Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Znanost i filozofija

Posted by Joško Žanić dana 07/01/2011

U nedavnoj raspravi na Blogomdanu, dotaknuto je i pitanje o (ne)znanstvenosti filozofije. Je li filozofija znanost, zašto nije, i što je uopće znanost? To pitanje ima dugu povijest (unutar filozofije, dakako), a među memorabilnije trenutke pripadaju logičko-pozitivistički stav da bi filozofija trebala biti “logička sintaksa jezika znanosti”, te Popperovo predlaganje opovrgljivosti kao kriterija demarkacije između filozofije (u obliku metafizike) i empirijske znanosti.

Mislim da je naš pojam znanosti ustvari ono što se u suvremenoj kognitivnoj znanosti zove cluster concept, dakle pojam ustrojen nizom uvjeta koji specificiraju što je prototipski ili paradigmatski egzemplar pojma. Prototipska znanost bila bi tako:

1. sustavno istraživanje

2. s ciljem opisa i objašnjenja fenomena

3. koje počiva na strogoj evaluabilnosti rezultata

4. putem empirijske opovrgljivosti

5. te se oslanja na eksplicitnu argumentaciju.

Fizika i biologija, npr., su prototipske znanosti jer zadovoljavaju sve navedene uvjete. Ali postoje discipline koje zadovoljavaju samo neke od ovih uvjeta, te se tako nalaze bliže ili dalje od centralnih primjera na skali prototipičnosti – one su “atipične” znanosti. Matematika, čini se, zadovoljava samo uvjete 1, 3 i 5. Naposljetku, o filozofiji bi se moglo reći da zadovoljava samo uvjete 1 i 5 (a čak je i 5 dvojbeno).

O cluster concepts se obično kaže da niti jedan uvjet koji navode nije nužan, ali neka kombinacija je dovoljna. Čini mi se da pojam znanosti kako je ovdje ekspliciran ipak ima jedan nužan uvjet, naime onaj pod 1: nešto se naprosto ne može smatrati znanošću ako nema nikakve sustavnosti u istraživanju. Čini se da je to “minimalni uvjet” za znanost.

Kao što se o tome što sustavnost točno jest može još puno toga reći, tako su i drugi navedeni kriteriji podložni reformulaciji i precizaciji. Npr. možda bi trebalo odvojiti opis i objašnjenje u kriteriju 2, budući da se neke znanosti bave samo prvim (npr. poredbenopovijesna lingvistika, koja teži rekonstruirati indoeuropski prajezik, ili prajezik neke druge jezične porodice). Također, u kriteriju 4 možda bi trebalo razlikovati eksperimentalnu opovrgljivost od opovrgljivosti koja ne počiva na eksperimentu (npr. neka hipoteza o indoeuropskom prajeziku može se opovrgavati traženjem protuprimjera u postojećim indoeuropskim jezicima, ali to nije provođenje eksperimenta).

Uglavnom, prema ovakvom shvaćanju filozofija jest svojevrsna znanost, ali vrlo netipična.

Mišljenja?

(Afterthought: ovdje sam imao u vidu pojam znanosti kako je oformljen u srednjeeuropskoj tradiciji, pa i u nas, gdje se može govoriti o “Geisteswissenchaften” ili o “znanosti o književnosti”. Angloamerički pojam izražen rječju “science” je nešto “tvrđi”, i čini se da sve navedene uvjete čini nužnima, tako da je “science of literature” contradictio in adiecto, barem s obzirom na sadašnje stanje u dotičnoj disciplini. No, upravo zato se čini manje zanimljivim.)

40 Odgovora to “Znanost i filozofija”

  1. Marko Kučan said

    Nije mi baš previše draga spomenuta srednjoeuropska koncepcija (upravo zato jer bismo mogli govoriti o “znanosti o književnosti”). Možete li objasniti što bi bilo “sustavno istraživanje”? Uključuje li ono jasnu i široko prihvaćenu (i korištenu) metodologiju te konkretan predmet istraživanja? Jer upravo u tom slučaju nema govora o znanosti o književnosti. Ako pak taj pojam labavije shvaćamo, u smislu sistematskog studiranja nekog predmeta, onda valjda i teologija pripada toj koncepciji znanosti.
    Ukratko, meni se čini da je pojam znanosti koji uključuje svih pet spomenutih uvjeta mnogo stabilniji, pogotovo ako dodamo još jedan, a to su nove predikcije.

    • Svakako, i teologija je znanost u najlabavijem smislu, kao i filozofija. Obično su prijedlozi unutar tih disciplina manje-više jednako opovrgljivi, tj. ne uopće – a prosuđuje ih se s obzirom na internu konsistentnost i neki skup pozadinskih stavova. Zato i teolozi imaju “znanstvene radove”, što je, mislim, sasvim ok.
      Ne bih se složio sa stabilnijim pojmom, posebice ako uključuje još i nove predikcije. Jer po tome mnogi oblici lingvistike nisu znanost, kao ni matematika. Predikcije su uključene kad se ide na eksplanaciju, ali neke znanosti sasvim se legitimno bave samo deskripcijom (ili čak ni time -npr. matematika).
      Da, sustavno istraživanje uključuje jasnu i široko prihvaćenu metodologiju te konkretan predmet istraživanja (nadam se da će rasprava ovdje još i dalje rasvijetliti taj pojam). Tako, budući da je, recimo, strukturalizam kao pristup proučavanju književnosti bio takva metodologija, te imao konkretan predmet istraživanja (struktura književnoumjetničkog teksta), svakako ima govora o znanosti o književnosti. Naravno, nova vremena, nove paradigme.

      • Marko Kučan said

        Ne bih se složio sa stabilnijim pojmom, posebice ako uključuje još i nove predikcije. Jer po tome mnogi oblici lingvistike nisu znanost, kao ni matematika. Predikcije su uključene kad se ide na eksplanaciju, ali neke znanosti sasvim se legitimno bave samo deskripcijom (ili čak ni time -npr. matematika).

        Mislio sam “stabilniji” u smislu “konzistentniji” (a i usklađen s nekim mojim intuicijama, ali to je manje važno). Dakle, ne smatram da je ovo što ste naveli pretjerani problem, kao ni komentar o strukturalizmu (ponajprije jer je struktura umjetničkog teksta, čak i u najširem shvaćanju, predmet proučavanja samo text-oriented škola, tako da znanost o književnosti nema niti metodologiju niti predmet o kojeg bi se složila).
        No, možda ovakvo rigidno shvaćanje nije pretjerano zdravo, tako da bi minimalan uvjet mogao biti sustavno istraživanje ako uključuje jasnu metodologiju i jasno definiran predmet – no gdje bismo onda povukli pseudoznanost/znanost granicu, a da pritom ne uvodimo novi kriterij (opovrgljivost, prediktivnost i sl.)?

        • Ne vidim zašto je pojam konsistentniji ako uvodi još jedan kriterij. Tj. ako postoji inkonsistentnost, ona se rješava uklanjanjem nečega, a ne uvođenjem.
          Istina je da znanost o književnosti nema jedan općeprihvaćeni predmet (osim ako to nije književnost) i metodologiju, ali to nema ni lingvistika, a nisam potpuno siguran ni za hard sciences. I shvaćanje predmeta i metodologija mijenjaju se s vremenom. Mislim da je za sustavnost dovoljna paradigma, a one postoje i pri proučavanju književnosti (tj. dovoljno je da postoji barem jedna paradigma, a moguće je da ih istovremeno bude i više). Mislim da je velik problem ako se lingvistika ili matematika prognaju iz sfere znanosti, u krajnjoj liniji financijski – jer onda se neće moći financirati kao znanosti.
          Mislim da nema formule koja će jasno razgraničiti pseudoznanost od znanosti. Mnoge danas utjecajne paradigme počele su kao nešto na što se gledalo sa sumnjom. Pseudoznanost je naprosto loša znanost, ali to što je loše (o kojem god području se radilo) ovisi o jednom kolažu kriterija, od najopćenitih pa do kontingencija trenutno prihvaćene paradigme (npr. iz perpsektive generativne gramatike kognitivna lingvistika je “loša”).

        • Marko Kučan said

          Ne vidim zašto je pojam konsistentniji ako uvodi još jedan kriterij. Tj. ako postoji inkonsistentnost, ona se rješava uklanjanjem nečega, a ne uvođenjem.

          S obzirom da cijelo vrijeme govorim o pokušaju demarkacije znanosti od “ostalo”, konzistencija se odnosi na tu granicu – čini mi se da čvršći koncept znanosti objedinjuje discipline sa sličnim karakteristikama (striktna metodologija, predmet istraživanja, evaluabilnost rezultata, empirijska opovrgljivost, prediktivnost itd.) od onih koje ne uspijevaju zadovoljiti te uvjete (a neke niti ne pokušavaju, kao što ste i sami spomenuli).
          Još uvijek ne razumijem u čemu je vaš problem s tim jer se time apsolutno ništa ne gubi, osim public fundinga koji je ionako nebitan za ovu diskusiju.
          Ne slažem se da je pseudoznanost “loša znanost”, već bih rekao da jednostavno nije znanost jer nema karakteristike znanstvenog rada. Sumnjam da generativci kognitiviste nazivaju pseudoznanstvenicima.

        • Gubi se to što lingvistika (ili matematika) prestaju biti znanosti, što je na svaki način nepoželjno (pa i financijski). Ne znam zašto ne bismo imali gradirani pojam znanosti, kao što sam preedložio. Strogi pojam (koji sve uvjete čini nužnima) nije ništa konsistentniji (radi se o upravo istoj kombinaciji uvjeta), samo je stroži, i to, čini mi se, na suviše isključiv način.
          Generativci o kognitivistima: “That’s the way you think about language before you’ve done linguistics” (Dan Lassiter, NYU; inače vrlo pametan tip, više je iznio prevladavajući stav nego što se s njime složio).

        • Ja bih se složio s Markom, a protivno onome što Joško tvrdi kada je napisao “pseudoznanost je naprosto loša znanost”. Loša znanost je znanstveno istraživanje ili rad čiji se autori pokušavaju držati kriterija (koji god to bili za određeno područje), ali u tome podbacuju. Za razliku od dobre fizike, na primjer, u kojoj imamo adekvatni eksperiment za testiranje adekvatno formulirane hipoteze, loša fizika je ona u kojoj imamo neadekvatni eksperiment ili neadekvatno formuliranu hipotezu. Alkemija pak nije tek loša kemija, nego nešto sasvim drugo od kemije.
          Alkemija počiva na teoretskim entitetima koji su fiksirani iako vjerovanja izgrađena na tim pojmovima nemaju potreban stupanj međusobne konzistentnosti (čak i kad jesu provjerljiva) i prediktivne moći.

        • Ok, good point. Ali to ne dira ono što je ovdje main issue. Mislim da nam treba fleksibilan pojam znanosti (Amerikancima ne, ali oni imaju drugu terminologiju, a uostalom govori se o “social sciences”, premda one ni približno nemaju strogost fizike).
          Inače, zanimljivo je da matematika nema empirijsku opovrgljivost (neki, doduše, tvrde da ima), a zapravo ima najstrožu evaluabilnost od svih znanosti. To pokazuje da je znanost koja počiva samo na internoj konsistentnosti zapravo najevaluabilnija. Naravno, filozofija nikad neće postati takva znanost.
          Btw, što se tiče prediktivnosti, ona je aspekt “objašnjenja fenomena”, budući da objašnjenje dobiva svoju konačnu potvrdu putem uspješnih novih predviđanja.

        • Mislim da point u vezi s pseudoznanosti itekako dotiče ono što je ovdje main issue – iako se slažem da nam treba fleksibilan pojam znanosti – utoliko što nam se ne bi smjelo dogoditi da imamo takav popis kriterija za znanost da ga može zadovoljiti i pseudoznanost. Naime, iz Joškovog prijedloga u izvornom postu, s 1. kao nužnim i dovoljnim uvjetom, i alkemija prolazi kao znanost. Razmislimo koji bismo kriterij, ili kriterije, morali uvesti tako da isključimo alkemiju, astrologiju i tome slično. Možda nešto ovoga tipa: spremnost na revidiranje teza, postulata, samih teorijskih entiteta pa i cijelih teorija u svjetlu dobro potvrđenih rezultata.

        • Aleksandar Joksić said

          Razmislimo koji bismo kriterij, ili kriterije, morali uvesti tako da isključimo alkemiju, astrologiju i tome slično. Možda nešto ovoga tipa: spremnost na revidiranje teza, postulata, samih teorijskih entiteta pa i cijelih teorija u svjetlu dobro potvrđenih rezultata.

          Zanimljivo je da je za Kuhna ‘normalna znanost’ relativno dogmatična. Ako postoji failure of fitt između paradigme i svijeta, normalna znanost će kad-tad naići na njega, no dogmatizam normalne znanosti, tvrdi Kuhn, osigurava da će paradigmi biti dana dobra šansa da razriješi ovaj failure of fitt. Paradigma se suočava s naizgled falsificirajućim opservacijama, ali biva očuvana dobijajući šansu da riješi problem. Kad ne bi imali dogmatično pouzdanje u naše teorije, sve njih bi smatrali falsificiranim zbog neuspjeha da budu fitt s opservacijama, a znanost ne bi napredovala. Na taj način za Kuhna dogmatizam (uz krize i revolucije) ne predstavlja neuspjeh znanstvene racionalnosti, već oni omogućuju znanstveni uspjeh. U prijevodu: znanstvene zajednica mora biti i pomalo nespremna na revidiranje svojih teorija. U znanosti je poželjno da bude teško zamijeniti jednu paradigmu koja je duže vrijeme funkcionirala drugom, ali – što je važno – ne i nemoguće.

        • Slažem se da je potrebna daljnja razrada. Moramo ponaći kriterij koji će isključiti astrologiju, a očuvati filozofiju (kako bismo i mi mogli reći da imamo “znanstvene radove”). Bojim se da će to biti vraški teško😀

        • Bojim se da moram nastaviti svoj niz neslaganja s Joškom u ovoj raspravi. Naime, ja ne mislim da će to pronalaženje kriterija koji će isključiti alkemiju i astrologiju biti vraški težak. Meni se čini da je kriterij koji sam predložio u svojem prethodnom postu sasvim prikladan. Ako ga postavimo kao nužan kriterij uz bok 1. kriteriju, te njihovu konjunkciju smatramo dovoljnim kriterijem, ne samo što smo dobili kriterije za eliminaciju alkemije i astrologije, nego smo dobili i kriterij za eliminaciju loše filozofije, naime one filozofije koja možda jest sustavna ali nikako nije sklona revidirati svoje pojmove i premise u skladu s činjenicama (filozofija tipa “tim gore po činjenice”).

        • Hehe, malo sam zaoštrio da potaknem raspravu. No, stvar je u tome da “dobro potvrđeni rezultati” obično neće biti previše relevantni za prihvaćanje ili odbacivanje neke filozofije, budući da središnji aspekti većine filozofskih pozicija nisu empirijski opovrgljivi (inače bi se naprosto radilo o empirijskoj znanosti). Koji će dobro potvrđeni rezultati (ili činjenice) podržati ili oboriti Hegelovu filozofiju (kad se već na njega aludira)? Ili Descartesov cogito, uostalom? Ili Kantove teze, teorijske i praktičke? Ili, ne znam, Rortyjevu rekoncipaciju filozofije? Ili neku teoriju istine? Svakako, ljudsko znanje i misao nije uredno podijeljeno u ladice, već je jedna mreža (kako je upozorio Quine, premda ovdje imam u vidu malo širu sliku), tako da je teško reći što se može pokazati relevantnim za što, no mislim da je safe bet da će najveći dio filozofskih teza i koncepcija ostati prilično neokrznut znanstvenim otkrićima. Inače mislim da je loša ideja, u okviru rasprave o tome što je znanost, pokušati usput eliminirati i neke oblike filozofije – let’s leave that for another day (osobito ako ta eliminacija uključuje i Hegela). To što unutar filozofije postoje potpuno disparatne procjene o tome što je dobro a što nije jest situacija koja me prilično zabrinjava i dovodi u pitanje racionalnost svih nas kao filozofa, ali s druge strane traži da budemo pažljivi pri odbacivanjima (“why can’t we all just get along?” – but that’s not really what I mean).
          Mislim da bi se prvi kriterij mogao glasiti naprosto “sustavno i ozbiljno istraživanje”, gdje se “ozbiljno” dalje eksplicira kao “podložnost teza detaljnom preispitivanju” (pri čemu se ne kaže kakvo to detaljno preispitivanje mora biti, jer će ono, naravno, biti vrlo različito u matematici, biologiji, lingvistici – i filozofiji) te “relativni uspjeh pri zadovoljavanju vlastitih proklamiranih ciljeva”. Ovdje će se alkemija i astrologija pokazati, ili kao takve da ne prakticiraju detaljno preispitivanje, ili pak kao takve da fail miserably s obzirom na proklamirane ciljeve (npr. predviđanje budućnosti).
          Inače, ja nisam tvrdio da je 1 nužan i dovoljan uvjet (budući da je i policijska istraga sustavno istraživanje, ali nije znanost), već samo da je nužan, tj. nešto u čemu nema nikakve sustavnosti ne može biti znanost. Što me podsjeća: kako bi se isključila policijska istraga, među uvjete bi trebalo dodati nešto poput “s primarnim ciljem spoznaje, a ne nekim praktičnim ciljem”.

        • Još jedna misao o filozofiji. Jedno određenje koje bi moglo “pokriti” mnoge oblike filozofije jest to da se u filozofiji radi o refleksiji (o stvarnosti, znanju, mentalnosti, načelima djelovanja, itd.) na najapstraktnijem nivou. Drugo takvo određenje, koje pokriva jedan dio filozofskih nastojanja, jest da se radi o istraživanju konceptualnih mogućnosti (što ako je stvarnost samo moj konstrukt? kako je to biti šišmiš? itd.). U oba slučaja na filozofiju se ne mogu primijeniti strogi okviri i kriteriji, budući da se filozofija sastoji upravo u preispitivanju svih mogućih okvira i kriterija. Mislim da filozofija ima određenu kvazi-apriornost (ili kvazi-transcendentalnost) u smislu da o njezinim prijedlozima ne može prosuditi ni logika per se (pod uvjetom da je dani filozofski prijedlog minimalno konsistentan) niti empirija – što su bili jedini zamislivi kriteriji za Humea ili logičke pozitiviste. Filozofija je never-ending conversation gdje su i sama načela te konverzacije konstantno u pitanju. Kao takva ona je jedna vrlo atipična znanost, ali još uvijek se može smatrati oblikom znanosti zbog svog ozbiljnog nastojanja da dopre do razumijevanja i spoznaje (naravno, postoje neozbiljni oblici koji čine lošu filozofiju).
          Čini se da upravo to što filozofija konstantno preispituje i okvire samog preispitivanja, te posljedično nema jasna pravila svoje vlastite procedure, dovodi do toga da ljudi različitih mentaliteta i svjetonazora vrlo različito prosuđuju vrijednost različitih oblika filozofije, pri čemu nemamo nekakav aršin kojim bismo prosudili tko je od prosuditelja u pravu.

  2. Filozofija je “ljubav prema mudrosti”, adekvatan prijevod je “mudroljublje” (a ne “mudroslovlje”). (jedan moj kratakt tekst: http://zoranostriczelenalista.blog.hr/2009/09/1626759268/mudroljublje.html) A što je mudrost? Tko je mudrac? Danas se filozofi time gotovo uopće ne bave.

    Jedna deskripcija, koja PMSM (Po Mom Skromnom Mišljenju) dobro prekriva ono što pod time mislimo, danas ali i u najstarijim civilizacijama: “mudrost” znači spoznati zajednički ono istinito i ono dobro (Platonovom terminologijom), odnosno ono što jest i ono što treba biti. Pred-grčki pojam “mudraca” počiva na animističkom shvaćanju svijeta, gdje ono što treba činiti slijedi iz spoznaje onoga što jest. Grčki sofizam prvi artikulira da tu postoji raskol (koji pak potječe iz čovjekove samosvijesti).

    Znanostii istražuju ono, što jest. Kako je već David Hume primijetio. Istraživanjem onoga što JEST nikad ne se može zaključiti ništa o onome što TREBA biti. Praktični savjeti na osnovu proučavanja onoga što jest uvijek već pretpostavljaju neko pretpostavljeno “treba” u “velikoj premisi”. Npr. agronomija daje praktične savjete kako povećati urod – ali zašto bi trebalo brinuti o povećanju uroda? U krajnjoj liniji, osnovno filozofsko pitanje je ono po Camusu: zašto ne počiniti samoubojstvo? Zašto treba živjeti? Etičke upute o tome što treba ili ne treba činiti (što se mora, smije…) u znanost se unose izvana, npr. ne treba raditi na razvoju boljih bojnih otrova, ili ne treba koristiti GMO u poljoprivredi. Dakako, da ista osoba može biti u obje uloge. Predodžbe o tome su dalekozežne i jako utječu na znanost: politika ili biznis odlučuju, koju vrstu istraživanja financirati.

    Filozofija se dakle uvijek bavi onim što TREBA činiti ili biti. Dakako da se to može sustavno istraživati i eksplicitno argumentirati. Metodologija filozofske analize tu je važna, uputa da nastojima na eksplikaciji svih vlastitih pretpostavki, da sustavno istražimo na koji način sve ljudi govore ili mogu govoriti o nekom “trebanju” isl.. Imao “čistu” filzofiju, koja se naravno ne može opovrgavati empirijom (npr. netko smatra da treba ukinuti privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju – empirijski neuspjeh tih sustava ne opovrgava tvrdnju, da je to potencijalno ipak najbolji sustav), ali i primjenjenu – na osnovu nekih shvaćanja o trebanju, istražujem ono što jest i što treba činiti, da se ono što je st promjeni prema onome što je bolje. Tu se onda može izvedene stavove provjeravati u empiriji (npr. ukidanje privatnoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju nije bilo postavljeno kao cilj samo po sebi, nego su ztvrdnu, da će se tako unaprijediti sloboda, jednakost i bratstvo među ljduima – empirijski, to se nije dogodilo, dapače).

    Međutim, tzv. “analitička filozofija” ušla je u slijepu ulicu, beskonačnim “analiziranjem” posve je zabacila cilj. To je jedan od njenih začetnika B. Russell, istinski mudroljub, dobro uočio, metaforom da se oni u beskraj bave glancanjem oružja, koji nikad ne upotrebljavaju.

    Konačno, mislim da ipak moramo, u skladu s načelom da eksplicitno formuliramo sve pretpostavke, obnoviti trediciju “kritičke teorije društva”, zanemaraen posljednjih desetljeća u poplavi isprazunog “pozitivizma”. Teorija, koja se ne bavi samo opisom onoga što jest, nego i istraživanjem tendencija, te onoga što može i što treba biti. Najzad, i najstroža “pozitivna” znanost, kao ljudska aktivnost, zasniva se na jednom “trebanju”, naime da treba spoznavati “objektivnu istinu” (to je ono, što je u svojem filozofskom boju protiv “animizma”, kao jedino št ostaje zastupa J. Monod).

    • Hvala na poticajnom komentaru. Par neslaganja:
      1. Ne bih rekao da se filozofija baš uvijek bavi onim “treba”. Npr. pitanje “vara li me zli demon?” (odn. “jesam li mozak u posudi?”), niti odgovor na njega, ne uključuje, čini se, neko “treba”. Niti ako se tvrdi da je npr. stvarnost djelomice su-konstituirana subjektom. Ili da su beskonačnosti metafizički nemoguće. Itd. No, mislim da je točno da je filozofija često duboko prožeta normativnim stavovima, čak i onda kad toga nije svjesna. Dijelom je to uzrok tome da nije opovrgljiva. (Usput, mislim da je previše raduktivno svoditi čitavu filozofsku problematiku na Camusovo pitanje.)
      2. Ne slažem se da je analitička filozofija ušla u slijepu ulicu zbog beskonačnog “analiziranja”. To je danas dominantna filozofska paradigma, vrlo razgranata i diverzificirana unutar sebe, koja je prošla dalek put od koncepcije same sebe prema kojoj se ona svodi na logičko-semantičku analizu. Pogledajte npr. Putnama (“Reason, Truth and History”), Goodmana (“Ways of Worldmaking”) ili Rortyja (“Philosophy and the Mirror of Nature”) – radi se o sveobuhvatnim djelima, koja se nipošto ne iscrpljuju u analizi, te se može reći da predstavljaju određenu težnju prema mudrosti. Putnam, recimo, insistira upravo na tome da se racionalnost ne može formalizirati, i da nije isto što i znanost. No, u krajnjoj liniji, nije važno pripada li neki filozofski prijedlog analitičkoj, kontinentalnoj ili ne-znam-kojoj školi, već radi li se o originalnom i zanimljivom prijedlogu, koji unapređuje stanje rasprave.
      3. Ne bih rekao da danas vlada pozitivizam – on je, naprotiv, i u izvornoj, Comteovskoj, i u kasnijoj, logičko-pozitivističkoj verziji, davno napušten. Znanstvenici su, doduše, često skloni odbaciti filozofiju kao isprazno naklapanje. No, dovoljno je postaviti im pitanje “smatrate li da znanost treba spoznati stvarnost?” kako bi se odmah suočili s ontologijom, epistemologijom i teorijom normativnosti. Sad, sama filozofija ima problem s time što unutar nje same ne postoji nikakvo slaganje oko toga kako pristupiti i riješiti problem stvarnosti, spoznaje i trebanja. Možda dijelom stoga što se često nalazi u situaciji da rješenja dotičnih problema izlgeda zahtijevaju nekakav iskorak iz vlastite perspektive, “božanski pogled”. Dijelom se radi o tome da će teorije značenja, istine, racionalnosti i znanja izgleda morati biti autoreferencijalne (respectively), što je također dosta nezgodno. It’a a tough job, but somebody’s gotta do it.

  3. 1. Ne bih rekao da se filozofija baš uvijek bavi onim “treba”.
    Ne mora naravno biti u svakom pojedinom slučaju. Imam na umu ovo: po onome kako ja filozofiju/mudroljublje shvaćam, ona je “težnja ka mudrosti”, a to uključuje spoznaju “treba-biti”, ne samo “bitka”. Treba spoznavati oboje.

    Sve znanosti su najzad nastale kao discipline, koje se postepeno osamostaljuju od filozofije, Newton je bio “filozof prirode”. Tema istraživanja sužuje se, sa specijalizacijom sve više. Na kraju se i ono što se školski naziva “filozofijom” specijalizira kao jedna strukica među strukama, i odbacuje težnju ka mudrosti.

    Osobno sam se bavio i bavim vrlo raznolikim disciplinama i znanostima, iz uvjerenje da mudrost mora zpodrazumijevati pogled na cjelinu (ako je već “spoznaja cjeline” očito preabiciozan cilj). Mogu proučavati teoriju skupova, ekologiju, jezik ili povijest, ne s ambicijom da postanem stručnjak u matematici, biologiji, lingvistici ili historiji, nego da napredujem prema mudrosti.

    2. Ne slažem se da je analitička filozofija ušla u slijepu ulicu zbog beskonačnog “analiziranja”. To je danas dominantna filozofska paradigma, vrlo razgranata i diverzificirana unutar sebe
    Ostajem kod tvrdnje iz prve rečenice. Slažem se s onim što navodiš u drugoj, osim jedne riječi: FILOZOFSKA. Naime, to uopće nije “filozofska paradigma”. 99% je mlaćenje prazne slame. Uvijek me hvata muka od ispraznosti, kad kao probu uzmem neki broj “filozofskog” časopisa analitičara (što napravim, tako, dvaput godišnje). Dakako, to znači također da ono, što se radi na sveučilišnim odsjecima za filozofiju, često nikakve veze s filozofijom nema. (Doduše, o “školskoj filozofiji” ni ranije nisam imao dobro mišljenje, kad sam sam studirao, zapravo mi je Neven Sesardić tada bio među zanimljivijima. Zato sam odslušao samo tri semestra.) Ima, naravno, izuzetaka. Mislim da ni o kakvoj “analitičkoj filozofiji” ne možemo govoriti, nego samo o “filozofskoj analizi” kao jednoj od metoda, niako jedinoj (ili dvije – logička i jezična analiza).

    Kaj mogu, ja sam ostao jedan staromodni filozof/mudroljub, kojem nije do “unapređenja stanja rasprave” nego do spoznaje mudrosti.🙂 S time, da je razolika između “mudroljublja” i relitije ga, da je sam put važniji od cilja.

    3. Ne bih rekao da danas vlada pozitivizam – on je, naprotiv, i u izvornoj, Comteovskoj, i u kasnijoj, logičko-pozitivističkoj verziji, davno napušten.

    Ovdje sam imao u vidu konkretno “social science” i stavio sam “pozitivizam” u navodnike. Imam na umu vrlo konkretno “kritičku teoriju društva”, u smislu Frankfurtske škole ali i šire (npr. američki pragmatizam također), dakle pristup, koji se ne ograničava samo na opis onoga što jest – što je opet “pozitivizam” u jednom širem smislu. (Frankfurtski Institut za društvena istraživanja još postoji, ali kritika je iz teorije praktički isčezla.)

    Znanstvenici su, doduše, često skloni odbaciti filozofiju kao isprazno naklapanje. No, dovoljno je postaviti im pitanje “smatrate li da znanost treba spoznati stvarnost?” kako bi se odmah suočili s ontologijom, epistemologijom i teorijom normativnosti.

    Tu se potpuno slažem.

    Dijelom se radi o tome da će teorije značenja, istine, racionalnosti i znanja izgleda morati biti autoreferencijalne (respectively), što je također dosta nezgodno.
    E da, to je ono što vodi do paradoksa u teoriji skupova (“atom” = skup koji kao element sadrži samog sebe i ništa drugo) i formalnih sustava (Goedelovi teoremi). Ili, recimo, evo nedavno sam imao jednu diskusiju, u međunarodnim odnosima, naime definiciji što je to “država”: neki “entitet” je “država” ako ga druge države priznaju kao državu – suveren si, ako te drugi suvereni takvim priznaju – što vodi na “inauguralni paradoks”: mora postojati najmanje jedna “primoridijalna država” (ne mora to naravno biti jedna posebna država), koja je samu sebe proglasila (slipni proble u filozofiji prava odnos između pukog “potestas” i “imperioum”).

    Onako klasićno, to je problematika samosvjesti, koja se može najbolje vidjeti u analizama Fichtea i mladog Schellinga, odnos prema sebi samom. Prije toga Descartes, nakon toga Husserl, uvijek isti krug, neprekoračiv paradoks: ja pitam o sebi samom, to znači da sam na neki način različit od sebe samog (zato “samosvijesti” nije puka “svijest o sebi”).

    mislim da je previše raduktivno svoditi čitavu filozofsku problematiku na Camusovo pitanje.
    Ne mislim da se sva svodi na to, ali mislim da je zaista Camusovo pitanje ono osnovno, kojem se uvijek vraćamo ako nam je do mudrosti stalo. Razna razmišljanja o onome što “treba” vode, do kraja promišljenja, na to “egzistencijalno” pitanje. Zato jer se možem pitati o sebi samom, “egzistencija prethodi esenciji”.

    • Eh, sad, nisam baš sklon obezvređivačkim proklamacijama bez argumentacije (a možda i dostatnog poznavanja), poput sljedećih:

      to uopće nije “filozofska paradigma”. 99% je mlaćenje prazne slame. Uvijek me hvata muka od ispraznosti, kad kao probu uzmem neki broj “filozofskog” časopisa analitičara

      Mislim da ni o kakvoj “analitičkoj filozofiji” ne možemo govoriti, nego samo o “filozofskoj analizi” kao jednoj od metoda

      Za tezu o mlaćenju prazne slame i ispraznosti trebala bi poprilična argumentacija, preferabilno kojih 200-300 stranica minimum.
      Što se samog imena paradigme tiče, ono možda više nije sasvim primjereno, jer potječe od logičko-semantičke analize, što više nije primarna (a ponajmanje jedina) preokupacija filozofa tog smjera, ali se uvriježilo, pa ostalo. Mislim da analitičku filozofiju karakterizira niz “porodičnih sličnosti” (porodične sličnosti su i inače dobro sredstvo da se okarakterizira bilo koji tip filozofije, pa i filozofija kao takva), kao što su: tendencija detaljnoj i eksplicitnoj argumentaciji, bliskost sa suvremenom znanošću, odbacivanje “proročkog pristupa” filozofiji, itd.
      Općenito, mislim da su paradigme, posebice u filozofiji, nužno zlo. One uvijek tendiraju okoštavanju i utjerivanju vlastite trenutne mode. Pa ipak, svaka disciplina u danom povijesnom trenutku ima nekakav okvir (ili više njih) koje rukovode istraživanjem, pa tako i filozofija – bili ti okviri aristotelizam, klasični njemački idealizam, fenomenologija, (post)strukturalizam ili analitička filozofija. Na ozbiljnoj je filozofiji da uvijek propituje i svoja vlastita načela i pretpostavke, pa makar time hodala po rubu paradoksa. Blade Runner🙂

      • Matko Gjurašin said

        Eh, sad, nisam baš sklon obezvređivačkim proklamacijama bez argumentacije (a možda i dostatnog poznavanja)

        Vjerojatno je to i slučaj. Vrlo često se analitička filozofija izjednačava sa logičkim pozitivizmom ili pojmovnom analizom, naročito kada se treba izmisliti neki “argument” protiv njenog uvođenja u kurikulum. Moje je mišljenje da tko odbacuje analitičku filozofiju, naročito kako se razvijala od šezdesetih do danas, odbacuje cjelokupnu zapadnjačku racionalističku filozofsku tradiciju.

        Blade Runner🙂

        Što ste pod ovim mislili?

      • Analitička filozofija je pseudofilozofija, na isti način, na koji je “parapsihologija” pseudoznanost. Naravno, tzv. “analitički filozofi” sebi umišljaju, kako su “bliski znanosti” i kao “detalno i eksplicitno argumentiraju” itd.. (I ne, ne izjednačavam “analitičku filozofiju” s logičkim pozitivizmom!) Logička i jezička analiza su međutim posebne discipline, koje mogu biti korisne mudroljubu; ali one su kao takve tek propedautika, pa je bavljenje samo njima, kako rekoh. uglavnom samo mlaćenje prazne slame. Može se o tome napisati i 2000 stranica, ta jednostavna istina da bez “sintetičke” strane nema filozofije kao takve ne može se pobiti. (Da, priznajem da ova tvrdnja nije “znanstvgena”! Tvrdim to kao “prorok”)

        Naravno, naše doba “kraja velikih pripovijesti” je anti-filozofsko, pa je došlo do poplave filozofskih kadedri tom kvazi-filozofijom – što se može usporediti sa srednjevjekovnim razdobljem kad je bogoljublje i bogoslovlje pretvorilo mudroljublje i mudroslovlje u svoju sluškinju.

        odbacivanje “proročkog pristupa” filozofiji
        Da, može se tako reći. Kvaka 22 je u tome, da to znači – odbacivanje filozofije, tj. težnje ka mudrosti: “proročni pristup” je također filozofska metoda, i to nezaobilazna. Proroci su, po definiciji – učitelji mudrosti (“prorok” u zapadnom monoteizmu od hebrejstva nije onaj koji “proriče budućnost”!). Samo što filo-zof privaća i uči, da ne postoji neka gotova mudrost kao takva, nego je težište na “težnji ka”.

        Da se vratimo na temu: mislim da se ne može izdvojiti “filozofiju” od drugih “sustavnih istraživanja” tako, da se odredi neko područje, koje filozofiji pripada. Nekada je sve bilo “filozofija”, povijesno su postojali uz filozofski fakultet još pravni, teološki i medicinski – ta tri postoje i dalje, a svi ostali koji danas postojne, razvili su se iz filozofskog. Fizika je bila “filozofija prirode”, matematika je bila “propedautika” za filozofiju itd..

        Filozofija, tj. mudroljubje, je stav, a ne istraživanje nekog posebnog područja. PMSM, ja sam jednako filozof (mudroljub) kad se bavim nekom posebnom temom iz povijesti, ekologije, politologije, ili kad pišem mitove (fantasy priče) i poeziju, kao i kad se bavim “čistom etikom” ili općom teologijom (u Aristotelovom smislu, ne kršćanskom). Analiziram, naravno, poštujem granice onoga što znanost jest (npr. u historiji, upozoravam da se povijesti ne sudi, nego ju treba rahzumjeti – a laici začas skaču na suđenje!), ali često pišem kao “prorok”.

        • Čujte, filo-zofe-mudro-ljube, pljujete po nečemu što, blago rečeno, ne poznajete, a ne date se razlogu. Već sam više puta naglasio da logičko-semantička analiza nije primarna, a ponajmanje jedina, karakteristika analitičke filozofije. Za sintetski pristup usporedite gorespomenute Putnama, Goodmana ili Rortyja. Npr. u “Reason, Truth and History” naći ćete, na kojih 220 str. teksta, metafiziku, epistemologiju, filozofiju jezika, filozofiju uma, teoriju vrijednosti i teoriju racionalnosti. Pod “proročkim pristupom” mislio sam na razna naviještanja, gdje ima puno jakih riječi koje izazivaju dosta emocionalnih efekata, ali su pretežno kognitivno redundantna (vi, naravno, pojam proroka možete shvatiti kako želite). Naposljetku, može se žaliti za vremenom kad se gotovo svako istraživanje nazivalo filozofijom, ali što je tu je. U svakom slučaju, jedno je sigurno: filozofija nije, i nikad neće biti, isto što i empirijska znanost, tako da nitko niti ne traži od vas da vaši argumenti budu “znanstveni” – samo da budu argumenti.

        • Aleksandar Joksić said

          Analitička filozofija je pseudofilozofija, na isti način, na koji je “parapsihologija” pseudoznanost.

          Ne bih rekao da je parapsihologija pseudoznanost. Ona je jednostavno znanost koja na empirijski način proučava fenomene koje pretendiraju da su ‘parapsihološke’ kao što je npr. stjecanje informacija mimo podraživanja poznatih osjetnih organa ili djelovanje čisto psihičkim sredstvima na fizikalna zbivanja (tzv. psi fenomeni). Tako se većina parapsihologa smatra znanstvenicima koji primjenjuju uobičajena pravila znanstvenog ispitivanja na priznato neubičajene pojave. Posve odvojeno je pitanje da li psi pojave kao predmet parapsihologije doista postoje i jesu li tvrdnje koje to tvrde pseudoznanstvene (ja, nota bene, mislim da jesu). Netko može biti parapsiholog neovisno o tome da li vjeruje u postojanje psi fenomena.

          Da se vratimo na temu: mislim da se ne može izdvojiti “filozofiju” od drugih “sustavnih istraživanja” tako, da se odredi neko područje, koje filozofiji pripada. Nekada je sve bilo “filozofija”, povijesno su postojali uz filozofski fakultet još pravni, teološki i medicinski – ta tri postoje i dalje, a svi ostali koji danas postojne, razvili su se iz filozofskog. Fizika je bila “filozofija prirode”, matematika je bila “propedautika” za filozofiju itd..

          genetic fallacy?

          Filozofija, tj. mudroljubje, je stav, a ne istraživanje nekog posebnog područja.

          Moram priznat da što više govorite o mudrosti i mudroljublju, to mi je više značenje tih riječi nejasnije. Ono što vama treba je jedna dobra filozofska analiza (😀 ) tih pojmova kako ne biste upali u nepotrebno mistificiranje banalnosti, ili, kako vi kažete, mlaćenje prazne slame.

        • Matko Gjurašin said

          Analitička filozofija je pseudofilozofija, na isti način, na koji je “parapsihologija” pseudoznanost. Naravno, tzv. “analitički filozofi” sebi umišljaju, kako su “bliski znanosti” i kao “detalno i eksplicitno argumentiraju” itd.. (I ne, ne izjednačavam “analitičku filozofiju” s logičkim pozitivizmom!)

          Koje ste analitičke filozofe čitali da ste došli do ovog stava, i koji su suvremeni filozofi prema vama pravi filozofi, “mudroljubi”?

          Filozofija, tj. mudroljubje, je stav, a ne istraživanje nekog posebnog područja.

          Dobar dio filozofa se s vama ne bi složilo. Ironično je da su neki analitički filozofi imali slično mišljenje.

        • Zasad ću se ograničiti samo na par činjenica.

          Nekada je sve bilo “filozofija”

          I medicina? Pogledajte što bi na vašu tvrdnju rekao autor hipokratovskog spisa “O drevnoj medicini” ili neki pripadnik empirističke medicinske škole u antici. Je li i astronomija bila filozofija? Ili geografija? Ili mehanika? Ili historiografija?

          povijesno su postojali uz filozofski fakultet još pravni, teološki i medicinski – ta tri postoje i dalje

          Izvorno nije postojao filozofski fakultet nego Facultas artium, pri čemu se mislilo na septem artes liberales (trivium: gramatika, logika, retorika + quadrivium: aritmetika, astronomija, muzika, geometrija). Kao što vidite, taj “Facultas artium” samo se u neprilici može preimenovati u “Filozofski fakultet”. I sad nam recite, gdje se točno studirala – filozofija?

          a svi ostali [fakulteti] koji danas postoje, razvili su se iz filozofskog.

          Neki od fakulteta koji danas postoje su, primjerice, rudarstvo, agronomija i brodogradnja. Želite li tvrditi da su se i oni razvili iz “filozofskog fakulteta”?

          Ali pustimo cjepidlačenje! Izađimo sa zmijom svojom i orlom svojim iz pećine, opijmo se razrjeđenim planinskim zrakom, okrenimo lice velikoj zvijezdi – i potražimo “mudrost”!

        • Evo jedan link, potencijalno zanimljiv za sve uključene: http://ndpr.nd.edu/review.cfm?id=22229
          A evo i dvije “transcendentalne” istine (hehe, zapravo se radi o manje-više empirijskim istinama):
          1. Svako filozofiranje u danoj epohi počiva na određenim općim shemama ili okvirima. Te okvire postavilo je, i razvija, nekolicina vodećih “imena”, dok se rad ostalih svodi na manje ili više originalno variranje tih obrazaca (tu nema razlike između analitičke i kontinentalne filozofije). Ista stvar je i u empirijskim znanostima (radi se o onome što Kuhn naziva “normalnom znanošću”, tj. onom koja se odvija unutar postojeće paradigme), other differences notwithstanding. No, kao što sam već više puta rekao, jedan od središnjih zadataka svih filozofa jest da propituju sve moguće okvire (to je ono što znanost ne radi, i time plaća svoju opovrgljivost).
          2. Kvaliteta nije funkcija paradigme. Vrhunski kontinentalci bolji su od loših analitičara, kao što su i vrhunski analitičari bolji od loših kontinentalaca.

        • Kvaliteta nije funkcija paradigme. Vrhunski kontinentalci bolji su od loših analitičara, kao što su i vrhunski analitičari bolji od loših kontinentalaca.

          Slažem se, kvaliteta nije funkcija paradigme, ali minimalni kriteriji jesu. A to mi se čini dosta važnim kada treba opravdati javna izdvajanja za filozofiju.

        • Kriteriji su ok. No, bojim se da ćemo imati hard time da pred laicima (a i pred velikim brojem znanstvenika) opravdamo javna izdvajanja za filozofiju, jer mi se čini da bi njihov prevladavajući stav mogao biti: ukinite lovu za to mlaćenje prazne slame (bilo kontinentalno, bilo analitičko) i uložite u nešto korisno. Tako da nam ostaje dvoje: ili da se nadamo da financiranje filozofije neće postati velika javna tema, ili da uvedemo platonovsku državu, totalitarnog tipa, gdje filozofi vedre i oblače. What we say goes (kad bi se još mogli i složiti)😀

        • Nekoliko opaski o ovoj diskusiji.

          @Joško Žanić 1: “logička i semantička analiza” su skup korisnih metoda. Naravno da ima i drugih stvari u spisima tzv. “analitičkih filozofa”. Ponekad čak i nešto dobro (to je onih 1%).🙂 Naravno da mudroljublje nije “znanost” u današnjem smislu riječi, kao što to recimo ni umjetnost nije.

          @Joško Žanić 2: spomenuo sam ranije da sam napustio studij filozofije na FF Zagreb, to je bilo još 1985, zbog nedostatka “filozofskog erosa”, dakle nisu bili analitičari krivi (Sesardićevi seminari bili su mi zanimljivi, a bio sam i kod Švoba na logici, samo je nivo koji su mogli postići prosječni studenti bio daleko ispod mojeg – mučili su se oko osnova formalne logike na nivou logike iskaza, Goedelovi teoremi svjetlosnim godinama daleko). Nakon toga, bio sam na FF ponajviše, kad su bile studentske blokade (kojima sam naravno odmah dao podršku).🙂

          Svejedno, uvijek ću podržavati “javna izdvajanja za filozofiju” – i pred znanstvenicima i pred laicima – ne treba za to dokazivati da je filozofija znanost (u smislu, kako danas tu riječ koristimo), kao što ne treba dokazivati ni da su slikarstvo i gluma itd. znanosti, da bi bile u sklopu sveučilišta!

          @Aleksandar Joksić 1: o parapsihologiji: zapravo sam se i sam sličnim istraživanjima (pogađanje što je u zatvorenoj koverti) bavio u svoje doba (preferirao sam tada naziv “psihotronika”). Nisam dobio nikakve indicije da postoji vančulno opažanje – a nezgoda je da nije dobio ni nitko drugi. Pod “parapsihologijom” ne mislim samo takvo istraživanje eventualnih postuliranih f3enomena, nego antifaktičko uvjeravanje da ti fenomeni stvarno postoje, iako empirijska istraživanja upućuju na suprutno. To je “para”, pseudo – lažno predstavljanje.

          @Aleksandar Joksić2: ne treba analiza – potrebni su proročki spisi.🙂 Radim na tome, još sam mlad… Ima na mom blogu raznih elemenata, nekih tekstova koji zalaze u religiju, nekih pjesama… a ima bogami ipak i analize, tu i tamo!🙂

          Međutim, mislim da su definicije dosta jednostavne: “Mudrac” je onaj, koji spaja spoznaju onoga što jest i onoga što treba biti – “mudroljub” je onaj koji smatra da mudrost kao gotova načelno nije moguća, pa je “težnja ka mudrosti” važnija od mudrosti kao takve.

          @Marko Gjurašin: čitao sam, recimo, onu trojicu koju je Žanić spomenuo. Ima kod Rortyja nekih stvari koje mi se dopadaju.

          @Pavel Gregoric: Filozofija se naravno studirala – na filozofskim (“mudroslovnim”) fakultetima. “Izvorno” je bilo vrijeme kad uopće nije bilo nikakvih fakulteta. Izvor svih naših današnjih ideja je negdje u mlađem kamenom dobu.🙂

          Kad govorimo o rudarstvu itd., obično su bili uvedeni neki kolegiji na Mudroslovnom fakultetu (npr. znam za šumarstvo, prvi novi specijalizirani fakultet u Zagrebu), iako naravno nisu svi poticaji dolazili sa samog fakulteta, nego i izvana, kad se pokazalo, da neka struka zahtijeva više godina studiranja.

        • samo je nivo koji su mogli postići prosječni studenti bio daleko ispod mojeg

          Mislim da je kolega prepametan za nas.

        • @Joško Žanić: ma da smirimo malo loptu – ne mislim da sam “prepametan”, naravno trebali bismo analizirati što je zapravo “pamet”.🙂 Citirana rečenica odnosila se samo na Švobova predavanja iz matematičke logike. Literatura je bila knjiga Slaviša b. Prešić: “Elementi matematičke logike”, Beograd: Zavod za udžbenike i natavna sredstva, 1983., a kako sam se ja tom tematikom bavio intenzivno ranije, bio sam stariji, a za razliku od velike većine studenata filozofije, imam smisla za matematiku.

          Gore sam napisao neka svoja razmišljanja o fillzofiji/mudroljublju, i tu zaista možete vidjeti “proročki” stil, koji analitička filozofija odbacuje.

          Međutim priznajem, da je moj gore navedeni sud o analitičkoj filozofiji preoštar i nekorektan. Izraz osobne ljutnje – ne bih tako pisao u promišljenjijim tekstovima. “Analistička filozofija” naprosto ne zadovoljava moje duhovne potrebe, a smeta mi, što je zadobila toliku prevlast u svijetu.

          To pak da se “školska filozofija” začahurila u sebe i zaboravilia “težnju ka mudrosti” – stara je priča, puno šira. Međutim, rekoh gore – uvijek ću se zalagati da i filozofija i “znanost o književnosti” isl. budu “javno financirana” i to više nego danas! Neću nametati svoj osobni sud. Počeo sam čitati ovaj blog potaknut spominjanjem na e-mail listi “skeptici”. Skeptičan sam i prema sebi.🙂 Ima kod Robert Fulguma jedna pričica na temu “a možda ja nisam u pravu”. Fulgum je, usput, učitelj mudrosti, inače unitarijan universalist kako sam se i sam neko vrijeme izjašnjavao. Pretpostavljam da biste ga priznali za filozofa – ali mislim da je “signum temporis” da ga tako ne označavaju na wikipediji niti na njegovom službenom sajtu.

          O mojem načinu razmišljanja o filozofiji možete dosta vidjeti iz članka koji sam prije par godina napisao na hrvatskoj wikipediji “Uvodi u filozofiju”, http://hr.wikipedia.org/wiki/Uvodi_u_filozofiju
          Prikazao sam 22 “uvoda”, objavljena na hrvatskom – nisam završio, jer sam prestao surađivati na wikipediji zbog sukoba s administratorima (a povod je bila kratka biografija jednog, inače beznačajnog hrvatskog filozofskog pisca). Možete vidjeti da imam uvažavanja i za analitičare (Blackburn, Bochensky, Strawson…). (Inače, sam taj članak zapravo ne odgovara kriterijima wikipedije, previše je “samostalno istraživanje”, ali nitko nije tu doa primjedbu – oni koje to ne zanima ne mogu razumjeti, a koga zanima, vjerojatno je našao moje prikaze korisnima.)

          Mir i dobro,

          Zoran Oštrić

        • Aleksandar Joksić said

          “Mudrac” je onaj, koji spaja spoznaju onoga što jest i onoga što treba biti – “mudroljub” je onaj koji smatra da mudrost kao gotova načelno nije moguća, pa je “težnja ka mudrosti” važnija od mudrosti kao takve.

          Dakle, mudrac je osoba koja posjeduje svojstvo mudrosti te budući da je mudrac ‘onaj koji spaja spoznaju onoga što jest i onoga što treba biti’, mudrost bi prema vama trebala biti sposobnost spajanae spoznaje onoga što jest i onoga što treba biti. No nakon toga kažete da ‘mudorst kao gotova načelno nije moguća’. Što to uopće znači u svjetlu ovih prethodnih komentara? Da načelno nije moguće spajanje onoga što jest i onoga što treba biti? Da se na temelju poznavanja onoga što jest ne može određivati ono što treba biti? U svakom slučaju nejasno.

          To pak da se “školska filozofija” začahurila u sebe i zaboravilia “težnju ka mudrosti” – stara je priča, puno šira.

          Pretpostavljajući da se ova ‘školska filozofija’ odnosi na analitičku filozofiju, vi dakle želite reći da unutar analitičke tradicije ne postoje autori koji su spajali spoznaju onoga što jest s onim što treba biti? Meni se čini da se kod vas uporaba riječi ‘mudrost’ s vremena na vrijeme može bez problema zamjeniti s riječima poput ‘nirvana’ ili ‘prosvjetljenje’. Ako je to točno, onda ste potpuno u pravu da je ‘školska filozofija’ zaboravila ‘težnju ka mudrosti’. Spomenuto ćete vjerojatno prije naći kod tibetanskih lama i indijskih fakira.

        • @Aleksandar Joksić: Da načelno nije moguće spajanje onoga što jest i onoga što treba biti? Da se na temelju poznavanja onoga što jest ne može određivati ono što treba biti?Na drugo pitanje – nesumnjivo “da”. Operator “treba” ima samostalno značenje u odnosu na “jest”. Na prvo – naravno, moguće je spojiti, nekim praktičnim djelovanjem.

          Ne, “školska filozofija” ne odnosi se samo na analitičku, nego općenito na sve, što se podučava i podučavalo se na odjelima za filozofiju, pa jasno kažem da je to stara priča – i da sam osobno bio vrlo razočaran kad sam bio na FFZg 1980-ih, iako je bilo raznih zannimljivih predavača, različitih orijentacija. Nije ta zamjerka ništa novo.

          eni se čini da se kod vas uporaba riječi ‘mudrost’ s vremena na vrijeme može bez problema zamjeniti s riječima poput ‘nirvana’ ili ‘prosvjetljenje’.

          Pojam “mudrac” možda bi se mogao supstituirati s “prosvjetljeni”, imajući u vidu neko opće značenje, svakako ne samo “nirvana”, što je osobiti pojam iz tek jedne posebne filozofske škole (a u budizmu postoje i 2analitičke” škole). Tibetanska teokracija je osebujna pojava unutar budizma, indijski fakiri su pak jedna drugačija priča, tradicija uglavnom đainizma, a ne budizma.

          Mudrac baca posebno “svjetlo” na ono obično. Meni je blisko da “prosvjetljeni” mora biti i “prosvjetitelj”, ne tradicija povlačenja od svijeta. Bliskiji mi je kineski nazor na svijet od indijskog, kad to već spominješ. Mudrac se može povući od svijeta kao pustinjak ili u redovničkoj zajednici, ali može i sudjelovati u svijetu i svim uobičajenim aktivnostima kao svaki čovjek.

          Pod raznim “svjetlostima” možemo uočiti razne aspekte onoga što jest (analogija elektromagnetsko zračenje raznih dužina u astronomiji) i na nove ideje o tome što treba biti. Međutim, ističući skromniji naziv “mudroljuba”, umjesto “mudraca”, kao što su Stari Grci učinili nakon prvog vremena “sedmorice mudraca” (koji se nadovezuju na vrlo stare tradicije iz tadašnjih centara civilizacije i prenose ih na periferiju, gdje ih tek opismenjeni narod prihvaća kao nove), upozoravamo, između ostaloga, da “apsolutno svjetlo” ne postoji.

    • davor said

      Kao da vam jedan ”mudroljub” nije dovoljan, evo i mene.😀
      Naravno, ne slažem se sa Zoranovom isključivošću spram analitičke filosofije, ali bih na pitanje ”je li filosofija znanost?” odgovorio da ako i jest (a ja mislim da jest), onda nije samo znanost. Od svojih početaka (a ne vidim zašto bi se to trebalo promijeniti) filosofija uz teorijske vidove ima i praktično-političke i poietičke vidove. Primjera je mnogo, od političkog djelovanja npr. stoika, racionalista, prosvjetitelja ili marksista, do Platonovih mitova, ili Nietzscheovog filosofskog pjesništva. Također, spoznajni vidovi filosofije nisu uključivali samo znanstvene spoznaje, nego i (recimo tako) svojevrsnu egzistencijalnu samospoznaju (poput Pascala ili Kierkegaarda).
      Ako gornji primjeri (s obzirom da vas, koliko vidim, uglavnom više zanima analitička tradicija) symblogistima i nisu uvjerljivi, možda će uvjerljivije biti Wittgensteinovo shvaćanje filosofije kao terapije. Cilj tako shvaćene filosofijske prakse nije tek ”utvrđivanje istine i akvizicija znanja” nego su i istina i znanje usmjereni ka temeljnijem cilju, naime ozdravljenju.
      U tom smislu umjesto s fizikom ili biologijom, filosofiju možda možemo usporediti s medicinom, koja zacijelo jest znanost, ali nije samo znanost. Cilj medicine uključuje između ostalog ”utvrđivanje istine i akviziciju znanja”, ali ne samo to – njezina je prava svrha naprosto zdravlje. Cilj filosofije, kako to shvaća ovaj amaterski mudroljub, je srodan ”zdravlju” utoliko što ga je teško odrediti, ali i teško izbjeći kao cilj – naprosto dobar život.

      • Sve što kažete je zanimljivo, i vrijedno promišljanja. Pa ipak, čini mi se da naglašavate upravo “atipične” oblike filozofije, da tako kažem. Filozofija koja se pretapa s političkim djelovanjem nije tipična filozofija (većina poznatih filozofa nije išla u tom smjeru), kao što to nije niti Nietzscheov “Zaratustra”, a ni Wittgensteinova koncepcija filozofije kao terapije. Mislim da je ono što je tipično za filozofiju to da je refleksija na najapstraktnijem nivou, kao i, a što je kontroverznije, to da je prožeta normativnim stavovima (u smislu “neka se ovo smatra značenjem, a ovo ne” – princip verifikacije, “neka se ovo smatra opravdanjem, a ovo ne” – epistemologija, “neka se ovo smatra istinskim moralnim djelovanjem, a ovo ne” – deontološka etika, itd.).
        To što kažete da je cilj filozofije dobar život podsjeća me na Putnamovu tezu (iz gorespomenutog djela) da je racionalnost dio naše ideje dobra, tj. upravo dobrog života, eudaimonia-e. No, opet, ne bih rekao da to vrijedi općenito – nemam dojam da je Hegel htio bilo koga ozdraviti ili navesti na dobar život, pa tako ni mnogi drugi filozofi.
        Što se tiče mudrosti, ja nemam ništa protiv te riječi/pojma, osim što je on, kako je istakao kolega Joksić, još dosta nejasan, a istovremeno, čini mi se, suviše obvezujuć. Zato bih se zadržao na apstraktnoj refleksiji, gdje se propituje i o uvjetima te refleksije same.

        • davor said

          Te, kako kažete, atipične vidove filosofije sam naglasio zato što ih je teško uklopiti u odredbu filosofije kao još jedne znanosti, pa vjerujem da potkrijepljuju moju tezu da filosofija nije samo znanost. Možemo uzeti i bliži primjer: razgovor prof. Gregorića s Živkom Kustićem kojega smo mogli pratiti na njegovom blogu teško da je znanost, a, barem što se mene tiče, jest filosofija (u spomenutom smislu ”beskonačnog razgovora”). Meni se čini da nakana tu nije isključivo spoznajna – jer bi valjda bilo i filosofski poticajnijih religijskih autora – nego je i politička (u najboljem smislu riječi, dakle, o brizi za dobro (ili čak mentalno zdravlje) zajednice u kojoj živimo).

          Možda su razlozi zbog kojih ti vidovi filosofije meni osobno zanimljiviji nego vama i to što sam ja amater, a vi se hoćete profesionalno baviti filosofijom. Pa je vaše pitanje o znanstvenosti filosofije dijelom motivirano i pitanjem kako se izboriti za društveno financiranu akademsku filosofiju, a što, pretpostavljam, znanstveni status dugoročno osigurava. Jasno je da nas koji filosofiramo amaterski to daleko manje motivira. Bilo bi loše da je ta profesionalno-financijska motivacija općenito u podlozi činjenice da većina suvremenih filosofa svoju djelatnost doživljava kao isključivo akademsku.
          U tom svjetlu mi je zanimljivo da je u drugoj polovini XIX. stoljeća akademska filosofska djelatnost bila vrlo živahna, ali da su npr. u Filozofsku hrestomatiju iz toga razdoblja odabrana četiri filosofa čija je akademska djelatnost bila sporedna za njihovo filosofiranje – Schopenhauer, Marx, Kierkegaard i Nietzsche. Jasno je da bi neki drugi urednik drugačije odabrao (pa bi možda ušli i Mill, Comte, Brentano, i ne znam tko još), ali malo tko bi izostavio ovu četvoricu. Ako je suditi prema tome, moguća su cijela razdoblja u kojima će se neki smjer kojega je odabrala većina filosofa dugoročno pokazati manje plodnim, a da neki njihovi atipični suvremenici budu utjecajniji. Tako da se pri odabiru smjera radi o svojevrsnoj okladi.🙂

          Čini mi se da bi se u tome što kažete o normativnosti filosofije moglo tražiti slaganje sa Zoranovim insistiranjem da se filosofija (za razliku od znanosti) bavi s onim ”treba”. A i sa time da racionalnost (kao norma) slijedi iz središnje ”ideje dobra” (hvala na uputi za Putnama, stavljam na to-read-list).

          Već sam odužio, ali ne mogu odoljeti… Daleko od toga da bih bio kompetentan za Hegela, ali evo dva navoda koje ja zajedno interpretiram kao ”terapijsku” (upravo iz-cjeliteljsku) nakanu Hegelovog filosofiranja. Prvi je iz Marcuseove knjige o Hegelu, a drugi navod je jednog profesionalnog fizičara a amaterskog filosofa (koji je, nota bene, pred kraj života ”otkrio” Hegela), Davida Bohma.

          ”Kad iz života ljudi iščezava moć sjedinjenja, kad su suprotnosti izgubile svoj živi odnos i uzajamno djelovanje, i kad zadobivaju samostalnost, nastaje potreba filosofije. … Razdvojenost je izvor potrebe filosofije.” Pitamo se ponajprije: što znači razdvojenost kao situacija i što se razdvojilo? Hegel određuje razdvojenost parovima suprotnosti: duh i materija, duša i tijelo, vjerovanje i razum, sloboda i nužnost, biće i ništa, pojam i stvar, konačnost i beskonačnost … ”razum i osjetilnost, inteligencija i priroda, za opći pojam: apsolutna objektivnost i apsolutna subjektivnost.” Zadaća filosofije biva unaprijed određena kao ”ponovno uspostavljanje cjelovitosti” razdvojenog svijeta. (Marcuse, Sarajevo 1981. str. 17.)
          Uputno je razmotriti da je engleska riječ health (zdravlje) zasnovana na anglosaksonskoj riječi hale što znači cijelo (whole): dakle biti zdrav jest biti cijel, što, mislim, ugrubo odgovara i hebrejskom shalem. Slično je englesko holy (svet) zasnovano na istome korijenu kao whole (cijelo). Sve to ukazuje da je čovjek oduvijek osjećao cjelovitost ili potpunost bezuvjetno nužnom da bi život bio vrijedan življenja. (Bohm, London 1980., str. 3.)

        • Može se reći: filozofija je atipična znanost, a unutar nje opet postoje atipični oblici, bilo po svom, recimo tako, stilu (retoričkim karakteristikama diskursa), bilo po nakani (političkoj, na primjer). Svakako je točno da filozofija povremeno ima nakanu “mijenjati svijet”, no s obzirom na to kako su ti pokušaji završili (a i kako bi, po svemu sudeći, završili, da se pokuša npr. provesti u djelo nešto poput Platonove Države), osobno sam sklon marginalizirati to određenje. Time se iskazuje i određena pristranost određenja filozofije koju sam dao – tj., premda sam se trudio biti većinom deskriptivan, ušlo je i nešto normativnosti :)(s druge strane, i suvremena liberalna demokracija počiva na idejama filozofa – nisu baš uvijek promašili🙂 ).
          Ako se filozofija shvati kao atipična znanost, a zatim kao apstraktna refleksija o stvarnosti, znanju, načelima djelovanja, itd., to, mislim, pokriva i one njezine oblike o kojima govorite, a koji se tiču oblikovanja “dobrog života”.
          Što se tiče “profesionalno-financijske motivacije”, ona je minimalno utjecala na određenja filozofije koja sam ponudio – barem na svjesnoj razini (ako se dobro sjećam, financiranje sam spominjao više kad se radilo o empirijskim znanostima).
          Oko Hegela: definitivno ni ja nisam stručnjak za njega, no čini mi se da bi trebalo razlikovati njegov pokušaj da se svijet sagleda kao cjelina i u tom smislu “prevlada razdvojenost” od uže-praktičkih tendencija ka nuđenju ozdravljenja, itd. Hegelova je nakana bila, čini mi se, da sve sfere stvarnosti sagleda kao prožete jedinstvenim smislom, unitarnom logikom (from a distance there is harmony). Taj pokušaj nazvao bih filozofskim par excellence, i istovremeno megalomanskim. No, mislim da Hegel nije in the healing business, budući da je za njega smisao u prošlosti, tj. sve već jest jedna harmonična cjelina, sve se već odigralo i dovršilo, samo što do pojave Njega to nismo u potpunosti spoznali.

        • Još dvije misli, odnosno razjašnjenja (odnose se na ovu diskusiju općenito):
          1. Postoje područja istraživanja gdje se filozofija pretapa s drugim znanostima. Jedno od njih je i, meni osobno blisko, područje kognitivne znanosti, gdje dolazi do interakcije doprinosa iz filozofije, lingvistike, psihologije, umjetne inteligencije i neuroznanosti. No, gornja određenja filozofije mišljena su tako da istaknu upravo ono što je differentia specifica filozofije, a ne ono što joj jest ili može biti zajedničko s drugim disciplinama.
          2. Jedno od središnjih svojstava filozofije trebalo bi biti to da sagledava stvari na vrlo općenitom nivou. Dakle, baš to da bude sintetska, kako je rekao Zoran. No, mislim da analitička filozofija to i jest, barem u svojim najboljim izdanjima, bez obzira na ime koje nosi. Primjerima koje sam dao, navodeći Putnama, Goodmana i Rortyja, moglo bi se prigovoriti da se ovdje radi upravo o “postanalitičkim filozofima” (v. link na NDPR). No, čak i oni analitički filozofi koji su, iz kontinentalne perspektive, “najomraženiji”,”najbrutalniji”, poput Carnapa ili Quinea, težili su sintetskoj slici u ništa manjoj mjeri. Središnji logičko-pozitivistički projekt bio je upravo onaj jedinstva znanosti, dakle pokušaj da se sve znanosti “poslože” u jednu taksonomiju na jedinstvenooj bazi, kao i da se utvrdi temelj njihova opravdanja (za empirijske znanosti taj temelj pozitivisti su vidjeli u osjetilnom iskustvu, a za logiku i matematiku u analitičnosti). A i pokušaj eliminacije prethodne filozofije bio je dosta sveobuhvatan😀. Quine pak također nudi cjelovitu sliku znanja (upravo u polemici s pozitivistima), dok o jednom od ciljeva svoje “Riječi i predmeta” kaže ovako: “Potragu za najjednostavnijim, najjasnijim cjelokupnim obrascem kanonske notacije ne valja razlikovati od potrage za krajnjim kategorijama, od ocrtavanja najopćenitijih značajki stvarnosti” (str. 177). Stavovi logičkih pozitivista i Quinea danas su u mnogočemu napušteni, no to je za očekivati – paradigma se razvija.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: