Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Sintomografija, genomen i neanalitička filozofija

Posted by Pavel Gregoric dana 08/11/2011

Na portalu Connect, utjecajnom i dobro posjećenom “virtualnom trgu za javni dijalog rasprave o znanosti i obrazovanju”, jučer je osvanuo zanimljiv post pod naslovom “Sintomografija – Što je to? Najnovija filozofska kritika neuroznanosti”. Tomislav Janović, kolega s Hrvatskih studija, referira na članak prof. dr. Iris Tićac s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je izašao u posljednjem broju časopisa Filozofska istraživanja (br. 31/2, 2011, str. 335-352). Članak pod naslovom “Sloboda iz perspektive filozofije i neuroznanosti. Kritika B. Libeta, G. Rotha i W. Singera” predstavlja nemušti pokušaj antireduktivne (neoskolastičke?) kritike stajališta da je slobodna volja iluzija, stava koji je potkrepljen empirijskim istraživanjima spomenutih neuroznanstvenika.

Osim što je se autorica baš ne snalazi najbolje u neuroznanosti, ne snalazi se baš ni u filozofiji. Osim komentara na Connectu u kojima su navedeni i prokomentirani neki biseri, izdvajam još nekoliko oglednih ulomaka koje sam uočio letimičnim čitanjem.

Oni koji polažu nadu u integrirajuću snagu filozofije, kao što je P. Churchland čije djelo nosi naslov Neurofilozofija, nerijetko zastupaju redukcionistički zahtjev za samoprevladavanjem filozofije. (b. 6 na str. 337)

Prvo, govoriti o “P. Churchland” ukazuje na nepoznavanje činjenice da slične stavove zastupaju supružnici Churchland koji oboje imaju inicijale “P.” (Paul i Patricia). Drugo, Churchlandovi ne zastupaju tek “redukcionistički” stav, nego nešto još radikalnije, a to je eliminativistički stav prema kojem govor o umu, svijesti, mentalnim stanjima itd. treba u cijelosti izbaciti iz upotrebe i zamijeniti adekvatnim znanstvenim terminima.

U okviru ovog rada nije nam namjera ulaziti u rasprave o odnosu slobode i determinizma, niti ćemo problematiku slobode razmatrati na način kako se on javlja u analitičkoj filozofiji. (b. 8 na str. 337)

Ali upravo je analitička filozofija ta koja problematiku slobode razmatra u svjetlu znanstvenih spoznaja i bavi se pitanjem koje obrađuje autorica. Osim evidentne nesklonosti naturalizmu, koji predstavlja mainstream u angloameričkoj analitičkoj filozofiji, evidentno je da autorica ne barata engleskim, jer relevantne članke čita i citira na njemačkom (npr. Benjamin Libet u b. 10 na str. 339 ili Ted Honderich u b. 57 na str. 347), kao što i ključne pojmove koji su izvorno na engleskom navodi na njemačkom (PET scan u b. 9 na str. 337).

Postoje znanstvenici koji se priklanjaju tvrdnji da je slobodna volja iluzija. Navodimo samo neke na koje se zbog ograničenog okvira nismo referirali u ovom članku, a čija bi recepcija doprinijela cjelovitijem pogledu na ovaj problem: Daniel Dennet (sic!), Freedom Evolves… (b. 37 na str. 343)

Prvo, Daniel Dennett je prvenstveno filozof, a ne znanstvenik. Štoviše, radi se o jednom od deset najpoznatijih živućih filozofa. Drugo, njegova knjiga Freedom Evolves prevedena je na hrvatski prije dvije godine (Algoritam, 2009.) pod naslovom Evolucija slobode, pa kad autorica drugdje već navodi strane autore prema njihovim hrvatskim izdanjima umjesto izvornika, mogla je navesti i ovo. A to što izgleda da uopće ne zna za hrvatsko izdanje pokazuje doseg njezine informiranosti za temu o kojoj piše. Treće, knjiga Freedom Evolves je proširenje Dennettovih teza iznesenih u njegovom glavnom radu o problemu slobode volje, Elbow Room iz 1984. Četvrto, Dennett se piše s dva “t”.

No,  još uvijek smo suočeni s pitanjem što nam daje izvjesnost da imamo slobodu volje osim činjenice da bi njena ne-egzistencija razorila svaki ćudoredni poredak? (str. 346)

Dakle, izvjesnost  da imamo slobodu volje autorica gradi na svojem isključivo subjektivnom i svjetonazorskom, nigdje argumentiranom, uvjerenju da bi nepostojanje slobodne volje razorilo svaki ćudoredni poredak. A autorica na početku svog teksta ističe kako će pokušati pokazati da se pri odbacivanju slobode volje “ne radi toliko o znanstvenim hipotezama nego o filozofijskim i svjetonazorskim stajalištima” (str. 336). Toliko o samopobijanju.

Ovo što slijedi u zaključku članka je fenomenalno:

Iz dosada rečenog proizlazi da se obje perspektive [subjektivna perspektiva osobnog iskustva i objektivna perspektiva neuroznanosti] ne mogu reducirati jedna na drugu, jer nijedna ne isključuje drugu. (str. 351)

Ovo je antologijski non sequitur. Ako imate dvije perspektive koje se NE MOGU reducirati jedna na drugu, onda je to valjda zato što jedna ISKLJUČUJE drugu. Ako pak jedna NE ISKLJUČUJE drugu, onda se možda MOGU reducirati jedna na drugu.

Što se iz ovoga može zaključiti (osim o upućenosti prof. Tićac u problematiku o kojoj piše)? Može se zaključiti da članak nije bio recenziran, ili je bio recenziran ali vrlo nestručno, ili je bio stručno recenziran i odbijen, ali uredništvo tu  negativnu recenziju nije uzelo u obzir, već je odlučilo tekst objaviti iz nekih svojih razloga i interesa.

Jao onoj struci u kojoj je objavljivanje ovakvih članaka dovoljno za izbor u zvanje redovitog profesora!

26 Odgovora to “Sintomografija, genomen i neanalitička filozofija”

  1. Zaista, autorica se nije trebala truditi pisati taj tekst, s obzirom da su tvrdnje koje pobija elementarne besmislice, koje ne zaslužuju više pažnje od ove moje rečenice.

    • Zaista, Zorane, objasnite nam za koje točno tvrdnje smatrate da su besmislene, i zašto to smatrate. U tekstu prof. Tićac ima puno besmislica i gotovo bih preporučio studentima da na njemu vježbaju kritičko mišljenje.

  2. Davor Škulić said

    @ZO
    Zašto ne? Ako su takvi tekstovi dovoljni za izbor u zvanje redovitog profesora, onda je trebala potruditi se napisati taj tekst. Ja bih to napravio, teška su vremena. 🙂
    Ne bih rekao da su tvrdnje besmislice, nego da su loše argumentirane. Primjerice tvrdi sljedeće o naturalizmu: “Naturalizam određuje kao poziciju »prema kojoj se naše odluke, a time i naše djelovanje, mogu u cijelosti naturalistički objasniti«. Kada bi to bilo tako, onda uistinu ne bi bilo ni mogućnosti odlučivanja.” Jasno, takav opis naturalizma je cirkularan i iz njega ne može slijediti da nema mogućnosti odlučivanja. Ostatak teksta je nečitljiv, krcat citatima i nije jasno ostaje li išta u njemu osim pozivanja na neke autore i na “osjećaj” da imamo slobodnu volju tj. na “samoiskustvo”. Inače, kvalitetna kritika Libetovih zaključaka može se naći u Dennettovim radovima, najbolje u Consciousness Explained.

  3. Matko Gjurašin said

    Članak pod naslovom “Sloboda iz perspektive filozofije i neuroznanosti. Kritika B. Libeta, G. Rotha i W. Singera” predstavlja nemušti pokušaj antireduktivne (neoskolastičke?) kritike stajališta da je slobodna volja iluzija, stava koji je potkrepljen empirijskim istraživanjima spomenutih neuroznanstvenika.

    U The Oxford Handbook of Free Will nalazi se Libetov članak “Do We Have Free Will?”. U uvodu zbirke, Kane u paragrafu posvećenom tom članku piše da Libet iz svojih istraživanja ne izvodi tvrdi determinizam, nego daje svijesti mogućnost slobodne odluke. Ne znam datum objave članka sa suatorima i što točno tamo piše da mogu reći da je Libet u međuvremenu promijenio svoje stajalište.

    Ostavljajući po strani potankosti izrečene u članku gosp. Tićac, slažem se s njom da pitanje slobodne volje nije strogo empirijsko pitanje rješivo neuroznanstvenim istraživanjima. Ono kao svaka filozofska problematika dotiće se nećega što je u konačnici nadiskustveno, te time pozivanje na neuroznanost kao konačan arbitar u raspravi o slobodi volje je grupa pogrešno jer pitanje slobodne volje nije znanstveno pitanje (ako je to glavna misao njenog članka; mislim da je htjela iskritizirati scijentizam i kratkovidnost znanstvenika).

    • U The Oxford Handbook of Free Will nalazi se Libetov članak “Do We Have Free Will?”.

      Mislite B. Libet, “Haben wir einen freien Willen?”, u C. Geyer (ur.), Hirnforschung und Willensfreiheit, Frankfurt a.M. 2004, kao što navodi autorica u b. 10 na str. 339?🙂

      Ne znam datum objave članka sa suatorima

      Radi se o tri nezavisna članka. Što se Libeta tiče, radi se o članku koji je izvorno objavljen 1999. i reprintan u Oxford Handbook koji spominjete, bar koliko se sjećam na temelju letmičnog čitanja.

      pitanje slobodne volje nije strogo empirijsko pitanje rješivo neuroznanstvenim istraživanjima. Ono kao svaka filozofska problematika dotiće se nećega što je u konačnici nadiskustveno

      Ovo ne razumijem, i to u više segmenata. Ne znam točno što podrazumijevate pod “strogo empirijskim pitanjem rješivim neuroznanstvenim istraživanjima”? Je li pitanje qualia isto takvo, ili ipak nije? Kako bi uopće izgledalo pitanje koje jest rješivo neuroznanstvenim istraživanjima? Sasvim općenito, ako ste krenuli odatle da neuroznanost nema što tražiti u problematici slobodne volje, već ste prešutno zauzeli određeno stajalište i napravili niz prešutnih pretpostavki koje biste ipak trebali opravdati. Kao i kolegica Tićac. I neobično mi je što domenu filozofskih problema tako strogo razdvajate od domene iskustvenog.

      mislim da je htjela iskritizirati scijentizam i kratkovidnost znanstvenika

      Da, mislim da će njezin članak duboko potresti znanstvenike i natjerati ih da počnu čitati djela Ivana Pavla II.

      • Matko Gjurašin said

        Ne znam točno što podrazumijevate pod “strogo empirijskim pitanjem rješivim neuroznanstvenim istraživanjima”?

        Želim reći da znanstvena metoda nije primjenjiva na filozofske probleme, uključujući pitanje slobodne volje.

        Je li pitanje qualia isto takvo, ili ipak nije?

        To se pitanje prvenstveno pojavljuje u filozofiji uma, stoga je, po meni, odgovor niječan kao i u slučaju pitanje slobodne volje. Sam mind-body problem je, kao i svaka filozofska problematika, nešto što nije u dometu empirijske znanosti.

        ako ste krenuli odatle da neuroznanost nema što tražiti u problematici slobodne volje, već ste prešutno zauzeli određeno stajalište i napravili niz prešutnih pretpostavki koje biste ipak trebali opravdati.

        To nije moje stajalište i ne znam na temelju kojeg ste dijela mojeg komentara to stajalište meni pridodali. Napisao sam da neuroznanost nije konačni arbitar u raspravi o slobodnoj volji, ne da ona nema određenu svrhu u toj raspravi.

        I neobično mi je što domenu filozofskih problema tako strogo razdvajate od domene iskustvenog.

        Radije bih se izjasnio da domenu filozofskih problema razlikujem od domene znanstvenih problema. Iskustveno je ipak širi pojam od znanstvenog i sigurno obuhvaća i filozofsko tj. iskustvo djeluje pokretački i na znanost i na filozofiju.

        • Davor Škulić said

          Možete li pojasniti što podrazumijevate pod znanstvenom metodom? Slažem se da pitanje qualia nije znanstveno pitanje, riječ je o konstruktu filozofa koji nakon što su izgubili sensa, sense data, sense datum, sense qualia i slične atome spoznaje, žele uvjeriti ostale da i dalje imaju neki fundacionalistički program, ali trebamo čekati (evo, još od Descartesa). U međuvremenu će epistemološke pojmove prebaciti u područje filozofije uma.🙂

          Inače, znanost se bavi “mind-body” problemom neovisno o proklamacijama nekih filozofa. Uzmite kao primjer tekst Alana Turinga “Computing Machinery and Intelligence”. Filozofi mogu objasniti što stroj treba činiti da bi postigao određenu razinu konceptualnog mišljenja, ali ne moraju. Znanost ide svojim putovima. Jasno, postoje pitanja koja su strogo filozofska. Nije mi uvjerljiv Quineov program naturalizacije epistemologije i svođenje epistemologije na psihologiju. S druge strane, slažem se da filozofija ne može dati temelje znanosti.

        • Luka Rek said

          Iskustveno je ipak širi pojam od znanstvenog i sigurno obuhvaća i filozofsko tj. iskustvo djeluje pokretački i na znanost i na filozofiju.

          Nisam baš uvjeren u tvrdnju o tome da je iskustvena domena šira od domene znanosti. Prije bih rekao da je domena znanosti šira od iskustvene domene jer nam znanost, na temelju iskustva, daje predviđanja o događajima o kojima nemamo nikakva iskustva. Problem je ako subjektivne doživljaje ubrajaš u iskustvo jer ta dimenzija iskustva naravno da nije sadržana u znanosti, iako objektivne značajke subjektivnog doživljavanja jesu. Ako se tvoja tvrdnja o neiscrpljivosti iskustvene domene znanošću bazira na gorespomenutom subjektivnom iskustvu ti moraš pružiti opravdane kriterije zbog kojih uvodiš dodatne entitete za objašnjenje nečega što se može adekvatno objasniti pomoću entiteta već prisutnih u znanstvenim teorijama.
          Za ilustraciju uzeti ću već spomenute qualie. Reduktivni materijalist tvrdi da qualia postoje i da se one daju objasniti time što je organski ustroj svakog čovjeka barem malo drukčiji od bilo kojeg drugog čovjeka. Ukoliko ti na takav odgovor repliciraš sa: “Ali to nisu qualia, qualia su nešto nematerijalno.”, you are “begging the question”. Iz tog razloga smatram da, čak i ako ćemo dati neko područje unutar iskustva koje pripada samo filozofiji, to područje ne može biti određeno subjektivnim odbacivanjem znanstvenih rješenja, tj. subjektivnim osjećajem za (ne)adekvatnost nekog objašnjenja.

        • Želim reći da znanstvena metoda nije primjenjiva na filozofske probleme, uključujući pitanje slobodne volje.

          Ali pitanje osnovnih sastavnica materijalnih stvari – njihovog broja, vrsta i značajki – predstavljala je filozofski problem sve dok ga fizika nije riješila. Pitanje teleolologije predstavljalo je filozofski problem sve dok ga teorija evolucije nije riješila. Pitanje racionalnosti kretanja nebeskih tijela bilo je filozofski problem sve dok ga novovjekovna astronomija nije riješila. Ako to jesu filozofski problemi, onda je znanstvena metoda itekako primjenjiva na njih, jer su zahvljujući znanstvenoj metodi ti problemi riješeni. Ili možda hoćete reći da to nikada nisu niti bili filozofski problemi?
          I zašto mislite da neuroznanost na sličan način neće riješiti filozofski problem odnosa uma i tijela?

          Velite da ne znate na temelju čega sam vam pripisao stajalište da neuroznanost nema što tražiti u problematici slobodne volje, jer vi tvrdite samo to da neuroznanost nije konačni arbitar u raspravi o slobodnoj volji, a ne da ona nema određenu svrhu u toj raspravi. Ali odmah dalje pišete: “Sam mind-body problem je, kao i svaka filozofska problematika, nešto što nije u dometu empirijske znanosti.” Ako X nije u dometu Y, ne znam kako onda Y može imati ikakvu svrhu u raspravi o X. Naprotiv, meni se čini da ako X nije u dometu Y, onda Y nema što tražiti u problematici X.

        • Matko Gjurašin said

          Nisam baš uvjeren u tvrdnju o tome da je iskustvena domena šira od domene znanosti. Prije bih rekao da je domena znanosti šira od iskustvene domene jer nam znanost, na temelju iskustva, daje predviđanja o događajima o kojima nemamo nikakva iskustva.

          Nešto ne može biti šire od nečega na čemu se temelji – u ovom slučaju znanost na iskustvu – i sigurno ne od nečega što mu prethodi. Predviđanje budućnosti pretpostavlja da će, barem dijelom, biti kao prošlost ili će se temeljiti na prošlosti, što znači da možemo do određenoga stupnja znati o nečemu iz budućnosti jer smo ili a) to već iskusili i sada se ponavlja ili b) nismo iskusili ali možemo pretpostaviti kakvo će biti temeljem prijašnjih iskustva koja su povezana s neiskušenim.

          Ako se tvoja tvrdnja o neiscrpljivosti iskustvene domene znanošću bazira na gorespomenutom subjektivnom iskustvu ti moraš pružiti opravdane kriterije zbog kojih uvodiš dodatne entitete za objašnjenje nečega što se može adekvatno objasniti pomoću entiteta već prisutnih u znanstvenim teorijama

          Zar nisi ti taj koji mora demonstrirati podcrtano ili moliš pitanje?

          Reduktivni materijalist tvrdi da qualia postoje i da se one daju objasniti time što je organski ustroj svakog čovjeka barem malo drukčiji od bilo kojeg drugog čovjeka.

          Ovo objašnjenje jest zadovoljavajuće samo onom tko tvrdi problem svijesti ne shvaća ozbiljno.

        • Matko Gjurašin said

          Možete li pojasniti što podrazumijevate pod znanstvenom metodom?

          Instrumentarij kojeg znanstvenici rabe kada izvode istraživanja (pokus, anketa, statistika, itd.)

          Slažem se da pitanje qualia nije znanstveno pitanje, riječ je o konstruktu filozofa koji nakon što su izgubili sensa, sense data, sense datum, sense qualia i slične atome spoznaje, žele uvjeriti ostale da i dalje imaju neki fundacionalistički program, ali trebamo čekati (evo, još od Descartesa). U međuvremenu će epistemološke pojmove prebaciti u područje filozofije uma.

          Kvalija nije epistemološki pojam. Otkuda Vam to?

          Inače, znanost se bavi “mind-body” problemom neovisno o proklamacijama nekih filozofa. Uzmite kao primjer tekst Alana Turinga “Computing Machinery and Intelligence”. Filozofi mogu objasniti što stroj treba činiti da bi postigao određenu razinu konceptualnog mišljenja, ali ne moraju. Znanost ide svojim putovima.

          Turingov članak se bavi pitanjem umjetne inteligencije. Da li je ona moguća. To pretpostavlja, a što Turin i mnogi suvremeni U.I. istraživači ne uviđaju, riješen mind-body problem. On nije riješen a njegovo riješenje će nam govoriti o mogućnosti snažne U.I (u Searlovom smislu).

          S druge strane, slažem se da filozofija ne može dati temelje znanosti.

          Kako, kada znanosti u sebi ima pretpostavke filozofske prirode?

        • Davor Škulić said

          1. Nisam ni rekao da je qualia epistemološki pojam, premda bi s obzirom na neke argumente mogao biti (tzv. knowledge argumenti). Također, inverted spectrum argument se pojavljuje kod Lockea koji se primarno bavio epistemološkim problemom, a za njegovu vrstu empirizma nešto je igralo ulogu qualia. Ayer je primjerice koristio izraz “sense-qualia” umjesto “sense-data”. Poanta je samo da je riječ o nečemu što je primarno imalo ulogu empirističkim teorijama znanja i sada je metastaziralo na filozofiju uma umjesto da se odbaci zajedno s empirističkim teorijama.

          2. Nije mi jasan mind-body problem tj. ne vidim problem. Turing iznosi objašnjenje uma koje mi djeluje kao tipično pragmatističko rješenje (pragmatizam u širem smislu). Objasniti sadržaj mentalnih stanja na temelju toga što stroj čini ili može učiniti. Jasno, detalje što točno treba činiti mogu ponuditi filozofi. Neki to dobro rade…

          3. Svako filozofsko objašnjenje koncepta znanja mora uključivati znanost tj. znanja dobivena znanošću. Drugim riječima, filozofi moraju koristiti znanost da bi vidjeli jesu li objasnili znanje, a ne obratno. Filozofska teorija koja isključuje znanost ili je prikazuje kao loš izvor spoznaje je pogrešna teorija. To znam a priori.

        • Luka Rek said

          @Matko
          Ono što sam htio reći je da mi je tvrdnja da je znanost šira od iskustva barem podjednako plauzibilna koliko i tvrdnja da je iskustvo šire od znanosti. Drugim riječima, sarkastična primjedba na tvoju primjedbu da postoje aspekti iskustva koje znanost ne može obuhvatiti (ne trenutno, nego nikada).
          Što se tiče moljenja pitanja evo još jedno razjašnjenje. Kada bi postojala znanstvena teorija za koju bi opći stav znanstvene zajednice bio takav da ta teorija adekvatno objašnjava određene fenomene, tada ona strana koja želi osporiti tu tvrdnju mora pružiti svoj protuargument. Kada bi opći stav znanstvene zajednice bio takav da ta teorija ne objašnjava adekvatno određene fenomene, tada ona strana koja pruža tu teoriju mora pružiti dodatne argumente, a ne obratno. U prvom slučaju ti bi bio taj koji moli pitanje, u drugom slučaju ja. No problem qualia je tako postavljen da dozvoljava odbacivanje bilo kakvog naturalističkog rješenja kao neadekvatnog jer pretpostavlja da bilo kakvo rješenje te vrste ne može biti adekvatno.
          Što se tiče zadnjeg komentara, problem qualia i problem svijesti su dva različita problema. Ostavljajući reduktivni materijalizam po strani, možemo sasvim generalno reći slijedeće: Dva različita spoznajna subjekta isti će objekt spoznaje doživljavati drukčije, ili će isti spoznajni subjekt objekt spoznaje doživljavati drukčije u dva različita vremena. Zagovornici qualia unaprijed tvrde da su sve opažljive promjene/razlike u subjektima spoznaje neadekvatne za objašnjenje razlike u spoznaji nekog objekta. Takva tvrdnja mogla bi se potkrijepiti jedino slučajem u kojemu imamo dva spoznajna subjekta čije su opažljive karakteristike identične, a spoznaja istog objekta različita; qualičari, doduše, nemaju načina da dokažu niti da može postojati slučaj dva identična spoznajna subjekta, niti da su dva doživljaja ista ili različita

        • Matko Gjurašin said

          Ali pitanje osnovnih sastavnica materijalnih stvari – njihovog broja, vrsta i značajki – predstavljala je filozofski problem sve dok ga fizika nije riješila.

          Preciznije je reći da se dio filozofije emancipirao i odvojio od nje, i postao različite suvremene znanstvene discipline. A fizika sigurno taj problem nije riješila, sudeći po prisutnim istraživanjima elementarnih čestica. Tu još ostaje pitanje definicije materije, što je ontološko, dakle, filozofsko pitanje.

          Pitanje teleolologije predstavljalo je filozofski problem sve dok ga teorija evolucije nije riješila.

          Teorija evolucije sigurno nije ništa riješila po tom pitanju, naročito zato jer propitivanje teleologije spada oduvijek u filozofiju.

          Po svim pokazateljima Darwin je pretpostavljao teleologiju u svojoj formulaciji teorije evolucije:

          http://faculty.arts.ubc.ca/jbeatty/LennoxDarTeleo.pdf

          Pitanje racionalnosti kretanja nebeskih tijela bilo je filozofski problem sve dok ga novovjekovna astronomija nije riješila.

          Mislim da je govoriti o znanostima u novovjekovlju anakrono. To što mi retrogradno opisujemo kao Newtonovu fiziku ili Boyleovu kemiju se u ondašnje vrijeme nazivalo philosophia naturalis. Upravo se ta imenična fraza nalazi u punom naslovu Newtonove Principia Mathematica. Sumnjam da bi Newton sebe shvaćao fizičarem, prije filozofom.

          Ako to jesu filozofski problemi, onda je znanstvena metoda itekako primjenjiva na njih, jer su zahvljujući znanstvenoj metodi ti problemi riješeni. Ili možda hoćete reći da to nikada nisu niti bili filozofski problemi?

          Govor o filozofskim i znanstvenim problemima nepotrebno zamagljuje stvar. Ovdje se radi o pitanju metodologije tj. da li se nekom problemu može pristupiti a prioristički ili empiristički. Ova načina pristupa bila su prisutna u filozofiji od određenog trenutka kada je iznjedrila suvremena znanost i preuzela empirističku problematiku i probleme od filozofije; stoga primjeri pitanja osnovnih sastavnica materijalnih tvari i racionalnosti kretanja nebeskih tijela nisu indikativni da je znanost riješila nešto što filozofija nije mogla jer ono što se je promijenilo jest disciplina a ne priroda problema.

          I zašto mislite da neuroznanost na sličan način neće riješiti filozofski problem odnosa uma i tijela?

          Umovi posjeduju unutarnji vid koji nije dohvatljiv metodama za proučavanje čisto vanjskih pojava.

        • Govor o filozofskim i znanstvenim problemima nepotrebno zamagljuje stvar. Ovdje se radi o pitanju metodologije tj. da li se nekom problemu može pristupiti a prioristički ili empiristički. Ova načina pristupa bila su prisutna u filozofiji od određenog trenutka kada je iznjedrila suvremena znanost i preuzela empirističku problematiku i probleme od filozofije; stoga primjeri pitanja osnovnih sastavnica materijalnih tvari i racionalnosti kretanja nebeskih tijela nisu indikativni da je znanost riješila nešto što filozofija nije mogla jer ono što se je promijenilo jest disciplina a ne priroda problema.

          Dakle, vi tvrdite sljedeće: postoje dva pristupa nekom problemu, aprioristički ili empiristički. Empiristički pristup ne pripada više filozofiji, nego pripada znanosti. Odatle valjda slijedi da aprioristički pristup još uvijek pripada filozofiji. U redu, prihvatimo tu podjelu posla, argumenta radi. Nadalje tvrdite da postignuća znanosti nisu indikativna za filozofiju i ne predstavljaju rješenje filozofskih problema, nego problema koji su nekad možda bili filozofski, ali otkad ih je znanost uzela pod svoje to više nisu filozofski nego znanstveni problemi. U redu, prihvatimo i to, argumenta radi. Dopustite mi sada da svoje početno pitanje reformuliram u skladu s vašim postavkama: kako znate da problem slobode volje neće jednoga dana prestati biti filozofski problem i postati znanstveni problem – onako kako je problem kretanja nebeskih tijela prestao biti filozofski i postao znanstveni problem koji je znanost (klasična mehanika) uspješno riješila? Pozivanje na “unutarnji vid” tu vam neće pomoći, jer to što se nama čini da imamo slobodnu volju nema baš nikakve reperkusije na činjenično stanje, baš kao što nikakve reperkusije na činjenično stanje nema niti to što se nama čini da Sunce kruži oko zemlje.
          Nadalje, vaša podjela između filozofije i znanosti ima nekoliko nezgodnih konzekvenci: (i) ne postoji empiristička filozofija; (ii) filozofija ne treba uvažavati rezultate znanosti (jer ima aprioristička polazišta); (iii) ako se filozofski uvidi kose s rezultatima znanosti, tim gore po znanosti (jer valjda je apriorističko polazište temeljnije); (iv) znanosti mogu posve zanemariti rezultate filozofskih istraživanja (jer filozofi ionako trtljaju svoje, neovisno o znanstvenim činjenicama).

        • Matko Gjurašin said

          Dakle, vi tvrdite sljedeće: postoje dva pristupa nekom problemu, aprioristički ili empiristički.

          Pogrešno ste me shvatili. Postoje dvije vrste problema, svaka sa prikladnim pristupom.

          kako znate da problem slobode volje neće jednoga dana prestati biti filozofski problem i postati znanstveni problem – onako kako je problem kretanja nebeskih tijela prestao biti filozofski i postao znanstveni problem koji je znanost (klasična mehanika) uspješno riješila?

          Jer je konceptualno nemoguće znanstvenom metodom pristupiti nečemu što je neprovjerljivo čisto empirijski. To je kao da pokušavate izmjeriti težinu metrom.

          Nadalje, vaša podjela između filozofije i znanosti ima nekoliko nezgodnih konzekvenci: (i) ne postoji empiristička filozofija

          Ja ne znam što je to empiristička filozofija.

          (ii) filozofija ne treba uvažavati rezultate znanosti (jer ima aprioristička polazišta)

          Sigurno ih može uvažavati jer se i u filozofskom argumentu može naći nešto a posteriorno.

          (iii) ako se filozofski uvidi kose s rezultatima znanosti, tim gore po znanosti

          Po mome shvaćanju do toga ne može nikada doći.

          znanosti mogu posve zanemariti rezultate filozofskih istraživanja (jer filozofi ionako trtljaju svoje, neovisno o znanstvenim činjenicama)

          U kojem slučaju bi filozofska istraživanja trebala biti važna nekom znanstveniku, osim ako ga zanima nešto izvan njegove matične discipline? A da bi se znanstvenici trebali upoznati sa filozofijom znanosti, to sigurno.

        • Kolega, gubim strpljenje. Kažete da sam vas pogrešno shvatio kad sam vam pripisao tvrdnju da “postoje dva pristupa nekom problemu, aprioristički ili empiristički”, jer vi zapravo tvrdite da “postoje dvije vrste problema, svaka sa prikladnim pristupom.” Ali to nije ono što ste napisali u svom komentaru. Napsali ste:

          Ovdje se radi o pitanju metodologije tj. da li se nekom problemu može pristupiti a prioristički ili empiristički.

          Ne znam kako sam vas mogao drugačije shvatiti kad govorite o problemu (u jednini) kojemu se može pristupiti aprioristički ili empiristički. Ako su vam pak tvrdnje “Oprostite, krivo sam se izrazio” i “Krivo ste me razumjeli” ekvivalentne, nemojte očekivati da će ljudi imati strpljenja za raspravljanje s vama.

          Jer je konceptualno nemoguće znanstvenom metodom pristupiti nečemu što je neprovjerljivo čisto empirijski. To je kao da pokušavate izmjeriti težinu metrom.

          Da, ali vidite, onome tko pokušava izmjeriti težinu metrom možete pomoći tako što ćete mu dati vagu. Ono što vi propovijedate može se usporediti s pokušajem da jednorogu izmjerite duljinu roga, uz pametnu napomenu da vam nijedan (puko empirijski) metar pri tom ne može poslužiti.

          Ja ne znam što je to empiristička filozofija.

          Zaboravio sam da novovjekovni dio povijesti filozofije na Odsjeku na kojemu studirate započinje s Kantom i nakon Hegela u širokom luku preskače logički pozitivizam, Quinea, naturalizam isl.

          A da bi se znanstvenici trebali upoznati sa filozofijom znanosti, to sigurno.

          Zacijelo mislite na filozofiju neke apriorne neempirijske znanosti koja će znanstvenicima biti od velikog interesa. Osobito kad čuju da uvidi te filozofije ne mogu nikada biti potvrđeni ili ispravljeni rezultatima znanosti koju prakticiraju.
          PG over and out…

        • Matko Gjurašin said

          Ne znam kako sam vas mogao drugačije shvatiti kad govorite o problemu (u jednini) kojemu se može pristupiti aprioristički ili empiristički. Ako su vam pak tvrdnje “Oprostite, krivo sam se izrazio” i “Krivo ste me razumjeli” ekvivalentne, nemojte očekivati da će ljudi imati strpljenja za raspravljanje s vama.

          Moje “ili” se mora shvatiti kao stroga disjunkcija. Dva različita pristupa stvaraju dvije odvojene kategorije. To sam precizira u rečenici koja je uslijedila: “Ova načina pristupa bila su prisutna u filozofiji od određenog trenutka kada je iznjedrila suvremena znanost i preuzela empirističku problematiku i probleme od filozofije.”

          Da, ali vidite, onome tko pokušava izmjeriti težinu metrom možete pomoći tako što ćete mu dati vagu.

          Vaga je u ovom slučaju filozofija.

          Zaboravio sam da novovjekovni dio povijesti filozofije na Odsjeku na kojemu studirate započinje s Kantom i nakon Hegela u širokom luku preskače logički pozitivizam, Quinea, naturalizam isl.

          Upoznat sam sa logičkim pozitivizmom i Quineom – uključujući nikad prebrođene probleme tih filozofema i njihovu štetnost po znanosti. Ono što su pozitivisti i Quine napravili jest reductio ad absurdum empirističke filozofije.

          Zacijelo mislite na filozofiju neke apriorne neempirijske znanosti koja će znanstvenicima biti od velikog interesa. Osobito kad čuju da uvidi te filozofije ne mogu nikada biti potvrđeni ili ispravljeni rezultatima znanosti koju prakticiraju.

          Onda znanstvenici moraju uvidjeti da znanost nije sve a oni nisu konačni arbitri mnogih pitanja.

        • Davor Škulić said

          @MG
          Zar nije Quine bio ključna figura prelaska s pozitivizma na naturalizam? Quine je u tekstu Dvije dogme empirizma pokazao slabe temelje empirizma, to je točno. Kritizirao je koncept analitičnosti i redukcionizam logičkih pozitivista. Međutim, problemi naturalizma (npr. objasniti normativnost) nisu isti kao i problemi empirizma.

        • Aleksandar Joksić said

          Quine je u tekstu Dvije dogme empirizma pokazao slabe temelje empirizma, to je točno.

          Mali dodatak. Kada se kaže da je Quine ‘pokazao slabe temelje empirizma’, ne misli se na empirizam naprosto, nego na logički empirizam, odn. pozitivizam. Kako kaže Fogelin u Cambridge Companion to Quine:

          Quine’s most famous assault on logical empiricism is found in his essay “Two Dogmas of Empiricism.” Despite what the title may seem to suggest, the aim of this essay is not to reject empiricism but instead to argue that the logical empiricists were not themselves sufficiently empirical in their outlook. Though it would scan less well, “Two Dogmas of Empiricism” would have been more accurately titled “Two Nonempiricist Dogmas Surviving in Logical Empiricism.”

        • Davor Škulić said

          U pravu ste, ja sam povukao zaključak koji Quine nije. Međutim, mislim da je točno da je uzeo naturalizam kao primaran. On kaže u The Pursuit of Truth: “Even telepathy and clairvoyance are scientific options, however moribound. It would take some extraordinary evidence to enliven them, but, if that were to happen, then empiricism itself – the crowning norm, we saw, of naturalized epistemology – would go by the board.” (p. 21) Drugim riječima, znanost može opovrgnuti i empirizam. Sad, je li pokazao slabe temelje empirizma ovisi o tome smatrate li da znanost pokazuje da ljudi stječu znanja metodama empirista. Mislim da ako prihvatimo da znanost može opovrgnuti empirizam, da je empirizam odavno odbačen. Jasno, Quine smatra da je empirizam samo činjenica da smo u kontaktu sa svijetom preko površine tijela ili nešto slično, ali obvezuje se na mnogo više kada govori o učenju potkrepljenjem.

        • Luka Rek said

          Jedan kratki post o eksperimentalnoj filozofiji i statusu filozofije kao “normalne znanosti”:

          http://www.newappsblog.com/2012/02/philosophy-as-normal-science.html

        • Mislim da nije dvojbeno da filozofija ima paradigme, kao ni to da je promjena paradigme u znanosti i filozofiji često dijelom ekstra-racionalna, stvar određene mode, što je sad “in”, itd. No, ono što je karakteristično za filozofiju jest to da, dok promjena paradigme u znanosti obično znači (nasuprot Kuhnu) i stanovit napredak u općem znanju, u filozofiji to pretežno nije slučaj. Nova paradigma obično nosi nov stil, nove key terms i, možda, neke nove probleme, no obično dobijemo isti set core issues (koja je narav svijeta/stvarnosti? što je spoznaja, što je reprezentacija? što su opravdana načela djelovanja?) u malo drukčijoj konstelaciji i novom ruhu. To, rekao bih, govori nešto o filozofiji i o problemima o kojima je riječ.

  4. Povela se, dakle, rasprava o sadržaju članka Iris Tićac iz glavnog posta. Možda bolje tako, jer bi stvari mogle postati gadne ako se netko ostavi filozofskog posla i prihvati onog detektivskog, pa krene razmišljati na sljedeći način: ako autorica piše o nečemu o čemu nema pojma (a čini se da piše), i ako tekst nije prošao recenziju (a čini se da nije), onda bi bilo razložno pretpostaviti da tekst sadrži ideje i formulacije drugih ljudi koji tu tematiku poznaju i koji pišu na jeziku koji autorica čita (a to nije engleski nego njemački). Tu razložnu pretpostavku može se pokušati verificirati uz pomoć googlea, što čovjeka brzo dovede do ove knjige i cjelovito dostupnog poglavlja “Hirnforschung und Willensfreiheit” gdje se, gle, kritiziraju istim redom najprije Libet, pa Roth i potom Singer. Dalje se ne usudim “čačkati”…
    Ne želim ništa prejudicirati, ali ovakvi tekstovi zorno pokazuju koliko je važno da zananstveni časopisi ozbiljno provode recenzentski postupak, a to znači da rukopise iz kojih su uklonjene sve naznake njihova autorstva šalju stručnjacima za temu kojom se rukopis bavi, koji članke preporučuju ili ne preporučuju za objavljivanje, sa zahtjevima za većim ili manjim preinakama. Bez toga ne bismo smjeli govoriti o znanstvenim časopisima, članke koji se u njima objavljuju ne bismo smjeli tretirati kao znanstvene radove, a znanstvenike koji su u svojim zvanjima napredovali isključivo ili primarno na temelju članaka objavljenih u takvim časopisima trebali bismo tretirati s nešto rezerve – kad već nismo u prilici tražiti temeljitu, stručnu i nepristranu reviziju njihovih izbora u zvanja.

    • Josip Ćirić said

      Izvrsno rečeno!
      Najviše žalosti činjenica da je ovaj ispad samo vrh sante s obzirom što sam sve čuo na i o tom Odjelu.

  5. Zeljko Ivankovic said

    Da li iluzija postoji?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: