Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Archive for Ožujak 2013.

Psihološki temelji umjetnosti

Posted by Aleksandar Joksić dana 24/03/2013

peruginoSigurno vam se svakodnevno događa da vam se pogled „slučajno“ susretne s tuđim pogledom. U psihologiji postoji već obimna literatura o percepciji pogleda koja pokazuje da direktni pogledi (nadalje: DP) snažno privlače pažnju pojedinca; da su, drugim riječima, „attention-grabbing“. Prije svega, oči su informacijski najzasićeniji dijelovi lica što objašnjava zašto ljudi najviše obraćaju pažnju na njih. Istraživanja su pokazala da su DP veći distraktori od nedirektinih pogleda (npr. povećavaju Stroop interferenciju), da u zadacima vizualne pretrage ljudi brže detektiraju DP od neDP, da stvaraju veći arousal (fiziološki mjereno), da ljudi procjenjuju atraktivnijima slike s DP, da djeca stara samo tri dana više gledaju u slike s DP, da pogled u nekog tko direktno gleda u nas facilitira njegovu identifikaciju i razlikovanje spola i tako dalje. U tom smislu neki istraživači govore o specijaliziranom modulu u mozgu koji stvara tzv. eye contact effect, pojavu gdje određeni specijalizirani pshološki mehanizmi omogućuju automatsko detektiranje DP iz vizualne okoline te zatim induciraju modulaciju kognitivnog procesiranja i bihevioralnih odgovora. Drugim riječima, direktni pogledi iz naše okoline automatski regrutiraju ograničene resurse mehanizama za informacijsko procesiranje nauštrb drugih vizualnih podražaja iz okoline.

Imaju li ova istraživanja ikakve implikacije za one umjetnosti koje omogućuju reprezentaciju pogleda? Olivier Morin misli da imaju što pokazuje na primjeru slikarskih portreta u članku koji čeka objavljivanje u novom broju časopisa Evolution and Human Behavior (download članka dostupan ovdje, medijski sažeci članka ovdje i ovdje).

U prvom istraživanju Morin je pokazao da su renesansni portreti s DPmona lisa postali poznatiji, tj. da su takvi portreti zastupljeniji u suvremenim umjetničkim knjigama od portreta s neDP. Kasnija analiza je pokazala da je prednost imanja DP u portretu specifična za portrete koje prikazuju anonimne osobe, dok je efekt direktnog pogleda na zastupljenost u portretima s poznatim i identificiranim osobama neznačajan. To se objašnjava time da slike s poznatim osobama ne moraju privlačiti gledateljevu pažnju kao druge slike da bi bile zastupljenije i poznatije u današnje vrijeme.

Budući da su druga istraživanja pokazala da postoji konzistentnost prosudbe kritičara umjetnosti kroz vrijeme, to bi moglo značiti da su portreti s DP bili privlačni u Renesansi, baš kao i danas. To je dovelo Morina do drugog istraživanja koje je ispitalo da li je u Renesansi došlo do povećanja proporcije portreta koji gledaju u gledatelja. Nalazi su pokazali da su svakog desetljeća 16. stoljeća DP portreti bili vjerojatniji za 20% i promjena je bila trajna, a ne ciklična fluktuacija. Proporcija DP portreta nije išla do kraja već je negdje u 17. stoljeću, tvrdi Morin, počela oscilirati na oko 75% europskih portreta. Razlog tome, kaže, može biti što je vizualna privlačnost DP, kao i drugih psiholoških atrakcija (poput atrakcija prema alkoholu ili soli u hrani), ovisna o dozi: prevelika doza može biti loša i/ili dovesti do zasićenja.

Morinov zaključak u trećem istraživanju je da do navedene promjene dolazi zbog promjene između slikara (za razliku od promjene unutar slikara kada pojedini slikari s vremenom mijenjaju svoj stil jer uče iz vlastitog i tuđeg iskustva da klijenti preferiraju DP u portretima ili više imitiraju svoje kolege): novije generacije slikara, još dok su pripravnici, započinju sa stilom koji se razlikuje od stila dosadašnjih generacija, barem što se tiče slikanja pogleda.

Što je, dakle, dovelo do toga da su renesansni portreti postupno evoluirali prema dominaciji portreta s DP? Kombinacija kognitivne privlačnosti, kulturalne selekcije i demografske promjene, misli autor. Po njemu, moguća su dva scenarija: mlađi slikari su transformirali stil starijih slikara dok su ga kopirali (mlađi renesansni slikari učili su se slikanju putem kopiranja); modificirali su input koji su dobivali s obzirom na svoja kognitivna ograničenja (vizualne preferencije), ili su već u fazi učenja bili izloženi „pristranom“ uzorku slika koje su reproducirali – „pristranom“ jer su u njemu bili više zastupljeni DP portreti. Bilo kako bilo, radi se o tome da su mlađe generacije slikara reproducirali stil s pristranošću (biasom) koja je konzistentna s kognitivnom privlačnošću direktnog pogleda.

raphaelIdeja je, dakle, da postoje psihološki privlačniji elementi kulture koji, među ostalim faktorima, objašnjavaju zašto su određene kulturalne reprezentacije „selektirane“ i dominiraju u populaciji. No, da bismo objasnili zašto su neki elementi kulture kognitivno privlačniji od drugih, trebamo uzeti u obzir evoluirane aspekte ljudske psihologije. Mislim da je takav pristup shvaćanju kulturne evolucije sličan pristupu Dana Sperbera koji se naziva „epidemiologija reprezentacija“ ili „kulturalna epidemologija“ (pristup koji treba razlikovati od memetike). U slučaju portreta s DP, postoje evoluirane perceptualne pristranosti prema detektiranju direktnih pogleda (i privlačenju pažnje promatrača) iz naše vizualne okoline, a koje objašnjavaju zašto bi portreti s DP bili privlačniji slikarima i gledateljima. Takve reprezentacije bi se po Sperberu širile poput epidemije; makro-pojave i stabilnosti (poput kulturalne stabilnosti reprezentacije DP u portretima) objašnjavaju se u terminima mikro-procesa (kognitvnog ustrojstva pojedinaca i njihovih interakcija).

Ljudska kognicija koja spada u te mikro procese, naime, funkcionira po nekim načelima, a Sperber 1986. godine, zajedno s Deirdre Wilson u knjizi Relevance: Communication and Cognition, spominje tzv. kognitivni princip relevantnosti po kojem je ljudska kognicija usmjerena prema maksimizaciji relevantnosti, pri čemu je podražaj iz okoline „relevantniji“ što su kognitivni učinci koji proizlaze iz procesiranja inputa veći, a napori procesiranja manji.

Zašto bi onda vizualni podražaji direktnog pogleda bili relevantniji vizualni podražaji? Pa, rekao bih da nečiji pogled u nas može vrlo lako značiti da smo predmet nečijeg interesa, želja ili vjerovanja, dakle mentalnih stanja drugih. U okolini u kojoj smo mi, ali i druge životinje, evoluirali, pristranost pri alokaciji ograničenih resursa pažnje prema procesiranju takvih podražaja mogla bi imati veliku adaptivnu vrijednost: od detektiranja potencijalnih grabežljivaca i namjera neprijatelja, do zainteresiranih reproduktivnih partnera/ica. Zašto bi bilo adaptivno imati takve pristranosti čini mi se da zapravo spada pod općenitije pitanje zašto bi bilo adaptivno imati teoriju uma, tj. sposobnost pripisivanja drugim bićima mentalna stanja.

U tom smislu, moglo bi se reći, umjetnici (slikari, fotografi itd.) ili marketinški stručnjaci što se toga tiče, tek eksploatiraju evoluirane aspekte ljudskog uma.

Premda se Morin u svom članku ne bavi (biološkom) evolucijom, on mi je rafaelzanimljiv i instruktivan jer pokazuje u kojem smislu evolucijski pristup umjetnosti može biti relevantan. Evolucijski pristup se ne mora ograničiti, kako neki misle, na veliku tvrdnju da je umjetnost (religija ili nešto treće) „adaptacija“, već može objasniti određene aspekte određene umjetnosti (u ovom slučaju DP u portetima) pozivajući se na evoluirane psihološke dispozicije. U jednoj od prethodnih rasprava neki su izgleda došli do, mislim, krivog zaključka da bi evolucijski pristup (ili pristup koji ističe važnost urođenih aspekata uma) umjetnosti trebao negirati promjenu ili raznolikost umjetničkih formi pa ako smo već ustanovili promjenjivost umjetnosti kroz vrijeme ili pak kulturalnu različitost, ipso facto smo pokazali da je evolucijski pristup besmislen. No, u slučaju portreta imamo i promjenjivost i različitost (npr. mnoge kulture implicitno zabranjuju zurenje u nekim kontekstima i to se odražava u portretima pa tako u korejskim portretima dominiraju neDP portreti, no pitanje je što bi bilo da su umjetnici slobodno pušteni da variraju smjerove pogleda) pa to svejedno ne negira evolucijsku relevantnost pri razumijevanju umjetnosti i njenih specifičnih formi.

Postavlja se, doduše, pitanje koliko su navedeni pristupi zastupljeni u našim studijima umjetnosti ili književnosti. Da li bi ovakvi psihološki pristupi uopće trebali biti zastupljeni u studiju povijesti umjetnosti? Ukoliko su zainteresirani za objašnjenje pojave specifičnih formi, njihove stabilnosti ali i promjena umjetničkih stilova, odgovor je, mislim, potvrdan. Jedna od opasnosti fokusiranja samo na povijest može biti ta da, rekao bih, ljudi steknu dojam da su jedini uzročni faktori povijesni utjecaji i imitacija, dok zapravo veliku ulogu može igrati činjenica da su neki oblici u startu povlašteniji odnosno kognitvno atraktivniji, a zašto su neki oblici i reprezentacije takvi može nam objasniti evolucijska perspektiva.

I na kraju, što je s filozofijom i njenom povijesti? Da li kognitivna privlačnost i ovdje može igrati ulogu? Jesu li filozofi toliko racionalni da se mogu oduprijeti određenim mislima koje „prirodno“ dolaze i koje su više „catchy“ od drugih, ili doista postoje misli i reprezentacije unutar filozofije za koje možemo reći da su „kognitvno privlačniji“, a što bi pomoglo objasniti zašto se uvijek nanovo pojavljuju ili perzistiraju kroz vrijeme?

Posted in evolucija, kognitivna znanost, kultura, psihologija, umjetnost | Označeno: , , , , | 6 komentara »

 
%d bloggers like this: