Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Razgovor s antropomorfnim robotom

Posted by Pavel Gregoric dana 05/07/2010

Dopisnica New York Timesa, Amy Harmon, posjetila je laboratorij u kojemu se nalazi Bina48, napredni robot koji se sastoji od silikonskog torza oblikovanog prema živućoj osobi (Bina Rothblatt), suvlasnici robota. Silikonsku vanjštinu iznutra pokreću hidraulički zglobovi koji simuliraju pokrete glave, očiju i lica. Intervju novinarke s Binom48 može se vidjeti ovdje.

Iz priloga možemo jasno razabrati dvije stvari. Prvo, koliko je teško proći Turingov test. Britanski matemaričar Alan Turing predložio je test inteligencije koji se sastoji u tome da se čovjeka zatvori u sobu u kojoj preko računala komunicira s računalom. Svaka strana pokušava ostaviti dojam da je čovjek, inteligentno biće. Ukoliko čovjek nakon nekog vremena ne uspije zaključiti radi li se  u drugoj prostoriji o čovjeku ili o kompjuteru, tom kompjuteru može se pripisati inteligencija. U ovom prilogu situacija je drukčija utoliko što čovjek vidi da razgovara sa strojem, ali način na koji stroj odgovara – usprkos vrlo sofisticiranom softwareu i velikoj količini podataka – uglavnom se čini umjetan i neprirodan, tako da brzo pada na Turingovu testu.

Drugo, novinarka kaže kako je ušla u sobu razmišljajući o Bini48 kao o stvari, ali da je ubrzo, gotovo nesvjesno, počela razmišljati o njoj kao o osobi. Ljudi posjeduju hardware za prepoznavanje i čitanje lica koji se razvio evolucijom i taj se hardware aktivira u susretu s antropomorfnim robotobm. Jednostavno, Bina48 izgleda ljudski i ne možemo si pomoći da o njoj ne razmišljamo kao o osobi i da se prema njoj ne odnosimo kao prema osobi. Dakle, hoćemo li robotu pripisivati propozicijske stavove ne ovisi samo o njegovoj inteligenciji, nego također i o njegovu izgledu. Pitanje nije li Bina48 zombi – stroj upravljan kompjuterskim algoritmom, bez ikakvog unutrašnjeg života – u prisustvu tog robota teško je uopće i postaviti. Kao što kaže novinarka Amy Harmon, “I could tell she was trying…”

28 Odgovora to “Razgovor s antropomorfnim robotom”

  1. davor said

    Može li se zamisliti da antropomorfnom robotu nešto bude smiješno? Ne u smislu da se smije kad se drugi smiju, ili da se nasmije kad se to pristoji i slično tome, nego da mu baš nešto bude smiješno?

  2. Prvo, koliko puta ste se sami našli u prilici da se smijete zato što se drugi smiju ili zašto što ste smatrali da je prikladno da se nasmijete? Smatrate li da vas je to učinilo išta manje ljudskim?
    Drugo, može li se robota isprogramirati da uočava nagla odstupanja od očekivanih obrazaca ponašanja stvari u okolini? Jer ako može, onda bi robot mogao imati smisao za humor. Na ovo biste mogli odgovoriti da to nije pravi smisao za humor, već samo programski algoritam, no onda ću vas pitati što je to “pravi smisao za humor”.

    • davor said

      ad 1. Naravno, ne smatram da je takav smijeh manje ljudski, samo mi se činio lakše programabilan, pa onda i manje zanimljiv za Turingov test.
      ad 2. Dobro, čini mi se jasnim kako precizno određenje ”pravog smisla za humor” načelno omogućuje i njegovo programiranje. Stoga bi najbolji pristup (ako želim tvrditi da robot ne može imati smisao za humor) najvjerojatnije bio da proglasim ”pravi smisao za humor” nečim što izmiče definiranju (još bih se mogao i poigrati riječima, pa reći da bez duha u mašini nema duh-ovitosti), i usredotočim se na to da bilo koji pokušaj odredbe pokažem kao nedovoljno obuhvatan. Na primjer, ne vjerujem da je za ikoga ”naglo odstupanje od očekivanog obrasca” dovoljan uvjet za smijeh – to može izazvati i strah (čini mi se da bismo se dodatnim uvjet da to odstupanje ne ugrožava nešto što je važno više približili).
      Ali, ne mogu si pomoći, jer ”imam” teoriju.😦 Naime, teorija je od Arthura Koestlera, i kaže, otprilike, da se kod smiješnog ne radi tek o naglom iskakanju iz očekivanog obrasca, nego o istodobnom uskakanju u neki drugi obrazac. I da taj kratki spoj dvaju obrazaca izaziva smijeh. Često testiram tu definiciju na vicevima, pa sam sad pogledao na tportalu viceve dana, i evo jednog primjera: ”Sin se spremio za izlazak pa pita: ‘Tata, imaš para?’
      Otac mu odgovori: ‘Imam, ne brini ti za mene.’ ” Radi se o potencijalnoj dvoznačnosti pitanja ”imaš li para” – ono može značiti zahtjev za novcem i ponudu novca, i ta dvoznačnost omogućuje kratki spoj između obrasca ”imaš li novca”-”daj novca” i obrasca ”imaš li novca”-”imam, hvala ne treba”. Takav kratki spoj, prema Koestleru, izaziva smijeh.
      Sad, ako ovakvo određenje smiješnog vrijedi, jesam li time ukopao sam sebe (i ispao smiješan?), budući da se takvo što ipak načelno može isprogramirati? Ne znam, vjerojatno. Ipak, uhvatit ću se za ovu slamku: slutim da duhovitost počiva na višeznačnosti riječi, dok programiranje počiva na njihovoj jednoznačnosti.

      • Prozreli ste na što je moja druga opaska smjerala, naime na to da “pravi smisao za humor” definiramo ili cirkularno (to je ono što nam omogućuje da se “odista” nasmijemo) ili specistički (to je ono što imaju samo ljudi).
        Navođenje naglog odstupanja od očekivanog obrasca počiva na mojem maglovitom sjećanju Bergsonove analize mehanizama komičnog. Sigurno je priča složenija.
        I u pravu ste da je važna komponenta smisla za humor sposobnost uočavanja i generiranja višesmislenosti. To je teško isprogramirati i tu će većina današnjih kompjutera padati na Turingovom testu. Pa ipak, to nije nemoguće isprogramirati. Sjetite se reakcije Bine48 kad novinarka kaže “Cool!”. Robot odgovara: “That’s ambiguous…” Isto tako je robot mogao biti isprogramiran da se prvo nasmije, pa kad bude upitan što je smiješno, da odgovori: “That’s ambiguous…”. Pretpostavljam da bi takva reakcija i u vama probudila sumnju. I naravno, postoje višeznačnosti koje nisu smiješne, situacije u kojima ne bi bilo prikladno nasmijati se i sl., što programiranje čini složenijim, ali nipošto nemogućim. Bar se meni laiku tako čini.

  3. Matko said

    Amy Harmon je teško predočiti da je Bin48 samo nesvjesni stroj jer je naučena da predmetu sa određenim ponašanjem pripisuje svijest, ali to ne mijenja činjenicu da je Bin48 nesvjesni i neživi predmet.

    • Uzmimo da je umjesto Bine48 posrijedi Lt. Commander Data sa zvjezdanog broda Enterprise. Vjerujem da bih se ja, a vjerujem i vi kao i svi ostali na brodu, prema Dati ponašali vrlo slično onome kako se ponašamo s ljudima. Da li biste na to rekli: to je stoga što nam je teško predočiti da je Data samo nesvjesni stroj jer smo se naučili da predmetima koji izledaju na određeni način i koji pokazuju određenu složenost u ponašanju pripisujemo svijest, što ne mijenja činjenicu da je Data nesvjesni predmet?

      Zamislimo i malo drukčiji scenarij. Enterprise je došao na planetu Avalon-2 u zvjezdanom sustavu Alpha-Cygni i ondje zatekao pleme koji štuje veliko kameno jaje koje stoji na tronošcu i koje nazivaju Nous Megas. Nous Megas je, vele, najpametnije, najdubokoumnije i najdobrostivije biće koje postoje u svemiru. Ono misli najdublje misli, postiže najviše stupnjeve svijesti, zna sve što se uopće može znati. Ostali ste na Avalonu-2 nekoliko godina i niste vidjeli da se Nous Megas kreće ili mijenja. Osim što mu Avalonci svakodnevno prilaze, obraćaju mu se i izgleda kao da razgovaraju s njime, niste uočili ništa što bi upućivalo na to da je Nous Megas u bilo kakvoj interakciji s Avaloncima. Niti fiziologija Avalonaca ne upućuje na to da imaju nekakve receptore za poznate vrste zračenja. Hoćete li reći: teško mi je predočiti da je Nous Megas svjesno biće jer sam naučio da statičnim predmetima jednostavna izgleda ne pripisujem svijest, ali to ne mijenja činjenicu da je Nous Megas svjesno i živo biće?

    • Matko said

      Uzmimo da je umjesto Bine48 posrijedi Lt. Commander Data sa zvjezdanog broda Enterprise. Vjerujem da bih se ja, a vjerujem i vi kao i svi ostali na brodu, prema Dati ponašali vrlo slično onome kako se ponašamo s ljudima. Da li biste na to rekli: to je stoga što nam je teško predočiti da je Data samo nesvjesni stroj jer smo se naučili da predmetima koji izledaju na određeni način i koji pokazuju određenu složenost u ponašanju pripisujemo svijest, što ne mijenja činjenicu da je Data nesvjesni predmet?

      Nisam trekkie, ali mislim da je unutar Zvjezdanih Staza Data biće sa sviješću. Da sam član Enterprisea, pridodavao bih mu mentalna stanja jer pouzdano znam da Data ima mentalna stanja koja uzrokuju njegovo ponašanje. Kada bi se Data pojavio u našemu svijetu, sigurno bismo mu svi pridodavali mentalna stanja upravo zbog ponašanja.

      Hoćete li reći: teško mi je predočiti da je Nous Megas svjesno biće jer sam naučio da statičnim predmetima jednostavna izgleda ne pripisujem svijest, ali to ne mijenja činjenicu da je Nous Megas svjesno i živo biće?

      Da, bili bismo skloni smatrati da je Nous Megas mrtav idol, iako ne bismo imali 100% sigurnost da je to tako.

      • Marko Kučan said

        Nisam trekkie, ali mislim da je unutar Zvjezdanih Staza Data biće sa sviješću. Da sam član Enterprisea, pridodavao bih mu mentalna stanja jer pouzdano znam da Data ima mentalna stanja koja uzrokuju njegovo ponašanje. Kada bi se Data pojavio u našemu svijetu, sigurno bismo mu svi pridodavali mentalna stanja upravo zbog ponašanja.

        Ako se smijem uključiti, predložio bih sljedeće – pretpostavljam da prihvaćate da Data zaista razumije jezik i njegove konvencije (koje uči kao i svi drugi), a ne da simulira razumijevanje po principu prepoznavanja obrazaca (kao kod Searleove Kineske sobe – specific patterns define specific responses), makar, moramo priznati, ima velike probleme sa razumijevanjem humora, konvencija o smijanju i razumijevanjem umjetnosti, koliko se sjećam. Ciljam upravo na tu činjenicu: mislim da ćemo se svi složiti da jezično posredovana interakcija nije isključivo prepoznavanje obrazaca i reagiranje na unaprijed definiran, socijalno prihvatljiv način, već se sastoji od niza dvosmislenosti o kojima je već bilo riječi. Smatram da je Dati, po onome što o “njemu” znam, humor na isti način neshvatljiva pojava (ali ne u istoj mjeri) kao i robotu o kojem je riječ u članku – u oba slučaja je fundamentalno nerazumijevanje u pitanju. Upravo zbog intencionalnog stajališta kojim se služimo kod Date smatramo da bi on jednoga dana mogao savladati tehniku pričanja viceva, ali nas činjenica da on to trenutno ne zna ne sprječava da ga smatramo “jednakim nama”. Je li stoga pogrešno Dati pripisivati mentalnost (skrećem pozornost: on nije poput Eskima koji ne razumije naše konvencije – on ne razumije nikakve konvencije koje bi povezivali s humorom)?

        • Mislim da je ovo “Ako se smijem uključiti” suvišno, budući da ste jedan od autora bloga. Ili je možda mišljeno kao šala koju moj zakržljali modul za humor nije prepoznao😀

          Imamo, dakle, tri stvari: tehnika pričanja viceva, smisao za humor, razumijevanje konvencija u vezi s humorom. Složit ćemo se da su to tri posve različite stvari koje ne stoje ni u kakvoj korelaciji jedna s drugom. Ne vidim zašto Data ne bi mogao imati svo troje, a još uvijek imati problema s humorom, npr. utoliko što ne prepoznaje konvencije u jednoj grupi ljudi ili ne uviđa da ako one vrijede za jednu grupu ljudi ne vrijede i za drugu, čak i ako dvije grupe dijele neke članove. Ali još uvijek ne vidim zašto bi to bilo nešto čemu Data sam ili njegov tvorac/serviser ne mogu doskočiti. Isto kao što ne vidim zašto bi Matejeva podjednaka nesposobnost prepoznavanja konvencija dovodila u pitanje njegovu ljudskost ili svijest.

        • Marko Kučan said

          Mislim da je ovo “Ako se smijem uključiti” suvišno, budući da ste jedan od autora bloga. Ili je možda mišljeno kao šala koju moj zakržljali modul za humor nije prepoznao

          Omela mi se, kako se čini, pretjerana uljudnost.

          Imamo, dakle, tri stvari: tehnika pričanja viceva, smisao za humor, razumijevanje konvencija u vezi s humorom. Složit ćemo se da su to tri posve različite stvari koje ne stoje ni u kakvoj korelaciji jedna s drugom. Ne vidim zašto Data ne bi mogao imati svo troje, a još uvijek imati problema s humorom, npr. utoliko što ne prepoznaje konvencije u jednoj grupi ljudi ili ne uviđa da ako one vrijede za jednu grupu ljudi ne vrijede i za drugu, čak i ako dvije grupe dijele neke članove. Ali još uvijek ne vidim zašto bi to bilo nešto čemu Data sam ili njegov tvorac/serviser ne mogu doskočiti. Isto kao što ne vidim zašto bi Matejeva podjednaka nesposobnost prepoznavanja konvencija dovodila u pitanje njegovu ljudskost ili svijest.

          Koristio sam humor kao primjer, Data ima problem i sa umjetnošću te dvosmislenošću općenito (ima velikih poteškoća sa razumijevanjem ironije, sarkazma i metaforičnog govora). Da malo proširim moju skepsu, povezao bih Datino iskustvo o jezičnoj interakciji sa hipotezom o univerzalnom jeziku (da ga sad prilično prosto definiram, to je jezik u kojem svaki pojedini znak ima odvojeno značenje – različita značenja zahtijevaju različite znakove, što je dovoljno za potrebe moje osobne skepse). Naime, Data je dobar primjer jezičkog univerzalista (metaforički rečeno) koji ima potpuno znanje o znakovima i njima pridodanim referentima, no ostaje zbunjen u slučaju kad se govorni jezik ne konformira tim ograničenjima (možda sam upravo potvrdio vašu hipotezu o Datinoj svjesnosti čim sam rekao da može biti zbunjen, no eto, ne može se drukčije).
          Poanta jest da humor ili dvosmislenost općenito možemo koristiti kao dobar pojačivač intuicije u slučaju kad želimo procijeniti je li nešto zaista svjesno ii ne (nije to nikakav dokaz ili šta slično, jer bi onda teško procjenjivali svjesnost kod drugih ljudi). Mislim da su složeno ponašanje i sposobnost interakcije nužni i dovoljni parametri za korištenje intencionalnog stajališta u filozofiji znanosti, ali nisam baš siguran možemo li isto reći za pripisivanje mentalnih stanja u filozofiji uma.
          Ili sam u nekoj zabludi da postoji razlika?

        • Marko Kučan said

          Da malo pojasnim što želim reći vezano za proučavanje uporabe jezika pri procjeni svjesnosti; naravno da ne sugeriram da tako pristupimo kad su u pitanju životinje ili neke neobične kulture, no mislim da bi takav pristup urodio plodom upravo kod procjene svjesnosti robota i sličnih mehaničkih “sustava” koji se služe jezikom (ili nečim kao jezik). Mislim da bismo na taj način mogli pojačati svoj “intuitive reckoning” – u krajnjem slučaju, želimo provjeriti razumije li to biće što ga pitamo i što mu govorimo, ili samo prepoznaje određene vizualno-auditorne obrasce i jednostavno pomoću unaprijed određenog mehanizma natrag šalje “appropriate response”.
          No, dolazim do problema koji općenito imam sa pojmom “intencionalnost” (bolje rečeno, kako ga John Searle koristi) – pri “dešifriranju” poruka koje nam šalje sugovornik mi također koristimo razne prepoznatljive auditorno-vizualne obrasce (ton i jačina glasa, izrazi lica, pokreti tijela itd.) koji su unaprijed definirani našom kulturom komunikacije. U svakom slučaju, sustav komunikacije je jako kompleksan, no čini mi se da je ipak razlučiv na manje, jednostavnije elemente koji sami po sebi nigdje ne sadrže intencionalnost i razumijevanje. Stoga, sugerirao bih sljedeće – kako bismo identificirali razliku između veoma složenog mehanizma prepoznavanja obrazaca i jedne duboke filozofske rasprave, ako u oba slučaja iz same komunikacije možemo razlučiti dijelove istog tipa?
          Zbog toga mi se dvosmislenost, humor, sarkazam, ironija i metaforički govor čine kao zanimljivi pojačivači.

      • Unutar svijeta Zvjezdanih staza i izvan njega (u našemu svijetu) smatrat ćemo Datu svjesnim i inteligentnim bićem, i to iz istoga razloga: zbog složenog ponašanja i sposobnosti interakcije. Da, i zbog izgleda. Pretpostavljam da bi HAL-9000 iz Kubrickove “Odiseje u svemiru 2001” bio manje intuitivan kandidat.
        Isto tako, zbog odusustva složenog ponašanja i ikakve sposobnosti interakcije zanijekat ćemo svijest i inteligenciju Nous Megasu. Prema tome, nužna je složenost ponošanja i sposobnost interakcije je nužna za pripisivanje svijesti. Ali je li dovoljna? Čini se da jest, bar sudeći prema ovim primjerima. (U pozadini se čuje aplauz biheviorista…) A možemo li biti 100% sigurni da je naše pripisivanje istinito? Da biće odista jest svjesno? (Bihevioristi u pozadini kimaju potvrdno glavom: naravno, kad svijest nije ništa drugo nego dispozicija za složeno ponašanje i sposobnost interakcije…) A onda stiže očekivano protupitanje: a možemo li biti 100% sigurni da je naš prvi susjed koji uporno žica pivo svjestan?

      • Matko said

        Pretpostavljam da bi HAL-9000 iz Kubrickove “Odiseje u svemiru 2001″ bio manje intuitivan kandidat.

        Za mene su najbolji kandidati replikanti iz Blade Runnera. U tome je filmu jedna od tema da li su kiborzi, ako imaju svijest kao ljudi, isto živa bića sa svojim pravima. Savjetujem svima da ukucaju “Voight-Kampff machine” u svoju omiljenu tražilicu.

        Prema tome, nužna je složenost ponošanja i sposobnost interakcije je nužna za pripisivanje svijesti. Ali je li dovoljna? Čini se da jest, bar sudeći prema ovim primjerima.

        Ljudi dolaze do pripisivanja mentalnih stanja određenim uzrocima ponašanja induktivno, konjunkcijom vanjskog događaja A (ponašanje) sa unutarnjim događajem B (mentalno stanje). Nužan je uvjet za to posjedovanje svijesti, koja služi kao domena iz koje izvlačimo unutarnje događaje B i samo-identificiranje sa vanjskim predmetima, u ovom slučaju ljudima, kao posjednicima iste domene.

        A možemo li biti 100% sigurni da je naše pripisivanje istinito? Da biće odista jest svjesno? (Bihevioristi u pozadini kimaju potvrdno glavom: naravno, kad svijest nije ništa drugo nego dispozicija za složeno ponašanje i sposobnost interakcije…) A onda stiže očekivano protupitanje: a možemo li biti 100% sigurni da je naš prvi susjed koji uporno žica pivo svjestan?

        Može biti opravdani u naše pripisivanje kada se radi o ljudima i ostalim organizmima. Kao i postojanje vanjskoga svijeta, za mene je to otporno od skeptičkih napada i solipsizma. Skepsu možemo opravdano izraziti kod svega ostaloga.

        • Aleksandar Joksić said

          Ljudi dolaze do pripisivanja mentalnih stanja određenim uzrocima ponašanja induktivno, konjunkcijom vanjskog događaja A (ponašanje) sa unutarnjim događajem B (mentalno stanje). Nužan je uvjet za to posjedovanje svijesti, koja služi kao domena iz koje izvlačimo unutarnje događaje B i samo-identificiranje sa vanjskim predmetima, u ovom slučaju ljudima, kao posjednicima iste domene.

          No ako doista postoji modul za teoriju uma i ako nam je doista sposobnost mindreading-a urođena – a čemu mnogi dokazi govore u prilog – osnova za pripisivanje mentalnih stanja ne mora nužno biti induktivna. Mislim da preveliko oslanjanje na induktivno zaključivanje u ovom slučaju polazi od mita o ‘praznoj ploči’.

  4. Aleksandar Joksić said

    Jednostavno, Bina48 izgleda ljudski i ne možemo si pomoći da o njoj ne razmišljamo kao o osobi i da se prema njoj ne odnosimo kao prema osobi. Dakle, hoćemo li robotu pripisivati propozicijske stavove ne ovisi samo o njegovoj inteligenciji, nego također i o njegovu izgledu.

    Možda bi se ovdje mogla primijeniti belief/alief distinkcija: Amy Harmon believes that Bina is not a person, but she alieves that she (or it?) is.

  5. Časopis Popular Science od rujna 2010. donosi prilog pod naslovom “10 Best Jobs of the Future”. Prvi atraktivni posao budućnosti na popisu izgleda ovako:

    Human-Robot Interaction Specialist
    Job: Help robots and people get along
    Hiring: 2030
    Trend: Robot nurses won’t help Grandpa much if they don’t understand his sarcasm. We’ll need savvy workers making – and remaking – robots to ensure that they operate seamlessly in our world. And we’ll require help coping with theirs. As droids lure people away from real human contact, expect a demand for specialized therapists to do boost people’s social and robotical skills.
    Education: Schools strong in artrifical intelligence, such as MIT, Carnegie Mellon University and Stanford University
    Frustracije gospođe Amy Harmon s početka ove priče pokazuju o kakvom bi se poslu moglo raditi.

  6. Aleksandar Joksić said

    Pitanje imaju li roboti propozicijske stavove povezano je s jednako tako kontroverznim pitanjems područja umjetne inteligencije, a to je imaju li roboti teoriju uma. Neki napretci iz AI sugeriraju da imaju. Jedan od istraživača s tog područja za robota koji može varati druge robote kaže:

    It is actually an implementation of theory of mind, because it is using the learning mechanism to update the model of the [opponent] or its own model.” He notes, however, that the robot can’t transfer the knowledge autonomously to another situation. “It is not like a human, it is something in between,” he says.

  7. U međunarodnom izdanju časopisa Geo od kolovoza 2010. može se pročitati zanimljivi članak o trendu u robotici koji smo zabilježili u ovom postu: simulacija emocija i instiktivni ljudski odgovor na nju.
    Osim što je tekst opremljen odličnim fotografijama, u njemu ima dobrih opažanja, npr. “The fact that the seal automatically arouses feelings despite this , is linked to the way our brains are programmed. Cleverly animated robots like Paro play with our instincts.”
    Cijeli članak u pdf formatu može se skinuti ovdje.

  8. 14. listopada 2010. održana je tribina pod naslovom “Empatija i umjetna inteligencija”. U svom izlaganju govorio sam o tome što je empatičnost i zašto smatram da ona nije nespojiva s umjetnom inteligencijom, oslanjajući se na neke teze iz izvornog posta. Snimka izlaganja emitirana je 25. listopada 2010. u sklopu emisije “Eppur si muove” na Trećem programu Hrvatskog radija i može se skinuti u mp3 formatu s mrežne stranice HRT-a.

  9. Link na recentni članak u britanskom Economistu o istraživanju osjećaja nelagode koji u nama izazivaju roboti i animirani likovi koji nastoje biti poput ljudi ali u tome ne uspijevaju baš potpuno.

    As an object or image looks and behaves more like a human, the viewer’s level of shinwakan (variously translated as “familiarity” and “comfort level”) increases. Beyond a certain point, however, the not-quite-human object strikes people as creepy, and shinwakan drops. Only when the object becomes almost indistignuishable from a human does shinwakan increase again.

  10. Marko said

    Samo bih se nadovezao na temu o humoru s Dennettovim predavanjem: http://www.youtube.com/watch?v=ZXPlJ9qjiB4

    • Puno hvala na ovom linku. Nisam još stigao preslušati predavanje, ali budem vrlo skoro.

      Kad je Dennett bio u posjeti Hrvatskoj prije godinu dana rekao mi je da radi na projektu evolucijskog objašnjenja humora. Spomenuo mi je da je riječ o kolaboraciji koja je proizašla iz rada jednog njegovog studenta. Sad se ne sjećam više je li to bio magistarski rad ili pak doktorska disertacija. U svakom slučaju, ovo je odličan primjer zašto nastavnici trebaju dobre studente.

      • Aleksandar Joksić said

        Rekao je diplomski rad. Evo isječka iz mog intervjua s njim

        I am trying to finish a co-authored book on humor. It’s a evolutionary-computational theory of humor. It explains why we have a sense of humor in evolutionary terms and in neurocomputational terms and then shows us how comedy, and jokes, and humor develop on top of that, how they exploit this genetically transmitted disposition to take pleasure in certain sorts of things. I think it’s a very non-obvious theory and I’m very happy with it. It’s the brainchild of a former undergraduate student of mine. He wrote an undergraduate thesis on this theory of humor which I thought was brilliant but needed a lot of work before it could be published. He asked me if I would help him rewrite it, and I said ‘yes’, and it turned from an article into a monograph. I am very eager to finish it in the next month or two.

        Izgleda da knjiga još nije ugledala svjetlo dana.

  11. U zadnjem broju časopisa New Scientist (27 Nov. 2010, pp. 32-37) objavljen je zanimljiv tekst pod naslovom “In Out Own Image” o istraživanjima koja izučavaju našu hardversku predispoziciju da u okolini prepoznajemo ljudska obličja i karakteristike, tj. predispoziciju za antropomorfizaciju. Na str. 35 stoji:

    [T]hinking about unpredictable gadgets like Clocky leads to greater activation of the ventromedial prefrontal cortex – a brain area known to be involved in thinking about other people’s thoughts (Journal of Personality and Social Psychology, vol 99, p. 410).

    Nisam još pogledao studiju u JPSP, ali izgleda da u njoj možemo naći i neuroznanstveno objašnjenje tendencije da antropomorfnog robota doživljavamo kao osobu. Izgleda da to objašnjenje ne treba tražiti samo u dijelu temporalnog režnja zaduženom za prepoznavanje lica (fusiform gyrus), kao što sam sugerirao u izvornom postu, nego i u ovdje spomenutom ventromedijalnom prefrontalnom korteksu. Volio bih kad bi nam neki neuroznanstvenik mogao reći više o ovim dijelovima mozga i njihovoj eventualnoj povezanosti.

  12. U Večernjem listu od 5. lipnja, na stranicama 22 i 23, izašao je zanimljiv prilog o danskom psihologu Henriku Scharfeu koji proučava ljudske reakcije na antropomorfne robote. Na žalost, pdf tog teksta nije mi dostupan, a stranice su prevelike za skener, pa sam napravio fotografiju teksta koja je čitljiva i koja se može pogledati ovdje. U članku se spominje pojam “geminoida”, tj. robota koji izgledaju kao blizanci, vjerne kopije živih pojedinaca, te se navodi da je Scharfeov geminoid zasad najsofisticiraniji od svih antropomorfnih robota ikad izrađenih. Autor članka ističe odbojnu emotivnu reakciju ljudi na antropomorfne robote, o čemu je bilo riječi u ovom postu i pratećim komentarima, te iznosi odveć optimističnu procjenu da bi se moglo očekivati da ćemo za desetak godina ovakve robote “susretati na ulicama, bez njihova vlasnika”.

    Također, autor izdvaja Scharfeovo pitanje: “Biste li povjerili čuvanje svojeg djeteta ovakvome stvorenju?” Ja bih odgovorio: “Zašto ne?” Važno mi je da onaj tko čuva djecu u vrtiću – bar u ranim godinama dok obrazovna komponenta još nije od središnje važnosti – bude blag i strpljiv s djecom, a mislim da prije mogu vjerovati da će te kvalitete imati robot koji je za to isprogramiran nego osoba od krvi i mesa za koju ne mogu biti siguran kakve je naravi, ima li potrebne kvalifikacije, iskustvo itd.

  13. U posljednjem broju američkog izdanja časopisa National Geographic (August 2011), izašao je poduži prilog o antropomorfnim robotima, željama inženjera, poteškoćama s kojima se susreću, dvojbama koje se u javnosti javljaju. U tom prilogu se spominju likovi i pojmovi iz početnog posta i popratnih komentara, uz standardno dobre fotografije. Prilog u pdf formatu (3,5Mb) može se skinuti ovdje.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: