Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Posts Tagged ‘emergencija’

John Searle o problemu odnosa uma i tijela

Posted by Marko Kučan dana 06/10/2010

Teorija o odnosu uma i tijela čiji je autor i predstavnik John Searle zove se biološki naturalizam. Često nije jasno radi li se o reduktivnoj ili nereduktivnoj teoriji, no gotovo sigurno se može reći da je riječ o vrsti materijalističkog emergentizma, tj. koncepciji po kojoj je sve što zaista postoji fizikalne prirode, dok je ono što zovemo „mentalnim“ emergentno svojstvo nekih sistema. Neko svojstvo zovemo emergentnim akko neki sistem posjeduje to svojstvo, ali ga ne možemo identificirati ni kod jednog elementa koji čini taj sistem.

Neka emergentna svojstva se ne mogu deducirati isključivo pomoću promatranja kompozicije elemenata i njihovih odnosa s okolinom, već proizlaze iz kauzalnih interakcija tih elemenata – njih Searle naziva kauzalnim emergentnim svojstvima. Takva svojstva se mogu dalje svrstati u dva tipa; emergentna1 svojstva čija se kauzalna moć može u potpunosti objasniti pomoću kauzalnih interakcija nižih elemenata, te emergentna2 svojstva čija se kauzalna moć ne može objasniti pomoću nižih interakcija. Prema Searleu, svijest je kauzalno emergentno svojstvo čija se kauzalna moć može u potpunosti objasniti pomoću interakcija neurona u mozgu („causally emergent system feature“), dakle emergentno1 svojstvo. Primjer takvog svojstva, iako neizmjerno jednostavnije od svijesti, jest čvrstoća čvrstih tijela (pri čemu niti jedan pojedini atom nije po sebi čvrst) ili tekuće stanje tekućih tijela. Eksplikacija biološkog naturalizma glasi: svijest (mentalno) je svojstvo višega reda (emergentno svojstvo) neurobioloških procesa u mozgu.

Pomutnja oko činjenice je li ova pozicija reduktivna ili ne proizlazi iz različitih shvaćanja pojma redukcije. Searle identificira četiri različita tipa, od kojih su dva ključna za ovu raspravu – ontološka i kauzalna reducibilnost. Ontološka redukcija je najčešći tip redukcije na području znanosti i filozofije; ako se pokaže da je jedna stvar ništa drugo nego neka druga stvar, nad njom je izvršena ontološka redukcija (npr., stolac nije ništa drugo nego skupina molekula). S druge strane, neka je stvar kauzalno reducirana ako se njezina egzistencija i kauzalna moć dade objasniti isključivo pomoću kauzalnih interakcija nekih jednostavnijih stvari. Ostali tipovi redukcija su teorijska (redukcija jedne teorije na drugu) i definicijska (ili logička – redukcijom nekog termina na njegov definiens reducira se i referirajući fenomen).

Povijest znanosti i filozofije pokazuje da kauzalna redukcija najčešće vodi u ontološku redukciju – ako se uspješno kauzalno reducirao neki fenomen, potrebno je samo redefinirati izraz kojim nazivamo reducirani fenomen tako da se on može identificirati sa svojim uzrocima. Searle daje primjer crvene boje, koja se isprva definirala ostenzivno (pokazivanjem primjera) – nešto je „crveno“ ako je crveno pod normalnim uvjetima normalnim promatračima. Ukratko, otkrićem da iskustvo boja nastaje akcijom elektromagnetskog zračenja na receptore, moguće je redefinirati termine za boje u termine o refleksiji svjetla – „crveno“ se može zamijeniti sa „elektromagnetsko zračenje valne duljine od 600 nanometara“, čime subjektivno iskustvo postaje irelevantno za definiciju. Svojstva boja su, u ovom slučaju, prošla kroz kauzalnu, te naposljetku i ontološku redukciju – prvo se boja reducirala na akciju zračenja na receptore, a nakon toga na samo zračenje određene valne duljine.

S obzirom na rečeno, može se formulirati generalno pravilo: u slučaju svojstva koje je emergentno1, automatski slijedi kauzalna redukcija, koja najčešće vodi u ontološku redukciju (kao kod primjera agregatnih stanja tijela). U slučaju svijesti, koje potpada pod zadane parametre ovog generalnog pravila, ipak se ne može izvesti posljednji korak.

Klasični argument koji bi trebao pokazati da svijest nije reducibilna u istom smislu kao što je slučaj kod topline, čvrstoće i sl., posredno se može naći kod Thomasa Nagela („what is it like“ problem), Saula Kripkea i Franka Jacksona (epifenomenalna qualia). Dok se njihovi argumenti tretiraju kao spoznajni, Searle isti argument shvaća ontološki, tj. kao argument koji govori o tome koje karakteristike stvari postoje (nasuprot na koji ih način spoznajemo).

Navodi primjer osjećaja fizičke boli kojeg možemo razdijeliti na, uvjetno rečeno, dva fenomena: određeni neurofiziološki proces koji pak uzrokuje svjesni, subjektivni, osjećaj neugode. Pri pokušaju čiste ontološke redukcije (uspostavljanja tipskog identiteta) u potpunosti se izostavlja subjektivni fenomen, ili bolje rečeno, izostavljaju se esencijalne karakteristike onog što zovemo „bol“. Opis iz tzv. „trećeg lica“ ne može prenijeti subjektivni karakter upravo zato jer se karakteristike „prvog lica“ i „trećeg“ u mnogočemu razlikuju. Kao i kod ovog tumačenja, kod Jacksona i Nagela su jasne epistemološke konzekvence, no antireduktivistička poanta jest u činjenici da se izostavljaju karakteristike koje očito postoje u svijetu, tj. argument se tretira ontološki. Nagela to vodi do dualizma svojstava, a Jacksona do odbacivanja fizikalizma, no za Searla ireducibilnost svijesti u ovom smislu nema takve duboke filozofske implikacije.

Searleov vlastiti prigovor se u većem dijelu odnosi na promatranja obrazaca redukcije: važan aspekt redukcije jest u razdvajanju „onoga što nam se čini“ (appearance) i „onoga što jest“ (reality), kao što se učinilo kod topline (odvajanje iskustva od fizikalnog fenomena). Searleovo je mišljenje da je upravo taj uvjet nemoguće zadovoljiti kad je u pitanju svijest jer ta distinkcija u tom slučaju ne postoji (appearance=reality). Dakle, nepotpunu redukciju je moguće izvesti, no ona nužno izostavlja ono što je najbitnije za svijest (što je jedan od razloga zbog kojih Searle odbacuje većinu suvremenih reduktivnih teorija).

Ako Searleovi argumenti „drže vodu“, svijest ostaje ireducibilni fenomen, no ta činjenica ne predstavlja znanstveni ili filozofski misterij. Pitanje o odnosu uma i tijela je u svojevrsnom smislu pogrešno postavljeno na samom početku, jer počiva na iznimno utjecajnoj tradiciji kategorijalne separacije mentalnog i fizikalnog. Mentalno se, zbog raznih poznatih implikacija te davne separacije, tretira na dva osnovna načina: a) fenomen na ontološkoj razini fizikalnog, odvojen u smislu zasebne supstancije ili zasebnog svojstva (dualizam) ili kao ireducibilni produkt fizikalnog (nereduktivni materijalizam), i b) fenomen koji je, u osnovi, ništa drugo nego neki fizikalni fenomen (fizikalizam, eliminativni materijalizam itd.). Searle smatra da prihvaćanje svijesti kao ireducibilnog fenomena nužno ne vodi u neku vrstu kartezijanizma ako se riješimo ove dihotomije. Drugim riječima, „mentalni život“ jest dio našeg opisa stvarnosti, no kao svojstvo određenih fizikalnih procesa (a ne kao odvojena supstancija ili pak taj fizikalni proces).

Ireducibilnost svijesti stoga nije anomalna pojava u našoj materijalističkoj koncepciji niti vodi do potpune eliminacije „mentalnog“ iz stvarnosti, već predstavlja iznimku zbog odabranog obrasca redukcije koji je u ostalim slučajevima funkcionirao, što problem čini trivijalnim (ne posve trivijalnim, no ipak trivijalnim ako ga usporedimo s onim iz kartezijanskog nasljeđa). Kontrast između reducibilnosti topline ili boje i ireducibilnosti svijesti ne leži u strukturi fizikalne stvarnosti, već u definicijskim praksama. Searle zaključuje da se ne može isključiti mogućnost otkrića nove metode po kojoj bi mogli reducirati svijest, stoga ga se smješta pod okrilje reduktivnih ili nereduktivnih teorija ovisno o tome gdje se povlači redukcijska granica.

Posljedice ove pozicije za moguću budućnost kognitivne znanosti postat će jasnije u sljedećem tekstu kolege Bokulića o Searleovoj kritici komputacijske teorije uma.

Čini mi se da se teško može zaobići Searleovo proširenje “what is it like” argumenta, tj. zasad ne vidim na koji bi se način moglo opravdati izostavljanje karakteristika mentalnih stanja iz cjelokupne slike stvarnosti. Nazire li se gdje “rupa” u Searleovoj priči, i gdje bi počeo reduktivistički protu-argument? Može li se biološki naturalizam ipak svrstati pod reduktivne teorije? Ili Searle ipak nije izbjegao zamke dualizma svojstava?

(ko-autorstvo s kolegom Markom Bokulićem)

Posted in analitička, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost | Označeno: , , , , , , | 11 komentara »

 
%d blogeri kao ovaj: