Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Posts Tagged ‘Aristotel’

O razlici između filozofskog i filološkog prijevoda

Posted by Pavel Gregoric dana 10/10/2011

Još kao student susreo sam se s distinkcijom iz naslova koju su povlačili, i još uvijek povlače, neki domaći filozofi. Jednom profesoru nadobudno sam poslao svoj prijevod Aristotelova kratkog spisa O proricanju iz snova, a on mi je u pismu odgovorio otprilike ovako (citiram iz pamćenja): “Dragi kolega, hvala na prijevodu, pročitao sam ga sa zanimanjem. Prijevod vam je jednako tako dobar, ili ako baš hoćete jednako tako loš, kao i svaki drugi filologijski prijevod. Evo sad kako bi trebao izgledati filozofijski prijevod prvog odlomka tog spisa…” Profesor, dakle, tvrdi da su (i) svi “filološki prijevodi” jednako dobri, to jest da su (ii) svi “filološki prijevodi” jednako loši, dok su, po implikaciji, (iii) bar neki “filozofski prijevodi” uistinu dobri.

Tada sam ovu distinkciju protumačio u svjetlu jedne anegdote koja mi se urezala u pamćenje. Na jednoj obiteljskoj proslavi tijekom druge godine studija imao sam prilike upoznati profesora Milivoja Sironića, našeg glasovitog klasičnog filologa, dragog čovjeka i odličnog pedagoga, negdašnjeg dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, profesora emeritusa i člana suradnika HAZU. Za profesora Sironića znao sam putem prijevoda Aristotelova spisa O duši, objavljenog 1987. godine u znamenitoj “Filozofskoj biblioteci” izdavačke kuće Naprijed (taj prijevod više puta je tiskan, a 1996. izašlo je i drugo izdanje). Prišao sam profesoru Sironiću i zamolio ga da mi objasni što Aristotel misli kad kaže da je duša entelehija, kako stoji u prijevodu, na što mi je Sironić skromno odgovorio: “Ne znam ti ja to, sinko. Pitao sam profesora Bošnjaka [redaktora prijevoda, PG] što je to entelecheia kod Aristotela i kako da prevedem tu riječ, a on mi je odgovorio da ništa ne brinem i samo prevedem s ‘entelehija’, pa sam ja tako i učinio.”

Odatle sam zaključio da filolozi prevode klasične filozofske tekstove a da ih zapravo ne razumiju, što mi je rasvijetlilo onu distinkciju. Filološki su prijevodi ono što filolozi sastavljaju na temelju svog poznavanja morfologije i sintakse teksta koji prevode, ali bez pravog razumijevanja semantike tog teksta. Filozofski prijevod, s druge strane, označuje prijevod koji počiva na temeljitom razumijevanju značenja teksta. To me tumačenje spomenute distinkcije neko vrijeme zadovoljavalo.

Ali ne zadugo. Nakon što sam pročitao Hamlynov prijevod i komentar II. i III. knjige O duši, shvatio sam, barem okvirno, što Aristotel misli kad kaže da je duša he prote entelecheia određene vrste tijela: to je prvi stupanj dovršenosti, tj. prvi stupanj realizacije potencijala određene vrste tijela. Počeo sam tako čitati engleske prijevode, po mogućnosti s popratnim komentarima, i imao sam blagotvorni osjećaj da moje razumijevanje raste. Uvidio sam da je Aristotel bio zaokupljen konkretnim problemima, koji su najčešće potjecali od Platona, i komentar mi je znao objasniti koji su to problemi bili i gdje su izvorno bili formulirani. Shvatio sam da Aristotel formulira problem i rješava ga nizom argumenata, od kojih većina imaju jednu ili više premisa i konkluziju, koji se argumenti međusobno dopunjuju ili nadograđuju. Shvatio sam da isto važi i za Platona i za Plotina i za veliku većinu filozofa, antičkih , srednjovjekovnih i novovjekovnih. Tako bi, dakle, zaključio sam, trebali izgledati filozofski prijevodi.

Ali onda me isti onaj profesor s početka priče pokolebao. Gledajući zamišljeno u bibliografiju mog diplomskog rada u kojoj su bili navedeni prijevodi i komentari koji su mi omogućili da nešto shvatim, veli on da su to sve filološki prijevodi i da nema nijednog filozofskog. Kako, molim? Nema nijednog filozofskog? Hermann Bonitz, Werner Jaeger, Sir David Ross, Harold Joachim, David Balme, Jonathan Barnes – sve su to sastalvjači “puko filoloških prijevoda”? Ja sam, naprotiv, bio dojma da su ti ljudi prilično dobro razumjeli Aristotela – kad su svojim prijevodima i komentarima i meni omogućili da nešto od Aristotela razumijem, da shvatim koja su ga pitanja mučila i kako je na njih pokušao odgovoriti, često na suvisao i uvjerljiv način. U tom sam dojmu ustrajao do danas i on je iziskivao da ponovno razmislim o distinkciji između filološkog i filozofskog prijevoda kojom operira profesor i, kako sam vremenom doznao, značajan broj njegovih istomišljenika.

I što je rezultat mog ponovnog razmišljanja o distinkciji između filološkog i filozofskog prijevoda? On bi se mogao sažeti ovako. “Filozofski prijevod” karakterizira sljedeće:

  • pokušava se prevesti svaka riječ, uključujući članove i čestice, najčešće posezanjem za arhaizmima ili izmišljanjem novih riječi
  • pokušava se zadržati poredak riječi u izvorniku, čak i kad to prijevodni jezik izvitoperi do neprepoznatljivosti
  • pokušava se prenijeti etimologija riječi u izvorniku, najčešće posezanjem za arhaizmima ili izmišljanjem novih riječi
  • nema nikakvog osjećaja za idiomatiku izvornog jezika
  • ergo: takav je prijevod nejasan i nečitak
  • ergo: takav prijevod ne omogućuje čitatelju da razumije izvorni tekst (iako nedvojbeno demonstrira prevoditeljevu sposobnost konzultiranja Skokova Etimologijskog rječnika hrvatskog jezika, poznavanja crkveno-staroslavenskog te maštovitosti u kovanju novih riječi).

Filološki prijevod karakterizira sljedeće:

  • ne prevodi se svaka riječ
  • poredak tiječi prilagođava se standardnom jeziku na koji se prevodi
  • ne pokušava se simulirati etimologiju izvornika
  • uočava se idiomatika izvornika i ona se pokušava prevesti odgovarajućom idiomatikom jezika na koji se prevodi
  • ergo: takav prijevod može biti jasan i čitak
  • ergo: takav prijevod može omogućiti čitatelju da razumije izvornik.

Dakako, filološki prijevod može biti dobar ili loš, ovisno o tome u kojoj mjeri ima navedene karakteristike i time omogućuje razumijevanje izvornika. A razumijevanje izvornika prijevod ne može omogućiti ukoliko prevoditelj sam ne razumije tekst koji prevodi. Na primjer, ako se prevodi tekst iz antičke astronomije, osim poznavanja antičkog jezika, prevoditelj mora biti prilično dobro upućen u astronomiju. Poznavanje antičkog jezika i upućenost u astronomiju, dakako, ne čine njegov prijevod “astronomskim prijevodom” (ili: “astronomijskim prijevodom”), za razliku od “filološkog prijevoda”, nego eventualno njegov prijevod čini dobrim prijevodom astronomskog teksta, za razliku od lošeg prijevoda astronomskog teksta.

I tako sam došao do sljedećeg zaključka. Postoji samo dobar ili loš prijevod. Svaki prijevod je filološki u smislu da uključuje minimalne jezičke kompetencije, poznavanje jezika izvornika i jezika prijevoda. Prijevod može biti loš ako je poznavanje bilo jezika izvornika bilo jezika prijevoda manjkavo. Ali prijevod može biti loš čak i uz odlično poznavanje oba jezika – ako prijevod nije informiran temeljitim razumijevanjem izvornika koji se prevodi i konteksta u kojemu je izvornik nastao.

Distinkcija između filozofskog i filološkog prijevoda uopće nije normativna, nego evaluativna. Kad je onaj moj profesor htio izreći nepovoljan sud o nekom prijevodu, rekao bi da je prijevod “filološki” (ili, naglašenije, “puko filološki”), dok bi epitet “filozofski” bio rezerviran za povoljan sud o nekom prijevodu. Kad bi me netko danas natjerao da prihvatim tu distinkciju, i ja bih je koristio isključivo evaluativno, ali obrnuto: epitet “filozofski” koristio bih kao pejorativnu oznaku za prijevode obilježene  gore navedenim karakteristikama. I to bi bilo u skladu s načinom na koji se epitet “filozofski” rašireno upotrebljava u južnoslavenskim jezicima, načinu za čiju su pejorativnu upotrebu vjerojatno krivi i sami filozofi koji su u tim krajevima djelovali.

Posted in filozofija, prevođenje | Označeno: , , , , | 2 komentara »

Što uzrokuje promjenu godišnjih doba?

Posted by Pavel Gregoric dana 09/09/2011

Čitatelje ovog bloga mogao bi zanimati post koji sam stavio na svoj engleski blog (blogomata.wordpress.com) jer u njemu navodim jedan mali segment rezultata ankete o poznavanju temeljnih činjenica iz prirodnih znanosti koju sam proveo na Filozofskom fakultetu prošle akademske godine. Cijelovite rezultate te ankete, koju sam proveo i drugdje, iznijet ću nekom drugom prilikom.

U tom postu neke čitatelje mogao bi zanimati i jedan teoretski problem koji sam u očio kod Aristotela, koji, kao i većina anketiranih studenata, smatra da promjenu godišnjih doba uzrokuje promjena udaljenosti Zemlje od Sunca.

Iskoristit ću ovu priliku za još jednu opasku. U postu citiram odlomak iz Aristotelova spisa O nastajanju i propadanju koji se može naći u prijevodu Damira Barbarića u prvom svesku nove filozofske hrestomatije (Barbarić, D. (ur.), Grčka filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1995). Dio prevedenog odlomka koji me zaintrigirao je ovaj:

Stoga i nije prvo [kružno] prenošenje uzrok postajanja i propadanja, nego prenošenje prema enklitici sunca. U tome je naime kako ono neprekidno tako i to da se biva gibano dvama gibanjima. Jer nužno je, ako će doista uvijek biti neprekidni i postajanje i propadanje, da se nešto uvijek giba, kako im ne bi izostale promjene, a i da budu dva givanja, kako se ne bi steklo samo jedno od toga dvoga. Neprekidnosti je dakle zavijelo uzrok [kružno] premještanje svega, dok je enklitika [uzrok] prilaženja i odilaženja. Jer zbiva se da biva sad daleko, a sad opet blizu… (str. 230-231)

Ako nekome treba prijevod, naći će onaj Williamsov engleski u postu na koji upućujem. Razlog zašto citiram ovaj Barbarićev prijevod je što on na dva mjesta govori o “enklitici” sunca, što se odnosi na Aristotelov izraz “nakošeni krug” (ho loxos kyklos) kojim Aristotel redovito referira na ono što astronomi od kasne antike pa do danas nazivaju “ekliptika”. Pretpostavljam da se Barbarić pomagao nekim stranim prijevodom ili komentarom u kojemu se Aristotelov izraz prevodi kao “ekliptika”, ali budući da ne zna što je to ekliptika, došlo je do zbrke s enklitikom.

Ne tvrdim ovdje da filozof mora znati što je ekliptika, ali onaj tko prevodi i tumači Aristotelova djela, uključujući ona koja se dotiču astronomije i kozmologije, trebao bi si dati truda i naučiti što je to ekliptika. Barbarić se, izgleda, ne bi složio sa mnom. Citiram rečenicu iz Barbarićeva pogovora prijevodu XII. knjige Metafizike u hrestomatiji, vezano uz odluku da iz prijevoda ispusti veći dio 8. poglavlja te knjige, povijesno važnoga poglavlja u kojemu Aristotel daje sažeti prikaz Eudoksove, Kalipove i vlastite teorije nebeskih kretanja:

Ne vjerujemo da je mnoštvo često nevjerojatno minucioznih filoloških i astronomijskih analiza osmog poglavlja uopće zavrijedilo – filozofijski gledano – toliki napor i trud. (str. 272)

Sudeći prema ostatku Barbarićeva uvodnoga teksta u dio hrestomatije posvećen Aristotelu, “filozofijski napor i trud” ne treba ulagati u razumijevanje pojedinih pitanja i problema (enkliptike, enklitike i sl.), nego u težnju da se “samo iz cjeline” stekne “kakav-takav uvid u bit pojedinog problema i njegovo eventualno razrješenje” (str. 233). Ali kako je moguće razumjeti cjelinu ako se ne prouče detaljno pojedini problemi koji tu cjelinu čine? Dakako, u nedostatku “kakvog-takvog uvida u bit pojedinih problema samo iz cjeline“, uvijek nam preostaje patos čuđenja nad Aristotelovim “dubokim i razumijevanju ponegdje jedva dostupnim analizama” (str. 232).

Posted in analitička, filozofija, studij filozofije, znanost | Označeno: , , , | Leave a Comment »

 
%d bloggers like this: