Hacker, šišmiši i princip kontrasta

U ne tako davnom intervjuu za TPM, Peter Hacker je spomenuo svoju kritiku slavnog Nagelovog „What is it like to be a bat?“ problema kao više jezički, nego epistemološki ili čak filozofski problem. Uz razmatranje definicije quale i ostalih pitanja oko redukcije svijesti, detaljno se osvrnuo upravo na temu ovog posta u članku „Is there anything it is like to be a bat?“.

Hacker smatra da se ne može rečenicom „there is something which it is like to be“ okarakterizirati kako je to biti neko svjesno biće („something it is like for the organism to be“). Možemo se pitati „kako je to biti X“ – u ovom slučaju, umjesto X-a možemo ubaciti neku ulogu (konobar, hrvač i sl.). Također možemo postaviti pitanje „kako je to biti X-er“, pri čemu se „X-er“ mora moći zamijeniti sa odgovarajućim pridjevom (pobjednik-pobijediti, ubojica-ubiti), tako da je rečenica zapravo zamijenjiva sa „kako je to X-ati“.

Princip kontrasta kod ovih pitanja ulazi u igru kad se pitamo nešto o podskupu svih mogućih X-eva (kako je ženi (za razliku od muškarca) biti vojnik) – generalna forma ovakvih upita jest „kako je X-u biti Y“, gdje se kontrast može odnositi na X (žena, za razliku od muškarca), ili na Y (vojnik, za razliku od liječnika). U svakom od ovih slučajeva, odgovor je niz nekakvih impresija, a pitanja, makar možda nespecifična, nisu pretjerano teška za odgovoriti.

Nereduktivni problem samo sliči na ove formalno neinteresantne primjere, a najčešće spominjana nedoumica ima generalnu formu „Kako je X-u biti X“ (kako je šišmišu biti šišmiš). Hacker identificira tri ključne razlike u odnosu na ovaj primjer – subjekt i objekt su inače različiti, specificira se „kako je X-u“, što uključuje princip kontrasta, te se specificira „biti Y“, što također uključuje princip kontrasta. Naime, ne može se pitati „kako je hrvaču biti hrvač, za razliku od nekog (tko nije hrvač) tko je hrvač“; kontrast kod subjekta i objekta je u potpunosti besmislen. Interpolirana fraza, kako kaže Hacker, „(kako je) liječniku“ ne dodaje ništa pitanju „kako je to biti liječnik“, jer to pitanje traži deskripciju nekog zanimanja, dužnosti ili obveza, tako da taj dodatak tamo nema što raditi.

Dakle, pitanja poput „kako je čovjeku biti čovjek“ padaju u rubriku nelegitimne reiteracije, jer fraza „(kako je) čovjeku“ ne može igrati tu gramatičku ulogu. Tu je i drugi razlog zašto je takvo pitanje besmisleno – čovjek ne može prestati biti čovjek osim ako ne prestane egzistirati (za razliku od mornara ili vojnika), niti išta drugo osim čovjeka može biti čovjek – ni princip kontrasta nije zadovoljen. Pitanje se urušava u trivijalno „kako je to biti čovjek?“ (možda ne toliko trivijalno, no za naše potrebe, jest). Upravo iz ovog razloga Nagelovo pitanje za Hackera nema nikakvog smisla – „kako je čovjeku biti šišmiš“ zauzima formu gdje princip kontrasta mora biti zadovoljen (kako je X-u biti Y), a nikako ne može biti jer se ni subjekt (čovjek) ni objekt (šišmiš) ne mogu s ničim kontrastirati („čovjek, za razliku od X“ nema rješenje jer čovjek nije uloga (član podskupa), kao ni šišmiš).

Imam samo dvije primjedbe na navedeno – Nagel nas pitanjem pokušava dovesti do zaključka da znamo kako je to biti ja, a ne znamo kako je to biti šišmiš, no po Hackeru se čini da je pitanje „kako je meni biti ja?“ gramatički neispravno, tako da u osnovi nema „something which it is like for me to be me“. S druge strane, kako bih trebao znati da to postoji, kad pitanje implicitno pretpostavlja da to mogu s nečim usporediti? Mislite li da je Nagelovo pitanje u tom kontekstu smisleno? Drugim riječima, ako je pitanje smisleno, što bi ono trebalo značiti (i bi li odgovor bio filozofski zanimljiv)?