Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Racionalnost: vodič k istini ili sluga niskih poriva?

Posted by Joško Žanić dana 16/07/2011

Prema teoriji Sperbera & Merciera, koja je podigla dosta prašine, a o kojoj je nedavno pisao i New York Times, svrha racionalnosti nije, kao što su neki filozofi voljeli misliti, u tome da omogući ljudima uzdizanje do objektivne spoznaje i dosizanje istine, već prije svega u tome da omogući pobjedu u debati te time dominaciju u socijalnoj areni. Uobičajene greške i “slijepe pjege” koje se ljudima događaju pri rezoniranju nisu stoga neizbježni nedostaci naše evolucijom oblikovane logičke sposobnosti, simptomi njezine nesavršenosti, već, naprotiv, prednosti: zanemarivanje argumenata koji nam ne idu u prilog i previđanje evidencije koja prkosi našoj tezi pomažu nam da budemo efikasniji u borbi za pobjedu u diskusiji. Racionalnost, ovako ustrojena, stoga je adaptacija koja njezinu posjedniku olakšava postizanje socijalne dominacije.

Ovdje bi se u neku ruku moglo govoriti o suprotnosti kantovske i nietzscheanske teorije racionalnosti. Prema Kantu, um je sposobnost koja iskustvu daje koherenciju, te time omogućuje spoznaju – spoznaju koja, premda neraskidivo povezana s perspektivom subjekta, ipak ima vrijediti objektivno za sve subjekte, i nezavisna je od njihovih praktičnih potreba. Nietzsche je pak ustvrdio kako “metodika istine nije nađena iz motiva istine, nego iz motiva moći”. Za Nietzschea, naše spoznajne moći razvile su se u svrhu preživljavanja i  gospodarenja nad okolinom, ne iz neke apstraktnoteorijske potrebe, pa je i konačni kriterij točnosti spoznaje u “vrijednosti za život”. Tako se pokazuje kako, kao i obično, nova “otkrića” u filozofiji obnavljaju neku staru debatu u novoj formi. Novost u hipotezi Sperbera & Merciera u odnosu na Nietzshea leži, čini se, dijelom u tome što oni naglašavaju ulogu racionalnosti kao sredstva pobjede nad drugim diskutantima, dok Nietzsche ima u vidu svrhu kontroliranja okoline općenito.

Sperber & Mercier smatraju da, budući da je racionalnost tako usko vezana uz socijalni kontekst, nju treba na taj način i vježbati (recimo, da je poželjno da djeca matematičke probleme rješavaju u grupama), te da je deliberativna demokracija sustav najbolje prilagođen našim evolucijski oblikovanim sposobnostima. Ovdje se radi o shvaćanju demokracije kao “government by discussion” (usp. preporučenu knjigu Amartye Sena), s ključnom ulogom javnog rezoniranja. No, postavljaju se dva problema: ako je ljudska racionalnost posebno “prilagođena” vođenju kognitivnog agensa k tome da pronalazi argumente koji podržavaju njegovu poziciju te zanemaruje one koji mu ne idu u prilog, a taj agens ima “hard-wired” imperativ pobjede, onda po svemu sudeći nije vjerojatno da će ljudi uključeni u javnu raspravu postići konsezus ili priznati argumentacijski poraz (o tome bi nešto mogli reći i sudionici ovog bloga😀 ). Sperber & Mercier, prema članku u NY Timesu, odgovaraju kako ljudska sposobnost argumentiranja napreduje i usavršava se životom u zajednici – no, ne čini se da to može ukloniti upravo izneseni problem. Drugi problem koji se postavlja jest problem same koncepcije deliberativne demokracije, odn. “government by discussion”: diskutiranje i međusobno argumentativno nadmašivanje, sve je to lijepo i krasno, no, u krajnjoj liniji, netko mora donijeti odluke, tako da se čini da temeljni mehanizam demokracije  ipak nije javno diskutiranje, već izbori koji nekoga dovode u poziciju da donosi odluke (on će ih morati, doduše, javno opravdati, ali čak i ako ta opravdanja svi smatraju neadekvatnima, onaj tko je na vlasti ipak ima moć da provede svoje odluke, ukoliko su, jasno, one u skladu sa zakonom).

Kad je riječ o racionalnosti, treba razlikovati mnoge njezine tipove, pri čemu je ovdje bilo riječi samo o jednom tipu iste. Postoji, recimo, instrumentalna racionalnost, sposobnost da se izabere optimalan način dolaska do nekog cilja, koja svakako ima vrijednost za preživljavanje (npr. pronalazak hrane), a može se smatrati sposobnošću odvojenom od one da pronađemo najbolje argumente za obranu neke teze. Kad je pak riječ o tipu racionalnosti koji je predmetom Sperberova & Mercierova interesa, odnosno o raspravljačkoj racionalnosti (radilo se o “dijalogu duše sa samom sobom”, ili o prepiranju sa socijalnim suparnikom), postavlja se pitanje modelira li klasična logika dovoljno dobro taj tip racionalnosti. Rekao bih da ne, jer se čini da klasična logika nije u stanju izraziti mnoge distinkcije i semantičke odnose koji se pojavljuju na razini ljudskog argumentiranja i raspravljanja. Recimo, ljudi se mogu sporiti je li netko “škrt” ili “štedljiv” (poznati primjer iz kognitivne semantike), ili je li čaša poluprazna ili polupuna, pri čemu ovdje nemamo klasične logičke suprotnosti (to da je čaša poluprazna zapravo povlači da je i polupuna), već razlike u vrednovanju, perspektivi i naglasku. No, dvije ljudske sposobnosti čine se presudnima za raspravljačku racionalnost: sposobnost prepoznavanja kontradikcije i sposobnost prepoznavanja argumentacijskog slijeda, pri čemu pod ovo drugo spada i uviđanje dostatne ili nedostatne evidencije za neku tezu i procjene relevantnosti (nešto je irelevantno ako iz toga i bilo kojih elemenata prethodne rasprave ne slijedi nikakva raspravu-unapređujuća konkluzija koja ne bi slijedila iz tih elemenata samih). Mislim da se filozofske rasprave često ne mogu pozvati na mnogo više od toga.

5 Odgovora to “Racionalnost: vodič k istini ili sluga niskih poriva?”

  1. Davor Škulić said

    Imate smisao za humor s obzirom na argumentacijski poraz😀. Više o ovoj temi: http://rationallyspeaking.blogspot.com/2011/06/bad-reasoning-about-reasoning.html

  2. Luka Rek said

    I would disagree, ali na terminološkoj razini. Zanemarivanje rupa u vlastitom argumentiranju i protuargumenata mogu zamisliti kao evolucijsku prilagodbu, ali nikada takvu prilagodbu ne bih sveo pod pojam bilo koje vrste racionalnosti. Sad opet, to ovisi o krajnjem cilju pa onda ukoliko nam je krajnji cilj pobijediti u raspravi onda se to može smatrati “racionalnim”, no čak i tad bi racionalnije bilo razmišljati unaprijed i to tako da saslušamo alternativne argumente i protuprimjere da bi ih probali razriješiti jer time poboljšavamo sposobnost argumentiranja. Takvo poboljšanje, dugoročno gledano, bilo bi racionalnije od “čiste sile” kojom bi se koristili za ostvarivanje pobjede jer time vršimo nasilje nad argumentacijskim dijalogom pa gubimo ugled u krugovima koje takvu vrstu dijaloga cijene. To za posljedicu ima da možemo bez problema biti u pravu, ali da nas zato više nitko ni ne sluša niti cijeni naše mišljenje pa je jedino što nam preostaje da postanemo političari🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: