Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘znanost’ Category

8 filozofskih pitanja na koja znanost nema odgovora

Posted by Pavel Gregoric dana 24/09/2012

Ovdje je simpatičan post Georgea Dvorskog, u kojemu pobraja i kratko objašnjava 8 “velikih” filozofskih pitanja. To su pitanja, smatra Dvorksky, na koja znanost nema odgovore, pa će to uvijek ostati filozofska pitanja.

Doduše, neki znanstvenici – poput Laurencea Kraussa u knjizi A Universe from Nothing – smatraju da znanost već ima odgovor na prvo pitanje, “Zašto je nešto, radije nego ništa?”. Ukratko, Kraus smatra da imamo nešto radije nego ništa, jer je ništa (tzv. kvantni vakuum) nestabilno. Također, neki znanstvenici – poput Sama Harrisa u knjizi Free Will – smatraju da znanost ima odgovor i na treće pitanje, “Imamo li slobodnu volju?” Ukratko, Harris smatra da nemamo slobodnu volju, jer je sve u svemiru determinirano prethodnim uzrocima, pa tako i procesi u našim mozgovima.

Jesu li ovo doista pitanja na koja znanost ne može dati odgovor, ni danas ni u budućnosti? Jesu li filozofska samo ona pitanja na koja znanost ne može dati odgovor i dotle dok znanost na njih ne daje odgovor? Ima li još koje slično pitanje?

Posted in filozofija, znanost | 158 komentara »

Integrativna bioetika i pseudoznanost

Posted by Pavel Gregoric dana 19/06/2012

Nedavno je objavljen zanimljiv članak kolege Tomislava Bracanovića, pročelnika Odjela za filozofiju Hrvatskih studija, pod naslovom “From Integrative Bioethics to Pseudoscience”,  u  prominentnom znanstvenom časopisu Developing World Bioethics koji izdaje Blackwell.

Evo što se tvrdi u članku (abstract):

Integrative bioethics is a brand of bioethics conceived and propagated by a group of Croatian philosophers and other scholars. This article discusses and shows that the approach encounters several serious difficulties. In criticizing certain standard views on bioethics and in presenting their own, the advocates of integrative bioethics fall into various conceptual confusions and inconsistencies. Although presented as a project that promises to deal with moral dilemmas created by modern science and technology, integrative bioethics does not contain the slightest normativity or action-guiding capacity. Portrayed as a scientific and interdisciplinary enterprise, integrative bioethics displays a large number of pseudoscientific features that throw into doubt its overall credibility.

Ako je autor ovog članka u pravu, a njegove teze uvjerile su tri anonimna recenzenta spomenutog časopisa, čini se kako  je Senat Sveučilišta u Zagrebu jako pogriješio kad je u studenom 2011. odlučio iz Fonda za razvoj Sveučilišta u Zagrebu izdvojiti 250.000kn za projekt pod nazivom “Integrativna bioetika: razvijanje centra izvrsnosti i doktorskog studija na Sveučilištu u Zagrebu”. Zanimljivo je da je za taj projekt zatražen treći po redu najveći iznos, a odobren šesti po redu najveći  iznos – od svih 72 projekata koji će se financirati iz tog Fonda. Zatraženi i dodijeljeni iznosi predloženim projektima temeljem godišnjeg natječaja iz 2010. godine mogu se naći ovdje.

Pojedinostavljeno kazano, Sveučilište u Zagrebu vrlo izdašno financira – pseudoznanost.

PS. Članak u pdf formatu zbog autorskih prava nije moguće ovdje distribuirati, no vjerujem da će ga autor proslijediti svakom zainteresiranom na pojedinačni upit mailom (tomislav.bracanovic@hrstud.hr).

Posted in etika, znanost | Označeno: , | 5 komentara »

Filozofija i znanost III

Posted by Pavel Gregoric dana 12/06/2012

Nedavno sam vodio raspravu (još jednu) o odnosu između filozofije i znanosti na FB zidu našeg astrofizičara iz Splita, Dejana Vinkovića.

[EDIT 19.6.2012. 15:38: Na zahtjev jednog od sudionika u raspravi, uklonio sam link na pdf te rasprave. Nisam uklonio cijeli ovaj post jer je ima zanimljivih komentara.]

Posted in filozofija, filozofija znanosti, znanost | 23 komentara »

Filozofija i znanost II (gost-post)

Posted by Pavel Gregoric dana 14/05/2012

Višnja Maudlin, New York

Nedavno se je u američkoj akademskoj zajednici razbuktala svađa između fizičara i filozofa o koristi filozofije, posebno o koristi filozofije znanosti za znanost. Ovaj sukob (koji neprestano tinja već dugo vremena) razvio se u pravi požar zahvaljujući jako lošoj kritici Lawrence Kraussove knjige A Universe from Nothing: Why There is Something Rather Than Nothing od strane David Alberta u cijenjenom New York Timesu (http://www.nytimes.com/2012/03/25/books/review/a-universe-from-nothing-by-lawrence-m-krauss.html).

Knjiga je, tobože, odgovor na staro filozofsko pitanje  “Zašto postoji nešto radije nego ništa?” (to što većina filozofa danas ne bi mislila da pitanje ima smisla, a još manje da bi pokušali odgovoriti na njega, izgleda da nije poznato Kraussu). On odgovara na to pitanje mijenjanjem definicije pojma “ništa” na taj način da proglasi vakuum ništavilom te, potom, upotrebljavajući kvantnu teorija polja (QFT) – koja postulira kao postojeća kvantna polja (a ne ništa) i njene zakone – pokazuje kako možemo dobiti čestice iz ničega. Dakle, on počne s nečim, a ne s ničim, i dobije nešto (ništa iznenađujuće ovdje). U svojoj kritici Albert pokazuje kako Kraussovo objašnjenje nije odgovor na staro Augustinovo pitanje, jer pod “ništa” se zaista misli “ništa”, a to znači da nema niti kvantnih polja, a ni zakona kvantne fizike. Kada se netko pita kako dobijemo od ništa nešto, on se ne pita kako se može dobiti nešto ako već imamo fizikalne zakone i druge entitete poput kvantnih polja. Jednostavno nema ničega u početku.

Nezadovoljan lošom kritikom, Krauss se odlučio napasti kritičara i proglasiti ga  nesposobnim, radije nego da pokuša odgovoriti na Albertove argumente. Albertova  nesposobnost trebala bi proizaći iz činjenice da je on filozof (radi na jednom odjelu za filozofiju), usprkos činjenici da je Albert zapravo fizičar koji je prešao na filozofiju ne bi li se mogao slobodno baviti temeljnim pitanjima fizike (takva pitanja se obično izbjegavaju na studijima fizike i godinama se smatralo da je najbolji način da si netko uništi karijeru to da pokaže aktivni interes za pitanje kakvu nam sliku svijeta daje kvantna fizika).

Postoji li bolji način izbjegavanja posljedica loše kritike od napada na cijelu filozofiju?  Intervju s Kraussom u časopisu The Antlantic razotkriva, s jedne strane, njegovo nepoznavanje filozofije, a s druge strane intelektualnu neiskrenosti i nedostatak integriteta kakav se rijetko ovako otvoreno pokaze (link na taj intervju je ovdje http://www.theatlantic.com/technology/archive/2012/04/has-physics-made-philosophy-and-religion-obsolete/256203/)

Ukratko, filozof kritičar  je jednostavno glup, kao i svi filozofi, pa ne razumije da se značenje pojma   “ništa” promijenilo. “Ništa” i “nešto” su, po njemu, fizički kvantiteti. Fizika je promijenila značenje tih pojmova i pokazala da je razlika između njih neprimjetna. Nakon svega toga Krauss proglasi pitanje neinteresantnim i gubljenjem vremena, kao i cjelokupnu filozofiju koja, po njemu, u dvije tisuće godina nije pokazala nikakav napredak.

Iako je ova rasprava s Kraussom prilično mučna, pitanje odnosa između fizike i filozofije je opravdano pitanje, a isto tako i pitanje kakav bi taj odnos ustvari trebao biti. Sean Carroll (fizičar s Caltecha koji redovito izmjenjuje mišljenje s filozofima) vidi dvije discipline i njihov odnos pomalo u duhu Steven J. Gouldova pogleda na odnos religije i znanosti kao “non–overlapping magisteria”. Posljedica takvog gledanja je da nema konflikta između dviju disciplina, jer se svaka bavi svojim pitanjima na svoj način, ali samim time negira se i mogućnost suradnje među njima.

Prilično je očito da postoje pitanja koja se u potpunosti mogu klasificirati kao filozofska pitanja i koja nisu interesantna za znanost. Isto tako, filozofima nisu interesantna sva pitanja u znanstvenoj domeni. S druge strane, metafizika danas ne može odgovoriti na pitanje o tome što postoji bez pomoći znanosti. I prije razvoja kvantne fizike bile su jasne ontološke obveze fizikalnih teorija. Na primjer, za Newtona u svijetu postoje prostor, vrijeme, kao i apsolutno jednoliko gibanje (absolute uniform motion) i apsolutna akceleracija, dok za Einsteina postoji prostor-vrijeme (space-time). Za rane fizičare elementarnih čestica, ontološku osnovu svijeta činili su entiteti poput protona, neutrona i elektrona, dok današnji fizičari elementarnih čestica imaju složeniju ontološku sliku. Svi ti entiteti su ontološki fundamentalni fizikalni entiteti, iako su reprezentirani matematičkim jezikom (na primjer, skup realnih brojeva može reprezentirati Euklidovski apsolutni prostor, ali prostor sam po sebi ne sastoji se od brojeva).

No nešto se neobično dogodilo u kvantnoj fizici. Veza između matematičke reprezentacije i onoga što ona reprezentira postala je nejasna i fizičari su odustali od “čitanja” ontologije iz matematike, a time i od ideje da teorija treba dati anschaulich sliku fenomena. Još gore, postao je znak lošeg ukusa ako netko i postavi taj zahtjev. Pitanje o tome u kakvom svijetu živimo, prema kvantnoj fizici, može se smatrati znanstvenim, ali i metafizičkim (filozofskim) pitanjem, pa bi se moglo reći da smo došli do područja gdje bi fizičari i filozofi mogli (ili čak trebali)  surađivati i gdje filozofi mogu pomoći znanstvenicima. To je područje gdje je filozofija fizike kontinuirano povezana s fizikom.

Jedno od Kraussovih pitanja bilo je i pitanje o tome koji su problemi u fizici ikada bili razjašnjeni od strane filozofa. Odličan uvid u ovu tematiku daje Tim Maudlin (nije da sam pristrana). Evo što on kaže:

It is true that there are some particular questions that fall more into the domain of philosophy (e.g. accounts of the nature of scientific practice) and others that are firmly in the domain of physics (e.g. methods of calculating scattering cross-sections), but for the particular sorts of questions we are largely interested in here, I can see no way to assign the topic to “physics” or “philosophy”. Take the case of the “nature of the wavefunction”, for example. In one sense a “wavefunction” (as its name implies) is a mathematical object—e.g. a complex function on another mathematical object called “configuration space”—that is employed in physics as a representation of a physical system. That immediately raises many questions. One, which Einstein, Podolosky and Rosen famously raised, is whether that particular mathematical representation is complete. That is, does it explicitly or implicitly represent all of the physical features, the values of all of the physical degrees of freedom, of the system. Can two systems represented by the same wavefunction nonetheless be physically different in some respect? Can the same system be properly represented by two different wavefunctions? Are there mathematical degrees of freedom in the representation that do not correspond to physical degrees of freedom in the system itself? (As an example of the latter, should the physical state of the system correspond to vector or a ray in a Hilbert space? If a ray, then it is misleading to say that the physical state is represented by a vector in the space: the vector has mathematical properties that do not correspond to physical properties of the system.) If one asks whether this sort of question is one of philosophy or of physics, I (and Einstein) would say it is a matter of physics. Indeed, it seems to be an absolutely essential question if one is to understand the physical account of the world being provided by the mathematics. But it is a sociological fact that while it is perfectly acceptable and even expected to discuss questions like this in a philosophy department, or a philosophy course, it can be rare, or even frowned upon, to discuss them in a physics department or physics course. We all know the phrase “shut up and calculate”. This phrase was not invented by philosophers, and in my experience physics students immediately recognize what it describes in their physics courses. Steven Weinberg tells the cautionary tale of the promising physics student whose career was ruined because “He tried to understand quantum mechanics”. The point of the story is that the physicist, as physicist, should not try to have a clear, exact understanding of the physical meaning of the mathematical formalism. But certainly this ought to be a question in the domain of physics! It is just a weird sociological fact that, since the advent of quantum theory and the objections to that theory brought most forcefully by Einstein, Schrödinger, and later Bell, a standard physics education does not address these fundamental questions and many physics students are actively dissuaded from asking them. But anyone with a philosophical temperament cannot resist asking them. So, for better or worse, discussing these questions is more universally recognized as an important and legitimate task in philosophy departments than in physics departments (even Bell characterized his seminal work in foundations as secondary to his “real” physics work at CERN). And the habits of mind—a certain sort of precision about concepts and arguments—that are needed to pursue these questions happen to be exactly those habits instilled by a good education in philosophy. So while Krauss and Hawking lament that many philosophers don’t know enough physics (which is true), it is equally the case that many physicists are sloppy thinkers when it comes to foundational matters. I’m not sure that collaboration is the proper model here—as the “example” of Einstein collaborating with himself suggests!—but rather an appreciation of both which details of the physics are important and where the physics is simply not clear and precise as physics. Learning sophisticated mathematics, which is a large part of a physics education, does nothing to instill appreciation of the sort of conceptual and argumentative clarity needed to tackle these foundational issues.

Let me give a quick example. Take the “vacuum state” in quantum field theory. (No, I’m not raising the question of whether it is “nothing”!) It is commonly said that the vacuum state is positively a buzzing hive of activity: pairs of “virtual particles” being created and annihilated all the time. But it is also commonly said that the quantum state of system is complete: to deny this is to posit “hidden variables”, and those are not regarded by most physicists with favor. But it is clear that these two claims contradict each other. Consider a system in the vacuum state over some period of time. Over that period of time, the quantum state is static: it is always the same. So if the quantum state is complete, nothing physical in the system can be changing. But the “buzzing hive” of virtual particles is presented as constantly changing: particle pairs are being created and destroyed all the time. So which is it? This strikes me as a straightforward question of physics. But it is more likely to be asked, I think, by a philosopher. And insofar as the observable predictions of the theory do not depend directly on the answer, it is even likely to be dismissed by the physicist as “merely philosophical”. But without an answer, we really have no understanding of the vacuum state, or the status of “virtual particles”.

Posted in analitička, filozofija, filozofija znanosti, kozmologija, znanost | Označeno: , , | 26 komentara »

Filozofija i znanost

Posted by Pavel Gregoric dana 07/05/2012

Na Facebooku se razvila jedna zanimljiva rasprava o filozofiji i znanosti. Ovo je post koji je izazvao raspravu:

Hegel je napisao disertaciju “De orbitis planetarum” i objavio je u Jeni 1801. godine. U njoj dokazuje da broj planeta koji kruže oko Sunca ne može biti veći od sedam, koliko je planeta bilo poznato u Hegelovo vrijeme. Ironično je da Hegel svoju disertaciju još nije ni završio kada je Giuseppe Piazzi svojim teleskopom 1. siječnja 1801. uočio osmi “planet” koji je nazvao Cerera. Iako je napravio 24 zapažanja, Piazzi je izgubio Cereru iz vidika zbog nepovoljnog orbitalnog kuta motrenja, no predikciju Cererine orbite nedugo potom matematički je izveo 24-godišnji Karl Gauss. Na temelju Gaussova izračuna, von Zach i Olbers ponovno su uočili Cereru posljednjega dana iste godine, 31. prosinca 1801.
http://apod.nasa.gov/apod/ap060821.html

Na mjestima nepotrbno žučna i osobna, ali ipak prilično sadržajna rasprava može se pročitati ovdje u pdf formatu.

Posted in filozofija, filozofija znanosti, povijest filozofije, znanost | Označeno: , , | 30 komentara »

Citiranost autora u humanistici

Posted by Joško Žanić dana 20/12/2011

Evo zanimljivih podataka na koje sam nedavno naišao:

Data provided by Thomson Reuters’ ISI Web of Science, 2007

Field Citations to books in 2007

Michel Foucault (1926-1984) Philosophy, sociology, criticism2,521
Pierre Bourdieu (1930-2002) Sociology2,465
Jacques Derrida (1930-2004) Philosophy1,874
Albert Bandura (1925- ) Psychology1,536
Anthony Giddens (1938- ) Sociology1,303
Erving Goffman (1922-1982) Sociology1,066
Jurgen Habermas (1929- ) Philosophy, sociology1,049
Max Weber (1864-1920) Sociology971
Judith Butler (1956- ) Philosophy960
Bruno Latour (1947- ) Sociology, anthropology944
Sigmund Freud (1856-1939) Psychoanalysis903
Gilles Deleuze (1925-1995) Philosophy897
Immanuel Kant (1724-1804) Philosophy882
Martin Heidegger (1889-1976) Philosophy874
Noam Chomsky (1928- ) Linguistics, philosophy812
Ulrich Beck (1944- ) Sociology733
Jean Piaget (1896-1980) Philosophy725
David Harvey (1935- ) Geography723
John Rawls (1921-2002) Philosophy708
Geert Hofstede (1928- ) Cultural studies700
Edward W. Said (1935-2003) Criticism694
Emile Durkheim (1858-1917) Sociology662
Roland Barthes (1915-1980) Criticism, philosophy631
Clifford Geertz (1926-2006) Anthropology596
Hannah Arendt (1906-1975) Political theory593
Walter Benjamin (1892-1940) Criticism, philosophy583
Henri Tajfel (1919-1982) Social psychology583
Ludwig Wittgenstein (1889-1951) Philosophy583
Barney G. Glaser (1930- ) Sociology577
George Lakoff (1941- ) Linguistics577
John Dewey (1859-1952) Philosophy, psychology, education575
Benedict Anderson (1936- ) International studies573
Emmanuel Levinas (1906-1995) Philosophy566
Jacques Lacan (1901-1981) Psychoanalysis, philosophy, criticism526
Thomas S. Kuhn (1922-1996) History and philosophy of science519
Karl Marx (1818-1883) Political theory, economics, sociology501
Friedrich Nietzsche (1844-1900) Philosophy501

Thomson Reuters recently collected citations from the journal literature
it indexed in 2007 to books and their authors. In the sciences, the
journal is the main vehicle for scholarly communication, whereas in the
social sciences and especially in the arts and humanities, the book holds
a more important position in conveying and influencing research. The
table above lists those authors whose books, collectively, were cited 500
or more times in 2007. While representing a somewhat rough summary, these
results provide some insight into the current trends in research in the
social sciences and humanities: the listed authors serve as symbols for
their ideas and approaches. What this says of modern scholarship is for
the reader to decide – and it is imagined that judgments will vary from
admiration to despair, depending on one’s view. Nineteenth- and early
20th-century authors, such as Weber, Freud, Durkheim, Wittgenstein,
Dewey, Marx and Nietzsche, will likely elicit little surprise. Kant, too,
the only representative of the 18th century, is expected. The youngest
author, Judith Butler (born in 1956), specialises in feminist studies,
queer theory, postmodernism and post-structuralism. But the most telling
indicator of current trends is the high ranking of three French scholars
born between the two world wars – Foucault, Derrida and Deleuze. Their
influence has recently been surveyed in François Cusset’s French Theory:
How Foucault, Derrida, Deleuze, & Co. Transformed the Intellectual Life
of the United States, Jeff Fort (translator), University of Minnesota
Press, 2008.

Trebaju li analitički orijentirani filozofi očajavati?

Posted in analitička, filozofija, kontinentalna, Nietzsche, postmoderna, studij filozofije, znanost | Označeno: , | 2 komentara »

Kraj nasilja?

Posted by Joško Žanić dana 29/10/2011

Prema tezama poznatoga harvardskog kognitivnog psihologa (ne primarno “evolucijskog psihologa”, kako je nedavno označen u Jutarnjem) Stevena Pinkera, koje iznosi u svojoj novoj knjizi (neke od recenzija: NY Times – pozitivna, The New Yorker – negativna, v. i intervju s Pinkerom), suvremeno doba znatno je manje nasilno od prethodnih epoha. Dostupni podaci ukazuju, prema Pinkeru, na to da je u predcivilizacijsko doba oko 15% ljudi umiralo nasilnom smrću, što je pet puta više od postotka nasilnih smrti (u odnosu na ukupnu populaciju) u dvadesetom stoljeću uzrokovanih ratom, genocidom i ljudski uzrokovanom glađu zajedno. Također, stope umorstva pale su od Srednjeg vijeka naovamo 30 puta. Drugu polovicu dvadesetog stoljeća karakterizira nezapamćen pad u količini ratova i sukoba. Dojam da je svijet vrlo nasilan, a da je posebice dvadeseto stoljeće bilo takvo, proizlazi, prema Pinkeru, iz neadekvatnog uvida u statističke podatke. Drugi svjetski rat  doista je bio vrlo krvav, ali daleko ga nadmašuju pad Rima, mongolska osvajanja i sl.

Pinker navodi brojne uzroke ovog trenda, među njima pojavu države, uspon gradova, širenje pismenosti (koje je dovelo i do širenja “kruga empatije”), trgovinu, demokraciju pa sve do pokreta za ljudska prava u dvadesetom stoljeću. No, čimbenik koji posebno naglašava u svome recentnom kratkom članku u časopisu Nature jest uloga uma. Pinker tvrdi da smo postali pametniji, što se vidi po tome da se rezultati na testovima IQ-a moraju periodički “renormalizirati” kako bi dali prosječan rezultat od 100.  Među uzrocima naše “uvećane pameti” su povećanje trajanja i kvalitete školovanja, širenje aktivnosti manipuliranja simbolima u sfere rada i odmora te postupno prodiranje znanstvenog i analitičnog rezoniranja  u svakodnevni život. Statistički pak podaci pokazuju da su, kako ljudi s jačim sposobnostima rezoniranja, tako i društva s višim obrazovnim i intelektualnim standardima, u prosjeku manje nasilni od manje umnih ljudi i zajednica.

Osim ovih statističkih podataka, Pinker navodi i apstraktne argumente koji ukazuju zašto je vjerojatno da će više uma dovesti do manje nasilja. Kao prvo, racionalno pobijanje kojekakvih predrasuda i zaostalih uvjerenja znatno će umanjiti njihovu snagu kao potencijalnih pokretača nasilja. Nadalje, rezoner je u stanju sagledati svoju situaciju i vjerojatno će doći do zaključka da je, u svrhu očuvanja života i zdravlja, probitačnije izbjegavati nasilne konflikte. Naposljetku, zajednica rezonera vjerojatno će doći do sporazuma koji odgovara svima, a koji smanjuje količinu prihvatljivog nasilja.  

Pinker ukazuje na to, a o tome je i pisao u svojim ranijim knjigama (posebice “How the Mind Works” i “The Blank Slate”), da su ljudi itekako kognitivno-motivativno i fizički osposobljeni za nasilje, te da je mit o potpuno miroljubivim primitivnim zajednicama samo to – mit (pokazalo se da su antropolozi koji su neke takve zajednice proglasili potpuno miroljubivima boravili kod njih točno u vrijeme između periodičkih ratova u koje se one upuštaju:) ; također, u svim se zajednicama pokazalo da su oni pojedinci koji su bili uspješniji u ratu i ubijanju bili poželjniji partnericama, itd.). No, nasilje nije trajna ljudska potreba, poput hrane, seksa ili sna, već je po svoj prilici sredstvo, na čiju se veću ili manju primjenu može utjecati. Presudan utjecaj odigrao je, u moderno i suvremeno doba, prema Pinkeru, um, uvećana sposobnost rezoniranja, kritičkog promišljanja i univerzalizacije.

Moram priznati da sam pomalo ambivalentan prema ovim Pinerovim tezama (barem u obliku u kojem su mi trenutno dostupne). S jedne strane, uvijek je lijepo čuti trijeznu prosudbu koja pobija uobičajenu buku koja dolazi s ljevice, a prema kojoj se upravo nalazimo u apokaliptičnoj situaciji kapitalom porobljenog svijeta, gdje se čeka konačni obračun između sila zla (kapitala) i potlačenog mnoštva koje huči.  A opet, sugestije da je, recimo, Winston Churchill, kad je napisao “I hate Indians. They are a beastly people with a beastly religion” (citira Pinker, Nature 478: 311) na neki način bio gluplji (nije napravio “mental leap” univerzalizacije) od današnjeg prosječnog školarca koji zna da tako nešto ne smije reći (a ni misliti/osjećati), nisu uvjerljive. Ako je itko bio inteligentan, to je valjda bio Churchill, tako da se čini da je današnja sklonost političkoj korektnosti i stanovitoj većoj senzibiliziranosti prema pravima manjina više svojevrsna moda na koju se želi prikopčati svatko kome je stalo da bude “in”, nego što je intelektualni doseg koji ranijim generacijama ne bi bio dostupan. Dakle, sjetiti se da sve ljude treba tretirati prema jednakim načelima nije bilo teško ni u antici, no čini se da su drugi faktori doprinijeli tome da se tako nešto proširi, barem na deklarativnoj razini, na razvijenom Zapadu. Inteligencija i obrazovanost doista stoje u određenoj inverznoj korelaciji sa sklonošću nasilnome ponašanju, ali inteligencija može itekako postati dijaboličkom. Inteligentniji i obrazovaniji ljudi imat će veću šansu da nađu nenasilan modus vivendi s drugim takvim ljudima, nego što će to moći oni manje inteligentni i obrazovani. A opet, inteligentni ljudi bit će skloni upregnuti svoje manje inteligentne sunarodnjake da zlostavljaju treće strane – kritičarka Pinkerove knjige u New Yorkeru prigovara da on uopće ne uzima u obzir primjer kolonijalizma. Ovdje se može dodati da je uređenje poput liberalne demokracije sklono promovirati ne-nasilno razrješavanje konflikta, no to uređenje štiti samo one koji su pokriveni njegovim sustavom pravila, što ne sprečava nasilno ponašanje neke liberalne demokracije “prema van” (mjera protiv toga je jačanje međunarodnih institucija, tj. međunarodnog lib-dem poretka). No, važna činjenica jest i ta da su liberalne demokracije nesklone ratovati s drugim državama uređenima po istome principu.  

Ako su Pinkerovi podaci točni, činjenica je da živimo u mirnijem i sigurnijem svijetu, što osobito vrijedi za stanovnike liberalnih demokracija. Tome je svakako pridonijela konvergencija brojnih uvida i pronalazaka tijekom povijesti, što i jest Pinkerova teza, no postavlja se pitanje relativne važnosti pojedinih čimbenika. Dakle, mnoga pitanja se postavljaju, no važnijim od njihova razrješenja smatram to da Filipović razbije onog tipa sutra navečer!   

Posted in biologija, evolucija, kognitivna znanost, kultura, psihologija, psihologijs morala, znanost | Označeno: , , | 29 komentara »

Što uzrokuje promjenu godišnjih doba?

Posted by Pavel Gregoric dana 09/09/2011

Čitatelje ovog bloga mogao bi zanimati post koji sam stavio na svoj engleski blog (blogomata.wordpress.com) jer u njemu navodim jedan mali segment rezultata ankete o poznavanju temeljnih činjenica iz prirodnih znanosti koju sam proveo na Filozofskom fakultetu prošle akademske godine. Cijelovite rezultate te ankete, koju sam proveo i drugdje, iznijet ću nekom drugom prilikom.

U tom postu neke čitatelje mogao bi zanimati i jedan teoretski problem koji sam u očio kod Aristotela, koji, kao i većina anketiranih studenata, smatra da promjenu godišnjih doba uzrokuje promjena udaljenosti Zemlje od Sunca.

Iskoristit ću ovu priliku za još jednu opasku. U postu citiram odlomak iz Aristotelova spisa O nastajanju i propadanju koji se može naći u prijevodu Damira Barbarića u prvom svesku nove filozofske hrestomatije (Barbarić, D. (ur.), Grčka filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1995). Dio prevedenog odlomka koji me zaintrigirao je ovaj:

Stoga i nije prvo [kružno] prenošenje uzrok postajanja i propadanja, nego prenošenje prema enklitici sunca. U tome je naime kako ono neprekidno tako i to da se biva gibano dvama gibanjima. Jer nužno je, ako će doista uvijek biti neprekidni i postajanje i propadanje, da se nešto uvijek giba, kako im ne bi izostale promjene, a i da budu dva givanja, kako se ne bi steklo samo jedno od toga dvoga. Neprekidnosti je dakle zavijelo uzrok [kružno] premještanje svega, dok je enklitika [uzrok] prilaženja i odilaženja. Jer zbiva se da biva sad daleko, a sad opet blizu… (str. 230-231)

Ako nekome treba prijevod, naći će onaj Williamsov engleski u postu na koji upućujem. Razlog zašto citiram ovaj Barbarićev prijevod je što on na dva mjesta govori o “enklitici” sunca, što se odnosi na Aristotelov izraz “nakošeni krug” (ho loxos kyklos) kojim Aristotel redovito referira na ono što astronomi od kasne antike pa do danas nazivaju “ekliptika”. Pretpostavljam da se Barbarić pomagao nekim stranim prijevodom ili komentarom u kojemu se Aristotelov izraz prevodi kao “ekliptika”, ali budući da ne zna što je to ekliptika, došlo je do zbrke s enklitikom.

Ne tvrdim ovdje da filozof mora znati što je ekliptika, ali onaj tko prevodi i tumači Aristotelova djela, uključujući ona koja se dotiču astronomije i kozmologije, trebao bi si dati truda i naučiti što je to ekliptika. Barbarić se, izgleda, ne bi složio sa mnom. Citiram rečenicu iz Barbarićeva pogovora prijevodu XII. knjige Metafizike u hrestomatiji, vezano uz odluku da iz prijevoda ispusti veći dio 8. poglavlja te knjige, povijesno važnoga poglavlja u kojemu Aristotel daje sažeti prikaz Eudoksove, Kalipove i vlastite teorije nebeskih kretanja:

Ne vjerujemo da je mnoštvo često nevjerojatno minucioznih filoloških i astronomijskih analiza osmog poglavlja uopće zavrijedilo – filozofijski gledano – toliki napor i trud. (str. 272)

Sudeći prema ostatku Barbarićeva uvodnoga teksta u dio hrestomatije posvećen Aristotelu, “filozofijski napor i trud” ne treba ulagati u razumijevanje pojedinih pitanja i problema (enkliptike, enklitike i sl.), nego u težnju da se “samo iz cjeline” stekne “kakav-takav uvid u bit pojedinog problema i njegovo eventualno razrješenje” (str. 233). Ali kako je moguće razumjeti cjelinu ako se ne prouče detaljno pojedini problemi koji tu cjelinu čine? Dakako, u nedostatku “kakvog-takvog uvida u bit pojedinih problema samo iz cjeline“, uvijek nam preostaje patos čuđenja nad Aristotelovim “dubokim i razumijevanju ponegdje jedva dostupnim analizama” (str. 232).

Posted in analitička, filozofija, studij filozofije, znanost | Označeno: , , , | Leave a Comment »

Slobodna volja i determinizam: perspektive iz eksperimentalne filozofije

Posted by Joško Žanić dana 21/03/2011

U novom broju časopisa Science (link), filozof Shaun Nichols prikazuje doprinose eksperimentalne filozofije problematici slobode volje i determinizma, odnosno koristi dotičnu problematiku kako bi ilustrirao pristup i perspektive eksperimentalnog filozofiranja.  Prema Nicholsu, eksperimentalna filozofija služi se uobičajenim istraživačkim metodama iz društvenih znanosti kako bi kako bi rasvijetlila “psihološke izvore filozofskih problema”. Mnogi filozofski problemi ukorijeneni su, po tom shvaćanju, u našim svakodnevnim načinima razmišljanja o svijetu i razumijevanja istog,  te Nichols smatra da empirijsko istraživanje upravo tih naših svakodnevnih intuicija vezanih uz ono što se obično smatra filozofskim problemima može doprinijeti i našem razumijevanju i potencijalnom rješavanju tih problema. Nicholsov case study u ovom članku su naše intuicije o moralnoj odgovornosti i determinizmu.

Problem slobode volje, moralne odgovornosti i determinizma danas se obično formulira kao spor kompatibilizma i inkompatibilizma. Ako pretpostavimo deterministički svijet, naime takav u kojemu za svaki događaj postoji potpuno uzročno objašnjenje (tj. u kojemu je svako stanje tog svijeta Sn u potpunosti determinirano prethodnim stanjemSn-1, odn. u kojemu je iz svakog stanja Sn sljedeće stanje Sn+1 u potpunosti predvidljivo), pitanje je možemo li u njega ikako “ugraditi” ono što nam govore naše intuicije, naime da su naše odluke velikim dijelom “u našoj moći” (dakle, nezavisne od prethodnog uvjetovanja, te posljednično ne-predvidljive) te da smo kao slobodni agensi onda i moralno odgovorni za naše čine.

Nichols najprije ukazuje na to da istraživanja pokazuju da mala djeca (3-5 godina) o prirodnom/fizičkom svijetu rezoniraju na način koji pretpostavlja determinizam (očekuju da događaj A uvijek dovodi do B ako su takvu spregu ranije opazila), ali da kad je riječ o ljudskom djelovanju odbacuju determinizam te dopuštaju alternativne ishode ovisno o odluci djelujućeg ljudskog agensa. Istraživanja na odraslima pokazala su da oni također odbacuju determinizam u kontekstu ljudskog djelovanja. Potencijalna objašnjenja tog odbacivanja su višestruka: kognitivni znanstvenici ukazuju na to da introspekcija nikad ne isporučuje čitav skup čimbenika koji su doveli do nekog djelovanja, te također na to da ljudi gledaju na jastvo, lokus mišljenja i djelovanja, kao na nešto različito od psiholoških i neuralnih mehanizama.

Druga istraživanja isporučuju pak sljedeće zanimljive rezultate. Nakon što su bili izloženi opisu determinističkog svijeta, ispitanici će, ako im se postavi apstraktno pitanje o mogućnosti moralne odgovornosti u takvome svijetu, pretežno odgovarati da ta odgovornost ne može postojati u takvom svijetu. No, suočeni s konkretnim opisom nekog moralno neprihvatljivog čina, najveći broj ispitanika tvrdi da počinitelj tog čina ipak jest moralno odgovoran. Isto tako, ako je pitanje formulirano tako da se radi o nekom drugom univerzumu, ispitanici će biti skloni inkompatibilizmu, no ako je formulirano tako da se radi o našem univerzumu, ispitanici su skloniji kompatibilizmu, naime shvaćanju da moralna odgovornost postoji i u determinističkom svijetu. Istraživanja također pokazuju da su ispitanici, kad im se determinizam prezentira kao potpuna uvjetovanost  ponašanja neuralnim i kemijskim čimbenicima, skloni inkompatibilizmu, no kad se prezentira kao potpuna uvjetovanost psihološkim procesima, skloni su kompatibilističkim odgovorima. Pokazuje se, dakle, da su ljudi skloni pripisivati moralnu odgovornost usprkos pretpostavci determinističkog svijeta u slučajevima u kojima, ili se radi o scenariju koji je konkretan i “closer to home”, ili pak u slučajevima kad je determinizam shvaćen tako da operira na psihološkoj ravni (a ne na neuralnoj, čineći psihološko epifenomenom). Jedno od objašnjenja za ove rezultate jest to da ljudi u slučajevima upravo navedenim potpadaju pod utjecaj emocionalnih i motivacijskih mentalnih mehanizama izazvanih rečenom konkretnošću scenarija, te ti mehanizmi rukovode i njihovim intuicijama o moralnoj odgovornosti.

Nekoliko opaski o iznesenim istraživanjima i eksperimentalnom pristupu u filozofiji. S jedne strane, vrlo vrijedne doprinose istraživanju naše konceptualizacije uzrokovanja dali su kognitivni semantičari, posebice L. Talmy, koji ukazuje na to da mi kauzalnost koncipiramo putem modela dinamike sila. Prema Talmyju, naše se razumijevanje kauzalnosti može svesti na različite ishode interakcije agonista koji ima inherentnu tendenciju kretanja ili mirovanja, te antagonista koji djeluje protivno toj tendenciji. Za tu se konceptualizaciju može pokazati da leži i u temelju naših moralnih intuicija (izravno i namjerno djelovanje antagonista smatra se onim koje povlači najjaču moralni odgovornost). Nisam siguran da analitički filozofi obraćaju dovoljno pažnje na doprinose iz kognitivne semantike. S druge strane, istraživanja poput Talmyjevih, ili ona koja navodi Nichols, ili pak poznati trolley problem, dakle empirijska istraživanja o našim modusima konceptualizacije i/ili moralnim intuicijama, ne odgovaraju, čini se, na specifično filozofska pitanja koja se u vezi dotičnih problema postavljaju. Niti će psihološka istraživanja o našim moralnim intuicijama odgovoriti na pitanea kad bismo nekog trebali smatrati moralno odgovornim (klasični problem etike), niti će istraživanja o tome kakve su intuicije ljudi glede odgovornosti u determinističkom svijetu doprinijeti bogzna što odgovoru na metafizičko pitanje može li sloboda volje supostojati s determinističkim univerzumom. Zato mi se i čini da je eksperimentalna filozofija pomalo contradictio in adiecto. Nemam, dakako, ništa protiv empirijskih istraživanja (štoviše, ukoliko neki problem može postati predmetom empirijskog istraživanja, utoliko bolje, jer time dobivamo jasnija mjerila za prosuđivanje predloženih rješenja tog problema), a ne treba nikad zaboraviti ni quineovski uvid da je bilo što potencijalno relevantno za bilo što. No, čini mi se da filozofski problemi često ostaju imuni na pokušaje empirijskog rješavanja (zbog toga što, eksplicitno ili implicitno, traže odgovore normativne naravi), ili pak da empirijska istraživanja, poput onih koje navodi i provodi Nichols, ne dotiču pravi problem, čak i ako on potencijalno jest empirijski rješiv. Čini se da empirijski odgovor na pitanje o pomirivosti slobode volje i determinizma treba tražiti na razini fizike, ne psihologije ili sociologije. Da istraživanja o kojima izvještava Nichols i problem slobode volje zapravo stoje “okomito” jedno na drugo vidljivo je iz toga da možemo pitati je li već s Velikim praskom bilo determinirano da će eksperimentalni filozofi vršiti upravo ovakva istraživanja a dotični ispitanici u njima sudjelovati, ili je to rezultat slobodne odluke jednih i drugih. Filozofija je duboko isprepletena s empirijskim znanostima, a pretvaranje pitanja ili problema koje se tradicionalno smatra filozofskima, tamo gdje je to moguće, u predmet empirijskog istraživanja treba pozdraviti. No, čini se da se filozofija pojavljuje u “najčišćem” obliku baš tamo gdje se njezini problemi ne mogu riješiti eksperimentom.

[Dodatak JŽ, 17.4.2011]: Evo jedan tekst na koji je naišao Pavel, a koji donosi rezultate mnogih istraživanja sličnih onima koje je proveo Nichols (spominje se i Nicholsov i Knobeov rad), iz jučerašnjeg broja časopisa New Scientist: The Free Will Delusion. Posebno zanimljivim čini mi se sljedeći nalaz: “People don’t just believe they have free will, they also believe they have more of it than others”. Također, neka istraživanja pokazuju da ekstroverzija kao svojstvo ličnosti utječe na našu sklonost da zadržavamo uvjerenje o slobodi volje i moralnoj odgovornosti čak i kad smo suočeni s determinističkim svijetom.

Posted in etika, filozofija, kognitivna znanost, znanost | Označeno: , , | 28 komentara »

Rastući utjecaj pseudoznanosti

Posted by Pavel Gregoric dana 25/01/2011

U sklopu 1. studentske konferencije o evolucijskoj psihologiji na Hrvatskim studijima, 21. siječnja 2011. održana je tribina pod naslovom “Evolucija i kreacionizam”. Na tribini su sudjelovali doc. dr. sc. Zoran Tadić s Biološkog odsjeka PMF-a, doc. dr. sc. Dejan Vinković s PMF-a u Splitu, dr. sc. Josip Hrgović s Instituta “Ivo Pilar”, te moderator Igor Mikloušić. Izvještaj s tribine nalazi se na Tportalu.

Kreacionizam je stajalište da je svemir i sve u njemu nastalo u skladu s doslovnim čitanjem biblijske Geneze, čime se protivi znanstvenim spoznajama iz kozmologije, geologije, biologije, antropologije itd. Na tribini se raspravljalo o tome je li kreacionizam u Hrvatskoj uopće relevantan. To stajalište u javnosti sustavno promiču neke evangelističke organizacije, no njihov je utjecaj neusporedivo slabiji od utjecaja Katoličke crkve koja prihvaća teoriju evolucije. Doduše, stajalište je Katoličke crkve da teorija evolucije ipak ne objašnjava najvažnija obilježja čovjeka, obilježja koja ga navodno izdvajaju od ostatka prirode.

Iako stojim pri mišljenju da je kreacionizam zanemariv u Hrvatskoj, složio bih se s nekim izlagačima na tribini da pojavu evangelističkih tiskovina poput Booka treba sagledati iz šire perspektive koja uključuje sve veću prisutnost pseudoznanosti, nadrilječništva i šarlatanstva u domaćim medijima pa i na akademskim institucijama.  Podsjetimo se “perjanice” HRT-ovog znanstveno-obrazovnog programa, Mišakove emisije “Na rubu znanosti”, horoskopa u novinama, zaigranih akademika koji govore o globalnom zahlađenju i osporavaju teoriju evolucije, kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, viska u rektoratu Sveučilištu u Zagrebu itd. Složio bih se i s onima koji smatraju da akademska zajednica ne bi trebala šutjeti na takve pojave. Evo jednog ilustrativnog priloga u tom smjeru:

(Acknowledgement: “Woo Table” prilagodio za hrvatske potrebe Pavle Močilac, Dublin)

Izvornik možete vidjeti ovdje.

Posted in evolucija, mediji, znanost | Označeno: , | 78 komentara »

 
%d blogeri kao ovaj: