Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Psihološki temelji umjetnosti

Posted by Aleksandar Joksić dana 24/03/2013

peruginoSigurno vam se svakodnevno događa da vam se pogled „slučajno“ susretne s tuđim pogledom. U psihologiji postoji već obimna literatura o percepciji pogleda koja pokazuje da direktni pogledi (nadalje: DP) snažno privlače pažnju pojedinca; da su, drugim riječima, „attention-grabbing“. Prije svega, oči su informacijski najzasićeniji dijelovi lica što objašnjava zašto ljudi najviše obraćaju pažnju na njih. Istraživanja su pokazala da su DP veći distraktori od nedirektinih pogleda (npr. povećavaju Stroop interferenciju), da u zadacima vizualne pretrage ljudi brže detektiraju DP od neDP, da stvaraju veći arousal (fiziološki mjereno), da ljudi procjenjuju atraktivnijima slike s DP, da djeca stara samo tri dana više gledaju u slike s DP, da pogled u nekog tko direktno gleda u nas facilitira njegovu identifikaciju i razlikovanje spola i tako dalje. U tom smislu neki istraživači govore o specijaliziranom modulu u mozgu koji stvara tzv. eye contact effect, pojavu gdje određeni specijalizirani pshološki mehanizmi omogućuju automatsko detektiranje DP iz vizualne okoline te zatim induciraju modulaciju kognitivnog procesiranja i bihevioralnih odgovora. Drugim riječima, direktni pogledi iz naše okoline automatski regrutiraju ograničene resurse mehanizama za informacijsko procesiranje nauštrb drugih vizualnih podražaja iz okoline.

Imaju li ova istraživanja ikakve implikacije za one umjetnosti koje omogućuju reprezentaciju pogleda? Olivier Morin misli da imaju što pokazuje na primjeru slikarskih portreta u članku koji čeka objavljivanje u novom broju časopisa Evolution and Human Behavior (download članka dostupan ovdje, medijski sažeci članka ovdje i ovdje).

U prvom istraživanju Morin je pokazao da su renesansni portreti s DPmona lisa postali poznatiji, tj. da su takvi portreti zastupljeniji u suvremenim umjetničkim knjigama od portreta s neDP. Kasnija analiza je pokazala da je prednost imanja DP u portretu specifična za portrete koje prikazuju anonimne osobe, dok je efekt direktnog pogleda na zastupljenost u portretima s poznatim i identificiranim osobama neznačajan. To se objašnjava time da slike s poznatim osobama ne moraju privlačiti gledateljevu pažnju kao druge slike da bi bile zastupljenije i poznatije u današnje vrijeme.

Budući da su druga istraživanja pokazala da postoji konzistentnost prosudbe kritičara umjetnosti kroz vrijeme, to bi moglo značiti da su portreti s DP bili privlačni u Renesansi, baš kao i danas. To je dovelo Morina do drugog istraživanja koje je ispitalo da li je u Renesansi došlo do povećanja proporcije portreta koji gledaju u gledatelja. Nalazi su pokazali da su svakog desetljeća 16. stoljeća DP portreti bili vjerojatniji za 20% i promjena je bila trajna, a ne ciklična fluktuacija. Proporcija DP portreta nije išla do kraja već je negdje u 17. stoljeću, tvrdi Morin, počela oscilirati na oko 75% europskih portreta. Razlog tome, kaže, može biti što je vizualna privlačnost DP, kao i drugih psiholoških atrakcija (poput atrakcija prema alkoholu ili soli u hrani), ovisna o dozi: prevelika doza može biti loša i/ili dovesti do zasićenja.

Morinov zaključak u trećem istraživanju je da do navedene promjene dolazi zbog promjene između slikara (za razliku od promjene unutar slikara kada pojedini slikari s vremenom mijenjaju svoj stil jer uče iz vlastitog i tuđeg iskustva da klijenti preferiraju DP u portretima ili više imitiraju svoje kolege): novije generacije slikara, još dok su pripravnici, započinju sa stilom koji se razlikuje od stila dosadašnjih generacija, barem što se tiče slikanja pogleda.

Što je, dakle, dovelo do toga da su renesansni portreti postupno evoluirali prema dominaciji portreta s DP? Kombinacija kognitivne privlačnosti, kulturalne selekcije i demografske promjene, misli autor. Po njemu, moguća su dva scenarija: mlađi slikari su transformirali stil starijih slikara dok su ga kopirali (mlađi renesansni slikari učili su se slikanju putem kopiranja); modificirali su input koji su dobivali s obzirom na svoja kognitivna ograničenja (vizualne preferencije), ili su već u fazi učenja bili izloženi „pristranom“ uzorku slika koje su reproducirali – „pristranom“ jer su u njemu bili više zastupljeni DP portreti. Bilo kako bilo, radi se o tome da su mlađe generacije slikara reproducirali stil s pristranošću (biasom) koja je konzistentna s kognitivnom privlačnošću direktnog pogleda.

raphaelIdeja je, dakle, da postoje psihološki privlačniji elementi kulture koji, među ostalim faktorima, objašnjavaju zašto su određene kulturalne reprezentacije „selektirane“ i dominiraju u populaciji. No, da bismo objasnili zašto su neki elementi kulture kognitivno privlačniji od drugih, trebamo uzeti u obzir evoluirane aspekte ljudske psihologije. Mislim da je takav pristup shvaćanju kulturne evolucije sličan pristupu Dana Sperbera koji se naziva „epidemiologija reprezentacija“ ili „kulturalna epidemologija“ (pristup koji treba razlikovati od memetike). U slučaju portreta s DP, postoje evoluirane perceptualne pristranosti prema detektiranju direktnih pogleda (i privlačenju pažnje promatrača) iz naše vizualne okoline, a koje objašnjavaju zašto bi portreti s DP bili privlačniji slikarima i gledateljima. Takve reprezentacije bi se po Sperberu širile poput epidemije; makro-pojave i stabilnosti (poput kulturalne stabilnosti reprezentacije DP u portretima) objašnjavaju se u terminima mikro-procesa (kognitvnog ustrojstva pojedinaca i njihovih interakcija).

Ljudska kognicija koja spada u te mikro procese, naime, funkcionira po nekim načelima, a Sperber 1986. godine, zajedno s Deirdre Wilson u knjizi Relevance: Communication and Cognition, spominje tzv. kognitivni princip relevantnosti po kojem je ljudska kognicija usmjerena prema maksimizaciji relevantnosti, pri čemu je podražaj iz okoline „relevantniji“ što su kognitivni učinci koji proizlaze iz procesiranja inputa veći, a napori procesiranja manji.

Zašto bi onda vizualni podražaji direktnog pogleda bili relevantniji vizualni podražaji? Pa, rekao bih da nečiji pogled u nas može vrlo lako značiti da smo predmet nečijeg interesa, želja ili vjerovanja, dakle mentalnih stanja drugih. U okolini u kojoj smo mi, ali i druge životinje, evoluirali, pristranost pri alokaciji ograničenih resursa pažnje prema procesiranju takvih podražaja mogla bi imati veliku adaptivnu vrijednost: od detektiranja potencijalnih grabežljivaca i namjera neprijatelja, do zainteresiranih reproduktivnih partnera/ica. Zašto bi bilo adaptivno imati takve pristranosti čini mi se da zapravo spada pod općenitije pitanje zašto bi bilo adaptivno imati teoriju uma, tj. sposobnost pripisivanja drugim bićima mentalna stanja.

U tom smislu, moglo bi se reći, umjetnici (slikari, fotografi itd.) ili marketinški stručnjaci što se toga tiče, tek eksploatiraju evoluirane aspekte ljudskog uma.

Premda se Morin u svom članku ne bavi (biološkom) evolucijom, on mi je rafaelzanimljiv i instruktivan jer pokazuje u kojem smislu evolucijski pristup umjetnosti može biti relevantan. Evolucijski pristup se ne mora ograničiti, kako neki misle, na veliku tvrdnju da je umjetnost (religija ili nešto treće) „adaptacija“, već može objasniti određene aspekte određene umjetnosti (u ovom slučaju DP u portetima) pozivajući se na evoluirane psihološke dispozicije. U jednoj od prethodnih rasprava neki su izgleda došli do, mislim, krivog zaključka da bi evolucijski pristup (ili pristup koji ističe važnost urođenih aspekata uma) umjetnosti trebao negirati promjenu ili raznolikost umjetničkih formi pa ako smo već ustanovili promjenjivost umjetnosti kroz vrijeme ili pak kulturalnu različitost, ipso facto smo pokazali da je evolucijski pristup besmislen. No, u slučaju portreta imamo i promjenjivost i različitost (npr. mnoge kulture implicitno zabranjuju zurenje u nekim kontekstima i to se odražava u portretima pa tako u korejskim portretima dominiraju neDP portreti, no pitanje je što bi bilo da su umjetnici slobodno pušteni da variraju smjerove pogleda) pa to svejedno ne negira evolucijsku relevantnost pri razumijevanju umjetnosti i njenih specifičnih formi.

Postavlja se, doduše, pitanje koliko su navedeni pristupi zastupljeni u našim studijima umjetnosti ili književnosti. Da li bi ovakvi psihološki pristupi uopće trebali biti zastupljeni u studiju povijesti umjetnosti? Ukoliko su zainteresirani za objašnjenje pojave specifičnih formi, njihove stabilnosti ali i promjena umjetničkih stilova, odgovor je, mislim, potvrdan. Jedna od opasnosti fokusiranja samo na povijest može biti ta da, rekao bih, ljudi steknu dojam da su jedini uzročni faktori povijesni utjecaji i imitacija, dok zapravo veliku ulogu može igrati činjenica da su neki oblici u startu povlašteniji odnosno kognitvno atraktivniji, a zašto su neki oblici i reprezentacije takvi može nam objasniti evolucijska perspektiva.

I na kraju, što je s filozofijom i njenom povijesti? Da li kognitivna privlačnost i ovdje može igrati ulogu? Jesu li filozofi toliko racionalni da se mogu oduprijeti određenim mislima koje „prirodno“ dolaze i koje su više „catchy“ od drugih, ili doista postoje misli i reprezentacije unutar filozofije za koje možemo reći da su „kognitvno privlačniji“, a što bi pomoglo objasniti zašto se uvijek nanovo pojavljuju ili perzistiraju kroz vrijeme?

6 Odgovora to “Psihološki temelji umjetnosti”

  1. Evo nešto na temu: http://www.nature.com/news/neuroaesthetics-is-killing-your-soul-1.12640?WT.ec_id=NEWS-20130326
    Bliža mi je perspektiva autora posta nego perspektiva novinara iz ovog linka, no da budem pomalo devil’s advocate:
    1. Kako možemo biti sigurni (tj. povećati vjerojatnost) da je Morin isključio alternativna objašnjenja povećanja udjela slika s DP-om u renesansi? Odnosno, budući da je attention-grabbiness tuđeg pogleda trajna karakteristika ljudske vrste (a i kako je netko rekao, otprilike: kad se dvoje ljudi netremice međusobno gleda duže od 10 sec, ili će se poseksati, ili će jedno ubiti drugo), zašto oduvijek nisu prevladavale slike s DP-om?
    2. Ne treba izgubiti iz vida nešto na što je upozorio jedan filozof (ne mogu se sjetiti koji od dva kandidata, a oba su vrlo kontroverzna, pa bolje da izostavim ime🙂 ), naime da objašnjenje toga zašto neko umjetničko djelo privlači pažnju nije nužno i objašnjenje toga zašto je kvalitetno.
    PS Filozofi nisu dovoljno racionalni da bi se oduprli bilo čemu (odn., da opet parafraziram nečiju misao, nema nijedne sulude ideje koju barem neki filozof nije zastupao).😀

    • Aleksandar Joksić said

      1.Ne znam što bi Morin rekao, no ja bih rekao zato što portreti prije Renesanse, uz neke izuzetke, uglavnom nisu bili takvi da bi omogućavali reprezentaciju pogleda, bilo DP ili neDP. Uglavnom su to bili portreti koji su reprezentirali cijelu figuru ili više figura, gdje dakle lice nije bilo naglašeno, i gdje nije bio naglasak na vjernosti prikaza osobe, već se osoba prepoznavala po svojim „atributima“. Također, portreti (tj. vizualne reprezentacije ljudi) su prije Renesanse uglavnom imali narativnu funkciju (ili funkciju prenošenja neke poruke) i bili u službi arhitekture, npr. freske u crkvama koje prikazuje biblijske motive. Trenutno mi padaju na pamet dva razloga zašto u takvom kontekstu ne bi bilo „preporučljivo“ reprezentirati DP: prvo, zato što biblijski lik (poput Isusa) koji gleda u daljinu i/ili visinu, a ne u gledatelja, prije sugerira svoj „metafizički“ status (moglo bi se reći: oni gledaju u daljinu/visinu jer su sa njima i povezani). I drugo, iz istog razloga zbog kojeg glumci u filmovima ne gledaju u gledatelja, tako i likovi iz religioznih priča koje su reprezentirane na zidovima uglavnom ne gledaju u svoje gledatelje – želi se očuvati narativna iluzija (ako nas lik gleda, on je – moglo bi se reći – „svjestan naše prisutnosti“, a mi kao gledatelji postajemo „samosvjesni“, svjesniji naše pozicije gledatelja, što mislim da otežava uživljavanje). S druge strane, negdje s Renesansom portreti doživljavaju svoj boom te dobivaju važnu društvenu ulogu i vrijednost. Više se slikaju onakvi portreti koji omogućuju reprezentaciju pogleda (od prsa ili struka do glave), slikaju se puno više obični (sekularni) ljudi pa se gubi potreba za sugestijom „metafizičkog“ statusa kroz pogled u daljinu/visinu. Budući da oni više nemaju toliku narativnu funkciju, a i zbog narudžba portreta od strane običnih ljudi za ovozemaljske svrhe, prevladava slikanje jedne figure (gdje je naglašen prikaz lica) te je veći naglasak na vjernom prikazu osobe što je, dijelom, omogućeno i razvojem tehnike (uljane boje, prebacivanje na platno).

      2. Da, udarac u glavu privlači našu pažnju, ali nije nam privlačan😀 Mislim da DP tu obavlja dvostruku ulogu: ako nešto više privlači našu pažnju, onda ima veće šanse da bude viđeno ili da se dulje u to gleda, a budući da gledatelji procjenjuju ljude koji direktno gledaju u njih privlačnijima od istih ljudi koji ne gledaju direktno u gledatelja (naravno, ovisno o facijalnoj ekspresiji osobe, no portreti uglavnom imaju neutralan ili vedar izraz lica, i u tom slučaju se može raditi o adaptaciji koja regulira approach/avoidance ponašanje), portreti DP, ceteris paribus, imaju veliku prednost u odnosu na portrete s neDP.

  2. Davor Škulić said

    Značaj ljudskog pogleda u renesansnim portretima ili portretima općenito je nešto već odavno poznato povjesničarima umjetnosti i umjetnicima i za to im nikada nije bila potrebna žargonom nagomilana “znanstvena” analiza. Niti je jasno koja bi korist bila umjetniku od ovakvog objašnjenja ili po čemu sada bolje razumijemo umjetnost tog perioda. To je kao da kažete da je znanost otkrila da je glasna glazba „attention-grabbing“ i na temelju toga ubacite cijelu mašineriju “modula” i kažete da znanost poput psihologije daje doprinos shvaćanju glazbe kao umjetnosti. Pa da, samo što izrazi “attention-grabbing” i “kognitivna privlačnost” nemaju apsolutno nikakvu eksplanatornu vrijednost i govore više o istraživaču psihologu nego o umjetničkom djelu.

    Pojmovi poput “informacijski najzasićeniji dijelovi lica”, “modulacija kognitivnog procesiranja”, “ograničeni resursi mehanizama za informacijsko procesiranje”, “kognitivna privlačnost”, “vizualni podražaji” i “alokacija ograničenih resursa pažnje prema procesiranju” su beskrajno nejasni i proizvoljni te uporabljeni od strane raznoraznih psihologa da ispadnu znanstvenu misleći valjda da je znanost samo žargon. Kao kada takvi psiholozi govore o “combinatorial software” kao objašnjenju ljudske kreativnosti, dakle nešto što izmišljaju na licu mjesta. Postmodernisti kada rabe nešto što zvuči kao znanstveni žargon barem to čine s dozom ironije.

    “Jesu li filozofi toliko racionalni da se mogu oduprijeti određenim mislima koje „prirodno“ dolaze i koje su više „catchy“ od drugih”

    Filozof koji zaslužuje tu titulu ne rabi riječi “racionalno” i “prirodno” tako da skupi taj pojam od empirista ili iz američke popularne kulture.

    • Marko Kučan said

      Davore, vaš komentar nije dobio nikakvu bihevioralnu reakciju s obzirom na indukciju modulacije kognitivnog procesiranja u vašoj okolini, vjerojatno nije dovoljno “attention-grabbing” i “catchy”, pa ću ja ponuditi ovaj skromni, no kognitivno privlačni pozdrav vašoj spretnoj alokaciji ograničenih resursa pažnje prema procesiranju koja je meni odjeknula zapanjujućom istinitošću vaših teza, unatoč ograničenosti resursa mehanizama za informacijsko procesiranje istog.

      • Aleksandar Joksić said

        Nema potrebe za reakcijom. Ne treba posebno dokazivati zašto bi vizualna percepcija (i znanost o istoj) mogla biti relevantna za objašnjenje popularnosti djela vizualnih umjetnosti. A ako vam ne odgovara terminologija i pojmovlje obrade informacija, na raspolaganju vam je cijela povijest psihologije: od hipokratovaca do biheviorizma i psihoanalize. Pretpostavljam da je za vas dvoje to ionako samo ideološki ili estetski (retorički) izbor. Čak i primjer s glasnom glazbom koji Davor spominje je slab primjer. Jer postoje individualne razlike u preferencijama prema glasnoj glazbi koje su, pokazuje se, povezane s određenim crtama ličnosti. Individualne razlike u tim crtama mogle bi tako odgovarati individualnim razlikama u preferencijama prema glazbi koja izaziva različite emocije (tuga, ljutnja itd) kao što bi mogle odgovarati preferencijama za onim vrstama glazbe koje nose sa sobom određene društvene konotacije (buntovnost, sofisticiranost itd). Takve razlike mogle bi se povezati s individualnim fiziološkim razlikama u mozgu budući da se fiziološke razlike nesumnjivo izražavaju u crtama ličnosti. Sve navedeno bi tako doista pomoglo objasniti zašto je nekima glasna glazba privlačnija i više attention-grabbing od drugih tako da reći da ovakva istraživanja ne daju doprinos shvaćanju odnosa ljudi prema glazbi i da je to sve samo ‘žargon’ odaje tek neznanje onoga koji to tvrdi.

  3. Davor Škulić said

    Jedna je stvar objasniti vrijednost umjetničkog djela kao umjetničkog djela, a druga objasniti popularnost nekog djela. Razlog zašto je neko djelo popularno može biti posve suprotan razlogu zašto je djelo lijepo ili zašto je uopće umjetničko djelo. Primjerice, Warholova djela su popularna, ali nisu na razini Rembrandta ili Caravaggia. Not even in the same ballpark, je li. A nema razloga zašto bi se popularnost trebala uzimati kao kriterij za bilo što. To je čisto demokratska predrasuda o umjetnosti.
    Ili bolji primjeri koji se češće koriste u literaturi su Tizianova Venera od Urbina i F. Boucherov portret Marie-Louise O’Murphy. Razlog zašto je jedno od tih djela privlačno jest taj što je lijepo (Tizian), a drugo je pak privlačno zbog erotskog karaktera (Boucher). Zato će neki estetičari i umjetnički kritičari sporiti bilo kakvu umjetničku vrijednost Boucherovog portreta. On čak izbjegava u ovome portretu direktni pogled znajući da je upravo zbog toga žena na slici privlačna. Što proturječi i ovom istraživanju o direktnom pogledu. Reći ćete, da ali to nije statistički tako. Pored te popularne predrasude o statistici (jer statističare svakako zanimaju i outlieri) kao disciplini o aritmetičkim sredinama, opet je, čini mi se, odviše barbarski govoriti o primjerice 20% portreta. Tu se brka kvantiteta s individualnim karakterom umjetničkog djela. Naposljetku, kako Morin zna da to što je birao spada pod umjetnička djela? Možda samo neka od tih djela imaju umjetničku vrijednost. Izgleda da je pretpostavio što je umjetnost (“ono što je u suvremenim umjetničkim knjigama”) bez da je uzeo u obzir kritički sud koji svatko ima prije nego što daje vrijednost djelu. Kao da svatko mora smatrati umjetničkim djelom ono što je u knjizi.
    Ne trebam, nadam se, osvrtati na pitanje zašto baš renesansna djela? To se treba ostaviti kao misterij, otprilike kao i astrološka praznovjerja renesansnih astronoma i sve ostale sramotne aspekte renesanse.

    Primjer s glasnom glazbom je služio nekoj drugoj svrsi.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: