Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Obljetnice

Posted by Pavel Gregoric dana 27/04/2011

Na današnji dan, 27. travnja 4977. godine prije naše ere, dakle prije točno 6.988 godina, stvoren je svemir. Autor ove precizne kalkulacije jedan je od velikana znanstvene revolucije, Johannes Kepler, bolje poznat po tri zakona kretanja planeta i sklonosti prema dvadesetogodišnjakinjama.

Na jučerašnji dan, 26. travnja 1711. godine, prema julijanskom kalendaru (7. svibnja 1711. prema gregorijanskom kalendaru), rođen je David Hume, škotski filozof, empirist i skeptik, koji je probudio Kanta iz dogmatskog drijemeža i time ostavio neizbrisiv trag na hrvatsku filozofiju. Njegova djela, od Rasprave o ljudskoj prirodi do Dijaloga o prirodnoj religiji, tradicionalno predstavljaju nezaobilaznu lektiru studenata filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Istoga dana, 26. travnja, ali 1889. godine, rođen je još jedan veliki filozof bez kojega bi studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio nezamisliv, a to je Ludwig Wittgenstein. Doduše, njega se može shvatiti kao prijetnju svakoj pravoj, a to će reći dubokoj i metafizički pregnantnoj filozofiji, jer je Wittgenstein bio sklon iznositi i skandalozne tvrdnje poput one da je cilj filozofije “muhi pokazati izlaz iz muholovke”, pa bi ga možda bilo bolje potpuno ignorirati. Na sreću, već prekosutra, 29. travnja, možemo proslaviti i 60-tu obljetnicu od njegove smrti.

[EDIT 29.4.2011.] Zaboravio sam spomenuti još jednu travanjsku filozofsku obljetnicu, a to je godina dana od pokretanja ovoga bloga. 40 postova, preko 1.000 komentara, više od 26.000 klikova.  Uopće nije loše, ali bilo bi još bolje kad bi se veći broj posjetitelja uključivao u rasprave ili nam pomagao da ažuriramo stranice kao što su Najave ili Fragmenti.

66 Odgovora to “Obljetnice”

  1. Aleksandar Joksić said

    Povodom Wittgensteinovih obljetnica, web site sveučilišta Cambridge je objavio vijest o istraživanju njegove neobjavljene arhive:

    The archive shows that unpredicted and new revolutionary matters still await us in Wittgenstein’s philosophy and scientific knowledge that we incorrectly think we already understand.

    • Hvala na linku, vrlo zanimljivo.

      Ovo nisam znao:

      It’s interesting to remember that the brilliant mathematician Alan Turing attended some of Wittgenstein’s lectures during the period before Turing’s major breakthrough.

      Trebalo bi utvrditi koja je to Wittgensteinova predavanja slušao Turing, no zavodljiva je pomisao da su Wittgensteinovi pogledi na znanje o umovima utjecali na Turingova razmišljanja o inteligenciji strojeva.

  2. Visnja Maudlin said

    Bas smo danas moj suprug i ja raspravljali koliko dugo ce se jos citati Wittgenstein buduci da nam se cini da ga se cita sve manje i manje. Upozorila sam ga da on ne obraca paznju na sto se dogadja u Britaniji (prvenstveno Cambridge-u gdje je Wittgenstein uvijek bio prilicno utjecajan). I sada ovaj Aleksandrov napis…. Steta. Ipak jos je gore sto se tice Kanta. Cijenjen je puno vise nego sto zasluzuje.

    A sto se tice Huma nazalost u moje vrijeme nije ga se bas previse citalo na filozofskom u Zagrebu. A, po mom misljenju to je jedan od filozofa koji podize ugled filozofiji.

    Pitanje za Pavela – kojim si povodom cuo Tima u Oxfordu?

    • Višnja, pretpostavljam da ne pratiš hrvatsku filozofsku scenu posljednjih desetljeća, pa ti je vjerojatno promaknula ironija u mojem postu. Nije mi poznato da se u posljednjih dvadeset godina na Odsjeku za filozofiju u Zagrebu održao i jedan jedini kolegij posvećen Humeu, makar dijelom, dok znam za samo jedan seminar iz Wittgensteina koji se u tom razdoblju održao.

      Bar otkad sam ja studirao u ranim 90-ima, povijest filozofije radila se vrlo selektivno, s jakim naglaskom na ranoj i klasičnoj grčkoj filozofiji, njemačkom idealizmu i fenomenologiji, a izbjegavajući helenističku filozofiju, britanski empirizam, logički pozitivizam i sve što ima veze s analitičkom filozofijom.

      S tvojom ocjenom Kanta se ne mogu složiti. Također, rekao bih da je Oxford posljednjih desetljeća važnije središte izučavanja Wittgensteina, uvelike zbog P.M.S. Hackera i G.P. Bakera koji su bili na St. John’su. Sjećam se i da je Wittgenstein bio jedan od tradicionalno najpopularnijih papera na poslijediplomskom studiju za stupanj BPhil.

      Tim je držao neko predavanje iz filozofije kvantne mehanike, ako se dobro sjećam, u zgradi odjela za filozofiju u Merton Streetu. Bilo mi je preko ceste od Collegea pa sam svratio – out of interest, but with little understanding.

      • Visnja Maudlin said

        Moram ti reci da zaista nisam iznenadjena da se ne slazes sa mnom sto se tice Kanta. Jednog lijepog dana mozda cemo imati prilike sjesti i raspraviti sto je to toliko vrijedno u njegovoj filozofiji.

        U pravu si, izmakla mi je ironija, jer zaista ne pratim hrvatsku filozofsku scenu. Po prvi puta sada to radim nakon 20 godina preko ovog tvog bloga. Ja sam negdje gajila nadu da se situacija promijenila od osamdesetih kada sam ja tamo studirala. Mislila sam da je hrvatska filozofija potpala bar pod malo veci utjecaj analiticke filozofije, nego u moje vrijeme.

        Mi smo kao i uvijek u srpnju na Hvaru, pa ako si u blizini bilo bi nam drago da se upoznamo i izmjenimo filozofska misljenja.

      • Moram priznati da je i meni umakla ironija. No ja nemam izgovor jer studiram na ffzg-u. Jednostavno sam pretpostavio da sam manje načitan ili upućen od prosječnog studenta/ice filozofije ili da su mi nekako promakli ti seminari. No kad malo bolje razmislim, da. Uostalom, ja sam čitao neke Gehlene i Plessnere (ne da umanjujem njihov značaj, ali da me netko pita o čemu se u tim knjigama radi ne bih im mogao puno toga reći), ali ovi autori uglavnom dobivaju (i to rijetko) mjesto footnote-a uz glavnu temu.

    • Matko Gjurašin said

      Ipak jos je gore sto se tice Kanta. Cijenjen je puno vise nego sto zasluzuje.

      Jednim dijelom se slažem. Najveći kantovci su kontinentalni filozofi, a analitička tradicija započela je upravo kritikom idealizma.

      • Martin Kuhar said

        Možda će ovdje dobro poslužiti jedan mali isječak iz predgovora Kantovoj Kritici čistog uma Marcusa Weigelta:

        Although his (Kant’s) transcendental idealism is rather a complicated piece of philosophy, it aims to show how it is possible that both our natural convictions, generated in common sense, and our scientific knowledge, elaborating on common sense, can be true. This, or so Hegel thought, he did by ignoring decisive implications of his doctrines – implications that, when made explicit, undermine our trust in common sense. Hegel was determined to articulate these silent implications of Kant’s doctrines, and so to demonstrate the falsity of our natural convictions. And it is against this background that the philosophy that Hegel recommends cannot just be dismissed as bogus and as theorizing caution-to-the-winds. (…) Since, however, the critical approach to common sense has never been in high fashion in a number of North Atlantic schools of philosophy, neither, unfortunately, has Hegel.

        Ja ne bih, kao ni uvodničar Kritike, tako jednostavno postavio dihotomiju kontinentalno-analitičko. Neki tekstovi, poput sjajnog Derridaovog odgovora Searlu ne mogu biti napisani analitički kako bi upravo jasno rekli što žele reći. Osobno, smpatiziram se jednsotavnim govorom, ali skroz suvremena analitička filozofija gubi cjelovitost u pretjeranoj jasnoći – još jedna točka koju su francuski mislioci kritizirali.

        • Matko Gjurašin said

          Although his (Kant’s) transcendental idealism is rather a complicated piece of philosophy, it aims to show how it is possible that both our natural convictions, generated in common sense, and our scientific knowledge, elaborating on common sense, can be true. This, or so Hegel thought, he did by ignoring decisive implications of his doctrines – implications that, when made explicit, undermine our trust in common sense.

          S ovim se slažem. Upravo je Kant svojom filozofijom dokinuo premise prosvjetiteljstva i izazvao krizu razuma u zapadnoj filozofiji.

          Osobno, smpatiziram se jednsotavnim govorom, ali skroz suvremena analitička filozofija gubi cjelovitost u pretjeranoj jasnoći – još jedna točka koju su francuski mislioci kritizirali.

          Što misliš pod “cjelovitost”?

        • Aleksandar Joksić said

          Neki tekstovi, poput sjajnog Derridaovog odgovora Searlu ne mogu biti napisani analitički kako bi upravo jasno rekli što žele reći.

          Na koji Derridin tekst misliš? Onaj u kojem na preko 80 str. odgovara na Searleov tekst od 11?🙂
          Btw. nisam siguran što misliš pod ‘analitičkim’ u ovoj rečenici. Ja bih analitičnost prvenstveno povezao upravo s jasnoćom, no onda bi reformulacija ove rečenica glasila:’Neki tekstovi, poput sjajnog Derridaovog odgovora Searlu ne mogu biti napisani jasno kako bi upravo jasno rekli što žele reći.’ U svakom slučaju zvuči derridijanski😀

        • Martin Kuhar said

          Upravo na taj.🙂 Nisi me razumio, želio sam reći da su suvremeni analitički tekstovi pisani for the sake of clarity toliko da gubim osjećaj kao da pričaju jednu povezanu priču. Osim toga, Searlov tekst je dobar primjer kako jasnoća govora može iza sebe imati teške predrasude koje su upravo propitivane kroz Derridaov rad – što točno spada u filozofiju. U Limited inc abc Derrida koristi trikove, poput navođenja sve više navodnika oko jedne rečenice, kao i konstantno ubacivanje “let’s be serious now”, propitujući upravo je li cijeli njegov odgovor ustvari šala. Na to sam mislio, tako nešto ne možeš efektno napraviti navođenjem analitičkih argumenata. Za Derrida postoje različiti oblici argumentacije, i kako netko može lupiti znak na ono što spada u dopuštenu, a što u nedopuštenu argumentaciju, posebno ako je to konstrukt? By the way, Searle je tu bio pravi cry-baby.🙂

        • Aleksandar Joksić said

          Ne znam na koje suvremene analitičke tekstove misliš kada kažeš da su pisani (just?) for the sake of clarity, no jasnoća kojom teže analitički filozofi ima svoju teorijsku pozadinu, a ta je da mnogi filozofski problemi nastaju upravo zbog nejasnoća i pojmovnih zbrka. Također ne znam koje teške predrasude su utjelovljene u jasnoći govora jer nisam čitao Derridin odgovor. Derridin odgovor od preko 80 str. na Searlov tekst od 10ak str. podsjeća me na jednu Popperovu primjedbu o tome kako kontinentalni autori na svoje kritike često odgovaraju, kako se on efektno izrazio, ‘poplavom riječi’ (mislim da je Popper u tom kontekstu spominjao Habermasa). 🙂 Valjda se nadaju da će daljnje odgovore i kritike spriječiti time da se kritičaru jednostvano neće dati pročitati toliki tekst, a ako ga već i pročitaju, da ga neće razumijeti. Kako bi Foucault rekao, teroristički opskurantist😀
          Znam da analitički argumenti nisu najefektnije sredstvo ako želiš pridobiti nekog na svoju stranu; kao sredstvo persuazije efektniji će često biti, recimo, loaded language koji će apelirati na nečije emocije, ili pak ad hominemi, a na sve to možemo bez problema ‘lupiti znak’ nedopuštenosti. Ne znam je li Searle bio cry-baby, ali Derrida je svakako bio bullshit-artist.😀

        • Martin Kuhar said

          Moram priznati da me jako začuđuje ovakav tvoj odgovor. Upravo je Derrida pokušao pokazati da je cijela priča o nužnosti argumentacije oblika one-two-three-four-therefore stavljena na pijedestal kao ono što omogućuje jasnoću, koja ako se slijedi, upravo može dovesti do suprotnih efekata. Upravo je sam pojam onoga što se smatra argumentacijom i jasnoćom toliko postao konstruiran od strane zajednice akademskih analitičkih filozofa da je te pretpostavke on propitivao. Sam pojam argumenta je dio cijele pojmovne zbrke.

          Kad spominješ Poppera, you should know better, upravo je on svoju vjerojatno najpoznatiju knjigu, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, napisao kao jedan veliki ad hominem napad na autore koje, kad se pogleda malo bolje reference, nije ni pročitao kako spada. Primjerice, za Hegela je citate vadio iz jedne studentske zbirke. Njegova knjiga je upravo jedna takva poplava riječi.

          Foucault i Derrida su se nakon tih izjava Foucaulta pomirili.

          Što se tiče tvoje kvalifikacije Derrida kao bullshit-artist, mislim da si sam sebe diskvalificirao s obzirom na to da ga nisi čitao. Ovaj konkretno odgovor je upravo neanalitički pisan argument protiv Austinove i Searlove koncepcije, i u jedino takvom obliku je jedino mogao biti i napisan da bi jasno i efektno pokazao ono što se tu želi reći. Ono što on tvrdi teško može biti rečeno analitičkim jezikom. Ali, tako pisan tekst ne zadovoljava nečije koncepcije onoga što argument mora zadovoljavati da bi argumentom bio, pa se takav tekst ni ne može pojaviti u vrhunskom analitičkom časopisu. A kako takvi imaju primat u akademskoj zajednici hegemoniziranoj anglosaksonskim konceptom, ispada da se može “objektivno” tvrditi da ništa van toga nije filozofija. Tako je Searle bio uvrijeđen time da kako netko tko ne piše s jedan-dva-tri može biti filozofom, a kamoli dobiti doktorat na Cambridgeu. Njegovo pismo je jedna velika ad hominem baljezgarija u kojoj je valjda prepoznao da baš ono u što toliko vjeruje Derrida upravo propituje. Da se vratim na Poppera, upravo je njegova knjiga doživjela blistave recenzije; “masterful”, “brilliant”, “deep research”, ali takve kvalifikacije dolaze baš od onih koji ne poznaju materiju o kojoj je on pisao. Dobar dio toga je ispolitiziran i ne znam kako to nakon toliko vremena u filozofiji nisi vidio i tako lako staješ na “stranu”.

        • Aleksandar Joksić said

          Moram priznati da me jako začuđuje ovakav tvoj odgovor. Upravo je Derrida pokušao pokazati da je cijela priča o nužnosti argumentacije oblika one-two-three-four-therefore stavljena na pijedestal kao ono što omogućuje jasnoću, koja ako se slijedi, upravo može dovesti do suprotnih efekata. Upravo je sam pojam onoga što se smatra argumentacijom i jasnoćom toliko postao konstruiran od strane zajednice akademskih analitičkih filozofa da je te pretpostavke on propitivao. Sam pojam argumenta je dio cijele pojmovne zbrke.

          Bojim se da ćeš morat biti konkretniji od ‘sam pojam argumenta je dio cijele pojmovne zbrke’. Ta mi izjava ništa ne znači.

          Kad spominješ Poppera, you should know better, upravo je on svoju vjerojatno najpoznatiju knjigu, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, napisao kao jedan veliki ad hominem napad na autore koje, kad se pogleda malo bolje reference, nije ni pročitao kako spada. Primjerice, za Hegela je citate vadio iz jedne studentske zbirke. Njegova knjiga je upravo jedna takva poplava riječi.

          Spominjao sam jednu Popperovu primjedbu bez upuštanje u obranu Popperova čitanja Hegela i toga je li on sam počinio neke ad homineme, tako da je ovo ‘you should know better’ promašeno. Istinitost tvrdnje da neki autori koriste strategiju ‘poplave riječi’ kako bi možda spriječili daljnje kritike nije uzdrmana tvrdnjom da je i sam Popper činio isto. Tu quoque?

          Foucault i Derrida su se nakon tih izjava Foucaulta pomirili.

          Your point being?😀

          Što se tiče tvoje kvalifikacije Derrida kao bullshit-artist, mislim da si sam sebe diskvalificirao s obzirom na to da ga nisi čitao.

          Rekao sam da nisam čitao Derridin odgovor na Searleov odgovor, ne da nikad nisam ništa pročitao od Derride. Dakle, nema nikakve autodiskvalifikacije.

          Ono što on tvrdi teško može biti rečeno analitičkim jezikom.

          Bit će zato što je preduboko🙂

          Ali, tako pisan tekst ne zadovoljava nečije koncepcije onoga što argument mora zadovoljavati da bi argumentom bio, pa se takav tekst ni ne može pojaviti u vrhunskom analitičkom časopisu. A kako takvi imaju primat u akademskoj zajednici hegemoniziranoj anglosaksonskim konceptom, ispada da se može “objektivno” tvrditi da ništa van toga nije filozofija.

          Ne znam koje su to različite ‘koncepcije’ argumenta. Čak i ako argumente ne izložimo u ‘suhoparnom’ analtičkom stilu, nego više u nekom književnom jeziku, svejedno se iz toga moraju moći ekstraopolirati neki argumenti koji su međusobno povezani, koji se podupiru ili vode negdje. Ali da, tu postoji opasnost da ta ekstrapolacija izgubi svu persuazivnu moć.

          Da se vratim na Poppera, upravo je njegova knjiga doživjela blistave recenzije; “masterful”, “brilliant”, “deep research”, ali takve kvalifikacije dolaze baš od onih koji ne poznaju materiju o kojoj je on pisao. Dobar dio toga je ispolitiziran i ne znam kako to nakon toliko vremena u filozofiji nisi vidio i tako lako staješ na “stranu”.

          Irelevantno. Ako želiš pričati o Popperu, slobodan si da pokreneš post o njemu.

        • Ne bih se složio s kvalifikacijom “Otvorenog društva” kao “jednog velikog ad hominem napada”. Popperovi stavovi o Hegelu zaista su najslabiji dio knjige, no kritika Marxa je vrlo uvjerljiva. Što se ispolitiziranosti tiče, pa naravno – radi se o političkoj filozofiji, i to o vrijednom doprinosu istoj.
          S druge strane, ne bih se složio s Aleksandrom da mnogi filozofski problemi nastaju zbog nejasnoća i pojmovnih zbrka. To je jedan stav koji se javlja posebice u britanskoj filozofiji još od Bacona, a osobito ga je naglasio Wittgenstein (pa onda i logički pozitivisti i filozofi običnog jezika), no nikad mi nije bio blizak. Takav stav sugerira nekako, čini mi se, da su filozofi idioti koji, za razliku od znanstvenika, nisu u stanju postići jasnoću. Mislim da filozofski problemi nastaju kad misao dosegne razinu najapstraktnije refleksije o znanju, stvarnosti, načelima djelovanja, itd. Svojevrsne nejasnoće imanentne su toj razini, jer tu više nemamo ograničeno polje istraživanja s procedurama koje se mogu formalizirati itd., već imamo jedan inquiry into inquiry itself, najopćenitiju raspravu o svim načelima, kriterijima i pravilima. To je, rekao bih, condicio philosophica.

        • Aleksandar Joksić said

          Čini mi se da ono što bi sugeriralo da su filozofi idioti koji nisu u stanju postići jasnoću ne bi bio stav da su mnogi filozofski problemi produkt pojmovnih zbrka, nego da su svi ili barem velika većina produkt tih zbrka. Kažete da je takav stav bio karakterističan za Wittgensteina (ja bih dodao i Fregea), logičke pozitiviste i filozofiju običnog jezika, ali svi oni zauzimaju velik dio povijesti analitičke filozofije.

        • Martin Kuhar said

          @ JŽ

          To ste jako lijepo rekli, condicio philosophica. Meni se isto čini tako, s tim da bih dodao da je nekako prirodno da svaka razvijenija filozofija dođe do toga da upravo te bitnosti propituje. Ono gdje je po mom mišljenju zapao dobar dio suvremene analitičke filozofije je jedan procjep nastao pretjeranim naglaskom na nekim principima djelovanja (svijesti, jezika) sazidavajući se od ostatka svijeta – odnosno, gubitak one humanističko-kritičke crte, kao i one koja se pita “apsolutna” pitanja. Primjerice, Rawls će napisati sjajnu knjigu, no neće se pitati koje su osnovne pretpostavke samog vela neznanja, ili Nozick, koji se neće pitati odakle izvodi sama prava pojedinaca ili odakle sigurnost u pitanja vlasništva u prirodnom stanju. Jer bez tih pretpostavki liberalizam je u problemima, a kod tih autora mogu naći više polemičnu stranu prema suprotnim pozicijama, a ne utemeljenje vlastitih.

          Ono što se politiziranja tiče nisam mislio na Popperovu knjigu.🙂 Mislio sam više na to da se ispolitiziralo ono što se jedino smatra relevantnom filozofijom, potpomognuto visokim kotiranjem određenih časopisa, načina izlaganja i slično.

          @ AJ

          Naravno da je istinitost time neuzdrmana, ali trebalo bi nakon toga da je i on to radio vidjeti je li uopće utemeljeno.:) Koliko ćemo naći primjera debata interfilozofskih škola gdje su neproporcionalno veliki odgovori kontinentalaca, a kratki i jezgroviti analitičara? 5, 10? I koliko onda od tih odgovora zaista možemo kvalificirati kao poplavu riječi i od koga? Derrida je napisao veliki odgovor, međutim bez čitanja tog odgovora ga se ne može proglasiti poplavom riječi. Ja mislim da on to nije, kao što mislim da i Searlovih 10 stranica potpuno promašuje ono što je ovaj htio u svojim radovima.

          A humor u tom tekstu koji upravo poantira mogućnost njegove ambivalentne interpretacije zaista se ne da reći analitički.🙂 Ne samo što će biti manje uvjerljivo, nego će izgubiti i bit.

        • Aleksandar Joksić said

          Rekoh da me obimnost Derridinog odgovora na Searlov kraći tekst podsjeća na Poppperovu primjedbu o ‘poplavi riječi’; dakle, nisam ništa ‘proglasio’ poplavom riječi.
          Mislim da humor nema argumentativnu snagu, nego samo persuazivnu snagu. A ako je nekom stalo do potonjeg, može se slobodno koristiti i ad hominemima.

        • @ AJ
          Točno, ja se ne slažem s tom strujom u analitičkoj filozofiji. Mislim da malokoji filozofski problem počiva na nekakvoj zbrci koja se može eliminirati “pažljivom upotrebom riječi”. Filozofski problemi počivaju na tome što se došlo na najapstraktniju razinu refleksije, gdje više nema unaprijed utvrđenih pravila procedure.
          Mnogi-svi: pa već to da mnogi filozofski problemi počivaju na zbrkama sugerira da je dobar dio filozofa (naime, oni koji se tim problemima bave) nekako intelektualno defektan. A Wittgenstein i logički pozitivisti išli su već prema tome da je velika većina filozofskih problema, ili gotovo svi, te naravi.
          @ MK
          Rawlsov veo neznanja je jedan instrument u okviru Rawlsova konstruktivizma, on igra jasnu ulogu u misaonoj izgradnji pravednog društva. Što bi bile te njegove osnovne pretpostavke koje ovaj nije razmotrio, odnosno kako bi se do njih došlo “humanističko-kritički”?

        • Aleksandar Joksić said

          No nema potrebe za uskim shvaćanjem ‘filozofskih problema’ (kao npr. mind-body problem) koji bi bili produkt pojmovne zbrke. Možete ga shvatiti šire nego u Wittgensteinovom smislu; npr. u smislu da mnogi nesporazumi (‘problemi’) među filozofima nastaju zato što neki od njih nisu dovoljni jasni/precizni oko uporabe svojih termina/pojmova te na kraju pričaju jedan mimo drugog. Ono što je za moju poantu bitno je to da su navedeni filozofi (sa stavom da su mnogi filozofski problemi produkti pojmovnih zbrka) u povijesnom smislu vjerojatno jako utjecali na jasan i precizan stil izražavanja/argumentiranja karakterističan za analitičku filozofiju općenito. Zato sam rekao:’no jasnoća kojom teže analitički filozofi ima svoju teorijsku pozadinu, a ta je da mnogi filozofski problemi nastaju upravo zbog nejasnoća i pojmovnih zbrka.’ ‘Teorijska pozadina’ se u ovom smislu može komotno zamjeniti i s ‘povijesna pozadina’. To pak, naravno, ne znači da svatko tko teži jasnom i analitičkom pristupu mora zauzimati stav o filozofskim problemima kao produktima pojmovnih zbrka.

        • Martin Kuhar said

          Pod humanističkom crtom filozofije najprije mislim na to da se odnosi na relevantna pitanja iz života zajednice, za što mislim da vlada jednoglasnost u kontinentalnoj filozofiji da se analitička povukla od tih pitanja (nisam tu posve uvjeren, ali svakako tu ima nešto). Rawlsov veo jest jedan instrument koji nije dovoljno potkrijepljen – mislim da ga je netko od komunitarista, ne sjećam se više tko, kritizirao upravo da je sam taj pojam nedomišljen, da takav veo nikad ni ne može postojati jer smo već samim rođenjem “upoznati” i da je zbog toga teško upotrebljiv. No cijele pretpostavke vlasništva – je li ono u prirodnom stanju ili tek u državi, kako opravdati početna stjecanja, kako izvesti prava pojedinaca, posebno na vlasništvo, nisu, koliko znam iz ove literature liberalizma koju sam pročitao, dobro utemeljena.

        • Martin Kuhar said

          @ AJ

          Vidiš, meni se poprilično učinilo da si to implicirao, jer je tekst išao od primjedbe Poppera o provali riječi pa sve do preuzimanja izraza “teroristički opskurantist”. Teško mi je onda vjerovati da nisi imao za ideju reći da je upravo taj tekst provala riječi. Ali dat ću ti benefit of the doubt.🙂
          Humor je u tom tekstu upravo imao argumentativnu stranu. No dobro.

        • Aleksandar Joksić said

          Mislim da je iz konteksta posta jasno zašto sam to spomenuo; ukratko, mislim da sve to općenito i vrijedi za Derridu.

        • @ AJ
          Ali tvrdnja “…ima povijesnu pozadinu, a ta je da mnogi filozofski problemi nastaju upravo zbog nejasnoća i pojmovnih zbrka” nije semantički well-formed – dok sa “teorijsku pozadinu” jest. To sugerira da supstitucija nije moguća, jer termin “teorijska pozadina” nosi sugestiju justifikacije (“teorijska pozadina X-a je Y, tj. stav Y može se navesti kao opravdanje protokola X), a termin “povijesna pozadina” ne, tu se radi o puko činjeničnoj stvari. To je ono na što sam se nadovezao: shvaćanje koje leži u temelju potrage za jasnim i preciznim stilom smatram pogrešnim (premda nema ničeg lošeg u jasnom i preciznom stilu). Još dvije povijesne poente: 1. onaj koji je najviše insistirao na tome da su filozofski problemi besmislice i zbrke, naime Wittgenstein, sam nije baš poznat po kristalno jasnoj argumentaciji; 2. uvođenje jasne i precizne argumentacije kao norme nije zapravo eliminiralo nijedan filozofski problem. Zbog ovog drugog mislim da sijelo filozofskih problema leži drugdje.

          @ MK
          Veo neznanja je misaoni konstrukt, naravno da se ne pojavljuje u stvarnosti. Ne vidim ništa nedomišljeno tu.
          Za tvrdnju o lošoj utemeljenosti liberalizma trebala bi ozbiljna potkrepa, ne samo puka tvrdnja da je tako.
          Kontinentalna tvrdnja da se analitička povukla od pitanja života zajednice je očito pogrešna, ako imamo čitavu listu autora poput Rawlsa, Nozicka, Dworkina, Sena, Scanlona, Nagela, i brojnih drugih.

        • Aleksandar Joksić said

          Činilo mi se da će biti jasno na što ciljam, no za svaki slučaj evo i preciznije formulacije: naime, mislim da inzistiranje na jasnoći izraza unutar analitičke tradicije ima svoje (djelomične) povijesne izvore u stavu da su mnogi filozofski problemi proizvod pojmovnih zbrka. Što se tiče 1) i 2), već rekoh da spominjanjem ‘filozofskih problema’ nisam mislio samo na uže shvaćanje ‘problema’ (u smislu mind-body problem, problem postojanja slobodne volje itd.), već i općenito u smislu nesporazuma među filozofima. Nadalje, i sam pojam ‘pojmovne zbrke’ ne bih rezervirao tek za nešto što nastaje kao rezultat ‘nepažljive upotrebe riječi’; ne vidim razlog zašto npr. tu quoque (i druge greške) ne bi također supsumirali pod taj pojam.

        • No, stekao sam dojam da u početnom komentaru niste samo neutralno naveli povijesnu pozadinu, već iznijeli jedan stav koji (barem djelomice) i podupirete? S druge strane, ako govorite samo historijski, onda ne možete proširiti pojam filozofskih problema, jer filozofi o kojima je riječ nisu prvenstveno imali na umu obične nesporazume, već su zastupali vrlo provokativnu tezu da su filozofski problemi kao takvi svojevrsne pogreške, odn. u temelju im leže nekakve zbrke.

        • Aleksandar Joksić said

          Da, u početnom komentaru sam imao na umu upravo povijesnu pozadinu. Kažete ‘filozofi o kojima je riječ’, no ja nisam imao samo na umu L.W, log poz i fil običnog jezika (nisam ih čak ni spomenuo prije nego što ste vi to učinili). Russell npr. nije smatrao da su mnogi filozofski problemi produkti pojmovnih zbrka, ali mislim da mu bez problema možemo pripisati taj stav jednom kada fleksibiliziramo pojam ‘problema’ (da obuhvati općenite nesporazume u polemikama među filozofima) kao i pojam ‘pojmovne zbrke’. A znamo kakav je utjecaj Russell imao na analitičku filozofiju. Što se tiče L.W., log pozitivista i ostalih, kažete da oni nisu ‘prvenstveno’ imali na umu nesporazume, čime implicirate (u smislu konverzacijske implikature🙂 ) da ipak jesu i njih imali na umu.

        • Martin Kuhar said

          Analitička filozofija nipošto nije ostala imuna na pojmovne zbrke; čak štoviše, ponekad se iza labirinta riječi kontinentalca krije veća preciznost. Dobar je primjer upravo Popper koji u svojem Otvorenom društvu paušalno uzima Platona kao apologeta totalitarnih pokreta. “Totalitarizam” Platona nikako nije isti kao totalitarizam 20.stoljeća, odnosno između njih nalazimo opozicije statično-dinamično, traženje neprijatelja-nema traženja neprijatelja itd. Lijepo bi bilo kada bi se svaki put i u toj tradiciji zaista znalo o čemu autori govore, a ovakvim prokazivanjima se olako određene autore poveže s nekim idejama koje su upravo krive.

          Što se tiče one izjave kontinentalaca, u načelu se slažem s vama, Joško, i dodao bih da mnogi kontinentalci to tvrde samo zato jer se s ovom tradicijom nisu dovoljno upoznali. No ono što jest istina je da kad, recimo, Arendt piše o totalitarizmu, to je učinjeno iz perspektive povijesnih događaja koji su onda interpretirani kao jedna nova vizija toga što totalitarizam jest – i po meni vrlo uvjerljivo – dok će analitičar krenuti i od izmišljenih primjera, s mnogo manjim naglaskom na povijesno kako bi argumentirao zašto totalitarizam nije politička opcija. Tu će naglasak biti na tome što se sve krši u takvom sustavu, ali ne toliko novo objašnjenje kako on funkcionira.

          @ AJ

          Pa kako može nesšto općenito vrijediti za Derrida ako znaš za samo jedan primjer njegovoga velikog odgovora na kraći analitičara?🙂

        • Aleksandar Joksić said

          Pojam ‘poplave riječi’ kako ga Popper i kako ga ja rabim ne odnosi se samo na obimnost odgovora kritičarima, nego i općenito na nesrazmjer kvantitete teksta s obzirom na njegovu ‘kvalitetu’, tj. na tendenciju da se naširoko, opskurno i visokoparnim jezikom piše o nečemu što se moglo i puno jednostavnije izreći. U kakvim službama su često svi ti retorički manevri, već sam govorio na ovom blogu. Dakle, na to sam mislio kada sam rekao da mi se čini da sve to općenito i vrijedi za Derridu, a za to nije potrebno da pročitam 100 njegovih odgovora analitičarima. Štoviše, nije potrebno da pročitam nijedan takav odgovor.

        • No, taj historicistički pristup kontinentalaca je ono što me uvijek pomalo iritiralo, jer se stječe dojam da nastupaju nekakvi potpuni novumi, neusporedive strukture, inkomenzurabilne epohe, itd. Pa se onda ne smije govoriti o entitetu x prije razdoblja y jer se on navodno pojavio tek u y-u. A ustvari radi se samo o djelomice modificiranoj verziji nečega što smo već vidjeli. Ako totalitarizam shvatimo kao kontrolu države nad svim aspektima života, mislim da je sasvim ispravno nazvati Platonovu zamišljenu državu totalitarnom, jer to upravo jest takva koncepcija; a naravno da povijesno ostvareni totalitarizmi dvadesetog stoljeća nose razne specifičnosti i imaju specifičan tijek nastanka koji je briljantno analizirala Arendt. Naši pojmovi su fleksibilni i često primjenjujemo proces loosening-a (eliminacije nekih aspekata pojma) kako bismo ih primijenili u novim okolnostima, tako da mislim da nema nikakve potrebe da ih okujemo na način koji sam naveo gore. Pojam totalitarizma je nov, ali mislim da jako dobro, uz malo fleksibilizacije, osvjetljuje Platonove intencije.

        • Martin Kuhar said

          Slažem se s tim da ako nađemo retrospektivno upravo ono što smo nedavno imenovali, a prije nije bilo riječi za to, da nema razloga da negodujemo pri identifikaciji. No, ovdje se ne radi o tome, nego se radi o dvije stvari. Platon jest implicirao državnu kontrolu, no kako mu nedostaje dinamična struktura, konstantno traženje neprijatelja, zlo koje teži osvajanju svega, logori, jako je daleko od totalitarnog. Mi to možemo navesti da je neki oblik diktature, ali nikako totalitarizma, jer upravo je Arendt posvetila dobar dio knjige da baš razgraniči totalitarizam od svega što se dotad pojavilo. Njena je osnovna teza da on nije politička opcija, jer je ukinuo razliku privatnog i javnog; takvih radikalnih ograničenja nema kod Platona. Upravo mene iritira paušalnost kojom se često pristupa s nehistorijske pozicije.🙂
          Što se novuma tiče – gledajte, prije otkrića Subjekta, reformacije, nemamo književnost struje svijesti, nemamo interes za psihologiju, za kritiku, za osobne doživljaje prirode, portrete… Previše gubimo ako se ograničimo na argumente i ako ne uvidimo koliko su uvođenja samih nekih pojmova mogla promijeniti epohe.

        • Sumnjam da je subjekt ikada “otkriven” (osim, možda, tijekom evolucije, kad smo postali ljudi). Kako to mislite, nema interesa za psihologiju, kritiku, osobne doživljaje prirode i portrete prije moderne? Došlo je do stanovitih promjena u umjetničkim modama, ali ljudi su i puno prije bili svjesni da su odvojene individue obdarene samosvješću. To se vrlo dobro vidi i kod Homera i u Bhagavadgiti i na bilo kojem drugom primjeru. Slažem se da postoje novosti i promjene, no smeta me ideja apsolutnih rezova i pogled gorkog prijekora koji su skloni uputiti neki (osobito na Odsjeku za filozofiju FF) ako se “prekrši” njihova omiljena klasifikacija toga kad se što pojavilo. Inače, opet možemo imati dva fokusa, suptilno uočavanje razlika i traženje važnih podudarnosti. Oba su važna.
          Što se tiče totalitarizma, pokušaj da se razgraniči od svega što se dosad pojavilo je, mislim, promašen. Kao i teza da on nije politička opcija – naravno da jest, radi se o eminentno političkom fenomenu. Kakav bi drugo bio, estetski? Radi se o moći, vlasti, ulozi države, itd. Oko Platona: njegova koncepcija razlikuje se, dakako, od totalitarizama 20. st. već i po tome što je samo koncepcija, a ovo su povijesno ostvareni fenomeni. No, ta koncepcija upravo izražava tendenciju totalne kontrole nad svim aspektima života pojedinca (dakle, evo ukidanja razlike privatnog i javnog, ako hoćete). Mislim da svi aspekti razlike koje navodite, a koji jesu relevantni (nema dinamike, traženja vanjskog neprijatelja, logora i širenja) proizlaze iz toga što je Platon gradio misaoni konstrukt, dok su ovo vjerojatno nužnosti totalitarne prakse. No, mislim da je ispravno Platonov blueprint za ustroj zajednice nazvati totalitarnim – nikako pukom diktaturom, gdje neki gazda zapovijeda i to je sve.

        • Martin Kuhar said

          Ali kod Platona nitko nema tu totalnu kontrolu! Ne može ni lider raditi što ga je volja, on se ne može petljati u aktivnosti drugih dvaju klasa. Totalni režim podrazumijeva nečiju totalnu kontrolu koje kod Platona nema.

        • Kako ne? Filozofi kontroliraju sve jer imaju uvid u Ideje. Oni se petljaju u život svih, raspoređuju djecu po klasama, itd.
          S druge strane, ako želimo rigidne distinkcije, onda bismo mogli reći da je sam pojam totalitarizma neupotrebljiv i da ga Arendt neopravdano rabi s obzirom na sve važne razlike koje postoje između fašizma i staljinizma, a koje ona oboje naziva totalitarizmom (jedno je anti-moderna ideologija a drugo moderna; jedan traži prvenstveno moralnu i kulturnu revoluciju,a drugi ekon. i socijalnu; jedan je dosljedna provedba svoje ideologije, a u drugome dolazi do velike divergencije između ideologije i prakse).

        • Martin Kuhar said

          Uopće se ne petljaju; Platon izričito govori da sve klase “mind their own business”. Ne raspoređuju djecu, nego paze na to da svaka klasa ostane relativno čista. Ovo što sugerirate je aktivni princip, Platon je imao u vidu statiku. Lider nema totalnu moć, on čak ne može unaprijed odrediti svog nasljednika. Iznad lidera je bio prirodni zakon, za razliku od totalitarizma 20. stoljeća, gdje imamo svojevoljnost lidera.

        • Martin Kuhar said

          @ AJ

          Kako se, molim, bez čitanja ijednog odgovora za nekoga može tvrditi da naširoko i opskurno govori o nečemu što se moglo kraće i jednostavnije reći? Kako se može znati da je on to mogao kraće reći bez da se prvo upozna s tim odgovorom? To je i inače tradicija mnogih analitičara koju Derrida propituje, da se a priori nešto proglašava takvim i takvim bez prethodnog čitanja s razumijevanjem.

        • Aleksandar Joksić said

          Ovo već postaje naporno 😀 Ne sastoje se svi Derridini tekstovi od odgovora nekim analitičarima, ja sam govorio o onim tekstovima koje sam čitao (a koji nisu ti ‘odgovori’), a za koje mislim da to vrijedi. I ponavljam da sam rekao da me obimnost Derridinog odgovora Searleu PODSJEĆA na ‘poplavu riječl’; dakle nema nikakvog ‘proglašavanja’ u igri (kada se radi o tom konkretnom tekstu) – čemu uopće koristiti tako jaku riječ?

        • Martin Kuhar said

          Teroristički opskurantist je tako slaba riječ.🙂

        • Aleksandar Joksić said

          Pa ja i mislim da to vrijedi za Derridu, ali nisam tvrdio da taj njegov odgovor ilustrira to, samo da me podsjeća, a to je daleko od proglašavanja ili tvrđenja nečeg, čak i ako kažem da vjerujem da to vrijedi i za taj konkretan tekst. Ako kažem da vjerujem da pada kiša, apsurdno je reći da time ‘proglašavam’ ili ‘tvrdim’ da pada kiša.

        • @MK
          Platon eksplicitno tvrdi u 3. knjizi da je vladarima najvažnije da bdiju nad potomstvom i da ga raspoređuju po klasama. Kao analogon umnog dijela duše (to logistikon), oni upravljaju polisom, kao što umni dio duše treba upravljati ostalim dijelovima. Inače, naravno da se opet pojavljuje razlika između Platonovog konstrukta i povijesnih realizacija: on ne može u konstruktu dopustiti samovolju nego je sve naravno “po uzoru na Ideje”, kao što su i totalitarni vladari tvrdili da samo slijede zakone povijesne nužnosti pobjede niže klase ili više rase. Ali čitava Platonova koncepcija pretpostavlja kontrolu svih aspekata života svih članova polisa – nema vrdanja! Mislim da ta koncepcija zaslužuje naziv totalitarne. Naravno, vi možete reći da odbijate tako upotrebljavati taj pojam, i to je ok. Zapravo, za detalje oko Platona bilo bi dobro da se Pavel uključi.

        • Martin Kuhar je napisao:

          Dobar je primjer upravo Popper koji u svojem Otvorenom društvu paušalno uzima Platona kao apologeta totalitarnih pokreta.

          Prvo, Popper ne govori o totaliratnim “pokretima”, već o totalitarnim državnim uređenjima. Drugo, Popper ne uzima Platona kao apologeta totalitarnih uređenja, već kao ranog zagovornika jednog totalitarnog uređenja. Treće, ja u Popperovu bavljenju Platonom ne vidim ništa paušalno.

          “Totalitarizam” Platona nikako nije isti kao totalitarizam 20.stoljeća…

          Popper je toga savršeno svjestan. Npr. on piše (sv. 1, str. 78): “Čak i Platonovi kritičari vjeruju da se njegov politički nauk, unatoč stanovitim sličnostima, jasno razlikuje od modernog totalitarizma po svojim ciljevima, naime po sreći građana i vladavini pravednosti.”

          …odnosno između njih nalazimo opozicije statično-dinamično, traženje neprijatelja-nema traženja neprijatelja itd.

          Ne znam što točno mislite pod “opozicijom statično-dinamično”, zašto mislite da je samo jedna strana te opozicije operativna kod Platona, i zašto mislite da je ta opozicija uopće korisna za razumijevanje Platonova projekta.
          Ne zaboravite da je dijalog Timej fabularni nastavak Države. Nakon kratkog sažetka glavnih obilježja idealne države, na samom početku dijaloga Timej, Sokrat veli da se osjeća kao da gleda neku lijepu životinju, ali u stanju potpunog mirovanja, dok bi je on radije vidio “u akciji”. Stoga veli da bi rado čuo nekoga da mu pripovijeda “o borbama opisane države protiv drugih država”. Njegova molba uslišana je Kritijinom pričom o drevnoj Atlantidi, moćnoj vojnoj sili koja je jednom krenula u osvajanje cijele Europe i Azije ali je u prodoru bila zaustavljena i poražena od strane drevne Atene koja je tu shvaćena kao aproksimacija idealne države ocrtane u fabularno prethodećem spisu Država. Dakle, čak i u Platonovoj priči imate “traženje neprijatelja”!

          Lijepo bi bilo kada bi se svaki put i u toj tradiciji zaista znalo o čemu autori govore, a ovakvim prokazivanjima se olako određene autore poveže s nekim idejama koje su upravo krive.

          Mislim da je Popper vrlo precizno odredio o čemu govori i da ne povezuje Platona s krivim idejama. Vidi poglavlje “Totalitarna pravednost” na str. 77-79 hrvatskog prijevoda prvog sveska Popperova Otvorenog društva.

          U raspravi oko toga da li vladari u idealnoj državi imaju kontrolu nad životima pojedinaca ostalih klasa, slažem se s Joškom. Martin ima pravo kad veli kako “Platon izričito govori da sve klase ‘mind their own business’,” ali Platon isto tako izričito govori da je “business” vladara da upravljaju dvama nižim klasama, a “business” dviju nižih klasa da se pokoravaju vladarima – baš kao što se u pravednoj duši njen srčani i požudni dio moraju pokoravati njenom racionalnom dijelu.
          Usput, Joško, mislim da je krivo prevoditi “to logistikon” kao “umni” dio duše (=“to noetikon”), jer je “to logistikon” onaj dio zadužen za “logizesthai” i “logismos” – računanje, razmišljanje, izvođenje konkluzija iz premisa.

        • Martin Kuhar said

          Profesore, citat je točan, ali čini mi se da je vaša interpretacija njega pogrešna. Evo malo dužeg isječka:

          “Even writers who criticize Plato believe that his political doctrine, in spite of certain similarities, is clearly distinguished from modern totalitarianism by these aims of his, the happiness of the citizens, and the rule of justice. Crossman, for instance, whose critical attitude can be gauged from his remark that ‘Plato’s pilosophy is the most savage and most profound attack upon liberal ideas which history can show’, seems still to believe that Plato’s plan is ‘the building of a perfect state in which every citizen is really happy’. (…) In spite of such arguments I believe that Plato’s political programme, far from being morally superior to totalitarianism, is fundamentally identical with it.”

          Dakle, Popper jasno daje do znanja da ono o čemu govori pod ‘totalitarizmom’ jest moderni oblik i želi reći da je Platonov totalitarizam identičan s njim. On to radi na jednoj razini štambiljanja oznaka, a ne argumenata. Ako se moderni totalitarizam s bitnim stavkama koje ga razgraničavaju od dotadašnjih iole sličnih političkih pokušaja razlikuje upravo po tome što su Hitler i Staljin uveli postojanje redundantih obavještajnih službi i tajnih agencija čije se nadležnosti preklapaju, ako su konstantno izmišljali nove unutarnje-političke neprijatelje posve arbitrarno i time konstantno mijenjali politički oblik države, ako su za njih osmislili logore i progone, propagandu koja je protiv tih slojeva stanovništva širila laži, atomizirali pojedince u masu, onda je teško naći išta zajedničko kod Platona. Platon jest možda u Timaju govorio o ratu s drugim narodima, ali ono traženje neprijatelja je prvenstveno unutarpolitičko, što kod Platona nema. Nema neprijatelja kojeg treba eradicirati, nego svakome naći njegovo mjesto. Nema promjene, Platonu je stalo do stabilnog sustava koji se ne mijenja. Liderom se postaje striktnim učenjem, izborom među više kandidata i on ne može imenovati nasljednika. Dakle, za razliku od modernog totalitarizma koji je karakteriziran upravo time što jedna osoba ima totalnu kontrolu nad svim aspektima života svakog pojedinca, ovdje nemamo takvu radikalizaciju. A ako ćemo na takav slippery slope način opisivati retrospektivno namjere pisaca u povijesti, onda ćemo valjda svaki konzervativizam moći karakterizirati kao totalitaran.

        • Martine, kad ste uveli Poppera u diskusiju, napisali ste:

          “Totalitarizam” Platona nikako nije isti kao totalitarizam 20.stoljeća, odnosno između njih nalazimo opozicije statično-dinamično, traženje neprijatelja-nema traženja neprijatelja itd.

          Učinilo mi se da hoćete reći kako Popper nije svjestan razlika koje postoje između Platonova totalitarizma i modernih totalitarnih režima, pa sam vam naveo citat iz Poppera iz kojeg je jasno da on tih razlika jest svjestan. Sad vidim da zapravo niste htjeli reći to da Popper ne uočava razlike koje koje postoje između Platonova totalitarnog režima i modernih totalitarnih režima, nego želite osporiti opravdanost Popperove teze da se i u Platonovu slučaju radi o totalitarizmu kao zajedničkom nazivniku pod koji potpadaju i moderni totalitarizmi. Naravno, poanta cijelog prvog dijela Popperove knjige i jest da pokaže kako totalitarizam nije moderni fenomen, pa u tu svrhu i obrađuje Platonov Kallipolis. Ja mislim da je to sasvim dobra poanta i da je Popper to pokazao prilično uvjerljivo, pa čak ako na mnogim mjestima Popper ne daje filozofski i filološki adekvatnu interpretaciju Platonova djela.
          Dakako, vi možete osporavati opravdanost tog Popperovog projekta i možete tvrditi da je Popper svojim pokušajem podvođenja Platonova Kallipolisa pod zajednički nazivnik totalitarizma iskrivio bilo Platona bilo sam pojam totalitarizma, ali za to će vam biti potrebno mnogo više od tvrdnji tipa “…između njih nalazimo opozicije statično-dinamično, traženje neprijatelja-nema traženja neprijatelja itd.”
          Velite da je “Platonu stalo do stabilnog sustava koji se ne mijenja”. Mislite da Staljinu nije bilo stalo do stabilnog sustava koji se ne mijenja? Osim toga, traženje neprijatelja unutar svoje države akcidentalna je karakteristika modernih totalitarizama utoliko što su realizirani i svojom realizacijom izravno aficirali živote velikog broja ljudi među kojima mnogi nisu bili sretni s načinom na koji im je život aficiran. Siguran sam da bi bilo traženja neprijatelja i unutar Kallipolisa da je Platon uspio isposlovati s Dionizijem uspostavu takve države. Isto tako sam siguran da svaki moderni totalitarni vođa sanja o danu kada unutrašnjih neprijatelja više neće biti i kada će “svakome biti nađeno njegovo mjesto”.
          Ali mislim da to pripada drugoj raspravi.

        • Martin Kuhar said

          Ali burden of proof nije na meni! Popperova je ključna rečenica da su Platonov i moderni totalitarizam “fundamentally identical”. Rekao sam, kada bismo apstrahirali od, kako ih nazivate, akcidentalija modernog totalitarizma, ne znam bi li išta ostalo, odnosno bismo li tada morali i konzervativizam brojati pod totalitaran. Mi možemo argumentirati jedino na osnovu onoga što znamo i što se dogodilo, ne na osnovu onoga što nagađamo. Tako, s jedne strane, imamo Platonove tekstove, a s druge moderne tekstove totalitarista plus njihovu realizaciju. Ono što vi nazivate akcidentalijama svi drugi smatraju upravo fundamentima totalitarizma – totalnu kontrolu jednog čovjeka nad svim aspektima institucija, ukidanje razlike javnog i privatnog, mnoštvo obavještajnih i tajnih agencija, propaganda koja širi laži kako bi atomizirala pojedince stvarajući u njima strah jednog od drugog – jer svatko može onoga drugog prokazati – organiziranje progona uvijek novih neprijatelja – isprva su to bili samo “čisti” Židovi, pred kraj rata praktički svi osim plavih Germana – organiziranje logora i masovna ubijanja.

          Hitler i Staljin su koristili gore navedeno kao taktiku zadržavanja vlasti, ali to je fundamentalno nepolitički sustav, jer je podložan samodestrukciji; njima je bilo jedino u interesu koliko god duže moguće održati svoju vlast. Uz to, bili su i zli ljudi koji nisu prezali ni pred čim da to ostvare. Imali su totalnu kontrolu – jedna osoba je odlučivala o svemu. I oni nisu ni mogli sanjati, zbog toga, nikakvo razdoblje bez unutarnjih neprijatelja, jer stvaranje uvijek novih neprijatelja i jest jedino što ih je moglo održati na vlasti, a da ujedno imaju i totalnu kontrolu. Platon je imao u vidu stabilan sustav kojeg će i građani željeti, radi dobra cijele zajednice; Hitler i Staljin su ubijali one koji se ne slažu. Hitler i Staljin nisu imali u vidu nikakvo dobro bilo koga drugog osim sebe. Platon liderima ne daje nikakve posebne ekonomske privilegije koje bi mogle goniti na stjecanje još veće moći, i nove vladare se bira izborom između kandidata koji uče za novo zvanje.

          E sad, ako nakon svih tih razlika Popper misli da su ti režimi “fundamentally identical”, onda se on mora malo više potruditi, jer premda je dobro ukazao na neke Platonove ideje koje nam se danas čine iznimno rigoroznim – no treba imati u vidu i da je njegov prikaz tadašnje demokracije koju brani isto dvojben – to nikako nije isto kao raditi takve identifikacije, jer osnovu za takvu identifikaciju nije dao. Možda manje važno, ali totalitaristi nisu čitali Platona za svoje ideje. O tome možemo samo nagađati, no Platon bi teško otjerao pod prijetnjom smrti Poppera u Novi Zeland.

        • Fundamentalna definicija totalitarizma je kontrola države nad svim aspektima života. U tom smislu, Platonov nacrt jest fundamentalno totalitaran, nipošto samo konzervativan ili diktatorski. Sve ostale karakteristike totalitarizma koje navodite dio su bogatijeg pojma totalitarizma, koji opisuje suvremene, povijesno realizirane fenomene. Ali ne mogu se sve te karakteristike učiniti nužnim svojstvima, jer onda neki budući sustav, kojem bi nedostajala jedna od njih (recimo ne bi postojalo mnoštvo tajnih agencija), ne bismo mogli nazvati totalitarnim.
          Mislim da Platon bi pod prijetnjom smrti otjerao Poppera na Novi Zeland – sličnu je sudbinu namijenio pjesnicima.🙂
          Totalitarizam jest fundamentalno politički sustav, jer se bavi državom i moći. Zar bi prikaz totalitarizma u nekom udžbeniku političkih poredaka trebalo smatrati kategorijalnom pogreškom?

        • Popper je svoju interpretaciju Platona kao filozofa koji zagovara totalitarni politički program derivirao gotovo isključivo koristeći njegovu Državu. Platonova Država je rasprava o pravednosti, to nije nacrt političkog programa koji treba ostvariti, nego rasprava o naravi države i njenim granicama, pokazujući nam da takvo uređenje nije moguće, kako kaže Leo Strauss (on ujedno kaže da su Zakoni jedino pravo Platonovo političko djelo, jer jedino izlaže najbolje moguće političko uređenje). Platon je u Zakonima pisao drugačije i o demokraciji i o, na kraju krajeva, vladavini zakona. Ako Popper tvrdi da je Platonov politički program (što ulazi u njega, samo Država?, gdje također postoje ograničenja lidera) fundamentalno identičan (prije svega, kaže on, moralno gledano) modernom totalitarizmu, onda stvarno nema druge nego citirati Erica Voegelina što misli o toj Popperovoj knjizi.

          I jedno osobnije zapažanje. Čitajući Platonovu Državu stvarno je teško vidjeti kao ključno ovo što Popper navodi, to djelo se ne doima kao ono što Popper iz njega izvlači.

        • @MK

          Ali burden of proof nije na meni!

          Naravno da je na Popperu teret dokazivanja teze da Platonova zamisao idealne političke zajednice jest totalitaristička, ali on taj teret iznosi na 350 stranica prvog sveska svoje knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Ali na vama jest teret dokazivanja da Popper svoju tezu nije uspješno obranio jer Platonova zamisao idealne političke zajednice, kao što tvrdite, nije totalitaristička. Naime, vi ste u svom postu (1.5.@9:01am) iznijeli tezu da je Popper pogriješio kad je Platona uzeo kao zastupnika totalitarizma i teret dokazivanja te teze jest na vama. Ja sam vam napomenuo kako ne smatram da ste svoju tezu adekvatno dokazali tvrdnjama tipa “…između njih nalazimo opozicije statično-dinamično, traženje neprijatelja-nema traženja neprijatelja itd.”

          Platonova Država je rasprava o pravednosti, to nije nacrt političkog programa koji treba ostvariti

          Postoje antička svjedočanstva da je Platon odlazio tiraninu Dioniziju na Siciliju s ciljem ostvarivanja svog političkog programa. Izgleda da je slične namjere imao Aristotel pa čak i Plotin.

          O Straussu ne bih, no smatram čudnovatom tvrdnju da su Zakoni Platonovo jedino političko djelo. Možda je tu posrijedi nekakva idiosinkratična upotreba termina “političko djelo”.

          Ne znam na koji citat Voegelina o Popperu mislite, a bogme ne znam niti zašto smatrate da bi Voegelinovo mišljenje o Popperovoj knjizi moglo poslužiti kao argument u prilog vašim tvrdnjama.

          Mogao bih se složiti s vašom opaskom da je u Platonovoj Državi mnogo više od onoga što Popper iz njega izvlači. Popper je toj knjizi pristupio programatski, tražeći u njoj potvrdu za svoju hipotezu da totalitarističkih tendencija ima bar toliko dugo koliko ima političke teorije. Slažem se da je tim pristupom Popper ostavio mnoge važne aspekte Platonova djela netaknutima, ali smatram da je dobro uočio jedan važan aspekt, naime onaj totalitaristički.

        • Visnja Maudlin said

          Zaista mi nije jasno kako se ova rasprava razvila. Platonova drzava je metafora (sto je Pavel vec spomenuo, ali je ponovo upao u zamku raspravljanja o drzavi kao o ideji o organiziranju drustva). Prema tome sva rasprava o tome da li Platon zagovara ili ne zagovara totalitarizam je promasena. I promasena je i od strane Poppera.

          Poptuno se slazem s Pavelovom primjedbom o tome kako treba prevesti to logistikon.

          Jos samo jedno pitanje: da li to zaista kritika da su neki filozofski tekstovi (filozofska tradicija) jasni i argumentirani? Da li ovdje zaisa netko zagovoara filozofiju bez argumenata i nejasnu?

        • Platonova drzava je metafora (sto je Pavel vec spomenuo, ali je ponovo upao u zamku raspravljanja o drzavi kao o ideji o organiziranju drustva). Prema tome sva rasprava o tome da li Platon zagovara ili ne zagovara totalitarizam je promasena. I promasena je i od strane Poppera.

          Ne razumijem poantu ovog dijela komentara. Ono što nalazimo u Državi je pomno razrađen nacrt političke zajednice koju Platon smatra dobrom, boljom od bilo koje postojeće, i koju je možda čak pokušao i realizirati. U tom nacrtu Popper uočava totalitarne tendencije i to argumentira. Ne vidim zašto je to promašeno.

      • Aleksandar Joksić said

        No Kant jako dobro kotira među analitičarima u anketama o najvažnijim filozofima svih vremena.

        • Matko Gjurašin said

          Ova anketa nema reprezentativan uzorak. Uostalom nema ni veze s onim što sam rekao. Kant je posljednji filozof koji obje tradicije dijele, no imaju usredotočenje na različit dio njegove filozofije. Ono sa čime je Kant svojom mišlju povezan je kriza prosvjetiteljstva i post-kantovska filozofija koja se s tim hrvala. Frederick Beiser je napisao članak o tome u A Companion to Continental Philosophy.

        • Aleksandar Joksić said

          Nisam siguran zašto oko 900 anketiranih (pretpostavljam, uglavnom) analitičkih filozofa (i studenata) nije reprezentativan uzorak, no čak i da nije dovoljno kvalitetan uzorak, rekao bih da je prilično indikativan. Mislim da anketa ima veze s onim što si rekao jer se iz tvog posta lako stječe dojam da Kant nije, za razliku od kontinentalne tradicije, jako utjecajan u analitičkoj tradiciji jer, kao što kažeš, ona započinje s kritikom idealizma.

        • Visnja Maudlin said

          Mogu potvrditi, na moju zalost, da Kant zaista dobro kotira medju analiticarima. Buduci da je bio u krivu o jednoj od svojih osnovnih tvrdnji o sintetickim apriornim sudovima pitanje je kako ga se moze spasiti (ne moram ni spomenuti njegove modalne pogreske, itd.) Naravno, to ne znaci da nema dijeova njegove filozofije koji su vrijedni, ali kako dobro on kotira nadmasuje te vrijednosti.

      • id said

        Znao san neletjeti na opise antičkih država (uglavnom se odnosilo na grčke polise) kao totalitarnih kod nekih povjesničara (Robert Flaceliere u Grčkoj u doba Perikla je jedini primjer kojeg se mogu sjetiti ali mislim da sam ih vidio još). Tako da se pojam očito koristi, ili se barem znao koristitio (Flaceliere je pisao u pedesetima) i u tu svrhu.

  3. Upravo je Kant svojom filozofijom dokinuo premise prosvjetiteljstva i izazvao krizu razuma u zapadnoj filozofiji.

    Ne bih se složio s ovim. Kanta se obično smatra važnim misliocem u prosvjetiteljskoj tradiciji, koji je izrazito naglašavao upravo prosvjetiteljske vrijednosti poput univerzalizma, individualizma i autonomije pojedinca (autor je i poznatog teksta “Odgovor na pitanje: što je prosvjetiteljstvo?”, sa slavnom formulacijom da je ono “izlazak iz stanja samoskrivljene nezrelosti”).
    Važnost Kanta leži, mislim, u mnogim sferama. Jedna je i politička, s obzirom na upravo rečeno, a i, recimo, s obzirom na njegovu ideju svjetske federacije, koja se ponovno pojavljuje i kod Rawlsa.
    U etici je važan, dakako, kao utemeljitelj najpoznatije deontološke etike svih vremena.
    U sferi teorijske filozofije, formulirao je jednu idealističku poziciju koja je do danas ostala predmetom brojnih rasprava (a da ga ne slijede samo kontinentalci, vidi se po tome što je jedan od najpoznatijih kantiovaca danas McDowell, a jedan od najpoznatijih interpreta Allison), kao što je i na dalekosežan način razmatrao ustroj iskustva i ulogu pojmova. Inače, može se reći da je, naglaskom na subjektu inherentnim mehanizmima koji u kontaktu s vanjskim podražajima proizvode iskustvo, prefigurirao i velik dio današnje kognitivne znanosti. Chomsky sebe naziva kartezijancem, ali mislim da bi točnija oznaka bila “kantovac”, s obzirom na analognu ideju o inherentnim mehanizmima i vanjskim podražajima, samo što kod Chomskog konačni proizvod nije iskustvo, već jezik.

    • Matko Gjurašin said

      Ne bih se složio s ovim. Kanta se obično smatra važnim misliocem u prosvjetiteljskoj tradiciji, koji je izrazito naglašavao upravo prosvjetiteljske vrijednosti poput univerzalizma, individualizma i autonomije pojedinca (autor je i poznatog teksta “Odgovor na pitanje: što je prosvjetiteljstvo?”, sa slavnom formulacijom da je ono “izlazak iz stanja samoskrivljene nezrelosti”).

      Kant je shvaćao, kao dobar prosvjetitelj, svoju Kritiku kao rješenje krize koja je zahvatila prosvjetiteljstvo. Ali njegove filozofske teze provedene dosljedno, kako je na to ukazao Jacobi, Kantov najžešći kritičar, dovode do solipsizma. S razlogom je Jacobi uveo izraz “nihilizam” da opiše transcendentalni idealizam jer razumom ništa ne možemo potvrditi: Boga, vanjski svijet, ostale umove. Jedino ostaju reprezentacije subjekta koje su bez značenja.

      U sferi teorijske filozofije, formulirao je jednu idealističku poziciju koja je do danas ostala predmetom brojnih rasprava (a da ga ne slijede samo kontinentalci, vidi se po tome što je jedan od najpoznatijih kantiovaca danas McDowell, a jedan od najpoznatijih interpreta Allison),

      Ja ne tvrdim da analitički filozofi nemaju ikakve veze s Kantom, ili da se Kant ne proučava na anglo-američkim sveučilištima. Sjetite se Strawsonove knjige The Bounds of Sense iz 66′ godine. Ali dobrim dijelom analitička filozofija se nije vodila – ako želimo govoriti o povijesnim antecedentima – kantijanizmom već empirizmom. Idealizam je došao na britanske obale tek krajem 19. stoljeća.

      Inače, može se reći da je, naglaskom na subjektu inherentnim mehanizmima koji u kontaktu s vanjskim podražajima proizvode iskustvo, prefigurirao i velik dio današnje kognitivne znanosti.

      Hume ima istu ako ne i veću težinu po tom pitanju.

      • Kant boga ni ne želi potvrditi razumom, nego umom. Što se vanjskog svijeta i drugih umova tiče, Kant tvrdi da je transcendentalni idealist i empirijski realist, a njegov je cilj upravo nadvladati berkeleyevski solipsizam. Je li uspio to je drugo pitanje, ali ne može ga se tek tako proglasiti solipsistom i nihilistom.
        Ako je idealizam došao na britanske obale krajem 19. st., to je bilo pravo vrijeme da utječe na analitičku filozofiju, jer je ona u to vrijeme i nastala. No, ja ne tvrdim da je utjecao, već sporim vašu tvrdnju da su najveći kantovci kontinentalni filozofi. Jedan od najvećih današnjih kantovaca je McDowell, a najpoznatiji interpreti su Allison i Guyer.
        Hume nipošto po pitanju subjektu inherentnih mehanizama nema veću težinu od Kanta – štoviše, rekao bih da nema nikakvu. Humeova psihologija i spoznajna teorija su asocijacionističke, ideje u našem umu kao “kopije utisaka”, itd. Kant je povukao epohalni potez tvrdeći kako subjekt aktivno, svojim formama zrenja i mišljenja, su-konstituira iskustvo. Ničeg sličnog nema kod Humea.

        • Matko Gjurašin said

          Što se vanjskog svijeta i drugih umova tiče, Kant tvrdi da je transcendentalni idealist i empirijski realist, a njegov je cilj upravo nadvladati berkeleyevski solipsizam. Je li uspio to je drugo pitanje, ali ne može ga se tek tako proglasiti solipsistom i nihilistom.

          Jacobi ga nije proglasio nihilistom bez razloga. Jacobi je u Brief an Fichte iz 1799. godine tvrdio slijedeće: Kantova filozofija provedena doslijedno dovodi do solipsizma. Ako je razum čista aktivnost koja zna samo ono što stvara ili što se oblikuje prema njegovim zakonima, onda iz stoga slijedi da razum jedino zna za prozvode svoje aktivnosti. Ne zna ništa o navodnoj stvarnosti izvan sebe i prije sebe. O stvari-po-sebi ne znamo isto tako ništa. Ako su postojanje i uzročnost kategorije primjenjive unutar iskustva a ne izvan njega, onda ne znamo da li stvar-po-sebi postoji i da uzrokuje iskustvo. U tamnici smo vlastite svijesti, dakle solipsisti.

          Ako je idealizam došao na britanske obale krajem 19. st., to je bilo pravo vrijeme da utječe na analitičku filozofiju, jer je ona u to vrijeme i nastala. No, ja ne tvrdim da je utjecao, već sporim vašu tvrdnju da su najveći kantovci kontinentalni filozofi. Jedan od najvećih današnjih kantovaca je McDowell, a najpoznatiji interpreti su Allison i Guyer.

          To sporenje ovisi o tome što pod mislite pod pojam kantovac. Allison i Guyer sigurno se ne smatraju nastavljačima Njemačkog Idealizma. Anti-realizam je odvojena stvar za sebe. U tom smislu nisu kantovci. Spomenuo sam i Strawsonovu knjigu, gdje je Strawson ignorirao Kantov idealizam. Ne tvrdim da je Kant nepostojeća ličnost za analitičare.

          Kada kažem da su kontinentalni filozofi najveći kantovci imam na umu cjelokupnu kontroverzu oko Kantove filozofije i kriza prosvjetiteljstva koji su imali u sebi zasade onoga što će se kasnije nazvati kontinentalnom filozofijom. Analitička filozofija ima drugačije intelektualne korijene. To su britanski empirizam i Thomas Reid.

          Hume nipošto po pitanju subjektu inherentnih mehanizama nema veću težinu od Kanta – štoviše, rekao bih da nema nikakvu. Humeova psihologija i spoznajna teorija su asocijacionističke, ideje u našem umu kao “kopije utisaka”, itd. Kant je povukao epohalni potez tvrdeći kako subjekt aktivno, svojim formama zrenja i mišljenja, su-konstituira iskustvo. Ničeg sličnog nema kod Humea.

          Hume je namjeravao primijeniti znanstvenu metodu Newtona i Boylea na ljudski um. Za takvo nešto kod Kanta ne znam. Govorio je o unutarnjim mehanizmima koji stvaraju složenije pojmove od jednostavnijih, što je vrlo slično suvremenoj reprezentacijskoj teoriji uma. Njegova ideja o porijeklu tih pojmova je nebitna.

        • Odgovaram od natrag:
          Kant-Hume: ideja o porijeklu pojmova nije nebitna, već presudna, ako je riječ o subjektu inherentnim mehanizmima. Chomsky i Fodor mnogo su više kantijanci nego što su humeovci.
          Kant i kantovci: podnaslov Allisonove knjige “Kant’s Transcendental Idealism” je “An Interpretation and Defense”. McDowell je jedan od najpoznatijih današnjih kantovaca, ako ne i najpoznatiji (budući da su Nijemci pomalo zaspali). Dakle, jednostavno ne stoji teza da su najveći kantovci kontinentalci.
          Kant, solipsizam & nihilizam: mislim da izraz “nihilizam” ni na koji način nije primjenjiv na Kanta. Što se solipsizma tiče, Kant to na eksplicitnoj razini nikako nije, jer kaže “u pojavi mora biti nešto što se pojavljuje”. S druge strane, doista postoje ozbiljni problemi sa stvari po sebi, tj. Kant dolazi u kontradikciju jer tvrdi da kategorija uzročnosti vrijedi samo za pojave ali istovremeno implicira da vrijedi i za stvar po sebi, budući da nas ona aficira. No, prvenstveno sam htio upozoriti na to da ne možemo naprosto reći “Kant je solipsist, ergo možemo ga brzopotezno eliminirati”.

        • Upotrijebit ću prostor ovdje da izrazim negodovanje što nitko od mlađih kolega nije našao za shodno da dođe na današnje (tj. jučerašnje) izlaganje Nenada Miščevića u Klubu sveučilišnih nastavnika. Čovjek je naš najpoznatiji analitičar iz over-50 generacije, autor i urednik brojnih knjiga i članaka objavljenih u zemlji i inozemstvu, tako da me čudi što je izostao bilo kakav interes.

        • Aleksandar Joksić said

          Iz izostanka fizičke prisutnosti mlađih kolega ne slijedi i izostanak interesa s njihove strane.😀 Evo, baš sam nedavno nabavio njegovu stariju knjigu Filozofija psihologije.🙂

        • Izostanak fizičke prisutnosti može poslužiti kao dosta dobra evidencija za izostanak interesa, premda, naravno, nema nužne veze između toga dvoga. Tu se zapravo vide i ograničenja biheviorizma, koji miješa to dvoje.🙂

        • Aleksandar Joksić said

          Slažem se, no trebali bi razmotriti i neke druge činjenice pa onda vidjeti koliko dobra nam je evidencija za izostanak interesa; npr. kada je poslana mail pozivnica (2 dana prije izlaganja), kao i to koliko mlađih kolega je zapravo dobilo tu mail pozivnicu (po mom saznanju, dvoje).

        • Dijana said

          Ne znam koliko je mlađih kolega uopće znalo da će prof. Miščević održati izlaganje. Javnu najavu toga sam vidjela samo na symblogiji. Mislim da je izostanak mlađih kolega dobar pokazatelj kako bi se takva i slična događanja trebala više “reklamirati” (npr. na web stranicama pojedinih odsjeka za filozofiju i sl.).

        • Matko Gjurašin said

          Kant-Hume: ideja o porijeklu pojmova nije nebitna, već presudna, ako je riječ o subjektu inherentnim mehanizmima. Chomsky i Fodor mnogo su više kantijanci nego što su humeovci.

          Legitimno je odvojeno razmatrati Humeovu filozofiju uma i epistemologiju. U općim crtama, Hume je bio blizu suvremenim teorijama uma: umovi posjeduju mehanizme koji stvaraju jedne pojmove iz drugih, temeljnijih pojmova (urođeni ili dobiveni iz osjetila, nevažno). Iz toga slijedi da su umovi reprezentacijski sustavi. Ovo što sam napisao misli i Fodor, koji kao i ja odbacuje Humeovu epistemologiju kao nativist. Čak je Raspravu u ljudskoj prirodi prozvao osnivajućim dokumentom kognitivne znanosti. U određenom kontekstu i Chomsky spominje Humea.

          Kant i kantovci: podnaslov Allisonove knjige “Kant’s Transcendental Idealism” je “An Interpretation and Defense”. McDowell je jedan od najpoznatijih današnjih kantovaca, ako ne i najpoznatiji (budući da su Nijemci pomalo zaspali). Dakle, jednostavno ne stoji teza da su najveći kantovci kontinentalci.

          Ne shvaćam kako je ovo protuargument mojoj tezi. Allison je stručnjak za Kanta i njegovu filozofiju. McDowell je uzeo neke dijelove Kanta za svoj anti-realizam. Ponavljam: ja nisam insinuirao da se na sveučilištima engleskog govornog područja Kant ne izučava, bilo u smislu povijesnog razjašnjavanja kao što to radi Allison, bilo u povezivanju njegove filozofije sa nekom suvremenom temom kao što to radi McDowell. Norman Kemp Smith, koji je Kantovu Kritiku preveo na engleski i napisao poznati komentar na nju duži od nje same, živio je prije ove obojice. Ono na što ukazujem je da ako se sagleda povijesni i idejni kontekst nastanka obaju filozofskih tradicija, Kantova sjena je veća nad Kontinentalnom nego nad Analitičkom tradicijom. To sam i razjasnio u paragrafu na kojeg ste niste osvrnuli.

          Kant, solipsizam & nihilizam: mislim da izraz “nihilizam” ni na koji način nije primjenjiv na Kanta.

          Jacobi je tako nazvao Kantovu filozofiju. Za Jacobija je biti nihilist isto što i biti solipsist. Nama iz drugog razdoblja taj naziv zaziva drugačiju konotaciju. Prigodno je i spomenuti da je “nihilizam” jedan od prominentnijih termina upravo u Kontinentalnoj filozofiji.

          Što se solipsizma tiče, Kant to na eksplicitnoj razini nikako nije, jer kaže “u pojavi mora biti nešto što se pojavljuje”.

          Nitko to ni ne tvrdi. Kritika je u tome što je bio nepažljiv i nije vidio prave posljedice svoje filozofije.

          No, prvenstveno sam htio upozoriti na to da ne možemo naprosto reći “Kant je solipsist, ergo možemo ga brzopotezno eliminirat.”

          Kant ostaje velika figura u Zapadnoj filozofiji, a Kritika filozofsko remek djelo i sa svim svojim nedostacima. Nema tu govora o eliminaciji.

        • @ Dijana i Aleksandar
          Pod “mlađim kolegama” mislio sam prvenstveno na četvoricu autora Symblogije, koji su obavijest mogli naći na istoj (također i drugi sudionici bloga). Što se odsjeka za filozofiju tiče, na FF Odsjeku se sigurno neće naći obavijest o Miščevićevom izlaganju. No, dobro, nije strašno, doći će čovjek opet, samo sam očekivao da će, prvenstveno neki od autora ovdje, a) vidjeti obavijest na vrijeme, b) odlučiti doći te c) i doći. I inače bi bilo dobro da taj kružok koji jednom mjesečno (ili rjeđe) organizira Kruno Zakarija doživi veću posjećenost.
          @ Matko

          Hume je bio blizu suvremenim teorijama uma: umovi posjeduju mehanizme koji stvaraju jedne pojmove iz drugih, temeljnijih pojmova (urođeni ili dobiveni iz osjetila, nevažno). Iz toga slijedi da su umovi reprezentacijski sustavi. Ovo što sam napisao misli i Fodor

          Fodor ne misli da se pojmovi stvaraju jedni iz drugih, jer je konceptualni atomist; također, to je li um reprezentacijski sustav neovisno je o pitanju grade li se pojmovi jedni iz drugih ili su atomarni (u oba slučaja, um se može smatrati rep. sustavom); naposljetku, Kant bi se složio da je um reprezentacijski sustav (um jest konceptualna sposobnost, te barata predodžbama/reprezentacijama). No, jedno od ključnih obilježja Fodora i Chomskog jest to da su nativisti, a to ih, priznali oni to ili ne, presudno vezuje uz Kanta.

          McDowell je uzeo neke dijelove Kanta za svoj anti-realizam. Ponavljam: ja nisam insinuirao da se na sveučilištima engleskog govornog područja Kant ne izučava, bilo u smislu povijesnog razjašnjavanja kao što to radi Allison, bilo u povezivanju njegove filozofije sa nekom suvremenom temom kao što to radi McDowell.

          Ja vam nisam pripisivao tezu da se Kant ne izučava na engl. govornom području, već sam sporio tezu, koju ste iznijeli na početku rasprave, da su najveći kantovci kontinentalci. Ako je riječ o suvremenim autorima (o ostalima v. malo niže), to ne stoji, jer je naveći današnji kantovac koji mi pada napamet McDowell. Također, on nije samo povezao Kanta s nekom suvremenom temom, već zastupa eksplicitno kantovsku poziciju glede ustroja iskustva i uloge pojmova. Što se kontinentalaca tiče, uopće se ne mogu sjetiti nekog današnjeg kontinentalca koji bi tako eksplicitno zastupao kantovsku poziciju. Badiou posprdno govori o “povratku Kantu”.

          Ono na što ukazujem je da ako se sagleda povijesni i idejni kontekst nastanka obaju filozofskih tradicija, Kantova sjena je veća nad Kontinentalnom nego nad Analitičkom tradicijom.

          To je također upitno. Kao prvo, Kant je, kako ste rekli, posljednji filozof kojega obje tradicije dijele (ustvari, Wittgenstein je ponovno preuzeo tu ulogu). Kao drugo, ako pogledamo glavne kontinentalne struje, dobijemo ovaj rezultat: marksizam, strukturalizam, dekonstrukcija i psihoanaliza nisu baš jako kantovske pozicije, Heidegger i Nietzsche također nisu bili pretjerano oduševljeni Kantom (nije to bio, uostalom, ni Hegel). Fenomenologija vjerojatno najviše duguje Kantu. S druge strane, Kanta nisu zaboravili ni Frege, Wittgenstein, logički pozitivisti ni filozofi običnog jezika (Strawson). Dakle, i analitičari i kontinentalci ga spominju, malo tko slijedi, povijesno gledano.

          Kant ostaje velika figura u Zapadnoj filozofiji, a Kritika filozofsko remek djelo i sa svim svojim nedostacima. Nema tu govora o eliminaciji

          Drago mi je da se slažemo😀

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: