Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Um, mozak, svijest, kognitivno nesvjesno

Posted by Joško Žanić dana 30/05/2011

Na ovom blogu nije se još mnogo raspravljalo o odnosu među fenomenima iz naslova. Htio bih ovdje iznijeti neke svoje misli o tome, inspirirane nedavno preporučenom knjigom (kad kažem “inspirirane”, mislim to u negativnom smislu, naime radi se o inspiraciji na neslaganje). Dotične misli nisu u svakom pogledu dopečene, pa se nadam da će kroz raspravu proći dodatnu termičku obradu. Evo ih:

I. Kad se bavimo fenomenima iz naslova, uvijek ustvari istražujemo i opisujemo mozak, ali na različitim nivoima, s različitim pojmovnim aparatima (terminologijama) i ciljevima. Radi se o sljedećim nivoima:
1. Možemo opisivati mozak kao biološki entitet: the wet stuff.
2. Možemo opisivati kognitivno nesvjesno, kao skup struktura i procesa koje omogućuju govor, mišljenje, odlučivanje, ponašanje, itd. Te strukture i procesi instancirani su u mozgu, ali ne možemo govor o njima naprosto zamijeniti govorom o mozgu, zbog a) višestruke ostvarljivosti tih struktura i procesa na razini mozga (ostvaruju se potencijalno različito kod različitih ljudi, a postoji i mogućnost ostvarenja na neorganskom “hardwareu”, npr. silikonskom), te b) zbog toga što te strukture i procesi čine funkcionalna jedinstva, koja nisu nužno i organska jedinstva.  Također, ne možemo kognitivno nesvjesno naprosto eliminirati u korist svijesti, jer veći dio rečenih struktura i procesa nije dostupan introspekciji. Ovdje se može dodati da je kognitivno nesvjesno “slijepa pjega” velikog dijela suvremene filozofije uma, koja ne uviđa potrebu za tom razinom opisa, već govori samo o mozgu i svijesti.
3. Možemo opisivati svijest, kao one aspekte kognitivnog nesvjesnog dostupne introspekciji. Među karakteristikama svijesti nalazimo dva svojstva koja ni mozak kao takav ni kogn. nesvjesno ne dijele: a) mi možemo biti nečega svjesni u većem ili manjem stupnju, potpuno jasno ili samo “maglovito” (ni mozak ni kogn. nesvjesno nisu na taj način “stupnjeviti”); b) na razini svijesti postoje razlike u fokusu: na nešto smo usmjereni a nešto drugo, potencijalno svjesno, trenutno smo “izgubili iz vida” (ni mozak ni kogn. nesvjesno ne poznaju razlike u fokusu). Svijest i kognitivno nesvjesno zajedno čine um, premda je um moguć i bez svijesti.

II. Distinkcija među trima navedenim razinama jest metodološka, radi se o razinama opisa i opisivačkim svrhama. Dojam da se radi o distinkciji jačoj od metodološke proizlazi, rekao bih, iz različite epistemičke situacije u kojoj se nalazimo s obzirom na navedene fenomene/aspekte. Svijest, naime, sadržaj svijesti, jest ono što je neposredno introspekcijski dostupno. Ni mozak ni kogn. nesvjesno nisu na taj način dostupni. To posljednje dvoje razlikuje pak opservacijska dostupnost: mozak jest na taj način dostupan, a kogn. nesvjesno ne. Budući da nije niti introspekcijski niti opservacijski dostupno (već se o njemu mora posredno zaključivati, na temelju podataka iz svijesti, mozga te verbalnog i neverbalnog ponašanja), kognitivno nesvjesno najteže je “uhvatljiv” od spomenutih fenomena.

III. Pitanje reducibilnosti: svijest i kognitivno nesvjesno trivijalno su reducibilni na mozak, jer to i jesu aspekti mozga, mozak pod određenim vidom (ili nekako “lebde” nad njime?). Ovdje se radi o ontološkoj reducibilnosti. Naravno, svijest i kogn. nesvjesno nisu metodološki reducibilni na mozak (nije moguće govor o njima zamijeniti govorom o mozgu, barem na sadašnjem stupnju znanosti, zbog razloga već navedenih), niti su iskustveno reducibilni na mozak (mi imamo introspektivno iskustvo svijesti, ne mozga kao takvog). Ako se pak tvrdi da subjektivno iskustvo neposrednog svjesnog doživljaja (“what it is like”) znanost nikako ne može “zahvatiti”, može se odgovoriti na sljedeći način: 1.mi mnogo toga relevantnog i provjerljivog možemo reći o svijesti (recimo da poznaje stupanj i fokus); 2.  no, ne možemo očekivati da će teorija koja objašnjava ove ili one aspekte našeg mentalnog funkcioniranja, pa tako i svijesti, istovremeno rekreirati iskustvo tih aspekata kako se nadaje u svijesti – ta teorija angažira neke druge naše kapacitete, ne one neposrednog doživljaja. Pitanje o “what it is like” stoji pred ovom dilemom: ili je znanstveno odgovorljivo (putem raznim tipova podataka, analogija, itd.), ili pak, već unaprijed tvrdeći o sebi da ne može imati znanstvenoga odgovora, eliminira sebe iz sfere relevantnih pitanja.

48 Odgovora to “Um, mozak, svijest, kognitivno nesvjesno”

  1. Matko Gjurašin said

    svijest i kognitivno nesvjesno trivijalno su reducibilni na mozak

    Neka se to više reducira. Što se čeka?

    Pitanje o “what it is like” stoji pred ovom dilemom: ili je znanstveno odgovorljivo (putem raznim tipova podataka, analogija, itd.), ili pak, već unaprijed tvrdeći o sebi da ne može imati znanstvenoga odgovora, eliminira sebe iz sfere relevantnih pitanja.

    Iza ove lažne dihotomije krije se zapravo neugodna i neželjena tenzija. Neugodna pitanja na koja se ne mogu naći odgovor proglašavaju se nevažnima. Trivijalizacija je uvijek posljednja slamka očajnika.

    • Kolega Matko, zar ste dualist? I expected no less😀
      Ovo “neugodna i neželjena tenzija” zvuči mi kao da ste se odali psihoanalizi…

      • Matko Gjurašin said

        Kolega Matko, zar ste dualist?

        U filozofiji uma ima mnogo dualizama. Precizirajte.

        Problematičan mi je pridjev “trivijalan”; kao da to po maslu ide. Tisuće litara tinte potrošene na taj poduhvat (i još se troši) ide protiv toga.

        Ovo “neugodna i neželjena tenzija” zvuči mi kao da ste se odali psihoanalizi…

        Ne mislim na nesvjesne sile u ljudskoj podsvijesti koje na nas utječu. Postoji namjera da se udovolji jednoj paradigmi a koja dolazi u sukob sa fenomenom koji odoljeva uspješnoj akomodaciji u tu paradigmu. Zanemarivanje ili trivijaliziranje problematičnih dijelova je jedan čest način razrješavanja tog sukoba. Ne treba posebno napomenuti da je to loš način rješavanja problema.

    • Luka Rek said

      Sjećam se da smo nešto na tu temu započeli još na Filozofiji Uma kada smo govorili o qualiama i Nagelovom šišmišu. I doista nisam siguran da se radi o lažnoj dihotomiji jer kada se teze tako formiraju da ih nije moguće verificirati ili falsificirati one ne mogu imati nikakav diskurs sa znanosti. Ono što znanost prihvaća su teze koje nisu, ali mogu biti verificirane ili falsificirane. Kada svaki novi dokaz koji znanstvenici pronađu protiv (u smislu da je manje vjerojatna) neke teze koja se zastupa zastupnik te teze tvrdi “da nije to ono o čemu je riječ”, onda se takva teza uopće ne bi trebala uzimati u obzir (za znanost, ali po mom osobnom mišljenju i inače). Ako su “neugodna pitanja na koja se ne mogu naći odgovor” one vrste da ovo “ne mogu” vrijedi apsolutno, tada to za znanost nije uopće neugodno pitanje, odnosno uopće ni nije pitanje. Ako to “ne mogu” vrijedi trenutno, tada će se znanstvenici potruditi da se promijeni u “mogu”.

      • Matko Gjurašin said

        kada se teze tako formiraju da ih nije moguće verificirati ili falsificirati one ne mogu imati nikakav diskurs sa znanosti. Ono što znanost prihvaća su teze koje nisu, ali mogu biti verificirane ili falsificirane.

        Uvjet verifikacije i falsifikacije nisu vodeće ideje u filozofiji znanosti već odavno.

        • Luka Rek said

          Ovakva vrsta kritike mi baš i nije od koristi. Očito da sam daleko od stručnjaka u tom području, ali ukoliko moja izjava ne stoji, možete li biti malo konstruktivniji i navesti mi koje onda jesu vodeće ideje u filozofiji znanosti?

  2. Aleksandar Joksić said

    Ne vidim nešto posebno problematično u iznijetim tezama. Eventualno par misli o I.3. Naime, čini mi se pomalo trivijalnim reći da mozak ne dijeli sa svijesti karakteristiku „stupnjevitosti“ ili “razlike u fokusu”. Budući da se „stupnjevitost“ ovdje razumije kao „biti nečega svjestan u većem ili manjem stupnju“, nije jasno što bi uopće značilo reći da je mozak „na taj način stupnjevit“. Je li to tvrdnja da mozak ne može biti mozak u većoj ili manjoj mjeri? Hoću reći da tvrdnja o tome kako mozak ne posjeduje karakteristiku „stupnjevitosti“ nije izricanje neke činjenice o mozgu, nego se radi tek o upućivanju na to da različiti deskriptivni i eksplanatorni nivoi podrazumijevaju različite pojmovne aparate i terminologije (što je već rečeno u prvoj rečenici od I ); jednostavno rečeno, reći da mozak nije „stupnjevit“ nema smisla jer ne znamo što bi značila tvrdnja da on jest „stupnjevit“ – tu, dakle, dolazi do kategorijalne greške. Slično tako, reći da nisam ja taj koji interpretira slike na mojoj mrežnici, nego moj okcipitalni režanj, nije izricanje nekog činjeničnog stanja o meni (čovjeku), nego izricanje činjenice da postoji razlika između pojmovnog aparata koji se koristi za opis personalne i sub-personalne razine. Da bi tvrdnja o tome kako mozak nije „stupnjevit“ bila netrivijalna, bilo bi potrebno znati što bi uopće moglo značiti da on jest „stupnjevit“. Tako da mi se čini da ta tvrdnja samo ponavlja to da postoji razlika pojmovnih aparata/terminologije kod različitih opisa mozga, no to bi se dalo izreći i na bezbroj drugih načina; npr. tako da, strogo gledano, nije ispravno reći da određeni dio mozga „vjeruje“, „želi“, „osjeća bol“ itd. budući da su ti pojmovi vezani za personalnu razinu.

    • Luka Rek said

      Ja bih rekao da je I.3. u redu. Ono kako sam ja to shvatio je slijedeće: Imamo različite eksplanatorne razine i terminologije. “Viša” razina izraziva je u terminologiji “niže” razine. Najniža znanstvenicima poznata razina objašnjavanja uma jest u vidu promjena koje se događaju u mozgu. Dok se pojave na višoj razini mogu izraziti na više načina unutar terminologije te razine, njima na najnižoj razini odgovara točno jedan izraz. Pošto neke od tih pojava nisu uspješno identificirane s nekim izrazom s osnovne razine a druge jesu,one su ili izrazive terminologijom promjena u mozgu ili (trenutno) nisu.

    • Matko Gjurašin said

      nije ispravno reći da određeni dio mozga „vjeruje“, „želi“, „osjeća bol“ itd. budući da su ti pojmovi vezani za personalnu razinu.

      Ovo me je podsjetilo na jedan pasus iz S onu stranu dobra i zla:

      There are still harmless self-observers who believe that there are “immediate certainties”; for instance, “I think,” or as the superstition of Schopenhauer puts it, “I will”; as though cognition here got hold of its object purely and simply as “the thing in itself,” without any falsification taking place either on the part of the subject or the object. I would repeat it, however, a hundred times, that “immediate certainty,” as well as “absolute knowledge” and the “thing in itself,” involve a CONTRADICTIO IN ADJECTO; we really ought to free ourselves from the misleading significance of words! The people on their part may think that cognition is knowing all about things, but the philosopher must say to himself: “When I analyze the process that is expressed in the sentence, ‘I think,’ I find a whole series of daring assertions, the argumentative proof of which would be difficult, perhaps impossible: for instance, that it is _I_ who think, that there must necessarily be something that thinks, that thinking is an activity and operation on the part of a being who is thought of as a cause, that there is an ‘ego,’ and finally, that it is already determined what is to be designated by thinking–that I KNOW what thinking is. For if I had not already decided within myself what it is, by what standard could I determine whether that which is just happening is not perhaps ‘willing’ or ‘feeling’? In short, the assertion ‘I think,’ assumes that I COMPARE my state at the present moment with other states of myself which I know, in order to determine what it is; on account of this retrospective connection with further ‘knowledge,’ it has, at any rate, no immediate certainty for me.”–In place of the “immediate certainty” in which the people may believe in the special case, the philosopher thus finds a series of metaphysical questions presented to him, veritable conscience questions of the intellect, to wit: “Whence did I get the notion of ‘thinking’? Why do I believe in cause and effect? What gives me the right to speak of an ‘ego,’ and even of an ‘ego’ as cause, and finally of an ‘ego’ as cause of thought?” He who ventures to answer these metaphysical questions at once by an appeal to a sort of INTUITIVE perception, like the person who says, “I think, and know that this, at least, is true, actual, and certain”–will encounter a smile and two notes of interrogation in a philosopher nowadays. “Sir,” the philosopher will perhaps give him to understand, “it is improbable that you are not mistaken, but why should it be the truth?”

      With regard to the superstitions of logicians, I shall never tire of emphasizing a small, terse fact, which is unwillingly recognized by these credulous minds–namely, that a thought comes when “it” wishes, and not when “I” wish; so that it is a PERVERSION of the facts of the case to say that the subject “I” is the condition of the predicate “think.” ONE thinks; but that this “one” is precisely the famous old “ego,” is, to put it mildly, only a supposition, an assertion, and assuredly not an “immediate certainty.” After all, one has even gone too far with this “one thinks”–even the “one” contains an INTERPRETATION of the process, and does not belong to the process itself. One infers here according to the usual grammatical formula–“To think is an activity; every activity requires an agency that is active; consequently” . . .

  3. @ Aleksandar

    reći da mozak nije „stupnjevit“ nema smisla jer ne znamo što bi značila tvrdnja da on jest „stupnjevit“ – tu, dakle, dolazi do kategorijalne greške.

    Mislim da nema kategorijalne greške, već se radi o ovome što ste rekli prethodno:

    tvrdnja o tome kako mozak ne posjeduje karakteristiku „stupnjevitosti“ nije izricanje neke činjenice o mozgu, nego se radi tek o upućivanju na to da različiti deskriptivni i eksplanatorni nivoi podrazumijevaju različite pojmovne aparate i terminologije (što je već rečeno u prvoj rečenici od I)

    No, teza o stupnjevitosti ne kaže samo to da su u igri različiti pojmovni aparati, već upućuje na neke ključne distinkcije u tim aparatima – upravo na to da bi pojmovi stupnjevitosti i fokusa mogli igrati posebno važnu ulogu pri proučavanju svijesti, ali ne i pri proučavanju mozga kao takvog. Naravno, ne radi se samo o pojmovima – treba vidjeti kako se razlike u stupnju svjesnosti i u fokusu ostvaruju na razini mozga.

    @Matko
    Ustvari, ako ste dualist, na vama je da precizirate koja vrsta.🙂

    Uvjet verifikacije i falsifikacije nisu vodeće ideje u filozofiji znanosti već odavno.

    Mislim da se ne radi o tome da je ideja falsifikacije zaboravljena ili odbačena (ako ste to htjeli sugerirati), već je prešla u common ground: podrazumijeva se da empirijska teorija mora biti opovrgljiva.

    • Aleksandar Joksić said

      Ali ja mislim da je upućivanje na to da stupnjevitost ne igra važnju ulogu pri proučavanju mozga rather trivial. Ako proučavamo gluhu osobu, pojam ‘gluhog’ (personalna razina) jednako tako neće igrati važnu ulogu pri proučavanju auditornog korteksa (sub-personalna razina) čiji je “kvar” možda doveo do gluhosti osobe; reći da je auditorni korteks “gluh” bi eventualno mogla biti neka metafora ili shortcut da se kaže nešto drugo, ali sam pojam se neće naći na razini opisa mozga. Slično se može reći za bilo koji mentalistički pojam pa nije jasno zašto kod I.3 izdvojiti samo a) i b). Pojam stupnjevitosti je ” vezan” za pojam svijesti jer se radi o tome da smo “nečega svjesni u većem ili manjem stupnju” tako da je nejasno što bi značila tvrdnja da je mozak stupnjevit na taj način. Naravno, razlike u stupnju svjesnosti su nešto što se ostvaruje na razini mozga, ali isto vrijedi i za vjerovanja, želje, bol itd.

      • Poenta nije bila da mozak nije stupnjevit, već da svijest jest, a to nije trivijalno (opaska o mozgu ticala se upotrebljivosti terminologije, tu se slažem s vama). Također, stupnjevitost nije sam po sebi mentalistički pojam, općenitiji je od toga.
        Obično se kao odlikovna svojstva svijesti navode intencionalnost i qualia. Oba su mi nekako sumnjiva (jedno je taj misteriozni odnos um-svijet, koji, ili ostaje nekakav brute metaphysical fact, kao kod Jacquettea, ili se, neuspješno, pokušava implementirati kauzalnim vezama; qualia su mi isto sumnjiva, jer ja nemam quale crvenog, već vidim crveni predmet). Pokušao sam ovdje uputiti na neka druga svojstva svijesti, koja mi se čine vrlo zanimljivima, manje kontroverznima u prvoj instanci, a opet takvima da razlikuju svijest od mozga i kogn. nesvjesnog.

        • Aleksandar Joksić said

          Slažem se da nije trivijalno reći da je svijest stupnjevita (mislim da to nisam ni implicirao); npr. možda je mogao biti slučaj da ona nije stupnjevita. Isto tako se slažem da stupnjevitost sama po sebi nije mentalistički pojam – o “stupnjevitosti” bi se npr. moglo govoriti kod brzine ispaljivanja neurona što, naravno, ne bi bilo mentalistički. No pojam “stupnjevitosti svijesti” je mentalistički pojam (premda je i ta stupnjevitost realizirana na neki način u mozgu) te mi se stoga čini da bi tvrdnja o tome da je to karakteristika koja razlikuje svijest od mozga bila malo trivijalna, i/ili da bi (pored spomenutih a) i b) ) izostavljala brojne druge slične karakteristike – npr. moglo bi se isto tako reći da je vjerovanje karakteristika svijesti dok ćemo kao korespodent vjerovanju u mozgu naći aktivacije određenih neuronskih krugova itd. Ako je svijest jedna od razina za opis mozga kao što kažete, onda tvrdnja o tome kako svijest ne dijeli određene karakteristike s mozgom (kao što su stupnjevitost i razlike u fokusu) zapravo potpada pod tvrdnju o tome kako se mozak i svijest opisuju na različitim nivoima s različitim pojmovnim aparatima i terminologijama. Btw. dijelim sumnjičavost glede intencionalnosti i qualia.

        • Naravno, vjerojatno postoje i brojne druge karakteristike koje razlikuju svijest od mozga kao takvog (kažem “kao takvog”, tj. kao biološke mase, jer ako je svijest aspekt mozga, onda se mora raditi samo o razlici koja proizlazi iz perspektive, ne o razlici dvaju predmeta). Ovdje sam htio upozoriti na nešto što mi izgledaju kao vrlo apstraktna, moglo bi se reći strukturalna, svojstva svijesti, koja dotičnu razlikuju i od mozga i od kogn. nesvjesnog. Vjerovanje me se ne doima kao svojstvo tog tipa, a osim toga se arguably pojavljuje i na razini kogn. nesvjesnog (može se reći da smo mi svjesni samo nekih aspekata naših vjerovanja, ponajprije tako što nam se pojavljuju kroz, kako Jackendoff kaže, linguistic imagery). Kad smo kod tih, strukturalnih svojstava, možda je fokus i važniji od stupnjevitosti, a on se može shvatiti kao nekakav analogon intencionalnosti, ali bez misterioznog mind-world odnosa.

        • Aleksandar Joksić said

          No ako se radi ‘samo o razlici koja proizlazi iz perspekitve, ne o razlici dvaju predmeta‘, onda navedena svojstva ne razlikuju svijest od mozga, a kao što kažete u sljedećoj rečenici, nego razlikuju upravo te perspektive. Dakle, to da je svijest stupnjevita, a mozak ne, ne izriče činjenicu o mozgu (ne govori o nečemu što mozak ‘nema’), nego činjenicu o različitim perspektivama, tj. opisima. To je moja poanta, ne znam da li se oko toga slažemo. Da još malo pojasnim svoj stav: moramo razlikovati i) karakteristike svijesti od ii) karakteristika koje razlikuju svijest od mozga. Upućivanje na i) je netrivijalno, ali upućivanje na ii) mi se čini ili pogrešno ako smo prihvatili da je svijest jedan od opisa mozga, ili se svodi na tvrdnju da koristimo različite perspektive pri opisu mozga i svijesti. Mogli bismo reći da su dijelovi mozga koji proizvode vjerovanja tamniji ili svjetili (recimo, ovisno o stupnju mijelinizacije tih neuronskih puteva), ali to ne bismo naveli kao karakteristiku koja razlikuje mozak od vjerovanja jer to već slijedi iz toga da vjerovanja nisu objekti koji bi mogli biti tamniji ili svijetliji; ne bi imalo smisla reći da su vjerovanja svjetlija ili tamnija. Mislim da slično vrijedi za priču o stupnjevitosti i u tom smislu bih rekao da je navođenje te razlikovne karakteristike prilično trivijalno; naime, ona već slijedi iz činjenice da za mozak i svijest koristimo različite perspektive/opise.

        • Luka Rek said

          Mene zanima kako se definira fokus na razini svijesti. Možemo govoriti o vidnom fokusu, a više ili manje adekvatno i za ostala osjetila. Možemo govoriti o fokusu na razini interpretacije dobivenih osjetilnih podataka. A možemo govoriti i o fokusu na asocijacije proizašle iz neke interpretacije. Da li su to sve vrste fokusa? Ili su to različite razine fokusa? Ili možda ja krivo koristim taj pojam?

        • Davor Škulić said

          @JŽ
          Možete li pojasniti na što mislite kada kažete da “smo mi svjesni samo nekih aspekata naših vjerovanja, ponajprije tako što nam se pojavljuju kroz, kako Jackendoff kaže, linguistic imagery”. Kada doživljavamo linguistic imagery, možemo li biti u krivu oko tih lingvističkih artefakata? Ja mogu sebi govoriti “u glavi” kako sam hrabar, ali u stvarnosti se bojati svake sitnice. Koji su kriteriji istinitosti tih rečenica?

        • @Luka
          Pod fokusom u svijesti mislim naprosto na to da u prostoru naše introspekcije u nekom trenutku prvenstveno figurira nešto a ne nešto drugo, u smislu “sad mislim o Kantu, a ne o Hegelu”. To je po svoj prilici povezano s aktiviranjem određenih mentalnih struktura na razini kogn. nesvjesnog, te s određenom modifikacijom u tome kako su raspoređeni procesni resursi na razini mozga.
          @Davor
          Ako imam vjerovanje sam hrabar onda je uvjet istinitosti toga da sam hrabar. Ako se zapravo svega bojim, to pokazuje da je moje vjerovanje pogrešno.

        • Davor Škulić said

          Da, hvala na toj informaciji, tako da znam kada mi zatreba u životu. Mislim stvarno…
          Govorim o rečenicama koje se pojavljuju kroz linguistic imagery. Htio sam da pojasnite citirani dio jer je dvosmislen. Može značiti a) svjesni smo nekih aspekta vjerovanja (kojih?) b) svjesni smo nekih aspekata vjerovanja jer nam se vjerovanja pojavljuju u svijesti tj. svjesni smo naših vjerovanja i time nekih aspekata vjerovanja. Pitanje se odnosi na to kako osoba koja je u situaciji a ili b zna je li aspekt vjerovanja vjerodostojan ili je li vjerovanje istinito tj. kako uopće zna da je vjerovanje ili aspekt vjerovanja predmet svijesti, a ne fikcija.

        • Luka Rek said

          Ali u tom slučaju mi neke druge stvari nisu jasne. Govorite o prostoru naše introspekcije, dakle fokusa usmjerenog na određenu stvar. Ali ta stvar upravo ne mora biti intra, već može biti ekstra. Da li je fokus onda zapravo ne na izvanjskoj stvari nego na našoj interpretaciji iste? U tom slučaju ne postoji razlika u fokusiranju na neku konkretnu stvar i fokusiranju na neku asocijaciju na tu stvar u našoj glavi. No ako se fokusiramo na gledanje tada ćemo činiti određene radnje kao što je smještanje željenog objekta u središte našeg vidnog polja, škiljenje ukoliko smo izloženi prejakoj svjetlosti, itd. Fokusiranje na isti takav objekt u našem sjećanju na originalni izvanjski događaj percipiranja tog objekta neće imati te karakteristike. Fokusiranje na zamišljanje istog tog objekta ukoliko ga nismo doživjeli neće imati karakteristike prijašnjih. Sva tri fokusa trebala bi se fokusirati na isto, a istovremeno baš i nije riječ o istoj stvari.
          Možemo li fokus zamisliti kao malu svjetiljku kojom mi osvjetljavamo određeni dio vlastitog mozga, odnosno kojom osvjetljavamo aktivnost koja se u tom dijelu odvija? Znam da većina aktivnosti uključuje najrazličitija područja mozga no trenutno zamišljam kao da svaka pojedinačna radnja ima točno jedno područje u mozgu koji je za nju zaslužan.
          Još jedna stvar. Da li pojam fokusa nekako podrazumijeva slobodnu volju? Tj. što je zapravo to što se fokusira na nešto?I da li bi se to što se fokusira moglo fokusirati a da nije donijelo odluku da se fokusira?
          Ispričavam se ako su mi pitanja loše formulirana no imam problem s pojmom svijesti i općenito tom razinom interpretacije jer mi se čini da se stvar uvijek svede na paradoks kada ju pokušam prevesti na razinu mozga

        • @Aleksandar

          Dakle, to da je svijest stupnjevita, a mozak ne, ne izriče činjenicu o mozgu (ne govori o nečemu što mozak ‘nema’), nego činjenicu o različitim perspektivama, tj. opisima.

          Ustvari, izriče činjenicu o svijesti🙂

          je navođenje te razlikovne karakteristike prilično trivijalno; naime, ona već slijedi iz činjenice da za mozak i svijest koristimo različite perspektive/opise.

          Ali, to što koristimo različtite perspektive još ne kaže kojipojmovi će ući u igru na nekoj razini.
          Mislim da se radi o ovome: može se reći da mozak nije stupnjevit, ali to je trivijalno, jer niti ne znamo što bi točno bila stupnjevitost mozga (to nije sasvim isto kao i reći “par stupnjevito/nestupnjevito uopće nije primjenjiv na mozak”, na što vi ciljate – mislim da jest, a biramo drugi član, i to trivijalno). E sad, kod svijesti je primjena tog para puno informativnija, i biramo prvi član, kao uvod u jedno istraživanje (što je točno ta stupnjevitost, kako funkcionira, itd.). Ono što je problem, i čemu bi se dualist mogao veseliti, je što prima facie ispada da svijest ipak ima nekakva svojstva koja mozak nema, što je, čini se, teško pomiriti s tezom da je svijest samo aspekt mozga. Nadam se da se iz toga može izvući kroz pojam epistemičkih situacija (nešto kao ona prispodoba o tri slijepca koji pipaju slona): naš pristup svijesti je takav da nam se u toj perspektivi nadaju neka svojstva kao karakteristike svijesti.

          @Luka
          Točno je da postoje razlike između fokusiranja pri gledanju, prisjećanju i zamišljanju. Mislim da možemo staviti gledanje na jednu stranu, a prisjećanje i zamišljanje na drugu. No, u svim tim slučajevima naša pažnja usmjerena je nešto, a ne na nešto drugo, dakle razlikuje figure i (back)ground. Mislim da su na razini kogn. nesvjesnog slične strukture u igri (npr. crvena šalica koju vidimo i ona koje se prisjećamo moraju na sličan način biti reprezentirane kao informacijska struktura u kogn. nesvjesnom, pri čemu će u prvom slučaju biti dodana oznaka tipa +vanjsko, a u drugom -vanjsko), a na razini mozga isti dijelovi.
          Svakako da je pitanje slobode volje tu u igri. No, mislim da se može fokusirati i “automatski”, bez svjesne odluke (recimo kad nas “trgne” oštar zvuk ili bol, i slično).

          @Davor
          Točno je da postoji dvosmislnost. Mislim da, s jedne strane, mi nismo svjesni svih naših vjerovanja: npr. kad osoba intuitivno nešto zaključi, ona obično nije u stanju navesti premise iz kojih je izvela tu konkluziju koja se pojavila na razini svijesti. Dakle, premise su ostale ispod razine svijesti. S druge strane, i kod vjerovanja kojih jesmo svjesni, mi nismo svijesni njihove prave forme, tj. konceptualne strukture (dakle, je li ta forma nešto poput one u formalnoj logici, ili više poput one koju predlažu kognitivni semantičari, itd.).
          Pitanja o vjerodostojnosti i istinitosti su daljnja pitanja. Jedno je kako osoba zna da li doista nešto vjeruje. Ako se radi o nesvjesnoj razini, to se mora utvrditi putem third-person science. Ako se radi o svjesnoj razini, onda, ako joj se uz neku propoziciju pojavljuje ono što Jackendoff zove valuation feature +committed, mislim da nema puno razloga da sumnja. Što se tiče istinitosti vjerovanja, to je već razina semantike i epistemologije.
          Ne znam jesam li svima sve na zadovoljavajuć način odgovorio…

        • Luka Rek said

          Hvala na odgovoru. Nisam odmah odgovorio jer mi nešto nije štimalo, ali nisam odmah mogao dokučiti što je u pitanju. Pretpostavljam da je vaš odgovor onaj koji se daje i općenito vezano za specifična svojstva svijesti. No nije li fokus, na onaj način gdje se on definira kao mišljenje o nečemu, a ne o nečemu drugom, tautologija? Argument za postojanje svijesti sastoji se u tome što bi svijest trebala imati neka svojstva koja nemaju svoj korelat na razini mozga. No ne možemo kao specifična i nereduktivna svojstva svijesti navesti svojstva koja su tautologije, jer tautologije vrijede za sve entitete. Uzmimo mozak. Možemo reći da se fokus u mozgu očituje tako što se mozak nalazi u nekom određenom fizikalno-kemijskom stanju, a ne nekom drugom. Problem zašto se ovo prenosi na svijest je taj što za sebe možemo reći da se fokusiramo na neke ideje u svom umu. Kada bi to htjeli izreći za mozak, ne možemo jer ne postoji nešto što se fokusira na specifično stanje mozga u kojem se on nalazi. Ili smo to mi, a prethodna rečenica je po smislu istovjetna onoj prije nje. No nije li fokus već prisutan u specifičnom stanju mozga u određenom trenutku?
          Uzmite primjer sijamskih blizanaca koji imaju potpuno istu genetiku, iskustvo i trenutno stanje organizma. Ukoliko se njihovi mozgovi u istom trenutku nalaze u identičnom stanju, mogu li se oni preko svoje svijesti fokusirati na različite stvari? Ukoliko mogu onda je fokus nereduktivno svojstvo, ali time zapadamo u stari filozofski problem dualizma i interakcije. Ukoliko ne mogu onda je fokus reducibilan na specifično stanje mozga u određenom trenutku

        • Aleksandar Joksić said

          Argument za postojanje svijesti sastoji se u tome što bi svijest trebala imati neka svojstva koja nemaju svoj korelat na razini mozga.

          Otkud ovo?

        • Luka Rek said

          Zar fokus nije svojstvo specifično za svijest? Ako je specifično za svijest onda je nereducibilno. Ako je nereducibilno, onda nema korelat na razini mozga.

        • Aleksandar Joksić said

          Sva svojstva svijesti imaju neke neuralne korelate, inače ne bi ni postojali😀 If you switch off the right ‘button’ u vizualnim područjima mozga, izgubit ćeš ‘kvaličnost’ crvenog. No, to što sva svojstva svijesti imaju svoje neuralne korelate ne znači da ne postoji svijest.

        • Ne vidim tautologiju glede fokusa. Fokus znači to da od potencijalno dostupnih sadržaja u danom trenutku uzimamo u obzir neke a ne neke druge. To da postoji fokus, kao i da smo u danom trenutku fokusirani na x a ne na y, je empirijski fenomen, odn. empirijska teza podložna opovrgavanju. Tautologije nisu empirijski opovrgljive (kako reče Wittgenstein, istinitost od “kiša pada ili ne pada” ne ovisi o vremenu).
          Što se tiče korelata, dio je naturalističkog stava da fenomeni “višeg” nivoa moraju imati biološke odn., dalje, fizikalne korelate, tj. moraju biti realizirani na tim nivoima. No, radi se o token-reduction, ne o type-reduction. Dakle, pojedini mentalni fenomen identičan je nekom fizikalnom fenomenu, ali to ne znači da svaki se svaki tip mentalnog fenomena može svesti na neki tip fizikalnog fenomena (obično ne može zbog multiple realizability).

        • Matko Gjurašin said

          Zar fokus nije svojstvo specifično za svijest? Ako je specifično za svijest onda je nereducibilno. Ako je nereducibilno, onda nema korelat na razini mozga.

          Nevaljan mi je tvoj lanac zaključivanja. Karakteristika nekih svojstava da ih mogu posjedovati određene skupine bića ne povlači za sobom da su nesvodiva. Tekuće agregatno stanje je svojstvo jednog djela materije i svedivo je na određenu jačinu molekulskih veza, dok svaka molekula sama po sebi nema svojstvo likvidnosti. Tvoj drugi zaključak ovisi o značenju riječi nesvedivost. Nesvedivost ima dvije rašlje: jedna je epistemološka, gdje nesvedivost nečega na nešto drugo odražava naše neznanje; mi ne znamo dovoljno o onome što želimo svesti. Druga je ontološka, gdje jedno se ne može svesti na drugo jer prvo nije drugo. Ako je prva rašlja, onda ne slijedi; ako je druga, onda da.

        • Matko Gjurašin said

          Dakle, pojedini mentalni fenomen identičan je nekom fizikalnom fenomenu, ali to ne znači da svaki se svaki tip mentalnog fenomena može svesti na neki tip fizikalnog fenomena (obično ne može zbog multiple realizability).

          Globalno svođenje možda je nemoguće, ali moguće je mjesno svođenje. Jedan mentalni tip se svede na fizikalni tip specifičan za homo sapiensa, fizikalni tip specifičan za ribe, fizikalni tip specifičan za mekušce, itd.

        • Luka Rek said

          @Aleksandar
          Naravno da ne znači da svijest ne postoji, ali mislim da narav korelacije upućuje na to da se radi o različitim razinama postojanja kada govorimo o mozgu i kada govorimo o svijesti. Pogledaj moj odgovor Matku.
          @Joško
          Token reduction pretpostavlja to da postoje vrste mentalnih entiteta koje dijele određene ne-fizikalne karakteristike. Type reduction pretpostavlja da je bilo kakva fizikalna razlika u konstituciji nekog bića dovoljna da se korelirani mentalni entiteti ne poistovjećuju. Obje pretpostavke su podjednako (po meni) plauzibilne. Odabir zavisi od toga što nam je bitnije: isticati sličnosti ili razlike mentalnih entiteta.
          @Matko
          Baš se s tim emergentnim svojstvima mučim. Svojstva kao što su “krutost”, “likvidnost”, “plinovitost”, itd. su dio naše stvarnosti. Moramo im pripisati postojanje kao što ga moramo pripisati i atomima i molekulama od kojih je određena stvar sastavljena. No ta svojstva ne nalazimo na razini atoma. Kako, u analogiji s mozgom i svijesti, trebamo razumjeti te različite razine postojanja? Likvidnost vode reducibilno je na atome i njihove veze. Da li je takva reducibilnost dovoljna za identifikaciju svojstva likvidnosti vode i specifičnih međuatomarnih veza unutar molekule vode? Kako pristupiti ovim različitim razinama postojanja, pogotovo ukoliko se pokaže da je “viša” razina adekvatno reducibilna na svojstva prisutna na “nižoj” razini?

        • Aleksandar Joksić said

          Naravno da ne znači da svijest ne postoji,

          Sada je ‘naravno’, a maloprije si govorio da se ‘argument za postojanje svijesti sastoji u tome što bi svijest trebala imati neka svojstva koja nemaju svoj korelat na razini mozga’ iz čega bi slijedilo da ukoliko sva svojstva svijesti imaju svoje neuralne korelate, ne postoji svijest.

          ali mislim da narav korelacije upućuje na to da se radi o različitim razinama postojanja kada govorimo o mozgu i kada govorimo o svijesti.

          Ne znam na što mislite pod ‘narav korelacije’. A to da se ‘radi o različitim razinama postojanja kada govorimo o mozgu i svijesti’ je već rečeno u postu time što je rečeno da je svijest jedna od razina za opis mozga.

        • Luka Rek said

          Argument za postojanje svijesti odnosi se na postojanje u apsolutnom, ontološkom smislu. Tj. ontološki gledano, ako sva svojstva svijesti imaju svoje neuralne korelate, svijest ne postoji. Doduše, bilo bi bespotrebno i krajnje ne-ekonomično izbaciti taj pojam i cijeli govor o svijesti ukoliko on ima svoju svrhu. Rekao sam da pogledate i što sam Matku odgovorio zato što je bilo riječi o emergentnim svojstvima. Razlika između pojma “likvidnosti” neke tekućine i karakteristika svijesti je ta što se karakteristike svijesti ne mogu (barem mislim da ne mogu adekvatno) povezati s neuralnim korelatima u potpunosti. No čak i kad bi se mogli, što bi to točno značilo za svijest? Kada doživljavamo vodu svojim osjetilima mi doživljavamo njeno svojstvo “likvidnosti” na jedan način koji je nesvodiv na veze između atoma. Na eksplanatornoj razini “likvidnost” je svodiva na veze između atoma, ali ne i na epistemološkoj. Kada bi svijest na eksplanatornoj razini bila svodiva na govor o mozgu, da li bi time eliminirali bitnost “emergentnih” svojstava svijesti? Mislim da post implicira da se radi o različitim eksplanatornim razinama, ali ne i da se radi o različitim razinama postojanja

        • Aleksandar Joksić said

          Mislim da se radi upravo o tome da svijest, kao i kognitivno nesvjesno, postoji/e na jednoj od razina za opis mozga. Mogu li se karakteristike svijesti povezati s neuralnim korelatima? Naravno, to je true by definition😀 Upravo termin ‘neuralni korelat‘ (koga? čega? – svijesti) i ističe da da su povezani s (karakteristikama) svijesti. Što činjenica da svijest ima neuralne korelate znači za svijest? Znači to je da je svijest realizirana u mozgu.🙂

        • Luka Rek said

          Ok, onda tu nema problema. Ja sam mislio da je ta tvrdnja upitna.

    • Martin Kuhar said

      Nisam siguran da li se to baš podrazumijeva, pogledajmo samo evolucijsku psihologiju.🙂 No, da ne budem provokativan, evo i nekih drugih primjera, poput teorije crnih jama ili teorije struna, koje se legitimno predaju na fakultetima, a empirijski ih se ne može oboriti.

      • Zašto ne biste bili provokativni, you seemed to be enjoying yourself so far?🙂
        Da, čuo sam za te neoborive fizikalne teorije. Nisam kompetentan da sudim o njima, no čini mi se da bi ultimately morale moći proći nekakav empirijski test, inače zašto bi uopće bile dio fizike, a ne čista matematika?

        • Matko Gjurašin said

          inače zašto bi uopće bile dio fizike, a ne čista matematika?

          Jer tvrde da modeliraju određeni dio fizikalne stvarnosti. Apstraktne fizikalne hipoteze npr. teorija struna koje tek čekaju empirijsku provjeru su uobičajena pojava u teorijskoj fizici.

        • To i želim reći: ako nešto pretendira na to da modelira stvarnost tj. da je dio empirijske znanosti, onda bi se u nekom času moralo moći susresti s empirijskom provjerom.

        • Matko Gjurašin said

          To i želim reći: ako nešto pretendira na to da modelira stvarnost tj. da je dio empirijske znanosti, onda bi se u nekom času moralo moći susresti s empirijskom provjerom.

          Koliko sam ja shvatio, postoje mnoge iznimke ovo kriteriju, a postoje i stavovi u filozofiji znanosti koje smatraju da nije nužno da znanstveni modeli odgovaraju stvarnosti koliko da budu korisni pri objašnjavanju i predviđanju fenomena. Nešto slično Dennettovom stavu o pučkoj psihologiji (instrumentalizam).

        • Nikad nisam bio fan instrumentalizma.🙂
          Evo tri stava:
          1. Ne znam kako interpretirati rečenicu “T je empirijska teorija, ali nije provjerljiva”. Mislim da je rečenica kontradiktorna.
          2. (1) bi morali priznati i instrumentalisti. Shvatili mi empirijske teorije kao zrcala stvarnosti ili kao sredstva predviđanja, one moraju biti provjerljive. Ustvari, kako bi nešto moglo biti korisno pri objašnjavanju i, osobito, predviđanju fenomena, ako nije provjerljivo. Uspješno predviđanje je najbolja provjera.
          3. Zapravo ne moramo odlučivati između alternativa pod (2), naime zrcaljenja i predviđanja. Jer, ako teorija uspješno predviđa, imamo razloga (evidencijskih, ne definicijskih) da je smatramo istinitom. A “T je istinito” se može smatrati trivijalno ekvivalentim s “T odgovara stvanosti”. Jer, ako kažemo “T je istinito, ali ne odgovara stvarnosti” time očito mijenjamo uobičajene implikacije predikata “je istinito”. A ako kažemo “T uspješno predviđa, ali nije istinito / ne odgovara stvarnosti”, time se obvezujemo na to da postoji nešto izvan instrumentalističkog kriterija, i, štoviše, stojimo na toj, izvaninstrumentalističkoj poziciji, dok to tvrdimo.

      • Dijana said

        Možda mi nešto ovdje promiče, ali čini mi se da je teorija struna itekako opovrgljiva. Iz tog modela proizlaze predviđanja koja se mogu eksperimentalno provjeriti (usput, mogli bi se i pitati koja je uopće poanta teorije u fizici koja ne daje nikakva u principu provjerljiva predviđanja). Štoviše, na tome se radi već i sada (vidi ovdje), a neka predviđanja će morati pričekati bolju eksperimentalnu tehnologiju. Također, koliko mi je poznato, ima tu još prostora za nova predviđanja (matematika ftw :)), kao i za poboljšavanje teorije.
        S druge strane, problemi poput “kako je x-u biti x” su u principu eksperimentalno neprovjerljivi i utoliko za znanost nezanimljivi. No, pitanje “kako je to biti x” je već druga priča, meni se čini da nam tu znanost može dati odgovore, u smislu da postoje činjenice o iskustvu x-a koje možemo razumjeti pa možda čak i sami iskusiti uz pomoć određene opreme, npr. kad je o šišmišima riječ (dijelim sumnjičavost glede qualia).

    • Matko Gjurašin said

      Ustvari, ako ste dualist, na vama je da precizirate koja vrsta.

      Property možda? Nereduktivist sam i gledam na čovjeka kao psiho-fizikalnu uniju.

      Mislim da se ne radi o tome da je ideja falsifikacije zaboravljena ili odbačena (ako ste to htjeli sugerirati), već je prešla u common ground: podrazumijeva se da empirijska teorija mora biti opovrgljiva.

      Nerado se pozivam na Wikipediju, ali ovdje ima nešto o tome:

      http://en.wikipedia.org/wiki/Karl_popper#Criticism_of_his_philosophy_of_science

      • Na što točno mislite? Svakako da su postojale mnoge kritike Poppera, no mislim da je ideja da empirijska znanosti mora biti provjerljiva stoji, a budući da provjerljivost često ne može imati formu konkluzivne verifikacije, onda se mora formulirati kao opovrgljivost (u nekom obliku).
        Oko dualizma: čim sam rekao da kogn. nesvjesno i svijest imaju neka svojstva koja mozak (kao takav) nema, čini se da zastupam nekakav property treizam🙂. No, ne sviđa mi se stav property dualizma da se radi o nekakvim znanosti nedostupnim, metafizičkim first-person fenomenima. Mislim da se radi samo o razinama opisa, o tome što nas i na koji način zanima.

  4. Davor Škulić said

    Izgleda da se sa svime manje više slažem premda postoji nekoliko stvari za koje nisam siguran.
    Kod kognitivno nesvjesnog mislim da iz b) slijedi a). To nije prigovor, nego mislim da slijedi iz govora o funkcionalnom ustroju tj. za to se opredjeljuje funkcionalist. Dennett nešto slično govori o tome na što mi izgleda da ciljate kada govorite o kognitivno nesvjesnom (ispravite me ako sam vas krivo shvatio): “Thus what you consciously represent to yourself is at best indirect evidence of what might be explicitly represented in you unconsciously. So far as cognitive science is concerned, the important phenomena are the explicit unconscious mental representations. Thus when Chomsky talks about explicit representations of one’s grammar in one’s head, he certainly doesn’t mean the conscious representation of that grammar. It is presumed to be unconscious and utterly inaccessible to the subject.” (The Intentional Stance, str. 218)
    Ovdje bih se još vratio na module. Naime, ne izgleda mi da postoji clear-cut podjela između softwarea i harwarea kod mozga. Očito je da recimo neki ljudi koriste modul za prepoznavanje lica za crtanje portreta. Isto tako je očito da se koriste razni komputacijski resursi (nastali zbog raznih selekcijskih pritisaka) za različite svrhe i da kultura omogućava reprogramiranje ili prenamjenu različitih modula. Igranje šaha sigurno koristi razne module. Znači li to da su moduli hardwerski dio, a da je kompetencija za igranje šah software koji radi na tom hardwareu? Ako govorimo primjerice o prepoznavanju lica, je li to softverski ili je hardverski opis?

    • Mislim da nije točno da iz b slijedi a, jer nešto može biti organsko jedinstvo, a da je ipak različito instancirano kod različitih ljudi.
      Moduli se obično razumijevaju kao aspekti uma, ne mozga per se (govori se o “massively modular models of mind“), premda su, naravno, instancirani u mozgu (“appear to be computed in partly distinct sets of networks in the brain”, kaže Pinker).

      • Davor Škulić said

        Ja govorim o tome da ako je nešto funkcionalno jedinstvo, onda je potencijalno višestruko ostvarljivo. Upravo je u tome svrha funkcionalističkih opisa – da se apstrahira “materija”.
        Da, dobro, nego mene zanima na kojem su nivou opisa uma moduli. Jer, očito, ako igram šah, postoje moduli koji to omogućavaju, koja je njihova razina? Ili recimo kod računala operativni sustav omogućava da se na izvršava neki softver, isto tako postoji softver omogućen operativnim sustavom omogućava da se izvršava neki drugi softver na još višoj razini itd.

        • O razlici funkcionalnog i organskog jedinstva mogli bismo govoriti i kad bi bio slučaj da nema i ne može biti nikakvih razlika u ostvarljivosti – svejedno bismo mogli reći, “mene zanima ta sposobnost kao funkcionalno jedinstvo, bez obzira na to je li to u mozgu jedna cjelina ili je razbacano po raznim dijelovima”. Analogija: čak i kad bi svi ljudi bili anatomski identični i morali sve radnje obavljati na identičan način, mogli bismo opisati npr. sposobnost gađanja lukom i strijelom kao funkcionalno jedinstvo (motorička sekvenca: nišanjenje, napinjanje luka, otpuštanje strelice, sa svrhom pogađanja cilja) koje počiva na određenim organima (oči i dvije ruke) koji sami po sebi ne čine organsko/anatomsko jedinstvo. S druge strane, nešto što se smatra organskim jedinstvom, kao type, može se na razini tokena ostvariti različito (recimo, mogli bismo imati ruku koja ima hvat prema van, a ne prema unutra). Opreka funkcionalno vs. organsko jedinstvo u prvoj je instanci pitanje perspektive, ne ostvarljivosti. Premda je točno da se vrlo lako pređe na ovo drugo.
          O šahu smo već raspravljali. Mislim da pretpostavlja sposobnosti mental imagery i kombinatorike. Razina opisa je mind, ne brain.

  5. Davor Škulić said

    Dobro, mada mislim da se to svodi na sljedeću stvar. Ako kažemo da nešto što čini mentalni type se ne mora nužno realizirati kao organski type, onda je mentalni type potencijalno višestruko ostvarljiv. Još treba dodati premisu da su mentalna stanja funkcionalna stanja tj. da se mentalno može opisati na razini uzroka i posljedice. Ja ionako govorim o tome da I.2.a slijedi iz I.2.b, ne da su to iste tvrdnje.
    Spominjao sam šah i module zbog toga što me zanima kako se neke “slabije” kompetencije (mental imagery i kombinatorika) koriste za “jaču” kompetenciju (igranje šaha). Ovdje mislim na jaču u smislu da se koristi više modula. U tom smislu i na razini uma postoji hijerarhija. Zato pitam o kojoj je razini riječ. Mislim na hijerarhiju u umu, ne o podjeli mozak-um.

  6. Inače, zanimljiva je jedna stvar glede kognitivnog nesvjesnog: dok velik dio filozofije uma zanemaruje taj nivo, oko njegovog postojanja slažu se inače ljuti protivnici, generativni i kognitivni lingvisti, te mu čak pridaju presudnu važnost kao primarnome cilju opisa (gramatika kao mentalna sposobnost, koju istražuje GG, kao i kognitivne strukture koje ravnaju našim mišljenjem i jezikom, koje postulira kognitivna semantika, “smještaju se” na razinu kognitivnog nesvjesnog).

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: