Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for the ‘analitička’ Category

Je li ateizam religija?

Posted by Pavel Gregoric dana 04/09/2011

Na svom sam blogu (blogomdan.wordpress.com) prije nekoliko dana stavio post u kojemu obrazlažem svoj negativni odgovor na ovo pitanje. Rasprava se povela u nekoliko filozofski zanimljivih smjerova: o vjerovanju, racionalnosti, Humeu, kauzalnosti.

Nakon ljetne stanke vrijeme je za novu sezonu simblogiranja!

Posted in analitička, ateizam, filozofija religije, teizam | Leave a Comment »

Racionalnost: vodič k istini ili sluga niskih poriva?

Posted by Joško Žanić dana 16/07/2011

Prema teoriji Sperbera & Merciera, koja je podigla dosta prašine, a o kojoj je nedavno pisao i New York Times, svrha racionalnosti nije, kao što su neki filozofi voljeli misliti, u tome da omogući ljudima uzdizanje do objektivne spoznaje i dosizanje istine, već prije svega u tome da omogući pobjedu u debati te time dominaciju u socijalnoj areni. Uobičajene greške i “slijepe pjege” koje se ljudima događaju pri rezoniranju nisu stoga neizbježni nedostaci naše evolucijom oblikovane logičke sposobnosti, simptomi njezine nesavršenosti, već, naprotiv, prednosti: zanemarivanje argumenata koji nam ne idu u prilog i previđanje evidencije koja prkosi našoj tezi pomažu nam da budemo efikasniji u borbi za pobjedu u diskusiji. Racionalnost, ovako ustrojena, stoga je adaptacija koja njezinu posjedniku olakšava postizanje socijalne dominacije.

Ovdje bi se u neku ruku moglo govoriti o suprotnosti kantovske i nietzscheanske teorije racionalnosti. Prema Kantu, um je sposobnost koja iskustvu daje koherenciju, te time omogućuje spoznaju – spoznaju koja, premda neraskidivo povezana s perspektivom subjekta, ipak ima vrijediti objektivno za sve subjekte, i nezavisna je od njihovih praktičnih potreba. Nietzsche je pak ustvrdio kako “metodika istine nije nađena iz motiva istine, nego iz motiva moći”. Za Nietzschea, naše spoznajne moći razvile su se u svrhu preživljavanja i  gospodarenja nad okolinom, ne iz neke apstraktnoteorijske potrebe, pa je i konačni kriterij točnosti spoznaje u “vrijednosti za život”. Tako se pokazuje kako, kao i obično, nova “otkrića” u filozofiji obnavljaju neku staru debatu u novoj formi. Novost u hipotezi Sperbera & Merciera u odnosu na Nietzshea leži, čini se, dijelom u tome što oni naglašavaju ulogu racionalnosti kao sredstva pobjede nad drugim diskutantima, dok Nietzsche ima u vidu svrhu kontroliranja okoline općenito.

Sperber & Mercier smatraju da, budući da je racionalnost tako usko vezana uz socijalni kontekst, nju treba na taj način i vježbati (recimo, da je poželjno da djeca matematičke probleme rješavaju u grupama), te da je deliberativna demokracija sustav najbolje prilagođen našim evolucijski oblikovanim sposobnostima. Ovdje se radi o shvaćanju demokracije kao “government by discussion” (usp. preporučenu knjigu Amartye Sena), s ključnom ulogom javnog rezoniranja. No, postavljaju se dva problema: ako je ljudska racionalnost posebno “prilagođena” vođenju kognitivnog agensa k tome da pronalazi argumente koji podržavaju njegovu poziciju te zanemaruje one koji mu ne idu u prilog, a taj agens ima “hard-wired” imperativ pobjede, onda po svemu sudeći nije vjerojatno da će ljudi uključeni u javnu raspravu postići konsezus ili priznati argumentacijski poraz (o tome bi nešto mogli reći i sudionici ovog bloga 😀 ). Sperber & Mercier, prema članku u NY Timesu, odgovaraju kako ljudska sposobnost argumentiranja napreduje i usavršava se životom u zajednici – no, ne čini se da to može ukloniti upravo izneseni problem. Drugi problem koji se postavlja jest problem same koncepcije deliberativne demokracije, odn. “government by discussion”: diskutiranje i međusobno argumentativno nadmašivanje, sve je to lijepo i krasno, no, u krajnjoj liniji, netko mora donijeti odluke, tako da se čini da temeljni mehanizam demokracije  ipak nije javno diskutiranje, već izbori koji nekoga dovode u poziciju da donosi odluke (on će ih morati, doduše, javno opravdati, ali čak i ako ta opravdanja svi smatraju neadekvatnima, onaj tko je na vlasti ipak ima moć da provede svoje odluke, ukoliko su, jasno, one u skladu sa zakonom).

Kad je riječ o racionalnosti, treba razlikovati mnoge njezine tipove, pri čemu je ovdje bilo riječi samo o jednom tipu iste. Postoji, recimo, instrumentalna racionalnost, sposobnost da se izabere optimalan način dolaska do nekog cilja, koja svakako ima vrijednost za preživljavanje (npr. pronalazak hrane), a može se smatrati sposobnošću odvojenom od one da pronađemo najbolje argumente za obranu neke teze. Kad je pak riječ o tipu racionalnosti koji je predmetom Sperberova & Mercierova interesa, odnosno o raspravljačkoj racionalnosti (radilo se o “dijalogu duše sa samom sobom”, ili o prepiranju sa socijalnim suparnikom), postavlja se pitanje modelira li klasična logika dovoljno dobro taj tip racionalnosti. Rekao bih da ne, jer se čini da klasična logika nije u stanju izraziti mnoge distinkcije i semantičke odnose koji se pojavljuju na razini ljudskog argumentiranja i raspravljanja. Recimo, ljudi se mogu sporiti je li netko “škrt” ili “štedljiv” (poznati primjer iz kognitivne semantike), ili je li čaša poluprazna ili polupuna, pri čemu ovdje nemamo klasične logičke suprotnosti (to da je čaša poluprazna zapravo povlači da je i polupuna), već razlike u vrednovanju, perspektivi i naglasku. No, dvije ljudske sposobnosti čine se presudnima za raspravljačku racionalnost: sposobnost prepoznavanja kontradikcije i sposobnost prepoznavanja argumentacijskog slijeda, pri čemu pod ovo drugo spada i uviđanje dostatne ili nedostatne evidencije za neku tezu i procjene relevantnosti (nešto je irelevantno ako iz toga i bilo kojih elemenata prethodne rasprave ne slijedi nikakva raspravu-unapređujuća konkluzija koja ne bi slijedila iz tih elemenata samih). Mislim da se filozofske rasprave često ne mogu pozvati na mnogo više od toga.

Posted in analitička, biologija, eksperimentalna filozofija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, Nietzsche, psihologija | Označeno: , , | 5 komentara »

Filozofija u 5 minuta

Posted by Pavel Gregoric dana 19/06/2011

Massimo Pigliucci je profesor filozofije na City University of New York i autor bloga rationallyspeaking.blogspot.com. Pigliucci se bavi filozofijom znanosti, ali je i poznati popularizator filozofije. Jedan od načina na koji Pigliucci popularizira filozofiju je putem petominutnih filmova koje stavlja na YouTube. Filmovi imaju (didaktički prokušanu) dijalošku formu. Veći dio filmova je animiran uz pomoć programskog paketa Xtranormal, s digitaliziranim glasovima na koje se treba malo priviknuti. Ali filmovi su poučni i predstavljaju zgodan uvod u pojedine filozofske teme. Ovdje je popis dostupnih filmova.

Što je filozofija? Kratki uvod u filozofiju, kako se ona razlikuje od znanosti i misticizma, zašto je važna.

Što je s metafizikom? Roboti Hypatia i Simplicio razgovaraju o tome što je metafizika, otvara li znanost metafizička pitanja, kako se razlikuje teorija u znanosti od teorije u filozofiji.

Ima li napretka u filozofiji? Hypatia i Simplicio razgovaraju o tome ima li napretka u filozofiji i kako se on razlikuje od napretka u znanosti.

Može li znanost odgovoriti na pitanje morala? Hypatia i Simplicio razgovaraju o tezi Sama Harrisa da znanost može odgovoriti na sva relevantna moralna pitanja.

Uvod u filozofiju znanosti I

Uvod u filozofiju znanosti II

David Hume, veseli skeptik

Neuroetika i problem jurećeg vagona Rasprava o poznatom etičkom problemu i kako nam on otkriva što smatramo dobrim a što lošim.

Čuda Anmirani likovi, Marta i David, raspravljaju o humeovoskom pristupu čudima i tvrdnji da vanredne tvrdnje zahtijevaju vanredne potvrde.

Posted in analitička, filozofija | Leave a Comment »

Um, mozak, svijest, kognitivno nesvjesno

Posted by Joško Žanić dana 30/05/2011

Na ovom blogu nije se još mnogo raspravljalo o odnosu među fenomenima iz naslova. Htio bih ovdje iznijeti neke svoje misli o tome, inspirirane nedavno preporučenom knjigom (kad kažem “inspirirane”, mislim to u negativnom smislu, naime radi se o inspiraciji na neslaganje). Dotične misli nisu u svakom pogledu dopečene, pa se nadam da će kroz raspravu proći dodatnu termičku obradu. Evo ih:

I. Kad se bavimo fenomenima iz naslova, uvijek ustvari istražujemo i opisujemo mozak, ali na različitim nivoima, s različitim pojmovnim aparatima (terminologijama) i ciljevima. Radi se o sljedećim nivoima:
1. Možemo opisivati mozak kao biološki entitet: the wet stuff.
2. Možemo opisivati kognitivno nesvjesno, kao skup struktura i procesa koje omogućuju govor, mišljenje, odlučivanje, ponašanje, itd. Te strukture i procesi instancirani su u mozgu, ali ne možemo govor o njima naprosto zamijeniti govorom o mozgu, zbog a) višestruke ostvarljivosti tih struktura i procesa na razini mozga (ostvaruju se potencijalno različito kod različitih ljudi, a postoji i mogućnost ostvarenja na neorganskom “hardwareu”, npr. silikonskom), te b) zbog toga što te strukture i procesi čine funkcionalna jedinstva, koja nisu nužno i organska jedinstva.  Također, ne možemo kognitivno nesvjesno naprosto eliminirati u korist svijesti, jer veći dio rečenih struktura i procesa nije dostupan introspekciji. Ovdje se može dodati da je kognitivno nesvjesno “slijepa pjega” velikog dijela suvremene filozofije uma, koja ne uviđa potrebu za tom razinom opisa, već govori samo o mozgu i svijesti.
3. Možemo opisivati svijest, kao one aspekte kognitivnog nesvjesnog dostupne introspekciji. Među karakteristikama svijesti nalazimo dva svojstva koja ni mozak kao takav ni kogn. nesvjesno ne dijele: a) mi možemo biti nečega svjesni u većem ili manjem stupnju, potpuno jasno ili samo “maglovito” (ni mozak ni kogn. nesvjesno nisu na taj način “stupnjeviti”); b) na razini svijesti postoje razlike u fokusu: na nešto smo usmjereni a nešto drugo, potencijalno svjesno, trenutno smo “izgubili iz vida” (ni mozak ni kogn. nesvjesno ne poznaju razlike u fokusu). Svijest i kognitivno nesvjesno zajedno čine um, premda je um moguć i bez svijesti.

II. Distinkcija među trima navedenim razinama jest metodološka, radi se o razinama opisa i opisivačkim svrhama. Dojam da se radi o distinkciji jačoj od metodološke proizlazi, rekao bih, iz različite epistemičke situacije u kojoj se nalazimo s obzirom na navedene fenomene/aspekte. Svijest, naime, sadržaj svijesti, jest ono što je neposredno introspekcijski dostupno. Ni mozak ni kogn. nesvjesno nisu na taj način dostupni. To posljednje dvoje razlikuje pak opservacijska dostupnost: mozak jest na taj način dostupan, a kogn. nesvjesno ne. Budući da nije niti introspekcijski niti opservacijski dostupno (već se o njemu mora posredno zaključivati, na temelju podataka iz svijesti, mozga te verbalnog i neverbalnog ponašanja), kognitivno nesvjesno najteže je “uhvatljiv” od spomenutih fenomena.

III. Pitanje reducibilnosti: svijest i kognitivno nesvjesno trivijalno su reducibilni na mozak, jer to i jesu aspekti mozga, mozak pod određenim vidom (ili nekako “lebde” nad njime?). Ovdje se radi o ontološkoj reducibilnosti. Naravno, svijest i kogn. nesvjesno nisu metodološki reducibilni na mozak (nije moguće govor o njima zamijeniti govorom o mozgu, barem na sadašnjem stupnju znanosti, zbog razloga već navedenih), niti su iskustveno reducibilni na mozak (mi imamo introspektivno iskustvo svijesti, ne mozga kao takvog). Ako se pak tvrdi da subjektivno iskustvo neposrednog svjesnog doživljaja (“what it is like”) znanost nikako ne može “zahvatiti”, može se odgovoriti na sljedeći način: 1.mi mnogo toga relevantnog i provjerljivog možemo reći o svijesti (recimo da poznaje stupanj i fokus); 2.  no, ne možemo očekivati da će teorija koja objašnjava ove ili one aspekte našeg mentalnog funkcioniranja, pa tako i svijesti, istovremeno rekreirati iskustvo tih aspekata kako se nadaje u svijesti – ta teorija angažira neke druge naše kapacitete, ne one neposrednog doživljaja. Pitanje o “what it is like” stoji pred ovom dilemom: ili je znanstveno odgovorljivo (putem raznim tipova podataka, analogija, itd.), ili pak, već unaprijed tvrdeći o sebi da ne može imati znanstvenoga odgovora, eliminira sebe iz sfere relevantnih pitanja.

Posted in filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 48 komentara »

Zanima li vas karijera u filozofiji? Dobro promislite.

Posted by Matko Gjurašin dana 03/04/2011

Michael Huemer, profesor na odsjeku filozofije sveučilišta Colorado, napravio je odličan ČPP za one koji razmišljaju o doktoratu iz filozofije. Trezveno i bez mnogo pompe, opisuje kako akademska filozofija djeluje i što se može očekivati od nje kada u nju jednom uđete. Za sve nadobudne (i potencijalne) studente filozofije obavezno čitanje.

Posted in analitička, filozofija, studij filozofije | Označeno: , , , , | 2 komentara »

5 minuta s A.C. Graylingom

Posted by Pavel Gregoric dana 31/03/2011

A. C. Grayling, profesor filozofije na Birkbeck Collegeu u Londonu, odličan popularizator filozofije, nekadašnji kolumnist dnevnika The Guardian i sadašnji The Timesa, dao je poučan petominutni intervju BBC-ovom novinaru. Obratiti pozornost na karakteristike filozofije koje Grayling izdvaja.

Usput, upravo je izašla iz tiska Graylingova nova knjiga The Good Book: A Humanist Bible.

Posted in analitička, ateizam, filozofija | 5 komentara »

Tragovi ranijih postanaka

Posted by Pavel Gregoric dana 04/01/2011

Stoici su smatrali da je cijeli svijet nastao iz prvobitne vatre koja sadrži zametke svih stvari te da će nakon određenog perioda svijet sagorjeti u toj vatri, i zatim ponovno biti stvoren. “U predodređenom vremenu cijeli će svemir izgorjeti, a onda se ponovno skladno ustrojiti” (Stoic. Vet. Fr. I.98).

Nešto slično tvrdi poznati oxfordski matematičar i kozmolog, Roger Penrose, ali za to iznosi i empirijske dokaze.

U članku koji je napisao skupa s armenskim znanstvenikom, Vaheom Gurzadyanom, i objavio prije mjesec i pol na otvorenom on-line arhivu arXiv.org, Penrose je postavio hipotezu da je Big Bang, kojim je nastao naš svemir prije oko 13,7 milijardi godina, bio tek jedan u nizu takvih događaja. Jedan kozmički period, kao što je onaj koji je počeo prije 13,7 milijardi godina, započinje iz stanja veličine nula i visokog stupnja jednolikosti, a  završava u crnim rupama i stanju jako niske gustoće i velike jednolikosti. U toj fazi čestice više nemaju masu, a svemir u kojemu čestice nemaju masu je takav da prirodno dovodi do novog Big Banga (jer  iz perpektive čestica, takav svemir izgleda kao da ima veličinu nula).  

Naravno, mnogo stvari je ovdje izvan dosega mog razumijevanja, no zanimljivo je da hipoteza koju Penrose iznosi predviđa da će postojati koncentrično-kružne oscilacije u pozadinskom kozmičkom zračenju, od kojih je svaki koncentrični krug ostatak drugog Big Banga. Upravo to predviđanje je ekspermintalno potvrđeno u mjerenjima koja je proveo armenski znanstvenik i koja su podastrta u zajedničkom članku.

Pretpostavljam da postoje razlozi za skepsu, ponajprije vezani uz preciznost izvršenog mjerenja pozadinskog kozmičkog zračenja, ali bez obzira na to, Penroseova teorija predstavlja još jedan način, uz teoriju o multiversima kakvu zastupa Hawking u svojoj posljednjoj knjizi, da se eliminira zaključak kako znanstveno prihvaćena činjenica o Big Bangu govori u prilog postojanju neuzrokovana uzroka ovoga svemira.

*Više o članku “Concentric circles in WMAP data may provide evidence of violent pre-Big-Bang activity” Penrosea i Gurzadyana u rubrici znanost britanskog časopisa The Economist.

Posted in ateizam, filozofija religije, kozmologija, kozmološki argument, znanost | 19 komentara »

Odlazak jedne generacije 2

Posted by Matko Gjurašin dana 03/01/2011

Brian Leiter opet nas obavještava o odlasku filozofa, ovaj put zauvijek. Među imenima se ističu Phillippa Foot, vodeća etičarka vrlina, Antony Flew, filozof religije o čijem sam liku, dijelu i smrti pisao na ovom blogu, John Haugeland, filozof uma, Nelson Pike, filozof religije. Ako netko prepozna poznatije ime u Leiterovom postu, neka ih navede u komentaru i ukratko opiše njihov doprinos.

Posted in analitička, filozofija | Označeno: , , , , , , , | 2 komentara »

Breaking news o teoriji uma

Posted by Joško Žanić dana 30/12/2010

Članak objavljen u novom broju časopisa Science (nije javno dostupan, ali dostupan je kraći prikaz na NatureNews; vijest je prenio i Jutarnji od 29. 12.) pokazuje da se naša sposobnost pripisivanja mentalnih stanja drugim osobama, poznata kao theory of mind odn. mind-reading ability, pojavljuje u djece mnogo ranije nego što se dosad mislilo. Dominantno shvaćanje glede pojave teorije uma u djece smještalo ju je negdje u četvrtu godinu života. Neke studije iz 2005. i 2007. godine pokazale su da se ta sposobnost pojavljuje već sa 15 odn. 13 mjeseci, ali istraživanje iz novog Science-a ukazuje na to da su djeca stara samo sedam mjeseci već u stanju voditi računa o tuđim mentalnim stanjima, posebice o njihovim vjerovanjima. Eksperimenti kojima se dolazi do takvih spoznaja suočavaju djecu sa situacijama gdje postoji razlika između nekog stanja stvari kakvo je zaista (tj. kako je prezentirano djetetu) i onoga kako (bi trebalo interpretirati da) neki kognitivni agens prisutan u sceni reprezentira dotično stanje. Obično se radi o tome (a to je slučaj i o istraživanju koje donosi Science) da je kognitivni agens u sceni u zabludi glede lokacije nekog objekta, jer nije bio prisutan kad je objekt pomaknut s lokacije na kojoj ga je agens zadnji put vidio. Raniji eksperimenti pitali bi djecu gdje će dotični agens tražiti objekt, na mjestu x (gdje je objekt doista, i dijete to zna, ali agens ne zna) ili na mjestu y (gdje agens misli da je objekt, pri čemu je stanje agensova znanja moguće prosuditi s obzirom na to što je zadnje vidio kad je bio prisutan). Zaključivalo se da su djeca u posjedu teorije uma ako odgovore da će tražiti na mjestu y, jer time iskazuju sposobnost razlikovanja između svoje i tuđe perspektive, tj. (ne-sasvim-ekvivalentno rečeno) između stvarnosti i nečijih spoznaja o toj stvarnosti.  Dok su raniji eksperimenti počivali na tome da se djecu, koja su već u posjedu jezika, pita gdje će agens tražiti, najnovije istraživanje o kojem je ovdje riječ, a koje operira s djecom koja još nisu u stadiju razvijenije jezične sposobnosti, počiva na mjerenju duljine dječjeg “buljenja” u scenu. Naime, pokazalo se da djeca “bulje” dulje kad postoji diskrepancija između toga gdje se nalazi objekt i toga što agens u sceni misli gdje se nalazi. To znanstvenici interpretiraju tako da djeca procesiraju i diskrepanciju, tj. da na nekoj razini reprezentiraju perspektivu koju pripisuju liku u sceni.

Dotični rezultati uzbudljivi su iz više razloga. S jedne strane, oni idu u prilog istraživačkog programa koji polazi od urođenosti mnogih aspekta uma – što se ranije neki složeni aspekt uma pojavljuje, to je vjerojatnije da je urođen, a ne proizvod iskustva. Također, ti rezultati sugeriraju odvojenost teorije uma od jezične sposobnosti, što potkrepljuje hipotezu o modularnosti uma. Naposljetku, ti rezultati dovode u ozbiljnu sumnju socijalne teorije koje naglašavaju intersubjektivnost, ulogu jezika, itd. kao temelje mentalnosti. Postavlja se i ovo pitanje: gdje je locirana reprezentacija tuđih mentalnih stanja s obzirom na distinkciju svjesno-nesvjesno, te mijenja li se ustroj i dotična lokacija teorije uma tijekom rasta i razvoja djeteta.

Pitanje o promjenama teorije uma tijekom razvoja podvlači poznata kognitivna znanstvenica Alison Gopnik, koja također dovodi u pitanje pouzdanost metode mjerenja duljine “buljenja” kao temelja za zaključke (budući da je taj fenomen podložan različitim interpretacijama) te sugerira daljnja istraživanja. S druge strane, metoda o kojoj je riječ standardno se primjenjuje pri ovakvim istraživanjima (npr. istraživanje dječjeg “number sense”-a i sl.), a istraživači jesu izveli i eksperimente koji eliminiraju neke potencijalne interferirajuće faktore.

Naposljetku, postavlja se općenito pitanje što je točno teorija uma. Jedna manje utjecajna, ali meni osobno vrlo privlačna hipoteza jest ona Jackendoffova (Language, Consciousness, Culture, MIT, 2007), prema kojoj je teorija uma jedan sloj konceptualne strukture, skup predikata koji su nastali kao konceptualizacije, odn. kognitivne simulacije određenih aspekata svjesnog iskustva (posebice tzv. valuation features, koje izražavaju epistemički i afektivni odnos prema doživljenome, npr. “ovaj osjet je uzrokovan nečim izvan/unutar tijela”, “ugodno/neugodno”, i sl.), a ti nam predikati omogućuju da rezoniramo o vlastitim iskustvima te onima drugih ljudi kao da su paralelna našima.

U svakom slučaju, the race is on: daljnjim teoretskim i empirijskim radom treba utvrditi što je točno teorija uma, u kojoj mjeri je urođena, kad se pojavljuje i u kakvom je odnosu s jezikom.

Posted in biologija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 8 komentara »

Um i njegovi pipci

Posted by Joško Žanić dana 16/12/2010

U dvama recentnim člancima u New York Timesu (članak1, članak2), filozof Andy Clark izlaže i brani hipotezu proširenog uma (extended mind). Prema toj filozofskoj koncepciji, koja se nadovezuje i na kontinentalne autore poput Heideggera i Merleau-Pontyja, a danas je zastupaju, među inima, Dennett i Chalmers, jedan dio aktivnosti koji nam omogućuje da budemo misaoni stvorovi odvija se izvan samog mozga. Evolucija i učenje, kaže Clark, ne diferenciraju između takvih pristupa rješavanju problema koji se oslanjaju samo na mozak, i onih koji se oslanjaju na splet “mozga, tijela i svijeta”. Ideja je da, dakle, na naše kognitivno procesiranje treba gledati šire, naime tako da uključuje “bio-eksterne” elemente (u analogiji s protezama kojima se, npr., invalidi mogu služiti za hodanje, a i trčanje), a takva perspektiva doima se posebno atraktivnom danas, kad dolazi do proliferacije kognitivnih pomagala elektroničkog tipa. U nadovezi na Clarka, mogli bismo kognitivna pomagala razlikovati po dvije osi, naime s obzirom na to jesu li a) biološke ili ne-biološke naravi, te b) jesu li implantati ili “eksplantati”. Clark napominje da naše intuicije ne pružaju otpor ideji da je npr. silikonski čip ugrađen u mozak dio mašinerije na kojoj počiva naš um, no te intuicije počinju se opirati kad je riječ o eksplantatu koji je na wireless vezi s mozgom. Clark tvrdi da se ovdje radi o “bio-envelope prejudice”, te kaže: “Ono što se računa je tok i alteracija informacije, ne medij kroz koji se ona kreće… Umovi su, kao i tijela, zbirovi dijelova, čije se najdublje jedinstvo ne sastoji u kontingencijama odvojivosti dijelova, nego u tome kako oni (dijelovi) funkcioniraju zajedno kao efektivne cjeline. Kad informacija poteče, neka od najvažnijih jedinstava mogla bi se javiti u integriranim procesnim režimima koji spleću u cjelinu aktivnost u mozgu, tijelu i svijetu”.

Teza o proširenom umu zapravo je jedan oblik eksternalizma. Kao što kauzalni eksternalizam (Kripke, Putnam) tvrdi da je sadržaj misli, odn. jezičnih izraza, dijelom konstituiran vanjskim okolišem, a socijalni eksternalizam (Burge) da taj sadržaj ovisi i o drugim ljudima (jezičnoj zajednici), tako extended mind tvrdi da naša misaona aktivnost dijelom uključuje izvan-mozgovne čimbenike kao svoju bazu. Svim oblicima eksternalizma zajednička je teza da sadržaj ne supervenira isključivo nad intrinzičnim svojstvima kognitivnih agensa. No, dok prva dva tipa eksternalizma tvrde da je sadržaj dijelom konstituiran ekstra-mentalnim čimbenicima, extended mind zapravo proširuje i samu mentalnost, dijelom je locirajući izvan glave.

Osobno nisam baš ljubitelj eksternalizma, a ni hipoteze o proširenom umu. Tom sam se specifičnom hipotezom dosad vrlo malo bavio, pa ću nabaciti ovdje nekoliko off the top of my head prigovora, a zanimaju me mišljenja sudionika ovog bloga (i slučajnih prolaznika također).

Prigovori:

1. Kao prvo, tijelo nije lokus bilo kakvih misaonih operacija, već slijedi upute mozga (to vrijedi i za Clarkov primjer uloge gesti pri mišljenju), tako da se trojstvo mozak-tijelo-svijet može svesti na dvojstvo: mozak-svijet.

2. U hipotezi o extended mind ne radi se ni o kakvom supstancijalnom uvidu u funkcioniranju uma, već o pomaku perspektive: “uzmimo u obzir i pomagala kao relevantna, te ih također nazivajmo umom”. Doista, značenje riječi dopušta kojekakve ekstenzije (proteze!), no čini mi se neobičnim smatrati kalkulator dijelom svog uma. Ili olovku i papir. Ili ploču u učionici. Gdje su granice toga što se još može smatrati mojim umom? Prihvatljivijom se čini standardna definicija, prema kojoj je um funkcionalna organizacija mozga.

3. Informacija je, rekao bih, perspektivične naravi – njezino postojanje i priroda bitno ovisi o prisutnosti nekog kognitivnog agensa, s nekim ciljevima, interesima, procjenama relevantnosti i epistemičkim statusom. Nešto je informacija samo ako ukida stanje neizvjesnosti za dotičnog agensa, a stanje neizvjesnosti ne postoji samo po sebi, već samo iz njegove perspektive. Tako da mi se ne čini opravdanim govoriti o toku informacije naprosto.

Što mislite (i gdje mislite)?

——

(EDIT 17.12.2010. by PG)

——
(EDIT 18. 12.2010. by JŽ)

Posted in analitička, biologija, evolucija, filozofija, filozofija uma, kognitivna znanost, neuroznanost | Označeno: , , | 23 komentara »

 
%d blogeri kao ovaj: