Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘filozofija’ Category

8 filozofskih pitanja na koja znanost nema odgovora

Posted by Pavel Gregoric dana 24/09/2012

Ovdje je simpatičan post Georgea Dvorskog, u kojemu pobraja i kratko objašnjava 8 “velikih” filozofskih pitanja. To su pitanja, smatra Dvorksky, na koja znanost nema odgovore, pa će to uvijek ostati filozofska pitanja.

Doduše, neki znanstvenici – poput Laurencea Kraussa u knjizi A Universe from Nothing – smatraju da znanost već ima odgovor na prvo pitanje, “Zašto je nešto, radije nego ništa?”. Ukratko, Kraus smatra da imamo nešto radije nego ništa, jer je ništa (tzv. kvantni vakuum) nestabilno. Također, neki znanstvenici – poput Sama Harrisa u knjizi Free Will – smatraju da znanost ima odgovor i na treće pitanje, “Imamo li slobodnu volju?” Ukratko, Harris smatra da nemamo slobodnu volju, jer je sve u svemiru determinirano prethodnim uzrocima, pa tako i procesi u našim mozgovima.

Jesu li ovo doista pitanja na koja znanost ne može dati odgovor, ni danas ni u budućnosti? Jesu li filozofska samo ona pitanja na koja znanost ne može dati odgovor i dotle dok znanost na njih ne daje odgovor? Ima li još koje slično pitanje?

Posted in filozofija, znanost | 158 komentara »

Pop-filozofija i problem diskursa (gost-post)

Posted by Pavel Gregoric dana 01/07/2012

[Gost-post Marka Kučana, studenta preddiplomskog studija filozofije na Odsjeku za fillzofiju i negdašnjeg autora na ovome blogu.]

A: Dragi B, nedavno sam razgovarao s jednim našim poznanikom koji mi je spomenuo da si ti vjernik. Ne mogu vjerovati da su godine našeg prijateljstva prošle, a da o tome nismo nikad razgovarali.

B: To je posve točno; od đačkih dana posjećujem lokalnu crkvu, bio sam čak i ministrant neko vrijeme.

A: Ah, vjeru sam oduvijek smatrao porokom djetinjstva. Smijem li te pitati, zašto vjeruješ u boga?

B: Ne vidim zašto bi vjera bila nešto djetinjasto. U praktičnom pogledu, vjera omogućuje jasan moralitet, konzistentna pravila ophođenja, nameće osjećaj dužnosti prema sebi i drugome. Osim toga, svijet je previše kompleksan da bi bio rezultat puke slučajnosti, tako da je inteligentni katalizator (ako ništa drugo), ne samo vjerojatan, nego i izgledan. Kakav je taj tvoj moral, u božjem odsustvu?

A: Kako možeš tvrditi da je bog nužan da bi ljudi bili moralni? Osjećaji za pravednost i dobrobit se daju objasniti na druge, mnogo uvjerljivije načine; biološki, u smislu kooperacije, kulturno, preko institucija obitelji, obrazovanja, države, ekonomski, tj. po logici nositelja osobnih interesa prisiljenih na kohabitaciju i sl. S druge strane, kompleksnost ne implicira inteligenciju – evolucija je najbolji primjer neintendirajućeg procesa koji, od jednostavnih organizama, vodi do rastuće kompleksnosti…

B: Ali A, zar se oslanjaš na hirove prirode i kulturnu bolest moralno degradiranog Zapada? Evolucija je, kao i sve ostalo u toj kategoriji, jednako intendirano. Ne moramo ići tako daleko i reći da bog vodi evoluciju, no svemir je očito specifično uređen da bi generirao inteligentna bića, tj. čovjeka.

A: Mislim da u krajnjem smislu trivijaliziraš stvari. Ako moral možemo adekvatno objasniti bez boga, on nam po tom pitanju ne treba. Isto vrijedi za genezu čovjeka…

Vjerujem da je ova rasprava poznata većini čitatelja, te je njezin daljnji tijek krajnje predvidljiv, tako da nema potrebe ići dalje. Zbog relativno nevjerojatnog utjecaja Richarda Dawkinsa, dakle New Atheisma i sličnih militantnih opcija, ovakvi se razgovori svakodnevno vode među širim pučanstvom i ponavljaju se do iznemoglosti. Moja želja nije kritizirati Dawkinsa po pitanju ateizma, materijalizma ili scijentizma[1], unatoč tome što smatram da Dawkins odabire trivijalno od svih mogućih ateizama i materijalizama, a scijentizam se, kao njegov filozofski pokušaj, urušava u samoj formulaciji teze. Dawkins me ljuti zbog svog utjecaja na A i B, inače prosječne, mirne osobe (vjerujte mi na riječ!) koje sebi dopuštaju upadanje u krajnje antagonistički diskurs jer je klima gotovo svih diskusija po pitanju religije i ateizma otrovana hybrisom militantizma. A i B imaju mnogo ozbiljniji problem od trivijalnosti i predvidljivosti koju možemo pripisati utjecaju nevjernih „jahača“; A i B se ne razumiju – preciznije, oni nemaju namjeru jedan drugoga razumjeti.

Pritom ne želim sugerirati da je u pitanju nekakav svjetonazorski nesporazum. A i B do toga nisu ni  mogli doći jer je diskurs u koji zapadaju jednostavno neprikladan – oni debatiraju, pristaju na kontekst intelektualnog nadmetanja makar je sasvim jasno da od toga nema nikakve zajedničke koristi. Dawkins je stoga samo primjer, mogao sam govoriti u kontekstu nature vs. nurture, egoizam/altruizam, „lijevo“/„desno“ pa čak i analitička/kontinentalna filozofija.

Povod ovakvom konstantnom upadanju u debatni format vidim upravo u Dawkinsovoj popularizaciji ateističke sofistike[2], tj. amaterske filozofije, u njegovom slučaju utemeljene na konglomeratu površnog poznavanja srednjovjekovne metafizike, scijentizma i učitavanja metafore evolucije u gotovo svaki fenomen (od memetike do religije). Način na koji se odnosi prema svojim svjetonazorskim protivnicima je simptomatičan za osobu čiji su interesi, ako ne ideološki, onda barem sukobljeni – bez dlake na jeziku govori o vjeri kao o psihičkoj bolesti, odgoj u kontekstu vjere naziva zlostavljanjem[3] itd. Čitatelj se može požaliti da je u pozadini takvih rečenica želja za intelektualnom provokacijom. Može se i tvrditi da je to jednostavno marketinška finta, da se privuče šire čitateljstvo, i da je u pitanju dobra namjera (didaktike radi). Na taj prigovor samo mogu reći da su stvari tim gore – ne znam na koju ruku mogu zahtjev marketinga shvatiti kao izliku za vrijeđanje, a didaktika rijetko funkcionira ako ljude koje želite „prosvijetliti“ nazivate psihičkim bolesnicima (osim toga, nisam čuo za primjer ludosti koji je izliječen filozofijskom argumentacijom).

Razgovori o spomenutim temama su zaraženi formatom javne debate. Razlika između diskutiranja, tj. obične neopterećene konverzacije, i debatiranja kao kvazi-dijaloškog nadmetanja, jest u tome što se u prvom govori i sluša, a u drugom samo govori – budući da je debata formulirana kao sekvenca argumenata i replika, ona ne zahtijeva od sudionika da se međusobno razumiju, tj. da dođu do konverzacijskog sporazuma, koji zahtijeva razotkrivanje temeljnih pretpostavki bilokakvog iole smislenog razgovora. Sudionici debate su unaprijed specifično pripremljeni, oni skreću tijek rasprave na svoj mlin jer je svrha debate „pobjeda“ određene strane[4], tj. prevaga jednog svjetonazora nad drugim. A i B se ponašaju kao da se obraćaju nekom „suzdržanom“ C-u, i još ktome ignoriraju sasvim jasne pretpostavke svjetonazora onog drugog (priroda intendiranja, na primjer). Iskreno suodnošenje ne može biti zasnovano na natjecateljskom etosu, a debata nekako produbljuje upravo tu dimenziju.

Problem pop-filozofije je problem ideologije pod krabuljom nekakvog fiktivnog objektivnog autoriteta (u slučaju Dawkinsa, to je očito scijentizam). Osobe koje, pri bilokakvoj diskusiji o malo „apstraktnijim temama“, skreću tijek na uranjanje u kompleks, tj. u odveć poznati argumentacijski slijed zasnovan na predrasudi (na primjer, kad se čitanje Heideggera uspoređuje s povratkom u pećinu), meni neizbježno stvaraju dojam da ne žele uopće razgovarati sa mnom, već samo ogoljuju svoju primarnu intenciju – nagovor na x, prodavanje moralke. Sofistika se, dakle, ne generira kroz neki specifični sadržaj argumenta, već upravo u činjenici da se određeni argument izlaže u određenom trenutku. Dawkins, kad govori o religijama kao sustavima objašnjavanja svijeta koje treba zamijeniti znanost kao superiornija niša, pripisuje ulogu religiji koja njemu paše (makar nije izgledno da je to ikad bila realna uloga religije u društvu), uspostavlja vezu između znanosti i religije kao da se radi o sustavima istog tipa (a nisu) i onda proglašava znanost kao superiorniju – je li njemu bitno to što je njegova analiza historijski i epistemologijski potpuno košmarna? Ili je njegova argumentacija tu prisutna zbog neke svrhe izvanjske samoj didaktici?

Pop-filozofija ima svoje loše strane (trivijalizacija, ideologija itd.), no ne želim reći da se radi o potpunom zlu. Na primjer, od serije Za Početnike možda nema neke praktične koristi, možda trivijalizira i čini štetu nekim autorima, no budući da je primarna publika srednjoškolska, može umovima željnim znanja približiti neke stvari koje su bez mnogo napora i vremena nedostupne neiskusnom čitatelju, a definitivno može motivirati zelene filozofeke[5] za daljnje istraživanje izvorne literature. To što Dawkins (i kršćanska apologetika) radi s Pierreom Abelardom, sv. Augustinom i Tomom Akvinskim, dakle kritizira ih (tj. afirmira) kao da su oni jučer pisali, ne koristi nikome, jer se time u centar pozornosti stavlja fiktivni problem i ispušta se iz vida minimalni praktični cilj dijaloga između religije i ateizma – međusobna snošljivost kao imperativ socijalnog takta i uvažavanja interesa.


[1] Po mojem mišljenju, u tim kontekstima je sve što se dalo kritizirati već sjajno zaokruženo u radovima H. Allena Orra, Thomasa Nagela i Johna Cornwella (kritike Dawkinsove knjige God Delusion). Vidi H. Allen Orr – A Mission to Convert http://www.nybooks.com/articles/archives/2007/jan/11/a-mission-to-convert/?pagination=false; Thomas Nagel – The Fear of Religion http://www.tnr.com/article/the-fear-religion (link je malo scrambled, ali da se čitati); John Cornwell – A Question of Respect   http://richarddawkins.net/articles/179-a-question-of-respect

[2] Isto bi se dalo reći za apologete i popularizaciju kršćanske racionalističke sofistike.

[3] Pitam se je li Singer Dawkinsu spomenuo da je po toj logici odgoj u kontekstu jedenja mesa također zlostavljanje; Dawkins se požalio Singeru da, čak i u svojoj zreloj dobi, nije još smogao hrabrosti da postane vegetarijanac. Singer i Dawkins (cijeli intervju): http://www.youtube.com/watch?v=GYYNY2oKVWU

[4] To je svrha koja proizlazi iz strukture debate. Svi izvanjski motivi (edukacija, popularizacija) su bačeni u pozadinu jer se problem obrađuje antagonistički.

[5] Ako se dobro sjećam, moj prvi ozbiljniji flert s filozofijom je bio Russellov The Problems of Philosophy (http://www.gutenberg.org/files/5827/5827-h/5827-h.htm)

Posted in ateizam, etika, filozofija, kultura | Označeno: | 69 komentara »

Filozofija i znanost III

Posted by Pavel Gregoric dana 12/06/2012

Nedavno sam vodio raspravu (još jednu) o odnosu između filozofije i znanosti na FB zidu našeg astrofizičara iz Splita, Dejana Vinkovića.

[EDIT 19.6.2012. 15:38: Na zahtjev jednog od sudionika u raspravi, uklonio sam link na pdf te rasprave. Nisam uklonio cijeli ovaj post jer je ima zanimljivih komentara.]

Posted in filozofija, filozofija znanosti, znanost | 23 komentara »

Filozofija i znanost II (gost-post)

Posted by Pavel Gregoric dana 14/05/2012

Višnja Maudlin, New York

Nedavno se je u američkoj akademskoj zajednici razbuktala svađa između fizičara i filozofa o koristi filozofije, posebno o koristi filozofije znanosti za znanost. Ovaj sukob (koji neprestano tinja već dugo vremena) razvio se u pravi požar zahvaljujući jako lošoj kritici Lawrence Kraussove knjige A Universe from Nothing: Why There is Something Rather Than Nothing od strane David Alberta u cijenjenom New York Timesu (http://www.nytimes.com/2012/03/25/books/review/a-universe-from-nothing-by-lawrence-m-krauss.html).

Knjiga je, tobože, odgovor na staro filozofsko pitanje  “Zašto postoji nešto radije nego ništa?” (to što većina filozofa danas ne bi mislila da pitanje ima smisla, a još manje da bi pokušali odgovoriti na njega, izgleda da nije poznato Kraussu). On odgovara na to pitanje mijenjanjem definicije pojma “ništa” na taj način da proglasi vakuum ništavilom te, potom, upotrebljavajući kvantnu teorija polja (QFT) – koja postulira kao postojeća kvantna polja (a ne ništa) i njene zakone – pokazuje kako možemo dobiti čestice iz ničega. Dakle, on počne s nečim, a ne s ničim, i dobije nešto (ništa iznenađujuće ovdje). U svojoj kritici Albert pokazuje kako Kraussovo objašnjenje nije odgovor na staro Augustinovo pitanje, jer pod “ništa” se zaista misli “ništa”, a to znači da nema niti kvantnih polja, a ni zakona kvantne fizike. Kada se netko pita kako dobijemo od ništa nešto, on se ne pita kako se može dobiti nešto ako već imamo fizikalne zakone i druge entitete poput kvantnih polja. Jednostavno nema ničega u početku.

Nezadovoljan lošom kritikom, Krauss se odlučio napasti kritičara i proglasiti ga  nesposobnim, radije nego da pokuša odgovoriti na Albertove argumente. Albertova  nesposobnost trebala bi proizaći iz činjenice da je on filozof (radi na jednom odjelu za filozofiju), usprkos činjenici da je Albert zapravo fizičar koji je prešao na filozofiju ne bi li se mogao slobodno baviti temeljnim pitanjima fizike (takva pitanja se obično izbjegavaju na studijima fizike i godinama se smatralo da je najbolji način da si netko uništi karijeru to da pokaže aktivni interes za pitanje kakvu nam sliku svijeta daje kvantna fizika).

Postoji li bolji način izbjegavanja posljedica loše kritike od napada na cijelu filozofiju?  Intervju s Kraussom u časopisu The Antlantic razotkriva, s jedne strane, njegovo nepoznavanje filozofije, a s druge strane intelektualnu neiskrenosti i nedostatak integriteta kakav se rijetko ovako otvoreno pokaze (link na taj intervju je ovdje http://www.theatlantic.com/technology/archive/2012/04/has-physics-made-philosophy-and-religion-obsolete/256203/)

Ukratko, filozof kritičar  je jednostavno glup, kao i svi filozofi, pa ne razumije da se značenje pojma   “ništa” promijenilo. “Ništa” i “nešto” su, po njemu, fizički kvantiteti. Fizika je promijenila značenje tih pojmova i pokazala da je razlika između njih neprimjetna. Nakon svega toga Krauss proglasi pitanje neinteresantnim i gubljenjem vremena, kao i cjelokupnu filozofiju koja, po njemu, u dvije tisuće godina nije pokazala nikakav napredak.

Iako je ova rasprava s Kraussom prilično mučna, pitanje odnosa između fizike i filozofije je opravdano pitanje, a isto tako i pitanje kakav bi taj odnos ustvari trebao biti. Sean Carroll (fizičar s Caltecha koji redovito izmjenjuje mišljenje s filozofima) vidi dvije discipline i njihov odnos pomalo u duhu Steven J. Gouldova pogleda na odnos religije i znanosti kao “non–overlapping magisteria”. Posljedica takvog gledanja je da nema konflikta između dviju disciplina, jer se svaka bavi svojim pitanjima na svoj način, ali samim time negira se i mogućnost suradnje među njima.

Prilično je očito da postoje pitanja koja se u potpunosti mogu klasificirati kao filozofska pitanja i koja nisu interesantna za znanost. Isto tako, filozofima nisu interesantna sva pitanja u znanstvenoj domeni. S druge strane, metafizika danas ne može odgovoriti na pitanje o tome što postoji bez pomoći znanosti. I prije razvoja kvantne fizike bile su jasne ontološke obveze fizikalnih teorija. Na primjer, za Newtona u svijetu postoje prostor, vrijeme, kao i apsolutno jednoliko gibanje (absolute uniform motion) i apsolutna akceleracija, dok za Einsteina postoji prostor-vrijeme (space-time). Za rane fizičare elementarnih čestica, ontološku osnovu svijeta činili su entiteti poput protona, neutrona i elektrona, dok današnji fizičari elementarnih čestica imaju složeniju ontološku sliku. Svi ti entiteti su ontološki fundamentalni fizikalni entiteti, iako su reprezentirani matematičkim jezikom (na primjer, skup realnih brojeva može reprezentirati Euklidovski apsolutni prostor, ali prostor sam po sebi ne sastoji se od brojeva).

No nešto se neobično dogodilo u kvantnoj fizici. Veza između matematičke reprezentacije i onoga što ona reprezentira postala je nejasna i fizičari su odustali od “čitanja” ontologije iz matematike, a time i od ideje da teorija treba dati anschaulich sliku fenomena. Još gore, postao je znak lošeg ukusa ako netko i postavi taj zahtjev. Pitanje o tome u kakvom svijetu živimo, prema kvantnoj fizici, može se smatrati znanstvenim, ali i metafizičkim (filozofskim) pitanjem, pa bi se moglo reći da smo došli do područja gdje bi fizičari i filozofi mogli (ili čak trebali)  surađivati i gdje filozofi mogu pomoći znanstvenicima. To je područje gdje je filozofija fizike kontinuirano povezana s fizikom.

Jedno od Kraussovih pitanja bilo je i pitanje o tome koji su problemi u fizici ikada bili razjašnjeni od strane filozofa. Odličan uvid u ovu tematiku daje Tim Maudlin (nije da sam pristrana). Evo što on kaže:

It is true that there are some particular questions that fall more into the domain of philosophy (e.g. accounts of the nature of scientific practice) and others that are firmly in the domain of physics (e.g. methods of calculating scattering cross-sections), but for the particular sorts of questions we are largely interested in here, I can see no way to assign the topic to “physics” or “philosophy”. Take the case of the “nature of the wavefunction”, for example. In one sense a “wavefunction” (as its name implies) is a mathematical object—e.g. a complex function on another mathematical object called “configuration space”—that is employed in physics as a representation of a physical system. That immediately raises many questions. One, which Einstein, Podolosky and Rosen famously raised, is whether that particular mathematical representation is complete. That is, does it explicitly or implicitly represent all of the physical features, the values of all of the physical degrees of freedom, of the system. Can two systems represented by the same wavefunction nonetheless be physically different in some respect? Can the same system be properly represented by two different wavefunctions? Are there mathematical degrees of freedom in the representation that do not correspond to physical degrees of freedom in the system itself? (As an example of the latter, should the physical state of the system correspond to vector or a ray in a Hilbert space? If a ray, then it is misleading to say that the physical state is represented by a vector in the space: the vector has mathematical properties that do not correspond to physical properties of the system.) If one asks whether this sort of question is one of philosophy or of physics, I (and Einstein) would say it is a matter of physics. Indeed, it seems to be an absolutely essential question if one is to understand the physical account of the world being provided by the mathematics. But it is a sociological fact that while it is perfectly acceptable and even expected to discuss questions like this in a philosophy department, or a philosophy course, it can be rare, or even frowned upon, to discuss them in a physics department or physics course. We all know the phrase “shut up and calculate”. This phrase was not invented by philosophers, and in my experience physics students immediately recognize what it describes in their physics courses. Steven Weinberg tells the cautionary tale of the promising physics student whose career was ruined because “He tried to understand quantum mechanics”. The point of the story is that the physicist, as physicist, should not try to have a clear, exact understanding of the physical meaning of the mathematical formalism. But certainly this ought to be a question in the domain of physics! It is just a weird sociological fact that, since the advent of quantum theory and the objections to that theory brought most forcefully by Einstein, Schrödinger, and later Bell, a standard physics education does not address these fundamental questions and many physics students are actively dissuaded from asking them. But anyone with a philosophical temperament cannot resist asking them. So, for better or worse, discussing these questions is more universally recognized as an important and legitimate task in philosophy departments than in physics departments (even Bell characterized his seminal work in foundations as secondary to his “real” physics work at CERN). And the habits of mind—a certain sort of precision about concepts and arguments—that are needed to pursue these questions happen to be exactly those habits instilled by a good education in philosophy. So while Krauss and Hawking lament that many philosophers don’t know enough physics (which is true), it is equally the case that many physicists are sloppy thinkers when it comes to foundational matters. I’m not sure that collaboration is the proper model here—as the “example” of Einstein collaborating with himself suggests!—but rather an appreciation of both which details of the physics are important and where the physics is simply not clear and precise as physics. Learning sophisticated mathematics, which is a large part of a physics education, does nothing to instill appreciation of the sort of conceptual and argumentative clarity needed to tackle these foundational issues.

Let me give a quick example. Take the “vacuum state” in quantum field theory. (No, I’m not raising the question of whether it is “nothing”!) It is commonly said that the vacuum state is positively a buzzing hive of activity: pairs of “virtual particles” being created and annihilated all the time. But it is also commonly said that the quantum state of system is complete: to deny this is to posit “hidden variables”, and those are not regarded by most physicists with favor. But it is clear that these two claims contradict each other. Consider a system in the vacuum state over some period of time. Over that period of time, the quantum state is static: it is always the same. So if the quantum state is complete, nothing physical in the system can be changing. But the “buzzing hive” of virtual particles is presented as constantly changing: particle pairs are being created and destroyed all the time. So which is it? This strikes me as a straightforward question of physics. But it is more likely to be asked, I think, by a philosopher. And insofar as the observable predictions of the theory do not depend directly on the answer, it is even likely to be dismissed by the physicist as “merely philosophical”. But without an answer, we really have no understanding of the vacuum state, or the status of “virtual particles”.

Posted in analitička, filozofija, filozofija znanosti, kozmologija, znanost | Označeno: , , | 26 komentara »

Filozofija i znanost

Posted by Pavel Gregoric dana 07/05/2012

Na Facebooku se razvila jedna zanimljiva rasprava o filozofiji i znanosti. Ovo je post koji je izazvao raspravu:

Hegel je napisao disertaciju “De orbitis planetarum” i objavio je u Jeni 1801. godine. U njoj dokazuje da broj planeta koji kruže oko Sunca ne može biti veći od sedam, koliko je planeta bilo poznato u Hegelovo vrijeme. Ironično je da Hegel svoju disertaciju još nije ni završio kada je Giuseppe Piazzi svojim teleskopom 1. siječnja 1801. uočio osmi “planet” koji je nazvao Cerera. Iako je napravio 24 zapažanja, Piazzi je izgubio Cereru iz vidika zbog nepovoljnog orbitalnog kuta motrenja, no predikciju Cererine orbite nedugo potom matematički je izveo 24-godišnji Karl Gauss. Na temelju Gaussova izračuna, von Zach i Olbers ponovno su uočili Cereru posljednjega dana iste godine, 31. prosinca 1801.
http://apod.nasa.gov/apod/ap060821.html

Na mjestima nepotrbno žučna i osobna, ali ipak prilično sadržajna rasprava može se pročitati ovdje u pdf formatu.

Posted in filozofija, filozofija znanosti, povijest filozofije, znanost | Označeno: , , | 30 komentara »

On-line kolegij iz filozofije znanosti

Posted by Pavel Gregoric dana 14/04/2012

Kolega Predrag Šustar s Odsjeka za filozofiju Sveučilišta u Rijeci, i aktualni dekan Filozofskog fakulteta na tom sveučilištu, nudi besplatni on-line kolegij iz filozofije znanosti.Pogledati na http://buraznanja.uniri.hr/filozofija-znanosti/.

Posted in analitička, filozofija, studij filozofije | Leave a Comment »

Epikur o oblicima i veličinama atoma

Posted by Pavel Gregoric dana 29/03/2012

Dobro je poznato da je Epikur preuzeo Demokritov atomistički nauk i u njega uveo neke korekcije i dopune kojima je taj nauk htio učiniti bliskijim empiriji i otpornijim na prigovore. Jedna od dopuna sastoji se u tome što je atomima – nedjeljivim sastavnicama tijela – uz oblik i veličinu, pripisao još jedno temeljno svojstvo, a to je težina (fr. 68 A 47 Diels-Kranz). Zbog težine  atomi se stalno kreću, i to pravocrtno nadolje ili ukoso. Zbog kosog kretanja atoma dolazi do njihova sudaranja. Uslijed sudaranja atoma dolazi do njihovog nakupljanja, odnosno do  formira tijela različitih veličina, od jedva vidljivih tjelešaca do cijelih svjetova, ali i do njihovog raspadanja.

Prema Teofrastovu izvještaju (Phys. op. fr. 8 ap. Simplic. in Phys. 28.9 = 68 A 38 DK), Demokrit je smatrao da atomi imaju beskonačno mnoštvo oblika. Međutim, Epikur je korigirao Demokrita ustvrdivši da atomi nemaju beskonačno mnogo oblika, jer bi to povlačilo da atomi imaju beskonačno mnogo veličina – što znači atome koji bi bili vidljivi a valjda i atome koji bi bili veliki poput cijelih svjetova – što je Epikur smatrao suprotnim empirijskoj evidenciji i stoga neprihvatljivim (vidi Pismo Herodotu 55-56). Evo što Epikur tvrdi:

…broj sličnih <atoma> za svaki pojedini oblik naprosto je beskonačan, ali broj različitih oblika nije naprosto beskonačan nego tek nezahvatljiv  <nebrojivo velik> – ako ih već ne želimo protegnuti naprosto u beskonačnost i u njihovim veličinama. (Hdt. 43)

Isto tvrdi i Epikurov pjesnik-glasnogovornik, Tit Lukrecije Kar (O prirodi stvari II.479-482):

                                            …prapočela stvari
mogu varirati prema konačnom broju oblika,
što da nije tako, našle bi se neke sastavnice stvari
koje bi tijelo mogle beskonačno povećati.

PITANJE: Zašto Epikur smatra da bi beskonačan broj oblika atoma nužno povlačio i beskonačan broj njihovih veličina?

(EDIT 4.4.2012)

Evo zašto.

Zenonovi paradoksi počivaju na pretpostavci beskonačne djeljivosti. Epikur smatra da stvari nisu beskonačno djeljive, jer kad se dođe do razine atoma aktualna djeljivost prestaje. Stvari su agregati konačnog broja atoma. Međutim, kako su atomi različitih veličina ili mora postojati neka najmanja mjerna jedinica veličine atoma ili je njihova veličina kontinuirana, pa su stoga oni teoretski ili potencijalno beskonačno djeljivi (iako, dakako, nisu i aktualno djeljivi). Epikur ne može prihvatiti potonju opciju jer mu ona vraća Zenonove paradokse na atomskoj razini, tako da mora postulirati postojanje najmanje mjerne jedinice veličine. Ako je atom A veći od atoma B, onda je A veći od B za barem jednu tu najmanju mjernu jedinicu veličine (tzv. minimum, pl. minima).

E sad, uvođenje minimuma ne smije biti tek trik da se izbjegne Zenonove paradokse. Evo na što mislim. Uzmimo da netko tvrdi da atomi imaju oblike koji se ne daju izraziti cijelim brojem minima, jer je atom A sferičan, atom B kockast, a atom C piramidast. U tom slučaju svaki od njih dade se samo približno opisati brojem minima, jer je svaki zapravo malo veći od približnog broja minima. Ali ovo “malo veći” ponovno uvodi djeljivost minimuma, tako da Zenonovi paradoski opet nisu izbjegnuti. Prema tome, da bi se izbjeglo Zenonovim paradoksima, atomi moraju biti oblika koji doista odgovaraju minimumu, odnosno moraju biti takvi da se svi daju izraziti cijelim brojem minima. Drugačije kazano, na razini atoma imamo granularnost.

Najlakši način da si to predočimo je pomoću trodimenzionalnog grida, npr. 3 x 3 x 3, u kojemu svaka kućica odgovara jednom minimumu. Jedan oblik atoma bio bi onaj kockasti u kojemu je svih 27 kućica ispunjeno. Drugi oblik bio bi onaj krnje kocke kojemu fali jedan ili dva minimuma na kutevima, treži oblik bio bi nekakav dijagonalni štapić poput bacila itd. Pretpostavljam da bi Epikur dopustio atome i većih dimenzija grida, pa stoga i većeg broja mogućih oblika. Ali ključna stvar – i to je odgovor na psotavljeno pitanje – koja god bila dimenzija atomskog grida, broj oblika u tom gridu je konačan i jedini način da se poveća broj oblika jest da se poveća grid, odnosno da se doda još minima. Odatle slijedi da bi beskonačan broj oblika atoma odista nužno povlačio beskonačan broj veličina atoma.

 

Posted in povijest filozofije, povijest filozofije | Označeno: , , , | 16 komentara »

Intervju studentskom časopisu Scopus

Posted by Pavel Gregoric dana 21/02/2012

Ako nekoga zanima intervju koji sam nedavno dao časopisu studenata filozofije Hrvatskih studija Scopus, može ga naći na mom blogu.

Posted in analitička, filozofija, kontinentalna, studij filozofije | 2 komentara »

Neobjavljeni rukopis G. E. M. Anscombe

Posted by Pavel Gregoric dana 06/01/2012

Jedan prijatelj i kolega s Instituta za filozofiju u Zagrebu studirao je u inozemstvu i imao je priliku i čast slušati Elizabeth Anscombe i njezina muža Petera Geacha, vjerojatno najslavniji bračni par analitičkih filozofa ranog razdoblja. Iako su u to doba oboje već bili prilično stari, prijatelj veli da su oboje bili vrlo lucidni i zanimljivi predavači.

Elizabeth Anscombe poznata je kao Wittgensteinova učenica koja je priredila nekoliko njegovih djela za tisak, uključujući znamenita Filozofska istraživanja. Bila je redovita profesorica u Oxfordu a potom i u Cambridgeu. Pisala je o filozofiji uma, logici, filozofiji jezika i etici. Bila je na glasu kao odlična polemičarka koja je opovrgnula C. S. Lewisovu kritiku naturalizma i to na toliko uvjerljiv način da se Lewis nakon toga, po predaji, okanio teologije i posvetio dječjoj književnosti.

To što je polemizirala s Lewisom, jednim od najpoznatijih teologa svog vremena, i to protiv Lewisove kritike naturalizma, moglo bi navesti na pomisao da je Anscombova branila naturalizam i, općenitije, da je bila sekularnog opredjeljnja. Ali tome nije tako. Anscombova je prigrlila katoličanstvo i često je znala javno argumentirati u prilog  kršćanskih i specifično katoličkih učenja i stavova (ovdje je jedan primjer). Mnogi su je smatrali vodećim glasom katoličke filozofije.

Rukopis koji mi je prijatelj dao nosi naslov “Twenty Opinions  Common Among Modern Anglo-American Philosophers”. U njemu Anscombova identificira dvadeset stajališta koja su uvriježena među analitičkim filozofima a koja su inkompatibilna s katoličkim naukom. Anscombova ne daje  kritiku tih stajališta, ali u zaključnom odlomku smatra da sva ta stajališta  pogrešn, i to ne samo s katoličkog gledišta. “Each of them is a philosophical error and can be argued to be such on purely philosophical grounds.”

Ni meni ni mom prijatelju nije poznato kada je rukopis napisan, ali s obzirom na to koja su stajališta izdvojena, rekao bih da je napisan negdje u sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Neka stajališta su mi iznenađujuća, neka su pomalo tendenciozno iznesena, za većinu je jasno da su i zašto su inkompatibilna s katoličkim naukom. Također, većina mi se čini posve istinitima, i to “on purely philosophical grounds”, no o svakom stajalištu mogla bi se napisati knjiga.

Sken pretipkanog rukopisa u pdf formatu može se skinuti ovdje. Pozivam na raspravu.

Posted in analitička, filozofija, filozofija religije | Označeno: , , | 8 komentara »

Citiranost autora u humanistici

Posted by Joško Žanić dana 20/12/2011

Evo zanimljivih podataka na koje sam nedavno naišao:

Data provided by Thomson Reuters’ ISI Web of Science, 2007

Field Citations to books in 2007

Michel Foucault (1926-1984) Philosophy, sociology, criticism2,521
Pierre Bourdieu (1930-2002) Sociology2,465
Jacques Derrida (1930-2004) Philosophy1,874
Albert Bandura (1925- ) Psychology1,536
Anthony Giddens (1938- ) Sociology1,303
Erving Goffman (1922-1982) Sociology1,066
Jurgen Habermas (1929- ) Philosophy, sociology1,049
Max Weber (1864-1920) Sociology971
Judith Butler (1956- ) Philosophy960
Bruno Latour (1947- ) Sociology, anthropology944
Sigmund Freud (1856-1939) Psychoanalysis903
Gilles Deleuze (1925-1995) Philosophy897
Immanuel Kant (1724-1804) Philosophy882
Martin Heidegger (1889-1976) Philosophy874
Noam Chomsky (1928- ) Linguistics, philosophy812
Ulrich Beck (1944- ) Sociology733
Jean Piaget (1896-1980) Philosophy725
David Harvey (1935- ) Geography723
John Rawls (1921-2002) Philosophy708
Geert Hofstede (1928- ) Cultural studies700
Edward W. Said (1935-2003) Criticism694
Emile Durkheim (1858-1917) Sociology662
Roland Barthes (1915-1980) Criticism, philosophy631
Clifford Geertz (1926-2006) Anthropology596
Hannah Arendt (1906-1975) Political theory593
Walter Benjamin (1892-1940) Criticism, philosophy583
Henri Tajfel (1919-1982) Social psychology583
Ludwig Wittgenstein (1889-1951) Philosophy583
Barney G. Glaser (1930- ) Sociology577
George Lakoff (1941- ) Linguistics577
John Dewey (1859-1952) Philosophy, psychology, education575
Benedict Anderson (1936- ) International studies573
Emmanuel Levinas (1906-1995) Philosophy566
Jacques Lacan (1901-1981) Psychoanalysis, philosophy, criticism526
Thomas S. Kuhn (1922-1996) History and philosophy of science519
Karl Marx (1818-1883) Political theory, economics, sociology501
Friedrich Nietzsche (1844-1900) Philosophy501

Thomson Reuters recently collected citations from the journal literature
it indexed in 2007 to books and their authors. In the sciences, the
journal is the main vehicle for scholarly communication, whereas in the
social sciences and especially in the arts and humanities, the book holds
a more important position in conveying and influencing research. The
table above lists those authors whose books, collectively, were cited 500
or more times in 2007. While representing a somewhat rough summary, these
results provide some insight into the current trends in research in the
social sciences and humanities: the listed authors serve as symbols for
their ideas and approaches. What this says of modern scholarship is for
the reader to decide – and it is imagined that judgments will vary from
admiration to despair, depending on one’s view. Nineteenth- and early
20th-century authors, such as Weber, Freud, Durkheim, Wittgenstein,
Dewey, Marx and Nietzsche, will likely elicit little surprise. Kant, too,
the only representative of the 18th century, is expected. The youngest
author, Judith Butler (born in 1956), specialises in feminist studies,
queer theory, postmodernism and post-structuralism. But the most telling
indicator of current trends is the high ranking of three French scholars
born between the two world wars – Foucault, Derrida and Deleuze. Their
influence has recently been surveyed in François Cusset’s French Theory:
How Foucault, Derrida, Deleuze, & Co. Transformed the Intellectual Life
of the United States, Jeff Fort (translator), University of Minnesota
Press, 2008.

Trebaju li analitički orijentirani filozofi očajavati?

Posted in analitička, filozofija, kontinentalna, Nietzsche, postmoderna, studij filozofije, znanost | Označeno: , | 2 komentara »

 
%d blogeri kao ovaj: