Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Intervju studentskom časopisu Scopus

Posted by Pavel Gregoric dana 21/02/2012

Ako nekoga zanima intervju koji sam nedavno dao časopisu studenata filozofije Hrvatskih studija Scopus, može ga naći na mom blogu.

2 Odgovora to “Intervju studentskom časopisu Scopus”

  1. Visnja Maudlin said

    Mislila sam da bi ti ovaj komentar bio interesantan, jer si u interview govorio o razlici izmedju analiticke i kontinentalne filozofije:

    http://opinionator.blogs.nytimes.com/2012/02/19/bridging-the-analytic-continental-divide/

    • Mislim da u radu Georgea Lakoffa (“Women, Fire and Dangerous Things”, “Philosophy in the Flesh”) imamo upravo kombinaciju analitičke jasnoće i nekih kontinentalnih teza ili naglasaka (i sam spominje da se u nekim stvarima nadovezuje na Merleau-Pontyja i Ricoeura). S jedne strane, njegovi su tekstovi pisani vrlo jasno i pregledno, s eksplicitnom argumentacijom i mnoštvom potkrepljujućih primjera (uključivo eksperimentalne rezultate). S druge strane, jedna od njegovih ključnih teza jest ta da je um imaginativan (što se u tekstu iz NY Timesa navodi kao karakteristično za kontinentalne filozofe), i to u smislu da je misao duboko metaforična, da naše apstraktno mišljenje počiva na metaforama i sustavima metafora (mislimo o apstraktnome u terminima konkretnog, obično u terminima prostorno-vizalnih scenarija – npr. kategorizacija je smještanje elemenata u “sadrživače”, nešto kao smještanje predmeta u kante, zaključivanje je baratanje skupovima, opet prostornim entitetima, koji su jedan u drugome, ili se sijeku, itd.; nadalje, on pokazuje kako su naši ključni pojmovi, poput vremena, uzročnosti ili sebstva metaforički ustrojeni). Um, prema Lakoffu, stoga nije samo sustav apstraktnih algoritama, već je utjelovljen – ovisi, u krajnjoj liniji, o senzornomotoričkim sustavima tijela.
      Lakoffove teze jako su ambiciozne i obuhvatne, te se stoga otvaraju širokom rasponu potencijalno opovrgavajućih primjera, kao i općenitih kritika (neke sam iznosio i sam u knjizi “Značenje, stvarnost i konceptualna struktura”). Posebno ga je žestoko iskritizirao Pinker u “The Stuff of Thought”. No, zabrinjava što većina “standardnih” analitičkih filozofa koji se bave problematikom jezika i uma ili uopće ne poznaje Lakoffov rad ili ga paušalno odbacuje (dijelom i stoga što je Lakoff sam vrlo kritičan prema analitičkoj filozofiji). Ima sam dva neugodna iskustva oko toga kad sam bio na Harvardu. Jednom je jedan profesor sa Stanforda držao predavanje o metafori. Budući da nije ni spomenuo Lakoffov rad, koji mi se čini najvažnijim doprinosom radu na metafori u 20. stoljeću (pri čemu, vidljivo je iz prethodnog odlomka, to nije rad na metafori kao na stilističkom fenomenu, već teza da je naša misao metaforičke naravi), upitao sam nešto oko toga. Profesorov odgovor sastojao se u tome da sumira Lakoffovu poziciju te na kraju emfatički dodao “I don’t believe a word of that”. Dakle, nikakvog argumenta, nikakve kritičke teze ili protuprimjera, samo odbacivanje. Drugo iskustvo bilo je kad sam, iznoseći neki Lakoffove teze (više stoga da bih potaknuo raspravu, nego zato što u njih bezrezervno vjerujem), toliko počeo ići na živce profesoru metafizike (Ned Hall) da je na svaki moj pokušaj da nešto kažem već prije nego dovršim rečenicu upadao sa “That’s wrong” ili “That’s irrelevant”. Činilo mi se da, ako bi neko mjesto moralo biti otvoreno razmjeni mišljenja i iznošenju različitih pozicija, to bi morao niti Harvard, no prevario sam se (ili je, a nadam se da je tako, Hall samo negativna iznimka). No, ljudi su u prosjeku skloni konformizmu i dogmatizmu, to je, recimo, ljudska priroda… (srećom, negdje su to više a negdje manje).
      Inače, generalno se slažem s tezama i zaključcima autora teksta, kao i s Pavelovom karakterizacijom razlika između analitičke i kontinentalne filozofije. No, osobno sam skloniji naglašavati sličnosti nego razlike, i mislim da su one važnije. Mislim da među najbolja djela analitičke filozofije 20. stoljeća spadaju npr. Quineova “Riječ i predmet”, Putnamov “Reason, Truth and History” i Goodmanov “Ways of Worldmaking” (pa i Rortyjeva “Philosophy and the Mirror of Nature”, iako se Rortyja često smatra kontinentalcem, ali se u stilu jasno vidi analitičko obrazovanje), a tu se radi upravo o velikim sintezama (i Davidsonove zbirke članaka ubrojio bih među takva djela). Također, Putnam troši puno prostora da pokaže da racionalnost nije isto što i znanost, da se ne može formalizirati, itd. Uglavnom, mislim da bi bilo poželjno da se shizma među dvama tipovima filozofije počne smanjivati, da analitički i kontinentalni filozofi počnu više čitati jedni druge (i Lakoffa!), te da se opet vratimo tome da imamo filozofiju naprosto, bez ograničujućih odrednica. Recimo tako što će kontinentalci početi pisati jasnijim i eksplicitnijim stilom (opskuran stil, osobito u kombinaciji s, ili kao kompenzacija za, nedostatak talenta, je nešto prilično grozno), dok će analitičari izbjegavati pretjeranu fragmentaciju i specijalizaciju. Uglavnom, u lošim verzijama, kontinentalna filozofija je lupetanje, a analitička cjepidlačenje, dakle to je poželjno izbjeći. Here’s to a bright, new, unified future!🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: