritme (npr. onaj koji smo u osnovnoj školi naučili za množenje brojeva), tako možemo i na računalu implementirati te iste algoritme. Možemo implementirati i neke od još većeg broja nesvjesnih algoritama (npr. algoritama percepcije ili usvajanja jezika). Konačna presuda našoj kognitivističkoj teoriji neke psihološke funkcije (tj. predloženom algoritmu te funkcije) jest Turingov test – trebamo demonstrirati da se ponašanje artificijelnog računala opremljenog adekvatnim programom koji predstavlja našu teoriju ne razlikuje od ponašanja „ljudskog računala“: mozga i uma.

Sad dolazimo do glavnog pitanja teksta: „Je li mozak digitalno računalo?“. Searlov odgovor nije jednostavno „ne“, već pitanje uopće ne smatra znanstvenim (provjerljivim). Ovo pitanje treba razlikovati od diskusije oko toga je li um digitalni program, na koji daje odgovor argumentom Kineske sobe (Searlov odgovor, dakako, glasi „nije“).

Reći da je mozak komputacijski (Turingov) stroj podrazumijeva da je mozak procesor simbola i da se njegov rad može izraziti algoritmom. Taj rad uključuje baratanje dvama simbolima, predstavljenih najčešće kao 1 i 0, pri čemu se na svakom koraku ili ispisuje novi simbol na određeno mjesto u memoriji ili se pomiče na novo mjesto. Ova dva simbola mogu biti reprezentirana na bilo koji način, pa tako unutar kućnih računala nećemo naći brojke, već dva različita naponska stanja. A napone možemo zapravo zamijeniti bilo čime – vodom, mačkama i miševima, ili, što nam je od interesa, živčanim impulsima. Ono što čini algoritam nisu fizički ostvaraji simbola, već sintaktički odnosi među njima. Višestruka ostvarivost je moguća upravo zato što je fizička forma nebitna, dok god joj možemo pripisati 1 i 0 u skladu s željenim algoritmom.

Univerzalna čitljivost. Upravo kod višestruke ostvarivosti, odnosno njenog parnjaka, višestruke čitljivosti (činjenica da isti program možemo očitati u različitim fizičkim sustavima), Searle počinje svoj protuargument. On smatra da višestruka čitljivost implicira univerzalnu čitljivost – sve je digitalni kompjuter! Bilo kojem objektu mogu se pripisati binarni simboli u skladu s nekim algoritmom (čak i snažnije – dovoljno kompleksnom objektu se može pripisati gotovo bilo koji algoritam). Dakle, nema ništa posebno u hipotezi da je mozak digitalni kompjuter, jer kompjuterom možemo smatrati i želudac (prima signale hrane i impulse iz mozga, računa kako provesti probavu), srce, i nebiološke objekte poput vode (npr. prima informaciju o težini i obliku kamena koji u nju pada i računa kako će se valovi trebati širiti).

Sintaksa nije intrinzična fizici. Još veći problem je da je ovo pripisivanje komputacije ovisno o promatraču, a ne intrinzično (nema postojanje bez promatrača). Hipoteza da je mozak stroj za komputaciju je neprovjerljiva, jer ovisi o stavu koji zauzmemo prema mozgu! Ona ne govori ništa o tome što bismo trebali naći u stvarnosti (kako bi mozak trebao izgledati) da bude točna jer simbole pripisujemo sami. Ponekad se može činiti da se neuronima binarna stanja mogu sasvim prirodno pripisati: oni ili ispaljuju električni impuls („1“), ili ga ne ispaljuju („0“). Ako zanemarimo da se okidanje svakog neurona događa paralelno s drugim okidanjima (to je nesukladno serijalnom načinu rada Turingovog stroja), još uvijek nije očigledno kako pripisati simbole. Jer okidanje jednog neurona nema samo jedan jedinstveni učinak na drugi neuron. Električni potencijal drugog neurona može se povisiti (što povećava šansu za okidanje) ili sniziti (što smanjuje šansu za okidanje) u različitim stupnjevima, a moguće je i djelovati na budući rad tog neurona, smanjujući mu ili povećavajući reaktivnost. Neki neurotransmiteri (poput dušičnog oksida) uopće ne djeluju uslijed električnog pražnjenja neurona već prolaze difuzijom iz jedne stanice u drugu. Nije sasvim bjelodano kako ovim procesima pripisati simbole, a da znamo da netko drugi ne bi pripisivanje obavio drugačije.

Homunkulus kao nužni sastojak kognitivističke teorije. Ovisnost komputacijske interpretacije o promatraču znači da svako kognitivističko objašnjenje nužno uključuje zazivanje homunkulusa, svjesnog djelatnika koji izvršava komputaciju i čita njene rezultate. Primjerice, ako je trodimenzionalni vid rezultat pretvorbi dvodimenzionalnih informacija u 3D sliku, tko gleda tu sliku? Česta je strategija komputacionista da se složenije analize raščlane na seriju nula i jedinica, na operacije dovoljno jednostavne za pojedinačne neurone. Ali, kako smo gore napomenuli, nije jasno kako se binarni simboli odnose prema radu neurona – opet se čini da zazivamo nekog homunkulusa. To je zato što ništa u fizici ne odgovara binarnim simbolima bez nekoga tko će te simbole pripisivati. Kod pravih računala nemamo problem koji postoji kod mozga, jer su homunkulusi programeri i krajnji korisnici. Računalo samo „radi“, ili bolje, „funkcionira“ (prolazi kroz različita naponska stanja), a mi interpretiramo njegove rezultate. Ono ne slijedi nikakva pravila (ne provodi algoritme), nego je programirano (namješteno) kao da slijedi pravila koja je zamislio programer. Kod mozga ne postoji takva prirodna „podjela rada“ između fizičkih procesa i interpretacije. Zato je za Searlea pitanje poput „kako vizualni sustav u čovjeka izračunava udaljenost između objekata na temelju podataka na retini“ (tipično kognitivističko istraživačko pitanje) ekvivalentno pitanju „kako čavli izračunavaju udaljenost koju trebaju proći nakon što ih udari čekić“. Jedno i drugo pitanje možemo simulirati algoritmima (i to možda u potpunosti precizno), ali to ne znači da ti sustavi implementiraju te algoritme.

Kauzalna nemoć komputacije. Ako algoritmi postoje samo u očima promatrača, jasno je da ne mogu imati nikakve kauzalne utjecaje. Jedino što stvarno postoji jesu neurološki procesi i svijest (što je jasno iz Searlove verzije rješenja problema odnosa uma i tijela). Ovu poantu Searle ilustrira pitanjem: da imamo neurološku teoriju nekog psihološkog sustava bismo li bili skloni reći da je to samo hardverska implementacija nekog apstraktnog programa? Neurološke hipoteze možemo provjeriti „golim okom“ ili prije kakvim strojem za vizualizaciju mozga – one govori o stvarnim činjenicama, dok su kognitivističke hipoteze provjerljive samo Turingovim testom koji ne može razdvojiti simulaciju od prave stvari.

Konačna presuda Johna Searlea jest da se proučavanje uma treba preseliti s kompjutera u neurološke laboratorije. Ako su mu kritike na mjestu, koliko prostora ostaje za kognitivne znanosti? Što nam (puke) simulacije uma govore o fenomenu koji istražujemo?

Moram priznati da me se pitanje „gdje je tu komputacija“ dojmilo, jer mi se iz mog površnog poznavanja neurologije ne čini da su neuronski procesi nedvosmisleni kandidati za pripisivanje komputacijskih stanja. S druge strane, prema Searleu niti kućno računalo ne provodi komputaciju – koliko vam se to čini plauzibilnim? I da li je uopće problem za komputacijski funkcionalizam činjenica da ne govori ništa o fizičkom svijetu (uz pretpostavku da se slažemo sa argumentima)?

(ko-autorstvo Bokulić, Kučan)

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost, umjetna inteligencija, Uncategorized, znanost | 4 komentara »

 
%d bloggers like this: