Bilješka o odjeku hrvatskih filozofa u inozemstvu

Danas je na tportalu objavljen prilog koji problematizira pristup domaćih ekonomista objavljivanju u inozemnim časopisima koji su obuhvaćeni citatnom bazom Web of Science. Prema prof. Dragi Jakovčeviću s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, dovoljno je objavljivati u časopisima koje propisuje postojeći Pravilnik o uvjetima za izbore u znanstvena zvanja, čime se zadovoljavaju uvjeti za napredovanje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim zvanjima. No, ne bih ovdje otvarao tu temu, nego bih skrenuo pozornost na sljedeći odlomak u ovom prilogu:

Naime, poznato je da čak u inozemstvu ima znanstvenika humanista koji u stranim časopisima objavljuju radove o hrvatskim temama. Na primjer, recenziranu natuknicu o Franji Petriću na meritornoj Stanford Encyclopedia of Philosophy napisao je Amerikanac Fred Purnell, a ne netko od naših povjesničara filozofije, dok natuknice o Ruđeru Boškoviću čak ni nema.

U Hrvatskoj imamo sedam sveučilišnih odjela za filozofiju i Institut za filozofiju čija je misija sustavno istraživanje povijesti filozofije, “osobito povijesti hrvatske filozofije”. Imamo desetke ljudi koji se bave poviješću hrvatske filozofije – i među svim tim ljudima nema nikoga pozvanijeg za natuknicu o Franji Petriću – od Freda Purnella?

Vjerojatno ih ima, ali tko bi ih se sjetio – kad ne objavljuju u publikacijama koje bi urednicima i recenzentima Stanford Encyclopedia bile poznate ili im nešto značile? Kome bi oni pali na pamet kao potencijalni autori natuknica – kad se kriju “ispod radara” globalne zajednice koja se bavi renesansnom filozofijom? Netko bi mogao reći: “Ali danas ‘biti na radaru’ znači pisati na engleskom!” I bio bi u pravu. Bilo bi razumljivo, nadalje, ako bi isti dodao da nije lako pisati na engleskom, da nije lako oblikovati tekst u skladu sa zahtjevima znanstvenih časopisa, da nije lako proći recenzijsko sito i rešeto, da nije lako primati recenzije koje su često jako kritične i “traže dlaku u jajetu”, da nije lako revidirati svoje tekstove u skladu s napomenama recenzenata, da nije lako natezati se s recenzentima i urednicima oko pojedinih formulacija itd. Sve to stoji. Međutim, ne dođemo li “na radar”, naprosto se ne možemo nadati da ćemo doći u priliku relevantnoj globalnoj publici govoriti o hrvatskim filozofima.

Ako se godišnje izdvaja između 150.000 i 350.000 kuna brutto po glavi istraživača povijesti hrvatske filozofije, zar je doista previše očekivati da se netko javi uredniku Stanford Encyclopedia (zalta@stanford.edu) i predloži mu natuknicu o Ruđeru Boškoviću? Ili o Hermanu Dalmatinu? Ili o Nikoli Vitovu Gučetiću? Ili o Markantunu de Dominisu (da ostanemo samo u daljoj prošlosti)?

U redu, možda se ne radi o tome je li takvo što iznad ili unutar očekivanja. Možda se naprosto radi o stavu da je irelevantno hoće li istaknuti hrvatski filozofi biti prisutni u Stanford Encyclopedia ili tko će pisati o njima. Možda je irelevantno hoće li o hrvatskim filozofima uopće itko znati izvan Hrvatske. Ili čak unutar Hrvatske.