Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Posts Tagged ‘filozofija religije’

Kozmološki dokaz

Posted by Pavel Gregoric dana 22/05/2010

Na forumu vezanom uz kolegij Filozofija uma, u sklopu sustavu za učenje na daljinu Filozofskog fakulteta (Omega), započeta je u digresiji rasprava koju smo odlučili preseliti u ovaj medij. Uz suglasnost glavnih aktera rasprave prenosim raspravu i pozivam na njezin nastavak.

Kolega Marko Kučan je napisao:

Misaoni eksperiment je argument (ili protu-argument, u ovom slučaju) i uvelike se oslanja na naše poznavanje empirije, tj. ovisi o slučaju (o prirodi fizikalnog svijeta).
Uzmimo kao primjer poznati kozmološki argument za postojanje prvog uzroka (zagovaran od antike pa do danas) koji glasi:
1) Sve što ima početak, ima i uzrok.
2) Svemir ima početak.
K) Svemir ima uzrok.

Malo će tko sporiti oko logičke valjanosti ovog argumenta (on je tautologija), no konsenzusa oko njegove “primjenjivosti” na empiriju nema. To je stvar daljnje argumentacije. Da citiram Wittgensteina, u logici ništa nije slučajno – čak i Postovi sistemi, koji se sastoje od potpuno arbitrarno odabranih vrijednosti, ne dokazuju da su aksiomi našeg arbitrarno definiranog sustava slučajno nezavisni, niti da je to samo tako jer nam primjer pokazuje da je to tako. Nazovimo to logičkim platonizmom ili kako god već, no zasigurno ćemo se složiti da logička valjanost ne ovisi o slučaju. Stavovi logike i matematike ne ovise o konstituciji prirodnog svijeta, dok se misaoni eksperimenti uvelike oslanjaju na empirijsko (zato i jesu tako zanimljivi).

Kolega Matko Gjurašin je ustvrdio da se radi o valjanom zaključku, a na poziv da obrazloži zašto misli da je spomenuti zaključak nevaljan, Marko Kučan je napisao:

Kažem, nisam siguran. Autor kritike mi je nepoznat, no sjećam se najbitnijeg dijela i odnosi se na skupove koje premise označuju – autor tvrdi da se prva premisa odnosi na članove skupa S (everything that begins to exist has a cause), dok druga premisa govori o samom skupu S (The universe has a beginning). Mislim da, u sklopu te interpretacije, iskaz nije tautologija jer prva premisa ne definira “početke” i “uzroke” izvan skupa S, već samo unutar njega; može postojati interpretacija iskaza u kojem su obje premise istinite, no konkluzija neistinita.

Naravno, kontekst kozmološkog argumenta spori ovakvu interpretaciju (“sve” bi, poželjno, bio skup koji sadrži i svemir kao podskup). Samo sam napomenuo, rekoh da nije bitno. Mislim da većina relevantne literature govori o ovom argumentu kao logički valjanom (makar mi se čini da ovo nije loša interpretacija).

Ovdje bih dodao da sam sklon obrazloženju koje je naveo Marko Kučan. Naime, čini mi se da svemir nije jedna od pojedinačnih stvari obuhvaćenih univerzalnim kvantifikatorom (“sve”) u prvoj premisi, već je skup svih pojedinačnih stvari.

Matko Gjurašin:

Prvo se mora znati da ne postoji kozmološki argument sa velikim K: postoje njegove formulacije. Ja znam tri: tomistički, leibnizovski, i kalāmski kozmološki argument. Svako od njih se poziva, bilo na princip dovoljnoga razloga kao lebnizovski ili na nemogućnost beskonačne vremenske sljedbe kao kalāmski, da pokaže da svijet nije samoobjasnidben, odnosno, da ga je nešto uzrokovalo, i da je taj uzrok personalan.

Ono što hoću reći je da je svaki od njih složeniji, naročito kada se moraju opravdati (ili osporiti) premise bilo filozofskim bilo znanstvenim argumentima, i nijedan ne odgovara onome kojeg si izložio u prvotnoj poruci.

Po meni, to je loša kritika jer polazi od krive pretpostavke što je to svemir. Za mene svemir nije oznaka koja se stavlja na neki skup pojedinačnih predmeta već prostorvrijeme, koje se počelo širiti prije nekoliko milijardi godina. Unutar tog prostorvremena se nalaze pojedinačni predmeti kao planete, mjeseci, maglice, crne rupe, itd., ali, ako me moje siromašno znanje iz kozmologije ne vara, a nadam se da ne, ono je jedan kontinuum unutar koji omogućava i unutar kojeg se odvijaju fizikalni procesi.

Drugo, prva premisa je metafizički princip. On nije primjenjiv samo na fizikalne predmete već na sve entitete sa početkom. Ako pokažemo da je prostorvrijeme po trajanju konačan fenomen sa početkom, ne vidim razloga zašto on ne bi potpadao pod taj princip. Nadalje, širenje prostorvremena je događaj, a događaji su legitimni relati u uzročnoj vezi.

I imaš pravo. Kalāmski kozmološki argument, čije si premise rekao engleskom, porijeklom je iz arapske srednjovjekovne filozofije, a ponovno ga je oživio suvremeni američki filozof religije William Lane Craig u svojoj istoimenoj knjizi iz 79. godine.

Marko Kučan:

Poznajem formulacije argumenta, i znam da on ima daljnju razradu, no nisam u nju pretjerano upućen tako da nemam baš legitimiteta da o tome bezveze blebećem (teologiju i filozofiju religije ne poznajem previše dobro). Slažem se da je velika šteta što se filozofija religije očito smatra suvišnom na našem odsjeku.

Ne bih se složio da je to loša kritika i objasnit ću ukratko zašto, no ako ste zainteresirani za daljnju diskusiju, voljan sam popričati sutra poslije predavanja (ako dođete).

Kritika iz teorije skupova, kako ju proizvoljno nazivam, ne cilja na našu intuiciju o pojmu svemira, već ukazuje na mogućnost da “sve” i “svemir” nisu pojmovi istoga reda.

“Za mene svemir nije oznaka koja se stavlja na neki skup pojedinačnih predmeta već prostorvrijeme, koje se počelo širiti prije nekoliko milijardi godina. Unutar tog prostorvremena se nalaze pojedinačni predmeti kao planete, mjeseci, maglice, crne rupe, itd., ali, ako me moje siromašno znanje iz kozmologije ne vara, a nadam se da ne, ono je jedan kontinuum unutar koji omogućava i unutar kojeg se odvijaju fizikalni procesi.”

Nemam nikakvog razloga da se ne složim s vama, no ja (ili nepoznati autor, kako god hoćeš) nisam ni insinuirao da svemir zaista jest skup pojedinačnih predmeta, nego da ga se logički može (i vjerojatno mora, ako bi kritika valjanosti bila moguća) svesti na skup pojedinačnih elemenata (bili to predmeti, umovi, matematičke i fizikalne konstante, svejedno).

“Drugo, prva premisa je metafizički princip. On nije primjenjiv samo na fizikalne predmete već na sve entitete sa početkom. Ako pokažemo da je prostorvrijeme po trajanju konačan fenomen sa početkom, ne vidim razloga zašto on ne bi potpadao pod taj princip. Nadalje, širenje prostorvremena je događaj, a događaji su legitimni relati u uzročnoj vezi.”

Slažem se da je to metafizički princip. No mislim da ste promašili poantu (ako sam u krivu, ispravite me, ponekad brzam na ovom forumu): u argumentu se ne spominje prostorvrijeme, već svemir, a ima li svemir početak ili je oduvijek postojao, samo u različitim stanjima, stvar je spora među ljudima mnogo obrazovanijima od nas po toj temi. No to nije bitno – ne razumijem (tj. nepoznat autor) kako je moguće govoriti o svemiru kao entitetu u istom smislu kao i o entitetima koje on sadrži (pazite, ne govorimo o fizičkim entitetima, već o logičkim, jer ja sporim logičku valjanost).

Princip je sljedeći: čak i ako su obje premise istinite, zaključak opet može biti neistinit jer prva premisa opisuje članove skupa, a druga sam taj skup (što se logike tiče, kauzalnih veza možda ni nema izvan “našeg” svemira, jer to je fizikalni, a ne logički fenomen).

Možda nije kratak odgovor, i vjerojatno nisam dobro ispekao, no još uvijek smatram da ima nešto u toj kritici. Svjestan sam da se taj argument, sveden na ove tri rečenice, većinom tretira kao valjan kod relevantnih autoriteta.

Pozivam na nastavak rasprave.

Oglasi

Posted in ateizam, filozofija, filozofija religije | Označeno: , , , | 96 komentara »

In memoriam: Antony Flew (1923-2010)

Posted by Matko Gjurašin dana 14/04/2010

Prošlog četvrtka, 8. travnja, preminuo je Antony Flew, britanski filozof značajan po svojem doprinosu filozofiji religije i jedan od ključnih figura u oživljavanju tog područja u anglo-američkoj filozofiji. Njegov članak “Theology and falsification” iz 1950. godine smatra se klasikom. Cjeloživotni ateist i poznati kritičar teizma, iznenadio je filozofski svijet preobračenjem u deizam 2004. godine.

Antony Garrard Newton Flew rodio se 11. veljače 1923. godine u Londonu kao sin metodističkog svećenika. Vjeru je izgubio s 15 godina. Poslije drugog svjetskog rata, diplomirao je klasične studije na St. John koledžu sveučilišta Oxford. Tijekom prediplomskog studija, upoznao se a C. S. Lewisom, tada jednim od vodećih kršćanskih apologeta. Iako je smatrao Lewisa inteligentnim čovjekom, nije bio uvjeren njegovim argumentima. Na diplomskom studiju mentor mu je bio Gilbert Ryle, čiji je filozofski pristup odmah počeo primjenjivati na pitanje religije. Nakon jednogodišnjeg asistentskog mjesta na Christ Church koledžu, proveo je četiri godine kao asistent na sveučilištu Aberdeen i dvadeset godina kao profesor filozofije na sveučilištu Keel. Između 1973. i svojeg umirovljenja 1982., bio je profesor na sveučilištu u Readingu.

Većim dijelom svojeg filozofskog opusa bavi se pitanjem Božjeg postojanja. U svojem slavnom članku “Theology and falsification” iz 1950. godine tvrdi da se vjerski jezik ne može verificirati niti falsificirati putem iskustva. Kasnije, prema njemu, početna pozicija mora biti negativni ateizam (pozicija koju je izmislio sam). Teret dokaza je na teistima jer nema dokaza koji ukazuju da postoji nešto iznad prirodnoga svijeta. U svojemu magnum opusu God and Philosophy (1966) negativno analizira tradicionalne teističke argumente i daje argumente protiv Božjeg postojanja. Strogo je i govorio protiv ideje zagrobnog života.

Osim svojeg rada u filozofiji religije, etablirao se i kao autoritet za Humea. Njegova knjiga Hume’s Philosophy of Belief (1961) bila je u svjetlu pažnje šezdesetih i ranih sedamdestih godina i ostaje jedna od rijetkih dugih komentara na Humeova Istraživanja. Kao klasični liberal, bio je kritičan prema socijalizmu i socijalnoj demokraciji jer oboje pretpostavljaju da svijet ide prema pretpostavkama koje su neistinite. Kritizirao je i Johna Rawlsa zbog spajanja liberalizma i egalitarizma. Poznat je i po “No True Scotsman” pogrešci u argumentaciji koju je uveo u neformalnu logiku putem svoje knjižice Thinking About Thinking: Do I Sincerely Want to Be Right? (1975).

Tijekom 2003. godine, iako još ateist, Flew izražava da osjeća tenziju u svojoj poziciji, uzrokovanu određenim filozofskim i znanstvenim razmatranjima. Već sljedeće godine, u intervjuu objavljenom u filozofskom časopisu Philosophia Christi, službeno se izjasnio kao deist koji vjeruje u Boga Aristotela i Spinoze. Kao glavni razlog svojeg preobraćenja navodi teleološki argument. Zaključuje da je samo inteligencija morala stajati iza složenosti prirode i još veće složenosti organizama. Više puta je istaknuo da nije na putu da postane kršćanin i da se nada da nema života poslije smrti. Iako su nastale kontroverze glede legitimnosti njegovog novog, deističkog stajališta, uvjerava da je njegovo preobračenje bilo istinito, što je i konačno potvrdio u svojoj posljednjoj knjizi There Is a God: How the World’s Most Notorious Atheist Changed His Mind (2007).

Posted in analitička, filozofija, filozofija religije | Označeno: , , , , , | 6 komentara »

 
%d bloggers like this: