Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Posts Tagged ‘sloboda volje’

Sintomografija, genomen i neanalitička filozofija

Posted by Pavel Gregoric dana 08/11/2011

Na portalu Connect, utjecajnom i dobro posjećenom “virtualnom trgu za javni dijalog rasprave o znanosti i obrazovanju”, jučer je osvanuo zanimljiv post pod naslovom “Sintomografija – Što je to? Najnovija filozofska kritika neuroznanosti”. Tomislav Janović, kolega s Hrvatskih studija, referira na članak prof. dr. Iris Tićac s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je izašao u posljednjem broju časopisa Filozofska istraživanja (br. 31/2, 2011, str. 335-352). Članak pod naslovom “Sloboda iz perspektive filozofije i neuroznanosti. Kritika B. Libeta, G. Rotha i W. Singera” predstavlja nemušti pokušaj antireduktivne (neoskolastičke?) kritike stajališta da je slobodna volja iluzija, stava koji je potkrepljen empirijskim istraživanjima spomenutih neuroznanstvenika.

Osim što je se autorica baš ne snalazi najbolje u neuroznanosti, ne snalazi se baš ni u filozofiji. Osim komentara na Connectu u kojima su navedeni i prokomentirani neki biseri, izdvajam još nekoliko oglednih ulomaka koje sam uočio letimičnim čitanjem.

Oni koji polažu nadu u integrirajuću snagu filozofije, kao što je P. Churchland čije djelo nosi naslov Neurofilozofija, nerijetko zastupaju redukcionistički zahtjev za samoprevladavanjem filozofije. (b. 6 na str. 337)

Prvo, govoriti o “P. Churchland” ukazuje na nepoznavanje činjenice da slične stavove zastupaju supružnici Churchland koji oboje imaju inicijale “P.” (Paul i Patricia). Drugo, Churchlandovi ne zastupaju tek “redukcionistički” stav, nego nešto još radikalnije, a to je eliminativistički stav prema kojem govor o umu, svijesti, mentalnim stanjima itd. treba u cijelosti izbaciti iz upotrebe i zamijeniti adekvatnim znanstvenim terminima.

U okviru ovog rada nije nam namjera ulaziti u rasprave o odnosu slobode i determinizma, niti ćemo problematiku slobode razmatrati na način kako se on javlja u analitičkoj filozofiji. (b. 8 na str. 337)

Ali upravo je analitička filozofija ta koja problematiku slobode razmatra u svjetlu znanstvenih spoznaja i bavi se pitanjem koje obrađuje autorica. Osim evidentne nesklonosti naturalizmu, koji predstavlja mainstream u angloameričkoj analitičkoj filozofiji, evidentno je da autorica ne barata engleskim, jer relevantne članke čita i citira na njemačkom (npr. Benjamin Libet u b. 10 na str. 339 ili Ted Honderich u b. 57 na str. 347), kao što i ključne pojmove koji su izvorno na engleskom navodi na njemačkom (PET scan u b. 9 na str. 337).

Postoje znanstvenici koji se priklanjaju tvrdnji da je slobodna volja iluzija. Navodimo samo neke na koje se zbog ograničenog okvira nismo referirali u ovom članku, a čija bi recepcija doprinijela cjelovitijem pogledu na ovaj problem: Daniel Dennet (sic!), Freedom Evolves… (b. 37 na str. 343)

Prvo, Daniel Dennett je prvenstveno filozof, a ne znanstvenik. Štoviše, radi se o jednom od deset najpoznatijih živućih filozofa. Drugo, njegova knjiga Freedom Evolves prevedena je na hrvatski prije dvije godine (Algoritam, 2009.) pod naslovom Evolucija slobode, pa kad autorica drugdje već navodi strane autore prema njihovim hrvatskim izdanjima umjesto izvornika, mogla je navesti i ovo. A to što izgleda da uopće ne zna za hrvatsko izdanje pokazuje doseg njezine informiranosti za temu o kojoj piše. Treće, knjiga Freedom Evolves je proširenje Dennettovih teza iznesenih u njegovom glavnom radu o problemu slobode volje, Elbow Room iz 1984. Četvrto, Dennett se piše s dva “t”.

No,  još uvijek smo suočeni s pitanjem što nam daje izvjesnost da imamo slobodu volje osim činjenice da bi njena ne-egzistencija razorila svaki ćudoredni poredak? (str. 346)

Dakle, izvjesnost  da imamo slobodu volje autorica gradi na svojem isključivo subjektivnom i svjetonazorskom, nigdje argumentiranom, uvjerenju da bi nepostojanje slobodne volje razorilo svaki ćudoredni poredak. A autorica na početku svog teksta ističe kako će pokušati pokazati da se pri odbacivanju slobode volje “ne radi toliko o znanstvenim hipotezama nego o filozofijskim i svjetonazorskim stajalištima” (str. 336). Toliko o samopobijanju.

Ovo što slijedi u zaključku članka je fenomenalno:

Iz dosada rečenog proizlazi da se obje perspektive [subjektivna perspektiva osobnog iskustva i objektivna perspektiva neuroznanosti] ne mogu reducirati jedna na drugu, jer nijedna ne isključuje drugu. (str. 351)

Ovo je antologijski non sequitur. Ako imate dvije perspektive koje se NE MOGU reducirati jedna na drugu, onda je to valjda zato što jedna ISKLJUČUJE drugu. Ako pak jedna NE ISKLJUČUJE drugu, onda se možda MOGU reducirati jedna na drugu.

Što se iz ovoga može zaključiti (osim o upućenosti prof. Tićac u problematiku o kojoj piše)? Može se zaključiti da članak nije bio recenziran, ili je bio recenziran ali vrlo nestručno, ili je bio stručno recenziran i odbijen, ali uredništvo tu  negativnu recenziju nije uzelo u obzir, već je odlučilo tekst objaviti iz nekih svojih razloga i interesa.

Jao onoj struci u kojoj je objavljivanje ovakvih članaka dovoljno za izbor u zvanje redovitog profesora!

Oglasi

Posted in filozofija religije, filozofija uma, humor, neuroznanost, Uncategorized | Označeno: , , , | 26 komentara »

Slobodna volja i determinizam: perspektive iz eksperimentalne filozofije

Posted by Joško Žanić dana 21/03/2011

U novom broju časopisa Science (link), filozof Shaun Nichols prikazuje doprinose eksperimentalne filozofije problematici slobode volje i determinizma, odnosno koristi dotičnu problematiku kako bi ilustrirao pristup i perspektive eksperimentalnog filozofiranja.  Prema Nicholsu, eksperimentalna filozofija služi se uobičajenim istraživačkim metodama iz društvenih znanosti kako bi kako bi rasvijetlila “psihološke izvore filozofskih problema”. Mnogi filozofski problemi ukorijeneni su, po tom shvaćanju, u našim svakodnevnim načinima razmišljanja o svijetu i razumijevanja istog,  te Nichols smatra da empirijsko istraživanje upravo tih naših svakodnevnih intuicija vezanih uz ono što se obično smatra filozofskim problemima može doprinijeti i našem razumijevanju i potencijalnom rješavanju tih problema. Nicholsov case study u ovom članku su naše intuicije o moralnoj odgovornosti i determinizmu.

Problem slobode volje, moralne odgovornosti i determinizma danas se obično formulira kao spor kompatibilizma i inkompatibilizma. Ako pretpostavimo deterministički svijet, naime takav u kojemu za svaki događaj postoji potpuno uzročno objašnjenje (tj. u kojemu je svako stanje tog svijeta Sn u potpunosti determinirano prethodnim stanjemSn-1, odn. u kojemu je iz svakog stanja Sn sljedeće stanje Sn+1 u potpunosti predvidljivo), pitanje je možemo li u njega ikako “ugraditi” ono što nam govore naše intuicije, naime da su naše odluke velikim dijelom “u našoj moći” (dakle, nezavisne od prethodnog uvjetovanja, te posljednično ne-predvidljive) te da smo kao slobodni agensi onda i moralno odgovorni za naše čine.

Nichols najprije ukazuje na to da istraživanja pokazuju da mala djeca (3-5 godina) o prirodnom/fizičkom svijetu rezoniraju na način koji pretpostavlja determinizam (očekuju da događaj A uvijek dovodi do B ako su takvu spregu ranije opazila), ali da kad je riječ o ljudskom djelovanju odbacuju determinizam te dopuštaju alternativne ishode ovisno o odluci djelujućeg ljudskog agensa. Istraživanja na odraslima pokazala su da oni također odbacuju determinizam u kontekstu ljudskog djelovanja. Potencijalna objašnjenja tog odbacivanja su višestruka: kognitivni znanstvenici ukazuju na to da introspekcija nikad ne isporučuje čitav skup čimbenika koji su doveli do nekog djelovanja, te također na to da ljudi gledaju na jastvo, lokus mišljenja i djelovanja, kao na nešto različito od psiholoških i neuralnih mehanizama.

Druga istraživanja isporučuju pak sljedeće zanimljive rezultate. Nakon što su bili izloženi opisu determinističkog svijeta, ispitanici će, ako im se postavi apstraktno pitanje o mogućnosti moralne odgovornosti u takvome svijetu, pretežno odgovarati da ta odgovornost ne može postojati u takvom svijetu. No, suočeni s konkretnim opisom nekog moralno neprihvatljivog čina, najveći broj ispitanika tvrdi da počinitelj tog čina ipak jest moralno odgovoran. Isto tako, ako je pitanje formulirano tako da se radi o nekom drugom univerzumu, ispitanici će biti skloni inkompatibilizmu, no ako je formulirano tako da se radi o našem univerzumu, ispitanici su skloniji kompatibilizmu, naime shvaćanju da moralna odgovornost postoji i u determinističkom svijetu. Istraživanja također pokazuju da su ispitanici, kad im se determinizam prezentira kao potpuna uvjetovanost  ponašanja neuralnim i kemijskim čimbenicima, skloni inkompatibilizmu, no kad se prezentira kao potpuna uvjetovanost psihološkim procesima, skloni su kompatibilističkim odgovorima. Pokazuje se, dakle, da su ljudi skloni pripisivati moralnu odgovornost usprkos pretpostavci determinističkog svijeta u slučajevima u kojima, ili se radi o scenariju koji je konkretan i “closer to home”, ili pak u slučajevima kad je determinizam shvaćen tako da operira na psihološkoj ravni (a ne na neuralnoj, čineći psihološko epifenomenom). Jedno od objašnjenja za ove rezultate jest to da ljudi u slučajevima upravo navedenim potpadaju pod utjecaj emocionalnih i motivacijskih mentalnih mehanizama izazvanih rečenom konkretnošću scenarija, te ti mehanizmi rukovode i njihovim intuicijama o moralnoj odgovornosti.

Nekoliko opaski o iznesenim istraživanjima i eksperimentalnom pristupu u filozofiji. S jedne strane, vrlo vrijedne doprinose istraživanju naše konceptualizacije uzrokovanja dali su kognitivni semantičari, posebice L. Talmy, koji ukazuje na to da mi kauzalnost koncipiramo putem modela dinamike sila. Prema Talmyju, naše se razumijevanje kauzalnosti može svesti na različite ishode interakcije agonista koji ima inherentnu tendenciju kretanja ili mirovanja, te antagonista koji djeluje protivno toj tendenciji. Za tu se konceptualizaciju može pokazati da leži i u temelju naših moralnih intuicija (izravno i namjerno djelovanje antagonista smatra se onim koje povlači najjaču moralni odgovornost). Nisam siguran da analitički filozofi obraćaju dovoljno pažnje na doprinose iz kognitivne semantike. S druge strane, istraživanja poput Talmyjevih, ili ona koja navodi Nichols, ili pak poznati trolley problem, dakle empirijska istraživanja o našim modusima konceptualizacije i/ili moralnim intuicijama, ne odgovaraju, čini se, na specifično filozofska pitanja koja se u vezi dotičnih problema postavljaju. Niti će psihološka istraživanja o našim moralnim intuicijama odgovoriti na pitanea kad bismo nekog trebali smatrati moralno odgovornim (klasični problem etike), niti će istraživanja o tome kakve su intuicije ljudi glede odgovornosti u determinističkom svijetu doprinijeti bogzna što odgovoru na metafizičko pitanje može li sloboda volje supostojati s determinističkim univerzumom. Zato mi se i čini da je eksperimentalna filozofija pomalo contradictio in adiecto. Nemam, dakako, ništa protiv empirijskih istraživanja (štoviše, ukoliko neki problem može postati predmetom empirijskog istraživanja, utoliko bolje, jer time dobivamo jasnija mjerila za prosuđivanje predloženih rješenja tog problema), a ne treba nikad zaboraviti ni quineovski uvid da je bilo što potencijalno relevantno za bilo što. No, čini mi se da filozofski problemi često ostaju imuni na pokušaje empirijskog rješavanja (zbog toga što, eksplicitno ili implicitno, traže odgovore normativne naravi), ili pak da empirijska istraživanja, poput onih koje navodi i provodi Nichols, ne dotiču pravi problem, čak i ako on potencijalno jest empirijski rješiv. Čini se da empirijski odgovor na pitanje o pomirivosti slobode volje i determinizma treba tražiti na razini fizike, ne psihologije ili sociologije. Da istraživanja o kojima izvještava Nichols i problem slobode volje zapravo stoje “okomito” jedno na drugo vidljivo je iz toga da možemo pitati je li već s Velikim praskom bilo determinirano da će eksperimentalni filozofi vršiti upravo ovakva istraživanja a dotični ispitanici u njima sudjelovati, ili je to rezultat slobodne odluke jednih i drugih. Filozofija je duboko isprepletena s empirijskim znanostima, a pretvaranje pitanja ili problema koje se tradicionalno smatra filozofskima, tamo gdje je to moguće, u predmet empirijskog istraživanja treba pozdraviti. No, čini se da se filozofija pojavljuje u “najčišćem” obliku baš tamo gdje se njezini problemi ne mogu riješiti eksperimentom.

[Dodatak JŽ, 17.4.2011]: Evo jedan tekst na koji je naišao Pavel, a koji donosi rezultate mnogih istraživanja sličnih onima koje je proveo Nichols (spominje se i Nicholsov i Knobeov rad), iz jučerašnjeg broja časopisa New Scientist: The Free Will Delusion. Posebno zanimljivim čini mi se sljedeći nalaz: “People don’t just believe they have free will, they also believe they have more of it than others”. Također, neka istraživanja pokazuju da ekstroverzija kao svojstvo ličnosti utječe na našu sklonost da zadržavamo uvjerenje o slobodi volje i moralnoj odgovornosti čak i kad smo suočeni s determinističkim svijetom.

Posted in etika, filozofija, kognitivna znanost, znanost | Označeno: , , | 28 komentara »

 
%d bloggers like this: