Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Reforme i pritisak

Posted by Pavel Gregoric dana 22/11/2010

Kolega Neven Petrović sa Filozofskog fakulteta u Rijeci održao je u Društvu sveučilišnih nastavnika 17. studenog 2010. kratko izlaganje pod naslovom “Kapitalizam i demokracija”. Izlaganje se temeljilo na kritičkim refleksijama uz dijelove knjige Doktrina šoka od Naomi Klein. U toj knjizi Kleinova optužuje libertarijance da su koristili, ili još uvijek koriste, teške krizne situacije kako bi pokušali u djelo provesti svoje ideje. Ključni primjer koji navodi jest slučaj vojnih režima u Latinskoj Americi, osobito Čileu, u kojima su učenici Miltona Friedmana dobili gotovo slobodne ruke da pokušaju provoditi svoje naume, no cijena za to bio je teror koji su te države provodile nad vlastitim stanovništvom. Petrović se slaže da je to moralno neprihvatljivo, kao i slučajevi namjernog izazivanja ekonomske izvana krize radi uspostave tržišnog modela privrede. Međutim, Petrović ostavlja otvorenom mogućnost moralne dopuštenosti blažih oblika pritiska na ključne strane kada kriza nije izazvana izvana i kada je razložno smatrati da bi ekonomska reforma u smjeru slobodnog tržišta vodila prevladavanju krize, usprkos neraspoloženju većine.

U raspravi je otvoreno sasvim općenito pitanje: pod uvjetima (i) da kriza u određenom sustavu (neovisno o veličini i tipu sustava) nije namjerno izazvana, (ii) da način rješavanja krize osmišljavaju legitimna tijela, (iii) da je način rješavanja krize utemeljen na ozbiljnoj analizi postojećeg stanja i projekcijama budućih ishoda – je li dopušteno te mjere rješavanja krize provoditi bez suglasnosti većine ljudi u tom sustavu? Ako jest, što je sve dopušteno učiniti u cilju provedbe tih mjera s manjinom koja formira i zastupa mišljenje većine u sustavu? Svi smo se složili da ih nije dopušteno ubiti ili mučiti, ali nismo se složili je li dopušteno oteti ih na par dana i izolirati. A je li dopušteno potkupiti ih ili manipulirati? Općenito, može li se formulirati neki univerzalan princip koji nam omogućuje da odlučimo što jest a što nije dopušteno, tj. koliko je makijavelizma moralno prihvatljivo u takvim situacijama?

23 Odgovora to “Reforme i pritisak”

  1. Što nije dopušteno: kršiti ljudska prava i demokratske prakse. Ne možemo svaki put kad netko misli da ima “spasonosno rješenje” dopustiti istome da zatvara i izolira ljude po volji kako bi ga proveo. Bilo kakve mjere moraju se provoditi kroz institucije, razgovorom, pregovorom i dogovorom. Jer, tko je taj tko će imati mandat da provodi izvanredne mjere i koje će mu izvanredne mjere biti dopuštene? To je slippery slope. Možda će u nekom času biti potrebno zatvoriti profesore filozofije (ili mlade lingviste), jer njihovo javno djelovanje otežava provedbu određenih mjera. Mislim da je takav pristup nedopustiv. Ljude se, dakako, može lišavati slobode, ali samo prema jasnim, unaprijed specificiranim pravilima (npr. one koji su osumnjičeni za neki zločin), a ne ad hoc.
    Naravno, pregovori mogu propasti. No, to je rizik demokracije. Tu i dalje onda postoje razni mehanizmi, među kojima je i poziv na daljnje pregovore. No, radikalne metode se ne smiju uvoditi, osim u situacijama kad postoji “clear and present danger” u drastičnom obliku (npr. neposredna opasnost po ljudski život). U pregovorima je, dakako, dopušteno pokušati nadmudriti (izmanipulirati) protivnika – ali to se događa unutar zacrtanih pravnih okvira bez mogućnosti nasilja. Ako pak ništa od institucionalnih metoda ne uspijeva, onda je, takoreći, bolje pustiti društvo da tone dublje u krizu, nego arbitrarno kršiti ljudska prava (jer, ponavljam, tko će odlučivati o granicama tog kršenja?). U krajnjoj liniji, nezadovoljni se mogu iseliti – bolje da netko primijeni svoju slobodu kretanja, nego da se ona nekome drugome oduzima.
    Moglo bi se, kako je to kolega Petrović pokušao, govoriti o “reverzibilnim mjerama” – npr. otmica je reverzibilna, a ubojstvo nije. Ali kad se počne s radikalnim metodama, posljedice su nepredvidljive. Što ako tijekom pokušaja otmice netko smrtno strada, bilo onaj koji treba biti otet, bilo netko od otmičara? Tko će odgovorati za to? Ili: što ako tijekom interniranja dođe do smrtnog slučaja, bilo homicida bilo suicida? Tko će odgovarati?
    Radikalne, “spasonosne” mjere – to me podsjeća na dolazak na vlast senatora Palpatinea. A znate kako je to završilo…

  2. Po meni ne treba trošiti vrijeme na osobe kao Klein. Ona bi najradije ukinula slobodno tržište i privatno vlasništvo.

    • Matko, ovo vam je čisti ad hominem argument. Osim toga, postavio sam sasvim općenit problem koji ni u čemu ne ovisi o Kleinovoj.

    • Marko Kučan said

      Koliko sam pohvatao iz njezine knjige (gore spomenute), ona simpatizira s nekim formulacijama miješane ekonomije (čak spominje neke neo-keynesianiste s kojima se više-manje slaže, most notably Paula Krugmana),te promiče autogestiju, koja je ponovo zaživjela u Hrvatskoj tijekom nedavne debate o financiranju visokog obrazovanja.
      Makar se s njom ne mogu složiti ni pri formulaciji osnovnih problema (a kamoli tek onda rješenja), ne bih rekao da se zalaže za ukidanje privatnog vlasništva.

    • Ja nisam čitao Kleinovu. Ovo ljeto sam posvetio Žižeku, Ranciereu i Horvat/Štiksu, a onda, za return to sanity, i Hayeku. Inače, napeta mi je nova knjiga Amartye Sena “The Idea of Justice”, koju sam nedavno kupio u Algoritmu, a za koju Putnam na back cover kaže da je najvažnija knjiga od Rawlsove “A Theory of Justice”. Nisam je još stigao početi čitati, ne znam ni kad ću, pa ako netko ovdje pročita prije mene, rado bih da me izvijesti o sadržaju. No, predlažem da se vratimo na principijelnu ravan razmatranja, kao što sugerira i Pavel.

  3. Marko Kučan said

    Prije kakvih mjesec-dva sam sudjelovao u diskusiji upravo o sličnoj temi, te se nametnuo zaključak da bi (fiktivni) libertarijanci u RH, kad bi nekim božjim aktom došli na vlast, tu istu vlast izgubili nasilnom revolucijom nakon šest mjeseci. Uglavnom, ne bi baš prošla krilatica “short term pain for long term gain” u trenutačnim uvjetima.
    Što se tiče samog pitanja, nisam shvatio u kojem bi smjeru išle te “nedemokratske inicijative”: radi li se o privatizaciji i deregulaciji, ili pak o nacionalizaciji i regulaciji?
    Moram priznati da mi se čini da nije u potpunosti svejedno o kakvim se ekonomskim mjerama radi.

    • U konkretnoj raspravi oko Kleinove radilo se o privatizaciji i deregulaciji, pri čemu bi se protivnike tih krizu-rješavajućih mjera interniralo. No, pitanje kako je postavljeno u postu vrijedi sasvim općenito, za bilo koji tip krize i bilo kakve mjere. Mislim da Pavel ima u vidu i krizu obrazovnog sustava.

      • Marko Kučan said

        Da, ja sam se očito previše koncentrirao na nebitnu stvar vezanu za cijelu priču, a to je Naomi Klein (ona postavlja dihotomiju koju sam naveo). Moram priznati je pitanje možda preširoko za moj ukus, a i vaš odgovor mi se čini adekvatan, makar postoje slučajevi u kojima ova dva uvjeta (demokratske prakse i ljudska prava) nisu u međusobnoj konzistenciji, te sam ja dobio dojam da pitanje cilja upravo na taj problem.

        • Koji su to slučajevi?

        • Marko Kučan said

          Pritom nisam mislio ništa pretjerano kontroverzno – demokratski postupak može legitimizirati diktaturu. “Inkonzistencija” je kriva riječ, u svakom slučaju. Mislio sam primjere kršenja ljudskih prava od strane legitimno odabranih političkih predstavnika, predsjednika itd.

        • Ok, mislio sam “dobre demokratske prakse”.

  4. Marko Perožić said

    I sam Friedman kaže da je Pinochetova vlada nešto strašno. Ako su njegovi učenici bili nemoralni, kakve to veze ima s Friedmanom i njegovom filozofijom slobodnog tržište kao puta prema slobodi? Nadalje, Kleinova prilično manipulira podacima u svojoj knjizi pa je Doktrinu šoka malo nepraktično uzeti za raspravu.

    Što je “clear i present danger”? Bush mlađi je uveo čitav niz izvanrednih mjera s kojima se malo tko normalan može složiti, a opet, rušenje twinsa je prilično clear i present.

    U potpunosti se slažem sa Žanićem koji tvrdi da nema opravdanja za kršenje ljudskih prava. No, na kraju ispada da monopol države na nasilje zaista jest najbolje rješenje što i dalje smatram vrlo problematičnim.

    Keynesijanizam je na ovim prostorima bio termin kojim se planska ekonomija opravdavala pred liberalnom kritikom. Keynes kaže da vlada treba davati hintove, ali uglavnom kad je frka. Ispada da je kod nas frka bila konstantno, a da je vlada hint shvatila na drugačiji način od Keynesa. Toliko o Klein i miješanoj ekonomiji.

    A što se najopćenitijeg pitanja tiče, mislim da su ljudska prava u direktnom sukobu s demokracijom. Ljudska prava u temelju imaju slobode, a demokracija jednakost. Mislim da je Tocqueville rekao da je na cesti lakše primijetiti razliku u jednakosti nego u slobodama. “Dobre demokratske prakse” su ad hoc odgovor i ne znam što bih s njim. Mislim da su prakse uglavnom loše. Kučanovo pitanje je i dalje jako važno.

    Za kraj, suglasnost većine se daje u situacijama koje je predvidio ustav. Prema tome, ako je vlast izabrana demokratski, sve odluke te vlasti su legalne(iako ne nužno legitimne). I opet problem…Nije dopušteno ništa raditi bez volje većine, ali ne možeš ni većinu uvijek konzultirati (nema se vremena, novca, političke volje). Nema tu univerzalnog principa.

    • Što je “clear i present danger”?

      Mislim na situacije poput onih iz američkih trilera – policija (ili vojska) ima 2 sata da spriječi imminent terrorist attack (a takve situacije danas nisu nipošto dominantno fikcionalne – v. zbivanja u Portlandu). U takvim okolnostima može biti dopuštena određena “executive decision”, npr. da se pojedinca uhiti bez naloga itd., ako postoji velika vjerojatnost da bi poštivanje svih procedura dovelo do gubitka velikog broja ljudskih života. Mislim da bi se većina ljudi složila da je takva intervencija bila opravdana. Ne može se baš sve formalizirati, nad bilo kojim skupom pravila koji imamo (logičkih, pravila racionalnosti, pravna regulativa) još uvijek dominira ljudska rasudna snaga, odnosno racionalnost koja je šira od bilo koje formalizacije i ne može se eliminirati u korist ove (tj. takva eliminacija bila bi štetna, jer skup formaliziranih načela može biti nefleksibilan tamo gdje nam može upravo zatrebati fleksibilnost). Stoga određena racionalnost nalaže kršenje uobičajenih pravila u takvim, drastičnim situacijama, ali takva kršenja treba držati na minimumu, podvrgavati strogoj naknadnoj provjeri i brzo se vraćati u formalizirane okvire (inače postoji opasnost od Palpatine-sindroma). No, istovremeno, o opravdanosti dotičnih kršenja može se suditi tek naknadno, prema posljedicama (ona mogu biti opravdana, ako to uopće jesu, tek konzekvencionalistički, budući da se i poduzimaju s obzirom na anticipirane posljedice, a ne s obzirom na unaprijed dana načela).

      No, na kraju ispada da monopol države na nasilje zaista jest najbolje rješenje što i dalje smatram vrlo problematičnim

      Ali, što je alternativa?

      mislim da su ljudska prava u direktnom sukobu s demokracijom. Ljudska prava u temelju imaju slobode, a demokracija jednakost

      Ovo ne razumijem (niti lakonsko objašnjenje pomaže). Demokracija naprosto znači opće izbore – zašto je to u suprotnosti s ljudskim pravima? Može, naravno, doći do brojnih slučajeva u kojima određena načela do kojih mnogo držimo dolaze (doista ili prividno) u sukob, pa je opet potrebna primjena rasudne snage (obično utjelovljena u Ustavnom sudu). Ali ne vidim načelni problem u odnosu ljudskih prava i demokracije.

      ako je vlast izabrana demokratski, sve odluke te vlasti su legalne(iako ne nužno legitimne)

      Rekao bih da, ako je vlast izabrana demokratski, onda je ona legalna i legitimna vlast, ali ništa ne slijedi a priori o legalnosti njezinih odluka. Bilo koja odluka vlasti legalna je samo ako je u skladu sa zakonom.

      • Marko Perožić said

        Naravno da je bilo koja odluka vlasti legalna ako je u skladu sa zakonom, ali i homeland security funkcionira na zakonima. Zato mi tu i nije toliko bitno pitanje legalnosti koliko opravdanosti (legitimiteta). Od toga polazim kada tvrdim da je demokracija u suprotnosti s ljudskim pravima. Dakle, imaš demokratski izabranu vlast koja je donijela zakone i koji su gotovo uvijek u sukobu s nečijim ljudskim pravima. Ne uzdižem to na razinu univerzalnog, ali to je uglavnom tako. Recimo Cigani. Malo gdje nisu njihova ljudska prava ugrožena.

        Zato je vrlo važna podjela na prava i na slobode. To je ono na što bi se trebali koncentrirati kada govorimo o demokraciji i slobodama. Pogledajte na wikipediji razliku između claim rights i liberty rights i sjetite se one stare Berlinove podjele na pozitivnu i negativnu slobodu. Prava i slobode nisu isto, a demokracija (i država zapravo) uglavnom štiti prava. Bojim se da ona nema osobitu snagu u garantiranju sloboda. Prava se lako definiraju zakonima dok su slobode uglavnom načelne. O slobodama ne postoje zakoni, već samo različite deklaracije. Država je tu da pomaže i “gurka” prema poštovanju sloboda. Na pojedincima je da ih internaliziraju i garantiraju. Duboko sam uvjeren da je ekonomska sfera najintuitivniji način da se ljudima približi taj način rezoniranja i zato sam alergičan na Naomi Klein (odo ja u digresiju)

        Što je alternativa državnom monopolu na silu? Ne znam i tko smisli rješenje dobit će Nobela🙂 To je veliki problem i veliko pitanje. Možda možemo reći istu stvar za to kao i za demokraciju: daleko je od savršenog, ali ništa bolje nismo smislili… Reagirao sam jer mi je malo defetistička reakcija Žanića o seljenju iz države i prepuštanja društva da nastavi srljati u propast.

        Intervencija specijalaca je ekstreman primjer. Stvar se neopisivo komplicira u međusferama poput (opet ja) homeland security.

        Obzirom na hrvatsko iskustvo, jeza me hvata kada čujem “legitimna tijela”. Nema veće muljavine od legitimnih tijela.

        Legalno i legitimno – Vlada po sebi (prilično dosadna kombinacija koja nam govori da teško možemo za ikakvu konkretnu akciju reći da je legalna i ujedno legitimna)
        Legalno i ne legitimno – Određeni postupci vlade (recimo Chavez) ili određeni postupci sindikata (zavisi od perspektive)
        Ne legalno i legitimno – studentska blokada fakulteta ili terorizam (kako za koga. Što spada u ovu kategoriju jako je teško unisono odrediti)
        Ne legalno i ne legitimno – isto kao i gornja kategorija (eto u tome je problem s kategorijom legitimnosti)

        Lako je odrediti što je po zakonu, ali što je opravdano… ne znam. Sve ovo razlažem da bih bio što jasniji u suprotstavljanju demokracije i slobode. Demokracija određuje početnu poziciju. Kao kada u igrici namjestiš rezoluciju i druge defaulte. Čim igra krene, demokracija postaje prespora i legalnosti pada u drugi plan (kao što si sam rekao “Bilo koja odluka vlasti legalna je samo ako je u skladu sa zakonom.”) Slobode su pitanje opravdanosti, a tu svatko vuče na svoju stranu…Čak i pravo koje se uglavnom bavi legalnošću dozvoljava tzv. “duh zakona”. Prostor za različite rasprave o legitimnosti. Kako onda demokracija neće biti u sukobu sa slobodama? Malo stvari je apstraktnije od sloboda. Kada gejevi defiliraju i traže prava to je totalno glupo. Oni ne traže prava, nego slobode! Prava imaju (država ih neće zatvoriti zato jer su homoseksualci), ali nemaju slobode (netko tko nije država bi mogao učiniti nešto)… Ne može država utjecati na moje simpatije ili antipatije pravom.

        Kada “Petrović ostavlja otvorenom mogućnost moralne dopuštenosti blažih oblika pritiska na ključne strane kada kriza nije izazvana izvana i kada je razložno smatrati da bi ekonomska reforma u smjeru slobodnog tržišta vodila prevladavanju krize, usprkos neraspoloženju većine” onda on pokušava raspravljati o opravdanosti unutar zakonom zadanih okvira. To je stvar politike i autoriteta koji dolazi od općeg pristanka, kao što nam to poručuje Locke. To je onda čista politička rasprava gdje se kolektivistička i individualistička logika nikada neće složiti. U toj situaciji Petrović raspravlja je li opravdano biti liberal u društvu koje gaji kolektivizam. Pa naravno da jest!

        Nadam se samo da je ovo o otimanju i zatočeništvu bila šala jer ne vidim nikakvu razliku između mučenja i toga. Naime, sve od navedenog je u potpunosti moralno neprihvatljivo, neopravdano i krši kako zakone tako i slobode (osim ako niste fanovi RAF-a). Istu stvar mislim i za potkupljivanje. Ako je netko bio alergičan na ta zakulisna muljanja, to je bio toliko napadani Friedman. Čak mi je malo scary ova podjela na reverzibilne i ireverzibilne mjere.

        • Mislim da je više problem u tome da se ljudska prava često krše protivno zakonu, nego da postoje zakoni koji ugrožavaju ta prava (premda i toga ima, svakako). U svakom slučaju, teza da je demokracija u suprotnosti s ljudskim pravima i dalje mi se čini neopravdanom – načelno ne vidim problem, a to što postoje ugrožene skupine ili neidealna zakonska rješenja nije dovoljan argument za tako jaku tezu.
          Nije mi sasvim jasna podjela na prava i slobode, niti navodno različita uloga države u zaštiti jednih i/ili drugih. Na wikipediji npr. piše “negative rights may include civil and political rights such as freedom of speech, private property, freedom from violent crime, freedom of worship, habeas corpus, a fair trial, freedom from slavery and the right to bear arms”, gdje dakle prava uključuju fundamentalne slobode. Relevantnijom mi se čini podjela na prava i obveze – od države dobijamo jedno i drugo, premda smo kao liberali skloni naglasiti prvo, dok konzervativci vole naglašavati i drugo (a kod komunista je to valjda jedno te isto, moje je pravo i obveza da me prisile da budem sretan u egalitarnoj komuni). Mislim da gejevi traže prava, među njima liberty right da ih nitko ne zlostavlja zbog životnog stila i claim right da policija djeluje ako ih netko zlostavlja. I gej meridž je, rekao bih, pravo, premda se sve ovo može nazvati i slobodama.
          Ne bih rekao da Petrović raspravlja o tome je li opravdano biti liberal u kolektivističkom društvu, već je li zbog ekonomski liberalnih rješenja opravdano kršiti politički liberalna načela, tj. nečije pravo na slobodu kretanja i djelovanja.
          Lajkam četverostruku podjelu glede legitimnog i legalnog.

        • Marko Perožić said

          Istina, moja teze o suprotnosti dem. i sloboda je pretjerana. Zapravo apsolutna. Recimo ovako: i dalje smatram da postoji jako puno proturječja s kojima se demokracija mora nositi, a jedno od tih proturječja je da omogućuje zakone koji su u sukobu sa slobodama.
          Liberty right je ono što ja zovem slobodom, a claim right ono što zovem pravom (moje malo pojednostavljivanje za koje vjerujem da nije daleko od onoga što zastupam u ovim komentarima). Recimo da se slažemo po pitanju gejeva, ali to i nije toliko bitno.

          Evo mog odgovora na preformuliranu dilemu. Ne znam kako opravdati kršenje viših principa (političkih) u ime nižih (ekonomskih). Kršenje principa na određenoj razini poništava sve principe na razini nižoj od te. Ako ćemo nekoga oteti u ime slobodnog tržišta znači da su nam ekonomski principi iznad političkih. Sasvim sigurno postoje takvi liberali, ali onda se pojavi Naomi Klein i ima pravo.

        • Ja se slažem da je kršenje političkih načela nedopustivo (osim u drastičnim situacijama koje sam spomenuo, i uz vrlo strogu naknadnu evaluaciju). No, Petrović je iznio mišljenje, s kojim su se neki složili, da bi nekad moglo biti opravdano na kraće vrijeme prekršiti prava nekolicine ljudi u ime spasa društva iz krize. Ja se s tim ne slažem (stvorilo bi mi najdublju nelagodu kad bi npr. vlada naredila nečije uhićenje kako taj ne bi ometao provedbu ekonomskih mjera, ili kad bi uopće imala takvu mogućnost), ali stav nije potpuno iracionalan (radi se o oštećivanju nekolicine radi poboljšanja uvjeta za većinu) – trebao bi nam ovdje netko tko bi ga branio. To je svakako jedan ne-liberalan stav, budući da interese zajednice stavlja iznad interesa pojedinca (tj. stav odstupa od političkog liberalizma u ime ekonomskog).

  5. Marko Perožić said

    Još mi je jedna stvar pala na pamet. Kina je npr. uvidjela da demokracija ima unutarnja proturječja. Međutim, ne znam postoji li bolji primjer od Kine za društvo koje je u potpunosti podredilo liberalne principe u korist ekonomskog liberalizma.

    • No, Kina nikad nije ni imala liberalne principe🙂 Nadam se ipak da će, s obzirom na to da su ekonomski debelo u kapitalizmu, a i komunističku ideologiju više ne fermaju puno, u nekom (skorom) trenutku svrgnut tu koru od KP-a s vlasti i ući u višestranačje (u skladu s Fukuyaminom hipotezom da kapitalizam obično vodi u demokraciju).
      Onda će možda manje podržavati i Sjevernu Koreju (btw, u slučaju te zemlje ja bih stvarno podržao preemptive strike, ali više zbog njezina vlastitog stanovništva, gdje generacije propadaju zbog opasnih i brutalnih redikula koji drže vlast). Kao što postoji sklonost suradnje među liberalno-demokratskim režimima, tako postoji i prirodno povezivanje ne-liberalnih režima poput Kine, Rusije, Venezuele, Irana i S. Koreje – imaju zajedničke interese, među kojima i one da ih se ne pita za ljudska prava (naravno, nisu ni formalno lib-dem režimi baš imuni na kritiku, osobito što se tiče vanjske politike koju provode).
      Btw, u prošlom broju Zareza Žižek je, moram priznati, imao izvrstan tekst o Kini.

  6. Matko Gjurašin said

    • Slažem se da ekonomski poretci koji nisu bazično kapitalistički, tj. koji ne dopuštaju privatno vlasništvo (nad sredstvima za proizvodnju) i tržišnu utakmicu, po svemu sudeći nemaju šanse. Dakle, kapitalizam je jedini poznati sustav koji actually funkcionira (a sadašnja kriza nije ga ni približno uništila, kao što su se nadali naši vrli ljevičari, priželjkujući kaos po načelu “što gore to bolje”).
      No, ne slažem se s Friedmanovom skepsom prema bilo kojoj verziji welfare statea. Mislim da je vrlo poželjno temeljno kapitalistički poredak kombinirati sa socijalnom osjetljivošću (to uostalom čini i Rawls), jer se time smanjuju drastične razlike među okolnostima života članova zajednice, a to pridonosi stabilnosti. Doista, welfare state znači da će se nekome, kako kaže Friedman, morati “oduzeti njihov novac” (tj. dio istog, i to mali), ali dotični taj novac ionako nisu zaradili u vakuumu, već kao članovi zajednice gdje netko radi za njih, policija ih štiti, itd., tako da nije očito da bi njihov posjed nad cjelokupnom bruto zaradom trebao biti “svet”. Porezi su legitimno sredstvo kojom država “preraspodjeljuje” sredstva.
      Što se tiče Friedmanova zalaganja za slobodu, mislim da liberalizam treba i može biti beskompromisan kad se radi o političkim zahtjevima poput potpune slobode mišljenja, izražavanja, itd., te potpune legalizacije svega što uključuje consenting adults (istospolni brakovi, prostitucija, marihuana), dok ekonomski liberalizam nije poželjan u potpuno nekontroliranoj varijanti (“divlji kapitalizam”). Temeljne vrijednosti kompeticije/izvrsnosti i solidarnosti treba balansirati, tako da je određena količina formalizirane solidarnosti u društvu poželjna (situacije u kojima si ljudi sami nožem vade upaljene mandule jer ne mogu platiti operaciju treba izbjeći).
      Što se Kine tiče, evo link na jedan izvrstan tekst u New York Review of Books: http://www.nybooks.com/articles/archives/2011/jan/13/china-famine-oslo
      Ta paranoidna, brutalna, korumpirana vrhuška koja vodi Kinu trebala bi što prije sletjeti, a isto vrijedi i za mafijaško-obavještajni režim koji upravlja Rusijom.

      • Joško, u glavnim crtama se slažem s tobom, ali ipak par sitnica.

        Doista, welfare state znači da će se nekome, kako kaže Friedman, morati “oduzeti njihov novac” (tj. dio istog, i to mali), ali dotični taj novac ionako nisu zaradili u vakuumu, već kao članovi zajednice gdje netko radi za njih, policija ih štiti, itd., tako da nije očito da bi njihov posjed nad cjelokupnom bruto zaradom trebao biti “svet”.

        Friedmanu ne bi palo na pamet da niječe opravdanost poreznih izdvajanje za policiju, vojsku, administraciju itd. i ustvrdi da je “posjed nad cjelokupnom bruto zaradom trebao biti svet”. Spomenute usluge koštaju i njih građani trebaju platiti, a plaćaju ih putem poreza. Ono oko čega Friedman ima dvojbi je porezno izdvajanje za socijalu, jer tu građanin plaća nešto (i) od čega on sam nema nikakve izravne koristi i (ii) rezultati čega su dvojbeni, jer po Friedmanu mnogi socijalni programi imaju kontraefekt. E sad, tu se ja, a vjerujem ni ti, ne slažem s Friedmanom. Ako su socijalni programi dobro osmišljeni i ako država funkcionira, onda građanin ima bar neizravne koristi od toga, jer živi u boljem, pravednijem i mirnijem društvu, tako da je porezno izdvajanje za socijalu potpuno opravdano.

        kao što su se nadali naši vrli ljevičari, priželjkujući kaos po načelu “što gore to bolje”

        Čujem da nestor hrvatske etičke misli priprema knjigu Hrvatski bog Kaos u kojoj kani pokazati da se u Hrvatskoj smišljeno proizvodi kaos kako bi u tom mutežu pojedinci i njihove mreže stekli ili zadržali ekonomske, političke i socijalne privilegije mimo zakona. On, pretpostavljam, priželjkuje kozmos u kojemu će pojedinci i njihove mreže stjecati i zadržavati ekonomske, političke i socijalne privilegije po zaslugama i u skladu sa zakonom. Pri tome je, dakako, pitanje po kojim će se kriterijima procjenjivati zasluge (specifično-hrvatskim? ortačkim?) i tko će pisati i tumačiti zakone (umreženi pojedinci?). Ali ovo je samo spekulacija. Jedva čekam da knjiga izađe pa da je prostudiram.

  7. Marko Perožić said

    Ako su socijalni programi dobro osmišljeni i ako država funkcionira, onda građanin ima bar neizravne koristi od toga, jer živi u boljem, pravednijem i mirnijem društvu, tako da je porezno izdvajanje za socijalu potpuno opravdano.

    Čini mi se da se oko ovoga nemamo što slagati ili ne slagati s Friedmanom. Logično je da dobro osmišljeni program ima smisla, ali Friedman inzistira na tome da u ekstenzivnoj državi blagostanja (koliko god ona bila dobro organizirana) uvijek ima previše nepravedne distribucije kapitala. Dakle, ako govorimo o Friedmanu, to je problem.

    Hoćemo li mi pristati na manje ili više nepravde za pojedince u ime većeg “spokoja” cijelog društva, time se Friedman ne bavi pretjerano (čini mi se). On je prvenstveno pragmatični ekonomist, a tek onda politički filozof (ako uopće). U njegovim teorijama je bitno da dobiješ adekvatnu vrijednost za svoj uloženi novac. Ova moralna komponenta poželjnosti je, čini mi se, sporedna kod njega. Da li bi bilo dobro ili poželjno staviti par kapi socijale u kapitalističku kašu je pitanje koje jako ovisi od konteksta. Negdje možemo vrištati kako treba primijeniti Friedmanove recepte dok bi u drugom kontekstu to moglo samo izazvati štetu.

    @Joško: odličan link!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: