Još kao student susreo sam se s distinkcijom iz naslova koju su povlačili, i još uvijek povlače, neki domaći filozofi. Jednom profesoru nadobudno sam poslao svoj prijevod Aristotelova kratkog spisa O proricanju iz snova, a on mi je u pismu odgovorio otprilike ovako (citiram iz pamćenja): “Dragi kolega, hvala na prijevodu, pročitao sam ga sa zanimanjem. Prijevod vam je jednako tako dobar, ili ako baš hoćete jednako tako loš, kao i svaki drugi filologijski prijevod. Evo sad kako bi trebao izgledati filozofijski prijevod prvog odlomka tog spisa…” Profesor, dakle, tvrdi da su (i) svi “filološki prijevodi” jednako dobri, to jest da su (ii) svi “filološki prijevodi” jednako loši, dok su, po implikaciji, (iii) bar neki “filozofski prijevodi” uistinu dobri.
Tada sam ovu distinkciju protumačio u svjetlu jedne anegdote koja mi se urezala u pamćenje. Na jednoj obiteljskoj proslavi tijekom druge godine studija imao sam prilike upoznati profesora Milivoja Sironića, našeg glasovitog klasičnog filologa, dragog čovjeka i odličnog pedagoga, negdašnjeg dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, profesora emeritusa i člana suradnika HAZU. Za profesora Sironića znao sam putem prijevoda Aristotelova spisa O duši, objavljenog 1987. godine u znamenitoj “Filozofskoj biblioteci” izdavačke kuće Naprijed (taj prijevod više puta je tiskan, a 1996. izašlo je i drugo izdanje). Prišao sam profesoru Sironiću i zamolio ga da mi objasni što Aristotel misli kad kaže da je duša entelehija, kako stoji u prijevodu, na što mi je Sironić skromno odgovorio: “Ne znam ti ja to, sinko. Pitao sam profesora Bošnjaka [redaktora prijevoda, PG] što je to entelecheia kod Aristotela i kako da prevedem tu riječ, a on mi je odgovorio da ništa ne brinem i samo prevedem s ‘entelehija’, pa sam ja tako i učinio.”
Odatle sam zaključio da filolozi prevode klasične filozofske tekstove a da ih zapravo ne razumiju, što mi je rasvijetlilo onu distinkciju. Filološki su prijevodi ono što filolozi sastavljaju na temelju svog poznavanja morfologije i sintakse teksta koji prevode, ali bez pravog razumijevanja semantike tog teksta. Filozofski prijevod, s druge strane, označuje prijevod koji počiva na temeljitom razumijevanju značenja teksta. To me tumačenje spomenute distinkcije neko vrijeme zadovoljavalo.
Ali ne zadugo. Nakon što sam pročitao Hamlynov prijevod i komentar II. i III. knjige O duši, shvatio sam, barem okvirno, što Aristotel misli kad kaže da je duša he prote entelecheia određene vrste tijela: to je prvi stupanj dovršenosti, tj. prvi stupanj realizacije potencijala određene vrste tijela. Počeo sam tako čitati engleske prijevode, po mogućnosti s popratnim komentarima, i imao sam blagotvorni osjećaj da moje razumijevanje raste. Uvidio sam da je Aristotel bio zaokupljen konkretnim problemima, koji su najčešće potjecali od Platona, i komentar mi je znao objasniti koji su to problemi bili i gdje su izvorno bili formulirani. Shvatio sam da Aristotel formulira problem i rješava ga nizom argumenata, od kojih većina imaju jednu ili više premisa i konkluziju, koji se argumenti međusobno dopunjuju ili nadograđuju. Shvatio sam da isto važi i za Platona i za Plotina i za veliku većinu filozofa, antičkih , srednjovjekovnih i novovjekovnih. Tako bi, dakle, zaključio sam, trebali izgledati filozofski prijevodi.
Ali onda me isti onaj profesor s početka priče pokolebao. Gledajući zamišljeno u bibliografiju mog diplomskog rada u kojoj su bili navedeni prijevodi i komentari koji su mi omogućili da nešto shvatim, veli on da su to sve filološki prijevodi i da nema nijednog filozofskog. Kako, molim? Nema nijednog filozofskog? Hermann Bonitz, Werner Jaeger, Sir David Ross, Harold Joachim, David Balme, Jonathan Barnes – sve su to sastalvjači “puko filoloških prijevoda”? Ja sam, naprotiv, bio dojma da su ti ljudi prilično dobro razumjeli Aristotela – kad su svojim prijevodima i komentarima i meni omogućili da nešto od Aristotela razumijem, da shvatim koja su ga pitanja mučila i kako je na njih pokušao odgovoriti, često na suvisao i uvjerljiv način. U tom sam dojmu ustrajao do danas i on je iziskivao da ponovno razmislim o distinkciji između filološkog i filozofskog prijevoda kojom operira profesor i, kako sam vremenom doznao, značajan broj njegovih istomišljenika.
I što je rezultat mog ponovnog razmišljanja o distinkciji između filološkog i filozofskog prijevoda? On bi se mogao sažeti ovako. “Filozofski prijevod” karakterizira sljedeće:
- pokušava se prevesti svaka riječ, uključujući članove i čestice, najčešće posezanjem za arhaizmima ili izmišljanjem novih riječi
- pokušava se zadržati poredak riječi u izvorniku, čak i kad to prijevodni jezik izvitoperi do neprepoznatljivosti
- pokušava se prenijeti etimologija riječi u izvorniku, najčešće posezanjem za arhaizmima ili izmišljanjem novih riječi
- nema nikakvog osjećaja za idiomatiku izvornog jezika
- ergo: takav je prijevod nejasan i nečitak
- ergo: takav prijevod ne omogućuje čitatelju da razumije izvorni tekst (iako nedvojbeno demonstrira prevoditeljevu sposobnost konzultiranja Skokova Etimologijskog rječnika hrvatskog jezika, poznavanja crkveno-staroslavenskog te maštovitosti u kovanju novih riječi).
Filološki prijevod karakterizira sljedeće:
- ne prevodi se svaka riječ
- poredak tiječi prilagođava se standardnom jeziku na koji se prevodi
- ne pokušava se simulirati etimologiju izvornika
- uočava se idiomatika izvornika i ona se pokušava prevesti odgovarajućom idiomatikom jezika na koji se prevodi
- ergo: takav prijevod može biti jasan i čitak
- ergo: takav prijevod može omogućiti čitatelju da razumije izvornik.
Dakako, filološki prijevod može biti dobar ili loš, ovisno o tome u kojoj mjeri ima navedene karakteristike i time omogućuje razumijevanje izvornika. A razumijevanje izvornika prijevod ne može omogućiti ukoliko prevoditelj sam ne razumije tekst koji prevodi. Na primjer, ako se prevodi tekst iz antičke astronomije, osim poznavanja antičkog jezika, prevoditelj mora biti prilično dobro upućen u astronomiju. Poznavanje antičkog jezika i upućenost u astronomiju, dakako, ne čine njegov prijevod “astronomskim prijevodom” (ili: “astronomijskim prijevodom”), za razliku od “filološkog prijevoda”, nego eventualno njegov prijevod čini dobrim prijevodom astronomskog teksta, za razliku od lošeg prijevoda astronomskog teksta.
I tako sam došao do sljedećeg zaključka. Postoji samo dobar ili loš prijevod. Svaki prijevod je filološki u smislu da uključuje minimalne jezičke kompetencije, poznavanje jezika izvornika i jezika prijevoda. Prijevod može biti loš ako je poznavanje bilo jezika izvornika bilo jezika prijevoda manjkavo. Ali prijevod može biti loš čak i uz odlično poznavanje oba jezika – ako prijevod nije informiran temeljitim razumijevanjem izvornika koji se prevodi i konteksta u kojemu je izvornik nastao.
Distinkcija između filozofskog i filološkog prijevoda uopće nije normativna, nego evaluativna. Kad je onaj moj profesor htio izreći nepovoljan sud o nekom prijevodu, rekao bi da je prijevod “filološki” (ili, naglašenije, “puko filološki”), dok bi epitet “filozofski” bio rezerviran za povoljan sud o nekom prijevodu. Kad bi me netko danas natjerao da prihvatim tu distinkciju, i ja bih je koristio isključivo evaluativno, ali obrnuto: epitet “filozofski” koristio bih kao pejorativnu oznaku za prijevode obilježene gore navedenim karakteristikama. I to bi bilo u skladu s načinom na koji se epitet “filozofski” rašireno upotrebljava u južnoslavenskim jezicima, načinu za čiju su pejorativnu upotrebu vjerojatno krivi i sami filozofi koji su u tim krajevima djelovali.
Symblogia 