Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

John Searle o problemu odnosa uma i tijela

Posted by Marko Kučan dana 06/10/2010

Teorija o odnosu uma i tijela čiji je autor i predstavnik John Searle zove se biološki naturalizam. Često nije jasno radi li se o reduktivnoj ili nereduktivnoj teoriji, no gotovo sigurno se može reći da je riječ o vrsti materijalističkog emergentizma, tj. koncepciji po kojoj je sve što zaista postoji fizikalne prirode, dok je ono što zovemo „mentalnim“ emergentno svojstvo nekih sistema. Neko svojstvo zovemo emergentnim akko neki sistem posjeduje to svojstvo, ali ga ne možemo identificirati ni kod jednog elementa koji čini taj sistem.

Neka emergentna svojstva se ne mogu deducirati isključivo pomoću promatranja kompozicije elemenata i njihovih odnosa s okolinom, već proizlaze iz kauzalnih interakcija tih elemenata – njih Searle naziva kauzalnim emergentnim svojstvima. Takva svojstva se mogu dalje svrstati u dva tipa; emergentna1 svojstva čija se kauzalna moć može u potpunosti objasniti pomoću kauzalnih interakcija nižih elemenata, te emergentna2 svojstva čija se kauzalna moć ne može objasniti pomoću nižih interakcija. Prema Searleu, svijest je kauzalno emergentno svojstvo čija se kauzalna moć može u potpunosti objasniti pomoću interakcija neurona u mozgu („causally emergent system feature“), dakle emergentno1 svojstvo. Primjer takvog svojstva, iako neizmjerno jednostavnije od svijesti, jest čvrstoća čvrstih tijela (pri čemu niti jedan pojedini atom nije po sebi čvrst) ili tekuće stanje tekućih tijela. Eksplikacija biološkog naturalizma glasi: svijest (mentalno) je svojstvo višega reda (emergentno svojstvo) neurobioloških procesa u mozgu.

Pomutnja oko činjenice je li ova pozicija reduktivna ili ne proizlazi iz različitih shvaćanja pojma redukcije. Searle identificira četiri različita tipa, od kojih su dva ključna za ovu raspravu – ontološka i kauzalna reducibilnost. Ontološka redukcija je najčešći tip redukcije na području znanosti i filozofije; ako se pokaže da je jedna stvar ništa drugo nego neka druga stvar, nad njom je izvršena ontološka redukcija (npr., stolac nije ništa drugo nego skupina molekula). S druge strane, neka je stvar kauzalno reducirana ako se njezina egzistencija i kauzalna moć dade objasniti isključivo pomoću kauzalnih interakcija nekih jednostavnijih stvari. Ostali tipovi redukcija su teorijska (redukcija jedne teorije na drugu) i definicijska (ili logička – redukcijom nekog termina na njegov definiens reducira se i referirajući fenomen).

Povijest znanosti i filozofije pokazuje da kauzalna redukcija najčešće vodi u ontološku redukciju – ako se uspješno kauzalno reducirao neki fenomen, potrebno je samo redefinirati izraz kojim nazivamo reducirani fenomen tako da se on može identificirati sa svojim uzrocima. Searle daje primjer crvene boje, koja se isprva definirala ostenzivno (pokazivanjem primjera) – nešto je „crveno“ ako je crveno pod normalnim uvjetima normalnim promatračima. Ukratko, otkrićem da iskustvo boja nastaje akcijom elektromagnetskog zračenja na receptore, moguće je redefinirati termine za boje u termine o refleksiji svjetla – „crveno“ se može zamijeniti sa „elektromagnetsko zračenje valne duljine od 600 nanometara“, čime subjektivno iskustvo postaje irelevantno za definiciju. Svojstva boja su, u ovom slučaju, prošla kroz kauzalnu, te naposljetku i ontološku redukciju – prvo se boja reducirala na akciju zračenja na receptore, a nakon toga na samo zračenje određene valne duljine.

S obzirom na rečeno, može se formulirati generalno pravilo: u slučaju svojstva koje je emergentno1, automatski slijedi kauzalna redukcija, koja najčešće vodi u ontološku redukciju (kao kod primjera agregatnih stanja tijela). U slučaju svijesti, koje potpada pod zadane parametre ovog generalnog pravila, ipak se ne može izvesti posljednji korak.

Klasični argument koji bi trebao pokazati da svijest nije reducibilna u istom smislu kao što je slučaj kod topline, čvrstoće i sl., posredno se može naći kod Thomasa Nagela („what is it like“ problem), Saula Kripkea i Franka Jacksona (epifenomenalna qualia). Dok se njihovi argumenti tretiraju kao spoznajni, Searle isti argument shvaća ontološki, tj. kao argument koji govori o tome koje karakteristike stvari postoje (nasuprot na koji ih način spoznajemo).

Navodi primjer osjećaja fizičke boli kojeg možemo razdijeliti na, uvjetno rečeno, dva fenomena: određeni neurofiziološki proces koji pak uzrokuje svjesni, subjektivni, osjećaj neugode. Pri pokušaju čiste ontološke redukcije (uspostavljanja tipskog identiteta) u potpunosti se izostavlja subjektivni fenomen, ili bolje rečeno, izostavljaju se esencijalne karakteristike onog što zovemo „bol“. Opis iz tzv. „trećeg lica“ ne može prenijeti subjektivni karakter upravo zato jer se karakteristike „prvog lica“ i „trećeg“ u mnogočemu razlikuju. Kao i kod ovog tumačenja, kod Jacksona i Nagela su jasne epistemološke konzekvence, no antireduktivistička poanta jest u činjenici da se izostavljaju karakteristike koje očito postoje u svijetu, tj. argument se tretira ontološki. Nagela to vodi do dualizma svojstava, a Jacksona do odbacivanja fizikalizma, no za Searla ireducibilnost svijesti u ovom smislu nema takve duboke filozofske implikacije.

Searleov vlastiti prigovor se u većem dijelu odnosi na promatranja obrazaca redukcije: važan aspekt redukcije jest u razdvajanju „onoga što nam se čini“ (appearance) i „onoga što jest“ (reality), kao što se učinilo kod topline (odvajanje iskustva od fizikalnog fenomena). Searleovo je mišljenje da je upravo taj uvjet nemoguće zadovoljiti kad je u pitanju svijest jer ta distinkcija u tom slučaju ne postoji (appearance=reality). Dakle, nepotpunu redukciju je moguće izvesti, no ona nužno izostavlja ono što je najbitnije za svijest (što je jedan od razloga zbog kojih Searle odbacuje većinu suvremenih reduktivnih teorija).

Ako Searleovi argumenti „drže vodu“, svijest ostaje ireducibilni fenomen, no ta činjenica ne predstavlja znanstveni ili filozofski misterij. Pitanje o odnosu uma i tijela je u svojevrsnom smislu pogrešno postavljeno na samom početku, jer počiva na iznimno utjecajnoj tradiciji kategorijalne separacije mentalnog i fizikalnog. Mentalno se, zbog raznih poznatih implikacija te davne separacije, tretira na dva osnovna načina: a) fenomen na ontološkoj razini fizikalnog, odvojen u smislu zasebne supstancije ili zasebnog svojstva (dualizam) ili kao ireducibilni produkt fizikalnog (nereduktivni materijalizam), i b) fenomen koji je, u osnovi, ništa drugo nego neki fizikalni fenomen (fizikalizam, eliminativni materijalizam itd.). Searle smatra da prihvaćanje svijesti kao ireducibilnog fenomena nužno ne vodi u neku vrstu kartezijanizma ako se riješimo ove dihotomije. Drugim riječima, „mentalni život“ jest dio našeg opisa stvarnosti, no kao svojstvo određenih fizikalnih procesa (a ne kao odvojena supstancija ili pak taj fizikalni proces).

Ireducibilnost svijesti stoga nije anomalna pojava u našoj materijalističkoj koncepciji niti vodi do potpune eliminacije „mentalnog“ iz stvarnosti, već predstavlja iznimku zbog odabranog obrasca redukcije koji je u ostalim slučajevima funkcionirao, što problem čini trivijalnim (ne posve trivijalnim, no ipak trivijalnim ako ga usporedimo s onim iz kartezijanskog nasljeđa). Kontrast između reducibilnosti topline ili boje i ireducibilnosti svijesti ne leži u strukturi fizikalne stvarnosti, već u definicijskim praksama. Searle zaključuje da se ne može isključiti mogućnost otkrića nove metode po kojoj bi mogli reducirati svijest, stoga ga se smješta pod okrilje reduktivnih ili nereduktivnih teorija ovisno o tome gdje se povlači redukcijska granica.

Posljedice ove pozicije za moguću budućnost kognitivne znanosti postat će jasnije u sljedećem tekstu kolege Bokulića o Searleovoj kritici komputacijske teorije uma.

Čini mi se da se teško može zaobići Searleovo proširenje “what is it like” argumenta, tj. zasad ne vidim na koji bi se način moglo opravdati izostavljanje karakteristika mentalnih stanja iz cjelokupne slike stvarnosti. Nazire li se gdje “rupa” u Searleovoj priči, i gdje bi počeo reduktivistički protu-argument? Može li se biološki naturalizam ipak svrstati pod reduktivne teorije? Ili Searle ipak nije izbjegao zamke dualizma svojstava?

(ko-autorstvo s kolegom Markom Bokulićem)

11 Odgovora to “John Searle o problemu odnosa uma i tijela”

  1. Aleksandar Joksić said

    Pohvale kolegama na trudu.
    Gdje je ‘rupa’ u Searleovoj priči? Postoji puno odgovora na to, ali ja ću se fokusirati samo na jedan dio koji smatram problematičnim pa komentirajte kako vam se to čini.

    Pri pokušaju čiste ontološke redukcije (uspostavljanja tipskog identiteta) u potpunosti se izostavlja subjektivni fenomen, ili bolje rečeno, izostavljaju se esencijalne karakteristike onog što zovemo „bol“. Opis iz tzv. „trećeg lica“ ne može prenijeti subjektivni karakter upravo zato jer se karakteristike „prvog lica“ i „trećeg“ u mnogočemu razlikuju. Kao i kod ovog tumačenja, kod Jacksona i Nagela su jasne epistemološke konzekvence, no antireduktivistička poanta jest u činjenici da se izostavljaju karakteristike koje očito postoje u svijetu, tj. argument se tretira ontološki.

    Govor o ‘izostavljanju’ mi se ovdje na neki način čini duboko konfuznim. Evo zašto. Reći da je nešto ‘izostavljeno’ tipično ima smisla samo tamo gdje znam kako bi izgledalo kada to ne bi bilo izostavljeno, tj. samo tamo gdje je zamisliva mogućnost ne-izostavljanja. Ako rješavam neki matematički zadatak i netko mi kaže „Izostavio si jednu nulu“, ja znam što to znači jer znam kako bi izgledalo da ta nula nije izostavljena. No kakav bi to bio zadatak u kojemu je nula, takoreći, po definiciji izostavljena, tj. zadatak u kojemu ju je nemoguće ne-izostaviti? U tom slučaju vjerojatno niti ne bi pričali o „izostavljenosti“.

    Neki će prepoznati da ciljam na Wittgensteinovu tezu (iz njegove ranije faze) o bipolarnosti (ne bivalentnosti!) kao svojstvu propozicija. Razumijevanjem neke propozicije mi razumijevamo njen ‘smisao’, tj. što bi bio slučaj da je ona istinita i što bi bio slučaj da ona nije istinita. Razumijeti p znači razumijeti njegovu negaciju. Po tome bi sud „Redukcija nešto izostavlja“ (ili neka slična formulacija) bila besmislena jer ne znamo kakav bi bio slučaj da je njena negacija istinita. Takav sud ne može biti neistinit, a niti postoji rascjep između razumijevanja njegovog smisla i prepoznavanja njegove istinitosti.

    Uzet ću jedan primjer. Wittgenstein iskaze poput „Znam/vjerujem da me boli“ ne tretira kao spoznajne tvrdnje ili deskriptivne rečenice o privatnim mentalnim stanjima; one za njega nemaju smisao jer je nemoguća pogreška ili situacija da ne znam i ne vjerujem da me boli, a da me svejedno boli; ja ne mogu sumnjati u to da imam bolove, a nema smisla ni reći „Ne znam/ne vjerujem da me boli“, kaže se jednostavno „Ne boli me“ (doduše, postoje iznimne jezične situacije u kojima bi to imalo smisla reći, ali takva rečenica se ne bi doslovno interpretirala) itd. Slično ovdje, ako ne znam kakav mora biti slučaj da bi redukcija NE-izostavljala „esencijalne karakteristike“ boli, kako mogu znati u kojemu slučaju ih redukcija izostavlja? Netko će reći: pa očito je da ih izostavlja. No ima li govor o „izostavljanju“ uopće smisla? Nešto intuitivno nam govori da ima smisla, no naše intuicije mogu biti posve pogrešne. Npr. neki eksperimenti pokazuju da čak i nereligiozni subjekti intuitivno smatraju da je za neka mentalna stanja i procese, kao što su emocije, vjerojatnije da će nastaviti svoj ‘život’ čak i nakon smrti osobe za razliku od nekih drugih stanja poput gladi. Rekao bih da se na sličan način konceptuliziraju subjektivna iskustva u slučaju da govorimo da ona ‘izostaju’ kod redukcije; govor o njima je metaforički oblikovan na modelu fizičkih predmeta pa ih zamišljamo poput kakvih duhova koji se mogu ‘seliti’ iz jedne stvari u drugu; negdje biti „u“ nečemu, a negdje „izostajati“.

    Wittgenstein je jednom prilikom pitao prijatelja: „Zašto ljudi uvijek kažu da je bilo prirodno da čovjek pretpostavi da se Sunce okreće oko Zemlje, a ne Zemlja oko svoje osi?“, na što mu je ovaj odgovorio: „Pa, očito zato što izgleda kao da se Sunce vrti oko Zemlje“. Wittgenstein mu je na to odgovorio: „Pa, kako bi izgledalo da se Zemlja vrti oko svoje osi?“.
    Pitam ja, dakle, kakav mora biti slučaj, eda bi izgledalo da redukcija ne izostavlja ‘subjektivne fenomene’?🙂

    • Marko Kučan said

      Zahvaljujem na komentaru.
      Prije nego što se uputim u kontra-argumentaciju, želio bih napomenuti da je moguće da se jednostavno radi o mojem lošem prijevodu Searleove konstrukcije, koju ću uskoro zakačiti u cijelosti.
      Makar se to može iščitati iz napisanog, nisam mislio doslovno da redukcija nešto “izostavlja”, već se to odnosi na dotične filozofske koncepcije. “Mentalni život” jest od centralnog interesa u filozofiji uma, a Searle smatra da ga reduktivne teorije uopće ne dotiču (većina njegove kritike ostalih filozofskih pozicija jest potpuno zanemarivanje fenomena svijesti).
      Ja bih Searleovu poziciju seljački izložio ovako: reduktivist pogleda čovjeka i vidi dva fenomena; mentalno i fizikalno te, na temelju različitih empirijskih opservacija, zaključi da se zapravo radi o jednom fenomenu, naime fizikalnom. Searle smatra da je pogreška u incijalnoj opservaciji (da se radi o dva fenomena) – prema njemu, svijet se sastoji isključivo od materijalnih stvari čije interakcije stvaraju svojstva koje nazivamo mentalnim stanjima. Iz tog aspekta izgleda da reduktivist izostavlja ta svojstva. U tom pogledu, rekao bih da ima smisla reći “reduktivne teorije zanemaruju problem svijesti” ili “reduktivne teorije izostavljaju pojam svijesti”.

      Unatoč tome što je klasični nereduktivni argument osvježen ovom pričom o ontologiji, nekako mi se čini da reduktivist njom ne bi bio previše impresioniran, i vjerojatno bi odgovorio: “so what?”, ili “well, that’s the whole point, isn’t it?”. Meni je interesantan drugi dio kritike, tj., o neprimjenjivosti redukcijskog obrasca na svijest zbog nemogućnosti razlikovanja “kako nam se ono čini” i “ono što jest”.

      • Aleksandar Joksić said

        Prije nego što se uputim u kontra-argumentaciju, želio bih napomenuti da je moguće da se jednostavno radi o mojem lošem prijevodu Searleove konstrukcije, koju ću uskoro zakačiti u cijelosti.

        Ne vjerujem da se radi o lošem prijevodu. Searle često koristi formulacije tipa ‘something gets left out’ za što je ‘nešto je izostavljeno’ točan prijevod. Naravno, možda sam ja s prvim komentarom promašio ‘ceo fudbal’, no svejedno mi se čini da postoji velika razlika u uporabi riječi ‘izostavljati’ (ili bilo koje slične riječi) u ove dvije tvrdnje:
        i) ‘Redukcija izostavlja subjektivne fenomene.’
        ii) ‘Wikipedija često izostavlja značajne informacije.’

        U drugoj rečenici ‘izostavlja’ se javlja u svom ‘normalnom’ obliku; ja mogu zamisliti kakav bi bio slučaj da informacije nisu izostavljene. Nadalje, rečenica je opovrgljiva, mogu sumnjati u to jesu li informacije izostavljene itd. No, kod prve rečenice ništa od toga ne vrijedi; niti mogu zamisliti kakav bi bio slučaj da redukcija ne izostavlja subjektivne fenomene, niti je tvrdnja opovrgljiva, niti postoji mogućnost sumnje. Također, potpuno je različit način na koji odgovoramo na pitanje ‘Kako znaš da je to izostavljeno?’. Prirodno je onda postaviti pitanje zbog čega postoji takva razlika između te dvije tvrdnje. Koja je priroda tvrdnje i) ? Radi li se o empirijskom sudu ili definicijskoj istini ili nečem trećem?

        “Mentalni život” jest od centralnog interesa u filozofiji uma, a Searle smatra da ga reduktivne teorije uopće ne dotiču

        No sada ste samo zamjenili jednu riječ s drugom; ‘izostavljati’ s ‘ne doticati’. Opet bih mogao reći: sintagma ‘ne dotiče’ se tipično rabi samo tamo gdje je zamisliva mogućnost ‘doticanja’. Zašto uopće govoriti da neki x ‘ne dotiče’ neki y ako je uopće nezamislivo pod kojim okolnostima bi x doticao y? I dalje: ako nam je nezamislivo pod kojim okolnostima x dotiče y, kako onda znamo da se već ne radi o doticanju x i y tamo gdje bi bili skloni reći da x ‘ne dotiče’ y?
        Možda hoću reći ovo: kod ovakvih pitanja smo skloni nešto reći, ali ne možemo to (smisleno) izreći.

        • Marko Kučan said

          Slažem se da rečenica “postupak reduciranja x izostavlja x” nema neke veze sa zdravim razumom. Pokušat ću stoga proširiti Searleovu priču da bolje razumijem tvoju primjedbu:
          Kad Searle kaže da redukcija izostavlja subjektivne fenomene, pretpostavljam da time samo želi naglasiti da je nešto “tu”, a nije dio reduktivnih teorija (iz očitih razloga).
          “Izostavljati” i svi ostali sinonimi koje sam probao (i koje si prozreo) jednako su neprecizni i smisao rečenice čine upitnim.
          U određenom smislu si pogodio nit jer je ovaj dio Searleove priče, barem po mojem mišljenju, jako zamršen: u jednom paragrafu kaže da je ontološka redukcija svijesti teoretska mogućnost, no uvijek će biti nepotpuna (a što bi to trebalo značiti?), a paragraf-dva kasnije govori o nemogućnosti redukcije.
          Vjerojatno nisam adekvatno odgovorio na tvoja pitanja, ponajprije jer nisam siguran gdje se ovo uklapa u kompletnu priču. Što se tiče zadnje rečenice, word.

        • Aleksandar Joksić said

          Kad Searle kaže da redukcija izostavlja subjektivne fenomene, pretpostavljam da time samo želi naglasiti da je nešto “tu”, a nije dio reduktivnih teorija (iz očitih razloga).

          Here you go again🙂

        • Ne bih se u potpunosti složio s Aleksandrom.

          Ako reducirate X na Y i netko ustvrdi da ste izostavili F, taj netko možda ne razumije smisao redukcije (Aleksandar smatra da je to posrijedi), ali možda taj netko razumije smisao redukcije sasvim dobro i zapravo želi ustvrditi da je redukcija X na Y neadekvatna ili nepotpuna, jer nije prikladno obuhvatila i objasnila F (Searle/Marko smatra da je to posrijedi). Naravno, možda nije istinito tvrditi: “redukcija X na Y je neadekvatna ili nepotpuna jer nije prikladno obuhvatila i objasnila F”, ali treba dokazati da to nije istinita tvrdnja. A to se ne može dokazati tako što će se ustvrditi da smisao redukcije nije shvaćen.

        • Aleksandar Joksić said

          Ne dovodim u pitanje razumijevanje smisla redukcije, već smisao govora o tome da redukcija “izostavlja” / “ne dotiče” subjektivne fenomene, ili da ti fenomeni “nisu dio” redukcije.

          ali možda taj netko razumije smisao redukcije sasvim dobro i zapravo želi ustvrditi da je redukcija X na Y neadekvatna ili nepotpuna , jer nije prikladno obuhvatila i objasnila F

          No, je li nam zamislivo pod kojim okolnostima bi redukcija bila potpuna, tj. u kojim okolnostima bi obuhvaćala “subjektivne fenomene”? Ako nije, onda koristimo navedene riječi u njihovom neuobičajenom smislu i ogriješujemo se o ‘normalno’ funkcioniranje jezika. Nadalje, ako su nam nezamislive nevedene okolnosti, kako onda znam da nije slučaj da redukcija obuhvaća subjektivne fenomene tamo gdje govorimo da ih “ne obuhvaća”? To je kao da kažemo da ne znamo što je X, ali svejedno tvrdimo da X-a nema u nekoj prostoriji.

          Naravno, možda nije istinito tvrditi: “redukcija X na Y je neadekvatna ili nepotpuna jer nije prikladno obuhvatila i objasnila F”, ali treba dokazati da to nije istinita tvrdnja. A to se ne može dokazati tako što će se ustvrditi da smisao redukcije nije shvaćen.

          Dokazivanje istinitosti besmislene tvrdnje je i samo besmisleno.

        • Marko Kučan said

          U slučaju da skup fenomena x,y,z… želimo reducirati na drugi skup p,q,r…, a pritom fenomen x (u ovom slučaju svijest) ostane nereduciran (barem tako Searle tvrdi), a po definiciji se ne smije pojaviti kao eksplanatorni fenomen u reduktivnoj teoriji (pa se ni ne pojavljuje), možemo reći da je izostavljen.

          No, je li nam zamislivo pod kojim okolnostima bi redukcija bila potpuna, tj. u kojim okolnostima bi obuhvaćala “subjektivne fenomene”? Ako nije, onda koristimo navedene riječi u njihovom neuobičajenom smislu i ogriješujemo se o ‘normalno’ funkcioniranje jezika.

          Potpuna redukcija (ontološka) ne bi sadržavala subjektivne fenomene, i upravo u tome i jest poanta – Searle smatra da reduktivne teorije nisu uspješno reducirale fenomen svijesti, a svejedno ga nigdje nema kao da je reduciran.
          Sad mi je jasno da to možda nisam dobro objasnio u postu, ali drago mi je da je ta činjenica “uhvaćena”.

        • Aleksandar Joksić said

          U slučaju da skup fenomena x,y,z… želimo reducirati na drugi skup p,q,r…, a pritom fenomen x (u ovom slučaju svijest) ostane nereduciran (barem tako Searle tvrdi), a po definiciji se ne smije pojaviti kao eksplanatorni fenomen u reduktivnoj teoriji (pa se ni ne pojavljuje), možemo reći da je izostavljen.

          Kako znamo kada je fenomen svijesti nereduciran?

          Potpuna redukcija (ontološka) ne bi sadržavala subjektivne fenomene, i upravo u tome i jest poanta – Searle smatra da reduktivne teorije nisu uspješno reducirale fenomen svijesti, a svejedno ga nigdje nema kao da je reduciran.

          Ali ako govorimo o tome da reduktivne teorije nisu uspješne u reduciranju fenomena svijesti, mi time pretpostavljamo mogućnost njene uspješne redukcije, no, s druge strane, kažete da potpuna redukcija ne sadržava subjektivne fenomene, tj. da ta mogućnost ne postoji. Ako kažem da nisam uspješan u igranju bejzbola, pretpostavljam da mi je zamisliva mogućnost bivanja uspješnim u bejzbolu.

        • Kako znamo kada je fenomen svijesti nereduciran?

          Nijedno bitno svojstvo svijesti nije objašnjeno kao fizikalni fenomen.

        • Na primjer, ako površinsku napetost vode reduciramo na molekularnu strukturu H2O, imamo adekvatno objašnjenje makroskopskog svojstva vode. Razumijemo zašto nešto upravo takve molekularne strukture ima upravo takva makroskopska svojstva, površinski napetost. Dakle, redukcija nije ništa izostavila.

          No ako svijest reduciramo na niz elektrokemijskih procesa u mozgu, nemamo adekvatno objašnjenje mentalnih procesa, jer niti približno ne razumijemo zašto niz elektrokemijskih procesa u mozgu proizvodi upravo takva, mentalna stanja. Dakle, redukcija je nešto izostavila, ona je nepotpuna, nešto s njom ne štima.
          (Disclaimer: ja ne potpisujem ove tvrdnje, već nastojim protumačiti Searlove/Markove riječi.)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: