Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

John Searle – kritika komputacijske teorije uma

Posted by Marko Kučan dana 10/10/2010

Nastavljajući na tekst o Searlovoj konceptualizaciji odnosa uma i tijela želimo se osvrnuti na razloge zbog kojih dotični ne priznaje trenutno najpopularniju teoriju – kompjutacijsku teoriju uma. Vjerojatno vam je poznata njegova Kineska soba, misaoni eksperiment kojim je htio pokazati da sintaksa ne može biti dovoljna za semantiku, tj. da čista manipulacija simbolima ne dovodi do razumijevanja. Svrha ovog teksta je da vas upoznamo s jednom drugom kritikom kompjutacijske teorije uma koja razmatra odnos teorije baziranoj na sintaksi i „stvarnog svijeta“ (fizičkih entiteta).

Kompjutacijski funkcionalizam (preciznije, „strong AI“ program) možemo sažeti kao ideju da je mozak kompjuter, a um program (algoritam) po kojem se izvode komputacije nad simbolima. Takav je pristup problemu odnosa uma i tijela utemeljenje kognitivnih znanosti, čineći ih neovisnima od neurologije. Prema toj teoriji, kognitivni su mehanizmi samo implementirani u mozgu, a mogli bi biti implementirani i u nekom drugom „stroju“, npr. na dovoljno brzom računalu (princip višestruke ostvarivosti). Oni su komputacijski mehanizmi, definirani sintaktički s obzirom na to kako barataju apstraktnim simbolima. Primjeri takvih procesa su Chomskyjeva pravila univerzalne gramatike i Fodorov jezik misli.

Kad kažemo da je mozak računalo, ustvari želimo reći da je univerzalni Turingov stroj, računalo koje može pokrenuti bilo koji algoritam (što proizlazi iz Church-Turingove teze da se sve što se uopće može postići komputacijom može postići Turingovim strojem). Ljudski je um onda samo iznimno kompliciran, možda najkompliciraniji prirodni program pokrenut u mozgu koji možemo instancirati i na bilo kojem drugom univerzalnom Turingovom stroju. Slično kao što svjesno implementiramo neke algoritme (npr. onaj koji smo u osnovnoj školi naučili za množenje brojeva), tako možemo i na računalu implementirati te iste algoritme. Možemo implementirati i neke od još većeg broja nesvjesnih algoritama (npr. algoritama percepcije ili usvajanja jezika). Konačna presuda našoj kognitivističkoj teoriji neke psihološke funkcije (tj. predloženom algoritmu te funkcije) jest Turingov test – trebamo demonstrirati da se ponašanje artificijelnog računala opremljenog adekvatnim programom koji predstavlja našu teoriju ne razlikuje od ponašanja „ljudskog računala“: mozga i uma.

Sad dolazimo do glavnog pitanja teksta: „Je li mozak digitalno računalo?“. Searlov odgovor nije jednostavno „ne“, već pitanje uopće ne smatra znanstvenim (provjerljivim). Ovo pitanje treba razlikovati od diskusije oko toga je li um digitalni program, na koji daje odgovor argumentom Kineske sobe (Searlov odgovor, dakako, glasi „nije“).

Reći da je mozak komputacijski (Turingov) stroj podrazumijeva da je mozak procesor simbola i da se njegov rad može izraziti algoritmom. Taj rad uključuje baratanje dvama simbolima, predstavljenih najčešće kao 1 i 0, pri čemu se na svakom koraku ili ispisuje novi simbol na određeno mjesto u memoriji ili se pomiče na novo mjesto. Ova dva simbola mogu biti reprezentirana na bilo koji način, pa tako unutar kućnih računala nećemo naći brojke, već dva različita naponska stanja. A napone možemo zapravo zamijeniti bilo čime – vodom, mačkama i miševima, ili, što nam je od interesa, živčanim impulsima. Ono što čini algoritam nisu fizički ostvaraji simbola, već sintaktički odnosi među njima. Višestruka ostvarivost je moguća upravo zato što je fizička forma nebitna, dok god joj možemo pripisati 1 i 0 u skladu s željenim algoritmom.

Univerzalna čitljivost. Upravo kod višestruke ostvarivosti, odnosno njenog parnjaka, višestruke čitljivosti (činjenica da isti program možemo očitati u različitim fizičkim sustavima), Searle počinje svoj protuargument. On smatra da višestruka čitljivost implicira univerzalnu čitljivost – sve je digitalni kompjuter! Bilo kojem objektu mogu se pripisati binarni simboli u skladu s nekim algoritmom (čak i snažnije – dovoljno kompleksnom objektu se može pripisati gotovo bilo koji algoritam). Dakle, nema ništa posebno u hipotezi da je mozak digitalni kompjuter, jer kompjuterom možemo smatrati i želudac (prima signale hrane i impulse iz mozga, računa kako provesti probavu), srce, i nebiološke objekte poput vode (npr. prima informaciju o težini i obliku kamena koji u nju pada i računa kako će se valovi trebati širiti).

Sintaksa nije intrinzična fizici. Još veći problem je da je ovo pripisivanje komputacije ovisno o promatraču, a ne intrinzično (nema postojanje bez promatrača). Hipoteza da je mozak stroj za komputaciju je neprovjerljiva, jer ovisi o stavu koji zauzmemo prema mozgu! Ona ne govori ništa o tome što bismo trebali naći u stvarnosti (kako bi mozak trebao izgledati) da bude točna jer simbole pripisujemo sami. Ponekad se može činiti da se neuronima binarna stanja mogu sasvim prirodno pripisati: oni ili ispaljuju električni impuls („1“), ili ga ne ispaljuju („0“). Ako zanemarimo da se okidanje svakog neurona događa paralelno s drugim okidanjima (to je nesukladno serijalnom načinu rada Turingovog stroja), još uvijek nije očigledno kako pripisati simbole. Jer okidanje jednog neurona nema samo jedan jedinstveni učinak na drugi neuron. Električni potencijal drugog neurona može se povisiti (što povećava šansu za okidanje) ili sniziti (što smanjuje šansu za okidanje) u različitim stupnjevima, a moguće je i djelovati na budući rad tog neurona, smanjujući mu ili povećavajući reaktivnost. Neki neurotransmiteri (poput dušičnog oksida) uopće ne djeluju uslijed električnog pražnjenja neurona već prolaze difuzijom iz jedne stanice u drugu. Nije sasvim bjelodano kako ovim procesima pripisati simbole, a da znamo da netko drugi ne bi pripisivanje obavio drugačije.

Homunkulus kao nužni sastojak kognitivističke teorije. Ovisnost komputacijske interpretacije o promatraču znači da svako kognitivističko objašnjenje nužno uključuje zazivanje homunkulusa, svjesnog djelatnika koji izvršava komputaciju i čita njene rezultate. Primjerice, ako je trodimenzionalni vid rezultat pretvorbi dvodimenzionalnih informacija u 3D sliku, tko gleda tu sliku? Česta je strategija komputacionista da se složenije analize raščlane na seriju nula i jedinica, na operacije dovoljno jednostavne za pojedinačne neurone. Ali, kako smo gore napomenuli, nije jasno kako se binarni simboli odnose prema radu neurona – opet se čini da zazivamo nekog homunkulusa. To je zato što ništa u fizici ne odgovara binarnim simbolima bez nekoga tko će te simbole pripisivati. Kod pravih računala nemamo problem koji postoji kod mozga, jer su homunkulusi programeri i krajnji korisnici. Računalo samo „radi“, ili bolje, „funkcionira“ (prolazi kroz različita naponska stanja), a mi interpretiramo njegove rezultate. Ono ne slijedi nikakva pravila (ne provodi algoritme), nego je programirano (namješteno) kao da slijedi pravila koja je zamislio programer. Kod mozga ne postoji takva prirodna „podjela rada“ između fizičkih procesa i interpretacije. Zato je za Searlea pitanje poput „kako vizualni sustav u čovjeka izračunava udaljenost između objekata na temelju podataka na retini“ (tipično kognitivističko istraživačko pitanje) ekvivalentno pitanju „kako čavli izračunavaju udaljenost koju trebaju proći nakon što ih udari čekić“. Jedno i drugo pitanje možemo simulirati algoritmima (i to možda u potpunosti precizno), ali to ne znači da ti sustavi implementiraju te algoritme.

Kauzalna nemoć komputacije. Ako algoritmi postoje samo u očima promatrača, jasno je da ne mogu imati nikakve kauzalne utjecaje. Jedino što stvarno postoji jesu neurološki procesi i svijest (što je jasno iz Searlove verzije rješenja problema odnosa uma i tijela). Ovu poantu Searle ilustrira pitanjem: da imamo neurološku teoriju nekog psihološkog sustava bismo li bili skloni reći da je to samo hardverska implementacija nekog apstraktnog programa? Neurološke hipoteze možemo provjeriti „golim okom“ ili prije kakvim strojem za vizualizaciju mozga – one govori o stvarnim činjenicama, dok su kognitivističke hipoteze provjerljive samo Turingovim testom koji ne može razdvojiti simulaciju od prave stvari.

Konačna presuda Johna Searlea jest da se proučavanje uma treba preseliti s kompjutera u neurološke laboratorije. Ako su mu kritike na mjestu, koliko prostora ostaje za kognitivne znanosti? Što nam (puke) simulacije uma govore o fenomenu koji istražujemo?

Moram priznati da me se pitanje „gdje je tu komputacija“ dojmilo, jer mi se iz mog površnog poznavanja neurologije ne čini da su neuronski procesi nedvosmisleni kandidati za pripisivanje komputacijskih stanja. S druge strane, prema Searleu niti kućno računalo ne provodi komputaciju – koliko vam se to čini plauzibilnim? I da li je uopće problem za komputacijski funkcionalizam činjenica da ne govori ništa o fizičkom svijetu (uz pretpostavku da se slažemo sa argumentima)?

(ko-autorstvo Bokulić, Kučan)

4 Odgovora to “John Searle – kritika komputacijske teorije uma”

  1. Greetings, my fellow philosophers! D. Vader is back (the “D” is now ambiguous, I might add)
    Ovaj post me zaintrigirao/iziritirao u vrijeme kad sam ga pročitao, pa evo jedan zakašnjeli komentar (a ionako je, vidim, ostao siroče, pa mu dobro dođe što god mu se udijeli). Searle bi, dakle, dopustio samo svijest i neurološke procese. No, time bi eliminirao veći dio onoga što je zanimljivo za istraživanje, a što ne pripada niti jednoj od tih razina. Uzmimo npr. znanje jezika, poznavanje gramatičkih pravila koje čini našu jezičnu kompetenciju – jednu, moglo bi se reći, dosta važnu stvar za ljude. Je li to znanje svjesno? Složit ćemo se da nije, jer neobrazovani ljudi gotovo uopće nisu u stanju eksplicirati to znanje, a i lingvisti-eksperti muku muče s time da ga ekspliciraju. Ako u tome da ga ekspliciraju u potpunosti i uspiju, to znanje ipak nije “prirodno” dio svijesti, niti će to postati zahvaljujući njihovoj eksplikaciji. Naime, i sami lingvisti će, kao i svi ostali ljudi, i dalje govoriti na način koji ljudi to inače čine, naime bez svjesnog razmišljanja o pravilima jezika, i bez potrebe za tim razmišljanjem. A je li onda znanje jezika svedivo naprosto na neurologiju? Rekao bih da ne, i to iz dva razloga, jednog metodološkog, a drugog principijelnog. Prvi, metodološki razlog tiče se našeg proučavanja tog znanja. Na sadašnjem stupnju znanosti bilo bi suludo prisiliti lingviste da se umjesto lingvistikom bave neuroznanošću – to bi eliminiralo jedno dobro razvijeno polje znanosti, s pouzdanim načinima provjere hipoteza, u ime istraživanja koje je još praktički u svojim počecima (naime, jezik kako je instanciran u mozgu). Dotična dva polja istraživanja trebala bi se međusobno obogaćivati, a ne da se jedno eliminira u korist drugoga. Principijelni razlog jest taj što nešto može biti jedinstvo na razini funkcije, a da to ne bude na razini neurologije (pa makar pojam funkcije bio observer-dependent). Znanje jezika jest određeno jedinstvo na razini funkcije (naime, omogućuje nam da govorimo), što ne znači nužno da se radi o koherentnoj cjelini na razini mozga kao fizičke stvari. Uglavnom, čini mi se da bi prihvaćanje Searlovih nazora značilo obustavu jednog uspješnog znanstvenog programa (ne samo lingvistike, već kognitivne znanosti općenito) – a mislim da uspješnim istraživačkim programima treba uvijek dati prednost pred apriornim argumentima koji navodno dokazuju nemogućnost tih programa, pa makar dotični programi i ne počivali na kristalno jasnim i neupitnim osnovama (to je normalno stanje dok se program razvija, osnove postaju kristalno jasne tek po završetku programa). Stoga mi se adekvatnom klasifikacijom čini sljedeća, koja obuhvaća tri razine: 1. mozak, 2. komputacijski um kao funkcionalna organizacija mozga (sustav urođenih, univerzalnih, generativnih, komputacijskih modula), 3. fenomenološki um kao projekcija nekog podskupa elemenata komputacijskog uma. Fenomenološki um je svijest, dok se oni aspekti uma koji nisu dostupni svijesti nazivaju i kognitivnim nesvjesnim. Mislim da najveći dio onoga što nas kao filozofe/lingviste/psihologe/kognitivne znanstvenike zanima počiva na razini komputacijskog uma – to su fenomeni koji nisu svjesni, ali ih često nije produktivno proučavati niti na način bockanja mozga elektrodama. U krajnoj liniji, naravno (ako prihvaćamo naturalizam, zbog čega i kažem “naravno”🙂 ) sve je mozak, dok su komp. i fen. um razine opisa mozga – ali mnogi fenomeni koji nas zanimaju pojavljuju se u koherentnom obliku tek na tim razinama. Dobra vijest: ne moramo svi odmah u laboratorije!

  2. Marko Bokulić said

    Zahvaljujem se na komentaru, doista je post bio sirotan.

    U retrospektivi mi se čini nezgodno što smo napisali da Searle smatra da se “proučavanje uma treba preseliti s kompjutera u neurološke laboratorije”, jer ipak nisam dobio dojam da bi John pozatvarao istraživačke programe kako Žanić sluti. Searle sa slabom-AI nema problema, a našim“pitanjima za raspravu” htjeli smo potaknuti razmišljanje o tome što to ustvari znači baviti se slabom-AI i na kakva pitanja može odgovoriti. No dva prigovora tvrdnji „da je znanje jezika svedivo na neurologiju“ ne vidim kao dobre argumente protiv generalnih zaključaka gornjeg posta.

    Metodološki prigovor je zapravo prigovor praktičnim posljedicama prihvaćanja Searlove pozicije i slažem se da je zatvaranje odsjeka, istraživačkih programa i tjeranje sviju da bace svoje doktorate iz kognitivne znanosti pretjerano. Od praktičnog je interesa i pitanje da li će neurologija moći dosegnuti razinu objašnjenja „na kakvu smo navikli“ od pristupa koji se trenutno bave jezikom i drugim zanimljivim temama. Meni ta pitanja ovdje nisu od pretjeranog interesa. No pozvao bih na raspravu o nečemu povezanom s ovime. Da li „uspješnim istraživačkim programima treba uvijek dati prednost pred apriornim argumentima koji navodno dokazuju nemogućnost tih programa“ (kako kaže Žanić) ili ovakvi argumenti mogu informirati putanju znanosti u (daljoj) budućnosti? Ako će znanstvenici raditi što god već rade, kakva je uopće svrha apriornih argumenata?

    Principjelni prigovor mogu razumjeti na dva načina. Istina je da nas zanimaju fenomeni „jedinstveni na razini funkcije“ koji su onda ovisni o promatraču. Ovu tvrdnju mogu shvatiti kao da nam observer-dependent tvrdnja o funkciji daje istraživačko pitanje, koje onda proučavamo observer-independent metodologijom. Trenutno se u vezi s Dretskeovom knjigom Naturalising the mind vode rasprave oko toga može li se funkcija ikad definirati neovisno o promatraču te je moja mišljenje trenutno da se ne može. No to je pitanje vezano uz jedan noviji post. Ovdje je dovoljno reći da u neurologiji možemo proučavati što god nas “observere” zanima: jezik, emocije, percepcije i slične teme (uostalom – i proučavaju se), makar se one na kraju (možda) ispostavile kao manje jedinstvene cjeline na neuralnoj razini. Tko zna, možda otkrijemo i neke neočekivane poveznice koje nam razmišljanjem samo o funkcijama ne bi pale na pamet?

    S druge strane, klasifikacija od tri razine begs the question: što u svijetu činjenica znači da mozak ima komputacijsku razinu? Ako ćemo komputacijski um shvatiti kao znanstvenu hipotezu, moramo je prepoznati kao falsifikabilnu, i onda slijede prigovori odozgora na koje nisam vidio odgovor. Um, niti mozak, prema ovome ne obrađuju informacije, što je tvrdnja kojom obiluje kognitivistička literatura. No, na mozak možemo gledati kao na obrađivača informacija, tj. zauzeti prema njemu design stance. Ako prihvatimo Searleovu kritiku, ona je ovisna o promatraču (npr. prije otkrića računala nismo o mozgu govorili kao o super brzom računalu), ali prema Dennettu to ne isključuje mogućnost dobrih predikcija. Prema mozgu se ponašamo „kao da“ slijedi algoritme, premda ih ustvari ne slijedi; isto kao što kamen ne slijedi mehaničke proračune, već ga ti proračuni opisuju. Instanciranjem tih algoritma u računalima možemo vršiti predikcije (kao što se u znanostima o fizičkim pojavama to radi simulacijama), ali ne možemo stvoriti nove umove. Onda se izbor između kognitivnih znanosti i neurologije svodi na odgovaranje na dva pitanja. Koliko preciznosti gubimo zauzimanjem stajališta dizajna i da li je napredna znanost neurologije uopće moguća s obzirom na kompleksnost fizičkog sustava (mozga) s kojim se bavi? Kako i Žanić predviđa, na ova je pitanja moguće odgovoriti samo provedbom istraživačkih programa.

    • Meni je primarno bilo stalo do toga da sačuvam međurazinu između svijesti i mozga, jer mislim da se većina fenomena zanimljivih za filozofe/lingviste/psihologe/kogn. znanstvenike nalazi na toj razini. Možemo je naprosto zvati kognitivno nesvjesno. Svakako da se fenomeni te razine proučavaju i na razini mozga, to je neizostavno, ali često je poželjno, a često i jedino moguće, generalizacije formulirati na razini nesvjesnog uma, a ne mozga. U generativnoj gramatici postoje brojne generalizacije, npr. theta-kriterij: jedna tematska uloge može biti pripisana samo jednom argumentu u rečenici i jedan argument može imati samu jednu tematsku ulogu – pokušajte to formulirati na razini neurona. Čitavo čovjekovo znanje jezika spada u kognitivno nesvjesno, te se čini i poželjnim da se tamo zadrži, jer je formulacija tog znanja na razini mozga u ovom času potpuno neizvediva, a i inače bi bila nepoželjna, kako zbog multiple realizability, tako i zbog toga što bismo jednostavne generalizacije poput ove gore bili prisiljeni davati u neprobavljivo složenim reformulacijama.
      Tvrdnja da je kognitivno nesvjesno komputacijske naravi daljnja je tvrdnja, na koju se, doduše, upotrebom terminologije “komputacijski um” i jesam obvezao. Mislim da je takva ideja sasvim prirodna, i da se radi o jednoj korisnoj metafori. Smatrati mozak obrađivačem i prerađivačem informacija ipak je mnogo prirodnije nego smatrati želudac ili čavao takvim obrađivačima. Nije li mozak tu kako bi (malo teleologije, hehe, ali lako se preformulira u evolucijskim terminima) obradio podatke iz okoline te omogućio organizmu adekvatno reagiranje i djelovanje? Searlovi prigovori su zanimljivi, i nisam o njima dovoljno razmišljao kako bih ponudio adekvatan odgovor. No, nemam ništa protiv ni “kao da” pristupa, jer on će po svoj prilici sačuvati sve generalizacije pristupa koji mozak doslovno shvaća kao kompjuter. U krajnjoj liniji, mislim da su ozbiljni rezultati i zanimljive, provjerljive spoznaje važniji od apsolutne čistoće pojmova (kako nefilozofski od mene!).
      Stoga:

      Ako će znanstvenici raditi što god već rade, kakva je uopće svrha apriornih argumenata?

      Nikakva🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: