Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Bit društvenih i humanističkih znanosti

Posted by Pavel Gregoric dana 29/01/2013

Falls ProphetSindikat visokog obrazovanja i znanosti “Akademska solidarnost” uputio je akademskoj zajednici i cjelokupnoj javnosti proglas povodom “Obrasca za dostavu podataka u svrhu višegodisnjeg institucijskog financiranja znanstvene djelatnosti – Područje: društvenih i humanističkih znanosti”, koji je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta uputilo akademskim institucijama s rokom povrata do 28. sijecnja 2013. Proglas sadrži reakciju na taj zahtjev.

Smatram da proglas sadrži više spornih elemenata, ali ovdje bih se osvrnuo samo na jedan koji mi se čini središnji. U proglasu stoji:

Ukratko, radi se o obrascu oblikovanom prema kriterijima koji su protivni važećim propisima i praksama rada u humanističkim i društvenim znanostima u Hrvatskoj, kao i samoj biti humanističkih i društvenih znanosti – ukoliko tom biti smatramo kritičku refleksiju o društvu i kulturi.

Dakle, bit humanističkih i društvenih znanosti (DHZ), smatraju članovi Akademske solidarnosti, jest kritička refleksija o društvu i kulturi.

Prvo, smatram da je ovo poimanje DHZ faktički pogrešno. Društvene znanosti, poput ekonomije ili sociologije, obuhvaćaju discipline koje utvrđuju faktična stanja u društvu, formuliraju zakonitosti i predviđaju društvene promjene, što može i ne mora biti popraćeno “kritičkom refleksijom”. Humanističke pak znanosti obuhvaćaju discipline koje se uopće ne bave društvom i kulturom (osim možda u nekom jako proširenom smislu ili na neki posredni način). Na primjer, teško možemo reći da se psihologija, pedagogija ili teoretske filozofske discipline bave  “društvom i kulturom”.

Drugo, smatram da je ono poimanje DHZ reducirano na način da je iz njega eliminirana komponenta sustavnog i organiziranog proučavanja pojava koja DHZ čini znanostima (Wissenschaften), odnosno djelatnostima koje se tradicionalno obavljaju u akademskoj zajednici na način karakterističan za nju, što uključuje publiciranje u znanstvenim časopisima i knjigama temeljem stručnih recenzija te izlaganja na znanstvenim skupovima.  Teško bi se moglo reći da je bazična djelatnost DH znanstvenika “kritički reflektirati o društvu i kulturi”, već je prije utvrđivanje, prikupljanje i povezivanje činjenica, njihova interpretacija i evaluacija, te formuliranje istih na jasan i argumentirani način karakterističan za akademski diskurs, uz poželjnu povratnu informaciju koja omogućuje poboljšanja i razvijanje argumenata, interpretacija i teorija. Netko bi mogao reći da sve to služi radi informirane i temeljite “kritičke refleksije o društvu i kulturi”, ali to je zasigurno zahtjev koji mnogi vodeći DH znanstvenici ne ispunjavaju i ne moraju ispunjavati – bar ne u sklopu svoje znanstvene djelatnosti.

I to me vodi do trećeg prigovora. Navedeno poimanje DHZ je rezultat ideologizacije akademske zajednice pri čemu se brka stručna i znanstvena djelatnost članova akademske zajednice. Mislim da je dobro da članovi akademske zajednice kritički reflektiraju o društvu u kojemu žive i kulturi kojom su okruženi. Ali to nije njihova osnovna djelatnost. Oni nisu za to plaćeni javnim sredstvima. Kritička refleksija i društveni aktivizam spadaju u slobodne (“ekstrakurikularne”) aktivnosti članova akademske zajednice. Nerijetko mi se čini da članovi Akademske solidarnosti ne shvaćaju tu elementarnu činjenicu. Oni kao da smatraju da ih porezni obveznik plaća kako bi reflektirali o društvu i kulturi i to priopćavali javnosti na televiziji ili u novinama, nesputano uzusima znantvenog diskursa i stručne recenzije kao mehanizma kontrole kvalitete. Oni kao da smatraju da bi članak u Zarezu trebalo vrednovati u postupku evaluacije pri izboru u znanstveno zvanje, baš kao i neki rad u znanstvenom časopisu. Doduše, znam nekjoliko humanističkih znanstvenika koji su svoje članke u novinama, blogovima i nerecenziranim glasilima navodili u svojim popisima radova pri izboru u zvanje. I to im se vrednovalo kao dio njihove znanstvene djelatnosti!

Na koncu, i to je četvrti prigovor: navedeno poimanje DHZ monopolizira kritičku refleksiju o društvu i kulturi. Misli li netko doista da članovi akademske zajednice koji se bave DHZ imaju nekakav prerogativ na kritičku refleksiju o društvu i kulturi? Da ih poznavanje Hegela, Foucaulta ili Žižeka čini sposobnijima za takvu refleksiju? Ne misle valjda da prirodoznanstvenici nisu sposobni ili pozvani kritički reflektirati o društvu u kojemu žive ili kulturi kojom su okruženi. Albert Einstein je zacijelo bio sposoban i pozvan to činiti. Ili Jacob Bronowski. Ili Freeman Dyson. Ili Richard Dawkins.

Očito, dakle, bit DHZ ne može biti “kritička refleksija o društvu i kulturi”, ma koliko članovi Akademske solidarnosti to žarko željeli.

9 Odgovora to “Bit društvenih i humanističkih znanosti”

  1. Marko Kučan said

    Bave li se ili ne bave pojedine društveno humanističke discipline takvom vrstom refleksije ne smatram toliko jednostavnim pitanjem. Osim što njihove struke obuhvaćaju teme koje su usko povezane s društvom poput kulture odgoja, socijalnog rada itd., pedagozi i psiholozi slobodno mogu promišljati o društvu i kulturi, što i čine – mnogi društvenjaci to smatraju moralnom obvezom članstva u akademskoj zajednici zbog povlaštenog pristupa raznim znanjima – potpuno je deplasirano tvrditi da se naprosto radi o ekstrakurikularnoj aktivnosti, za mnoge je to upravo “osnovna djelatnost”.

    “znam nekoliko humanističkih znanstvenika koji su svoje članke u novinama, blogovima i nerecenziranim glasilima navodili u svojim popisima radova pri izboru u zvanje”
    Koliko poznajem zakonitosti uzročno-posljedičnih veza, te je članke moguće kritizirati i nakon što su izdani. To gdje su i kako izdani o njihovoj kvaliteti ne govori ništa jer DH časopisi nemaju nikakav monopol po tom pitanju (eg. Filozofijska Istraživanja). Tekst na nekom blogu mogu čitati svi, ja Žanićeva izlaganja o dubokim strukturama i narativnom univerzalizmu neću moći kritizirati.
    “Da ih poznavanje Hegela, Foucaulta ili Žižeka čini sposobnijima za takvu refleksiju?”
    Insinuirate li pritom da su tekstovi tih autora irelevantni za nekoga tko se ozbiljno bavi takvom refleksijom? Mislim, slažem se da ih ne treba čitati ako si čovjek umišlja da su njegove etologijom ili fizikom izoštrene intuicije sasvim dovoljne.

    Što ste pak ideologiziranja tiče, ja bih vaš stav ocijenio kao scijentistički, tako da se u toj sferi pretjerano ne razlikuje od sindikalističkog diskursa.

  2. Marko, mislim da niste shvatili poantu mog teksta, a čini mi se da je niste shvatili jer ne razumijete razliku između znanstvenog i stručnog rada, a onda šire i društvenog angažmana. Ono što neki rad čini znanstvenim jest to da je on prošao filter koji se zove recenzijski postupak. U tom postupku stručnjaci za određenu temu prosuđuju je li rad dovoljno dobar i zanimljiv ili nije. Ono što ne bude podvrgnuto tom postupku, ili ga ne prođe, nije zadovoljilo uvjete koji se postavljaju pred znanstveni rad. Predlažem da pročitate ovo: http://blogomdan.files.wordpress.com/2013/01/humanisti-jl-26-1-2013.pdf.
    Moja teza je da prvotna zadaća humanističkih i društvenih znanosti stvaranje takvih radova, suprotno onome što slijedi iz teze da je bit društvenih i humanističkih znanosti kritička refleksija o društvu i kulturi. Jer ako je ta teza točna, slijedi da bit DHZ ne uključuje recenzijski postupak i ostale stvari karakteristične za znanstveno-istraživačku djelatnost. A onda je pitanje spadaju li DHZ na sveučilište. Ili možda prije na umjetničke akademije.

    • Također ne razumije razliku između narativnog univerzalizma, kojem je suvremena naratologija sklona, i dubinskih struktura, na koje se narativni univerzalist ne mora obvezati. Ja se nigdje nisam obvezao na iste.

    • Marko Kučan said

      @Pavel
      Dobro, ako smatrate da je moj komentar bezvezan, nepoželjan i neozbiljan. onda to i napišite. Ne vidim poantu u držanju lekcija o općepoznatim stvarima i pribjegavanju jeftinim forama tipa “ne razumijete”. Sve sam dobro razumio, a ako svejedno pišem gluposti, to se da veoma lako pokazati bez paternalizma.
      Ako ste napisali to što ste napisali jer mislite da sa mnom ne vrijedi diskutirati, onda to eskplicirajte. Nemam ništa protiv takvog stava. Joško je taj problem riješio doskočicama u trećem licu, što je primjer pravog klasičnog narativa.

      @Joško
      Još uvijek ništa od velike objave kognitivne lingvistike? Moram češće moliti i postiti.

  3. Matko Sorić said

    Premda inače samo pasivno pratim vaše zanimljive postove i rasprave, participirat ću svojim skromnim doprinosom u vidu kratkog autsajderskog komentara. Naime, ova četiri prigovora mi se ne čine potpuno opravdanima.

    1. Vjerujem da Akademska solidarnost definira zadaću DHZ kao kritičku refleksiju o društvu i kulturi zato što nije jasno tko bi drugi to trebao raditi. Pretpostavljam da se pod ‘kritičkom refleksijom’ misli na normativno zauzimanje stava o nekim općedruštvenim temama. Svaki pojedinac može nešto naklapati o društvu i ljudi to rade, ali ozbiljan, znanstven pristup zahtjeva javno financiranu i organiziranu djelatnost. Ako sekularne institucije ne vrše sustavno proučavanje društva i kulture, i potom ‘kritički reflektiraju’, tu će djelatnost preuzeti vjerske institucije. Koliko god ideja znanosti bila suprotna normativnim zahtjevima, ostaje činjenica da ljudi funkcioniraju na taj način, i pri tome traže kakav-takav oslonac.

    2. Kao što sam rekao, ne vjerujem da kritička refleksija isključuje sustavno i organizirano proučavanje. Dapače. Međutim, izborom problema istraživanja, DHZ vrlo lako dobijaju normativnu komponentu. Ako psihologija utvrdi korelaciju između nepotizma i stupnja genetske srodnosti, taj se uvid lako može iskoristiti za transformaciju aktualnih praksi zapošljavanja. S obzirom da je lakše iskoristiti uvide pedagogije i psihologije ili čega već pri normativnom djelovanju, koje predstavlja sastavni i neiskorjenjivi dio ljudskog stanja, nego Maxwellove jednadžbe ili teoriju superstruna, čini mi se opravdanim dodjeliti zadaću ‘kritičke refleksije’ DH znanostima.

    3. Pripisivanje karikaturalno naivnih stavova poziciji suprotnoj od vlastite nije baš korektno. Ne vjerujem da članovi AS žele reducirati znanstveni rad na članke u Zarezu i srodne medijske istupe. Svojim demokratskim apriorizmom zapravo zahtjevaju upravo to da znanstvena produkcija bude u službi onih koji je financiraju. To dakako ne znači da porezni obveznik propisuje rezultate do kojih će doći, nego da znanstvena djelatnost ne bude u službi društveno moćnih aktera na štetu ostatka populacije. Ona može biti upravo to ako se javni resursi usmjere na, primjerice, istraživanje gnojidbe dušikom čiji će rezultati potpomoći strategiju razvoja privatne firme u gnojidbenim poslovima, a ne na istraživanje masovnog turizma, čiji bi rezultati mogli utvrditi da moćni pojedinci ubiru profit, a lokalne zajednice saniraju troškove poslovanja. Takvo shvaćanje ne bih nazvao ideološkim, ili barem ništa više ideološkim u odnosu na ostatak akademske zajednice (Medicina, Pravo, FER…) ili u odnosu na ostale javno financirane djelatnosti, od kojih je vojska posebno zanimljiva.

    4. Naravno, DHZ donekle monopoliziraju kritičku refleksiju o društvu, što je temeljna karakteristika znanstvene procedure. Ne vidim ništa problematično u tome. Ako ljudi imaju modul u mozgu za procesuiranje matematičkih informacija, opravdano je pretpostaviti da će onaj tko češće koristi taj modul biti bolji u matematici. Ako ljudi imaju modul u mozgu za procesuiranje socijalne interakcije, opravdano je pretpostaviti da će onaj tko češće koristi taj modul biti bolji u razumijevanju socijalne interakcije. Uz to, prvi i četvrti prigovor su međusobno kontradiktorni: ako se neke DHZ discipline ne bave društvom i kulturom, onda se prirodoznanstvenici bave još manje, odnosno, ako prirodoznanstvenici mogu reflektirati o društvu, onda mogu i DHZ discipline koje se društvom i kulturom bave indirektno.

  4. Davor Škulić said

    “Oni kao da smatraju da ih porezni obveznik plaća kako bi reflektirao o društvu i kulturi i to priopćavao javnosti na televiziji ili u novinama…”

    Ima dosta poreznih obveznika, možda neki to i misle. Ne vidim otkuda ikome pravo da se tako lako postavi kao predstavnik poreznog obveznika kao što vi to činite. Osim toga, reduciranje građana na porezne obveznike je ideološko postavljanje stvari. Nice try.

    “…nesputano uzusima znantvenog diskursa i stručne recenzije kao mehanizma kontrole kvalitete.”

    To svakako ne, ali niste pokazali da članovi sindikata to žele. Sigurno to eksplicitno ne tvrde.

  5. Davor Škulić said

    Još jedan komentar vezan za ovu tezu :

    “Teško bi se moglo reći da je bazična djelatnost DH znanstvenika “kritički reflektirati o društvu i kulturi”, već je prije utvrđivanje, prikupljanje i povezivanje činjenica, njihova interpretacija i evaluacija, te formuliranje istih na jasan i argumentirani način karakterističan za akademski diskurs, uz poželjnu povratnu informaciju koja omogućuje poboljšanja i razvijanje argumenata, interpretacija i teorija. Netko bi mogao reći da sve to služi radi informirane i temeljite “kritičke refleksije o društvu i kulturi”, ali to je zasigurno zahtjev koji mnogi vodeći DH znanstvenici ne ispunjavaju i ne moraju ispunjavati – bar ne u sklopu svoje znanstvene djelatnosti.”

    Utvrđivanje, prikupljanje i povezivanje činjenica vezanih za društvo i kulturu te njihova interpretacija jest kritička refleksija o društvu i kulturi. Prigovor nije da bi netko mogao reći da to “služi” kritičkoj refleksiji, nego da to jest kritička refleksija. U tom smislu je Marko Kučan u pravu kada govori o scijentističkoj pozadini ove kritike jer se radi o čisto deskriptivnom i instrumentalnom shvaćanju utvrđivanju činjenica.

    Filozof koji piše kritiku utilitarizma ne prikuplja činjenice kao botaničar, nego kritizira određeni stav koji je nužno rasprostranjen u društvu i kulturi premda ne uvijek u do kraja artikuliranom obliku. Da to nema društvenu relevantnost koji bi bio uopće razlog za pisati takve radove? Ispada da je pisanje znanstvenih radova posve apstraktna i irelevantna aktivnost. Nije ni čudo što taj vaš fiktivni porezni obveznik ništa od toga ne bi htio plaćati. Ne sumnjam da vam je ovo sve izgleda kao nejasno i nepovezano te kao plod neke elementarne logičke pogreške.

  6. Slažem se s točkom 3, da je stav “Akademske solidarnosti” ideološki. Ali je i stav autora također jedna ideologija. Kućan, Sorić i Škulić dali su napomene u tom smislu.

    Ne ulazim u specifično pitanje načina vrednovanja znanstvenoga rada, pa što god smatrali njegovom suštinom i svrhom, jer nisam za to kompetentan.

    Ako bismo građane – porezen obveznike pitali, što smatraju da treba od njihovog novca financirati, ne vidim da bi oni nužno odlučili da treba financirati one i samo one čija je djelatnost »utvrđivanje, prikupljanje i povezivanje činjenica, njihova interpretacija i evaluacija, te formuliranje istih na jasan i argumentirani način«, a nikako ne i one kojima je osnovna djelatnost »kritički reflektirati o društvu i kulturi«, nego bi se potonjim trebali baviti samo u slobodno vrijeme.

    Ja sebi umišljam da se bavim potonjim, a prvim uglavnom u funkciji drugoga, a kako uopće nisam član akademske zajednice, dakle, kršim monopol.🙂

    Ovih dana opet sam kritički reflektirao o ovoj temi sukoba “dvije kulture” (humi i fizi) povodom nekih istupa oponenata programa spolnog odgoja u diskusiji koja je tako žestoko zapalila javnost. Neki od njih su podržali napad biskupa u Hrvata, i Rimokatoličke crkve u svijetu generalno, na tzv. “rodnu ideologiju” (iako se tome knjigom “Kako razumjeti rod?” u okviru znanosti usportivila i jedna časna sestra, doktorica teologije) s argumentacijom, da je sva ta seksologija samo mlaćenje prazne slame, jer su, otprilike, sve teorije društvenih znanosti ionako samo mlaćenje prazne slame. Neki su govorili “priznajem samo egzaktne dokaze”, biologiju i psihologiju ukoliko zadovoljava kriterij egzaktnosti. Pojam “rod” kao nešto različito od “spola” je naprosto besmislica.

    Bilo je i jasno (iako ne eksplicirano, nego možda iz druge ruke) pozivanje na evolucijsku psihologiju kao jedinu “egzaktnu”, nasuprot proizvoljnosti (ideologičnosti) “društvenih znanosti”, pa se također pozivalo na istraživanje mozga i druge prirodnozannstvene pokazatelje da postoji urođena i neotklonjiva razlika muškaraca i žena (te, obično implicitno a nekad i eksplicitno, prirodna dominacija muškaraca). Iz toga slijedi različit društveni položaj, tradicionalne spolne uloge su “prirodne” – ono što zastupa Rimokatolička crkva (da je “Bog stvorio muškarca i ženu”, i šlus), u napadu na “rodnu ideologiju” (koja kaže da tu nije “šlus”, nego tek početak!), u ovom se posebnom slučaju, slaže s onim što zastupaju oni koji polaze od prirodnih znanosti (teorija evolucije, genetika, neurologija); fizičari i metafizičari zajedno protiv “humanista”.

    Uz neke diskusije na forum.hr, pollitika.com i drugdje, ta koaliciji došla je do izražaja na simpoziju “zdrava spolnost – izazov vremena”, koji je organizirala Sekcija mladih Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. )Honoriran od Hrvatske liječničke komore s 9 bodova za predavače i 7 bodova za slušače. To će pretpostavljam ići predavačima s pravom u znanstvenu biografiju. Biskup Valentin Pozaić – onaj koji je pozivao na novu “Oluju” protiv nenarodnog režima – je pozdravio skup.)

    http://zdravstveniodgoj.com/news/zdrava-spolnost-izazov-vremena

    Naslovi nekih izlaganja lijepo se uklapaju u međusobno dopunjujuće teze, na području psihologije – biologije – društva:
    – “Spolni stereotipi, ne samo da nisu štetni, već su dobri i prirodni”
    – “Spolni dimorfizam, tj. razlike između građe muškog i ženskog mozga sve su više vidljivije i suvremenim medicinskim dijagnostičkim uređajima”
    – “Rodna ideologija teži promijeniti uloge muškarca i žene, stvaranju kaosa u društvu i uništenju obitelji te smo se protiv nje dužni boriti svim sredstvima”

    Prof. dr. sc. Dubravka Kocijan-Hercigonja kaže: »Društvo, omogućujući i štiteći zdravlje naravne obitelji može pomoći djeci da postignu svoj biološki potencijal.« Za taj su proces “spolni stereotipi” (što se u rodnoj teoriji – po autorici, u “opskurnoj literaturi” – naziva “rodnim ulogama”) dobri i prirodni. Potrebna je fiksna uloga oba roditelja (“naravna obitelj”), kao različitih, u različitim ulogama (što je prije 30 godina Ante Vukasović zastupao kao marksističku koncepciju; on je kasnije postao katolički aktivist, a njegov kritičar Mirko Polić predsjednik udruge “Protagora”).

    A “društveni potencijal” djeteta? Predmijevam da iz takve slike (što sam ja označio kao “tradicionalizam” nasuprot “permisivizmu”, umjesto uobičajenih termina “konzervativno” i “liberalno” vidi: “Odgoj za biranje ili odlučivanje”, http://zoranostric.blog.hr/2013/01/1631403197/fragmenti-o-spolnom-odgoju-4-odgoj-za-biranje-ili-za-odlucivanje.html) on otpada kao reziduum: nema tu nikakvog “potencijala”, sve bitno je već zadano, kroz “stereotipe” koje treba usvojiti, a ne uloge koje treba naučiti (pa ih se može i birati).

    Permisivisti će se fokusirati upravo na “društveni potencijal”, a za taj proces odgoja i njegov cilj autonomne individue, nasuprot heteronomnom uvjetovanju (spominjem Piageta u navedenom članku) bitna je upravo “kritička refleksija”, a ne puko “prikupljanje i povezivanje činjenica”. Potrebno je ne zaustaviti se samo na analizi svijeta kakav jest (ovo mjesto, topos), nego i zamisliti potencijalno drugačiji svijet (u-topija), u kojem bi većina ljudi bili stvarno autonomne, zrele, realizirane osobe (u smislu humanističke psihologije Fromma i Maslowa ili Eriksonove psihoanalize).

    U pristupu fizikalističkog redukcionizma (društvenost se svodi na psihologiju, psihologija na biologiju, biologija na fiziku), svijet je naprosto takav kakav jest, a posebno, čovjek je određen evolucijskim “adoptivnim mehanizmima”, isti je kakav je bio na početku civilzacije i puno prije jer je to za biološku evoluciju prekratko vrijeme, pa je takva kultura bliža religijskoj koja inzistira na trajnosti društvenih normi i formi (nasuprot trajno uređenom kozmosu moguć je samo kaos, te se protiv težnji ka “promjeni uloge” treba boriti svim sredstvima), nasuprot permisivistima koji inzistiraju na autonomiji kulturnih formi i njihove evolucije, koja doduše traži vrijeme (“procesi dugog trajanja” u historijsko školi Anala, promjena mentaliteta, kroz generacije – nasuprot iluzijama munjevite religijske ili političke revolucije u provalama, kako kaže K. Manhaim, »ekstatičko-orgijastičke energije« – što je samo jedan od razloga zašto je, uz kritičku refleksiju” postojećega, uvijek potrebna i refleksija te refleksija, kritika kritike) ali je ipak mnogo brža od biološke.

    Uostalom, usred smo društvene revolucije i još ne znamo, kamo će nas dovesti (možda i u regresiju). Treba svijet analizirati (a ne samo “kritizirati”), ali ne puke “činjenice” nego procese (u njemačkom slično ne samo “Tatsache” nego i “Tatkraft”). [U partiji šaha koju upravo igram, odigrao sam potez skakačem na e1, što je čudno mjesto za skakača. Ali ono što je bitno nije taj fakt, nego proces, jer skakaća težim preko d3 dovesti na polja c5 ili f4. To je naravno šah, topologija je zadana, fiksna, ne mogu težiti da skakača dovedem na e9; ipak, naš šahovski problemist Nenad Petrović radio je neke probleme na beskonačnoj ploči – utopijski… ]

  7. Davor Škulić said

    Interesantan tekst koji pokazuje raznolikost stavova o temi te određeni smisao za nijanse bez grubog novinskog i birokratskog jezika: http://www.newcriterion.com/articles.cfm/Ave-atque-vale-7653

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: