Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

Program studija filozofije

Posted by Pavel Gregoric dana 21/04/2010

Na Odsjeku za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u tijeku je rasprava o revidiranom programu studija filozofije za predstojeći postupak reakreditacije studijskih programa. Ne bih govorio o radnoj verziji revidiranog programa i smjernicama po kojima je on sastavljan, već bih postavio sasvim općenito pitanje: kako bi program studija filozofije u Hrvatskoj trebao izgledati?

Prvo, pretpostavljam da odgovor na to pitanje ovisi o tome što je to filozofija i što je njezina osnovna svrha. Već na tom koraku bismo mogli zapeti, pa predlažem da se pozovemo na načelo raznolikosti i dopustimo različita razumijevanja filozofije, cijelu “mrežu obiteljskih sličnosti”, kao što je to rekao Joško u raspravi ovdje.

Drugo, pretpostavljam da odgovor na to pitanje ovisi o tome što je osnovna svrha studija filozofije. Ako je osnovna svrha studija filozofije obrazovati srednjoškolske nastavnike, onda bi program po svoj prilici trebao izgledati drugačije nego ako je svrha studija filozofije obrazovati humanističke znanstvenike. I opet bi drugačije trebao izgledati ako je osnovna svrha studija filozofije osobni razvoj kroz široko humanističko obrazovanje ili ako je svrha stvaranje javnih intelektualaca ili političara. Dakle, moramo se najprije odrediti prema tome kad razmišljamo kako bi naš studij filozofije trebao izgledati.

Treće, odgovor na početno pitanje ovisi i o tome tko će izvoditi program studija filozofije. Ovdje bih postavio sljedeće ograničenje: program bi izvodili znanstvenici i nastavnici koji trenutno djeluju u Hrvatskoj. Eventualno bih dopustio da se angažira pokojeg povratnika ili stranca, ali ne njih mnogo kako bismo se zadržali u okviru onog teoretski mogućeg. Dakle, to bi bili ljudski resursi s kojima raspolažemo kad razmišljamo o tome tko bi izvodio naš program studija filozofije.

Četvrto, kad razmišljamo o programu studija filozofije u Hrvatskoj, ne moramo se obazirati na činjenicu da se trenutno na sedam mjesta može studirati filozofija u Hrvatskoj (od toga na tri mjesta u okviru Sveučilišta u Zagrebu!), te da se na tih sedam mjesta izvode programi studija koji se međusobno razlikuju u manjem ili većem stupnju.

Peto, pod programom filozofije razumijemo ponajprije preddiplomski i diplomski ciklus studija.

To su, dakle, osnovni parametri za raspravu: kako bi program studija filozofije u Hrvatskoj trebao izgledati?

34 Odgovora to “Program studija filozofije”

  1. Imam dojam da je netko rekao: filozofija je teško pitanje🙂 Jedna misao koja mi pada napamet, a tiče se točke dva, je sljedeća: s obzirom na to da smo mala zemlja, gdje su mogućnosti zaposlenja u filozofskoj struci vrlo uske, možda ne bi trebalo biti previše precizan oko toga koja je svrha studija filozofije, već pokušati ljude učiniti što multifunkcionalnijima. Ionako će većina onih koja studira filozofiju (to sudim po svojim prijateljima i poznanicima sa studija) završiti u knjižarstvu, raznim ministarstvima, copywritingu, politici, civilnom društvu…
    Možda i nema velike mudrosti: trebalo bi im ponuditi što bolji uvid u to što se zbiva u filozofiji danas kao i relevantne interpretacije ključnih figura i koncepcija iz prošlosti. Te ih što bolje ih opremiti za kasniju samostalnu orijentaciju u relevantnim problematikama, bio njihov predmet bavljenja takav da traži samo dosta površnu vezu s dotičnim filozofskim problematikama, ili pak takav da se može opisati kao intenzivno bavljenje filozofijom. Poticati međunarodnu suradnju, odlazak na stipendije, itd.
    Mislim da ljude treba pod hitno dodatno informirati, kako o ključnim pitanjima i problemima analitičke filozofije 20. i 21. st. (filozofija jezika i uma, epistemologija, metafizika…), tako i o tome što radi ekipa Badiou-Žižek-Virilio-Agamben-Ranciere, itd.
    No, u krajnjoj liniji, dobar program dobar je samo onoliko koliko su dobri nastavnici koji ga izvode, a učinak presudno ovisi i o kvaliteti “materijala” na koji se primjenjuje. Dakle: geni u oba slučaja…🙂

  2. Očekivao sam da će ova tema izazvati više komentara…
    Pokušat ću izazvati reakciju na sljedeći način. U komentarima na post o filozofiji za djecu, Aleksandar je stavio jedan jako zanimljiv link. Radi se o anketi napravljenoj na uzorku od 3226 nastavnika i studenata filozofije s različitih sveučilišta u SAD kojom se zatražilo mišljenje o 30 filozofskih pitanja.

    Ja ovdje imam dva pitanja:
    (1) S obzirom na to kako smatrate da bi program studija filozofije u Hrvatskoj trebao izgledati, koliko od tih 30 pitanja bi trebao razumjeti prosječni student koji bi završavao taj program studija? Dakle, koliko od tih 30 pitanja bi bilo razumljivo studentu, u smislu da vrlo okvirno poznaju problem obuhvaćen tim pitanjima?
    (2) S obzirom na vaše iskustvo studija u Hrvatskoj i osobnu procjenu, koliko od tih 30 pitanja razumije prosječni student koji završava program studija filozofije kojemu vi pripadate?

    Naravno, valja imati na umu da su to pitanja koja uvelike proizlaze iz analitičke filozofske paradigme. Pa ipak, ako smatrate da bi program studija filozofije u Hrvatskoj trebao nuditi sadržaje svojstvene obje paradigme, možete se odrediti prema pitanju (1).

    Na koncu, zanimljiva je analiza uzorka, prema kojoj otprilike 90% ispitanika sami sebe smještaju u analitičku filozofsku paradigmu. Također, zanimljivo je vidjeti s kojim se filozofima u povijesti ispitanici najradije poistovjećuju. Top 5 redom: Hume, Aristotel, Kant, Wittgenstein, Quine.

    • Aleksandar Joksić said

      Tema je zanimljiva i važna; osobno nisam imao vremena komentirati pa evo sada par riječi:
      mislim da se nekim kolegijima ili skupinama predmeta (srodne tematike) pridaje previše važnosti, dok se neki predmeti/discipline koji su u svjetskim razmjerima (sad će me netko pitati što mislim pod ‘svjetskim’) najpropulzivniji sustavno zanemaruju ili im se bar ne pridaje toliko važnosti. O tome ću, ako bude interesa, nešto kasnije.

      (1) S obzirom na to kako smatrate da bi program studija filozofije u Hrvatskoj trebao izgledati, koliko od tih 30 pitanja bi trebao razumjeti prosječni student koji bi završavao taj program studija? Dakle, koliko od tih 30 pitanja bi bilo razumljivo studentu, u smislu da vrlo okvirno poznaju problem obuhvaćen tim pitanjima?

      Mislim da bi svaki student na kraju svoga petogodišnjeg obrazovanja trebao BAR razumjeti pitanja iz ankete (ili u blažoj varijanti bar da razumije 28 od 30 pitanja). To je minimalni uvjet. Iako ne mislim da je nužno da bi trebali iscrpno poznavati svaki od navednih problema, okvirno (u smislu:općenito) poznavanje mi se ipak čini nužnim.

      (2) S obzirom na vaše iskustvo studija u Hrvatskoj i osobnu procjenu, koliko od tih 30 pitanja razumije prosječni student koji završava program studija filozofije kojemu vi pripadate?

      Ovdje mislim da bi rezultati bili razočaravajući. Po mojoj slobodnoj procjeni, prosječni student od tih 30 pitanja razumije oko 5. Oko drugih pitanja možda IMA neki stav, tj. mogao bi dati neki odgovor, iako ih ne razumije😀

      • mislim da se nekim kolegijima ili skupinama predmeta (srodne tematike) pridaje previše važnosti, dok se neki predmeti/discipline koji su svjetskim razmjerima (sad će me netko pitati što mislim pod ‘svjetskim’) najpropulzivniji sustavno zanemaruju ili im se bar ne pridaje toliko važnosti.

        Je li to rezultat promišljanja onog drugog pitanja iz početnog posta ili pak nekih filozofiji i kurikulumu izvanjskih faktora?

        Mislim da bi svaki student na kraju svoga petogodišnjeg obrazovanja trebao BAR razumjeti pitanja iz ankete (ili u blažoj varijanti bar da razumije 28 od 30 pitanja). To je minimalni uvjet.

        Ovo mi se čini malo odviše ambiciozno. Ja bi rekao da bi trebalo razumjeti, imati okvirno poznavanje, 25 od tih pitanja. Možda bismo trebali pitati Joška da nam napravi uzi izbor od tih 30 i da nam razliku do 30 pokrije ishodišnim pitanjima kojima se bave filozofi unutar kontinentalne paradigme.

        Ovdje mislim da bi rezultati bili razočaravajući. Po mojoj slobodnoj procjeni, prosječni student od tih 30 pitanja razumije oko 5.

        Da, na žalost, to je i moja procjena.

        • Aleksandar Joksić said

          Je li to rezultat promišljanja onog drugog pitanja iz početnog posta ili pak nekih filozofiji i kurikulumu izvanjskih faktora?

          To je odgovor na pitanje kako bi program studija filozofije, konkretno na FF-u, trebao izgledati.

  3. Matko Gjurašin said

    Preddiplomski i diplomski studiji filozofije moraju biti samostalni i zaokruženi. Na preddiplomskome postoje dva paralelna smjera obrazovanja. Jedan se sastoji od obaveznih kolegija (epistemologija, metafizika, filozofija uma itd.) drugi je povijest filozofije do 20. stoljeća. Obavezni kolegiji su tu da studentima daju opći pregled discipline u pitanju i pripremaju ga za diplomski studij.

    Diplomski studij je studij specijalizacije. Na temelju obaveznih kolega na preddiplomskome, student odabire kolegije na diplomskome (npr. napredne teme iz filozofije uma). Diplomski se završava diplomskim radom.

    Treba se i omogućiti da budu česti gost-predavači sa inozemnih sveučilišta da se dobije dojam povezanosti sa ostalim odsjecima i svjetskim strujanjima.

    Zbog posebitosti naše zemlje, filozofija ne bi trebala biti deklarativno analitička niti kontinentalna. Ako nekoga zanima Heidegger ili Adorno, on ima pravo na izborne kolegije koji se bave tom tematikom. Problem bi se mogao riješiti tako da odsjek jednog sveučilišta bude analitički a drugi kontinentalni. Tako bi svatko mogao ići na studij prema svojim sklonostima.

    • Jedan se sastoji od obaveznih kolegija (epistemologija, metafizika, filozofija uma itd.) drugi je povijest filozofije do 20. stoljeća.

      Pretpostavljam da hoćete reći da se u navedenom bloku “disciplinskih” obaveznih kolegija obrađuje suvremena pitanja, jer bi se povijesna obrađivala u povijesnom bloku.

      Problem bi se mogao riješiti tako da odsjek jednog sveučilišta bude analitički a drugi kontinentalni. Tako bi svatko mogao ići na studij prema svojim sklonostima.

      Nisam siguran da je ovo dobra ideja, jer osamnaestogodišnjaci u pravilu ne biraju gdje će studirati prema tome kakav program pojedini odjel nudi, već prema drugim kriterijima, od kojih je jedan od glavnih mjesto studiranja. Oni koji žive u Zagrebu bit će skloni studirati na Sveučilištu u Zagrebu, bez obzira na to koji se program na njemu nudi.
      Na to bi se moglo odgovoriti da se već sada na Sveučilištu u Zagrebu filozofija može studirati na tri mjesta, pa neka bar jedno bude analitičko a drugo kontinentalno. Međutim, i tu postoje problemi. Mnogima će biti važnije da studiraju na instituciji koja uživa veći javni ugled (FF), nego da studiraju po programu koji im više odgovara. Mnogi će htjeti kombinirati studij filozofije s programima koji se ne nude na manjim institucijama (HS). Mnogima će biti bitnija središnja lokacija jedne institucije (FF). Većina ljudi će interes za filozofiju steći (ili izgubiti) na temelju srednjoškolskog kurikuluma iz filozofije, koji je osmišljen i provođen više iz jedne nego iz druge paradigme. Dakle, imali bismo situaciju nejednakih startnih pozicija.
      Općenitije gledano, porezni obveznik bi se s pravom mogao upitati je li filozofija Hrvatskoj baš toliko važna da se javnim novcem plaća sedam studija u zemlji, ili čak da se plaćaju dva studija u dvije različite tradicije “kako bi svatko mogao ići na studij prema svojim sklonostima”. Možda netko ima sklonosti prema sveučilišnom studiju astrologije, pa ipak nećemo biti skloni da mu to omogućimo.

      • Matko Gjurašin said

        Obavezni bi kolegij imao svrhu da studenta uvedi u neku određenu filozofsku podgranu. Ono što je važno je da nema historicističkog pristupa tj. program nekog kolegija ne ide kronološkim izlaganjem. Strani udžbenici koje ja imam su koncipirani tako da vas osposobe za suvremenu raspravu a da ste istovremeno upoznati sa starim filozofima i njihovim idejama. Stvaraju jedan kontinuitet rasprave o određenoj tematici.

        Pod poviješću filozofije smatram upravo to – povijest filozofije. Svaki bi semestar bio odvojen nekom većem razdoblju (antička filozofija, skolastika, racionalizam i empirizam, itd.)

        Problem biranja sveučilišta bi se riješio izjednačavanjem veličine i kvalitete. Trebalo bi se omogućiti da se svi programi na zagrebačkom sveučilištu mogu upisati na ostala tri sveučilišta čime bi se smanjio pritisak na Zagreb. Uz to trebala bi se pozitivno gajiti ideja da netko iz Zagreba ide studirati u Osijek a time ništa ne gubi. Ako nisam u krivu, u SAD-u je normalno otići na drugi kraj zemlje radi nekog sveučilišta. Pogotovo ako je MIT ili Ivy liga.

      • Ako nisam u krivu, u SAD-u je normalno otići na drugi kraj zemlje radi nekog sveučilišta. Pogotovo ako je MIT ili Ivy liga.

        Da, ali govorite o zemlji koja je 170 puta veća od Hrvatske, sa stanovništvom koje broji 300 milijuna ljudi, s GDP-om od 14.4 trilijuna dolara, s načinom života koji na svim razinama podrazumijeva veliku mobilnost, itd. Tako da ja to ne bih koristio kao argument.

      • Aleksandar Joksić said

        Nisam siguran da je ovo dobra ideja, jer osamnaestogodišnjaci u pravilu ne biraju gdje će studirati prema tome kakav program pojedini odjel nudi, već prema drugim kriterijima, od kojih je jedan od glavnih mjesto studiranja. Oni koji žive u Zagrebu bit će skloni studirati na Sveučilištu u Zagrebu, bez obzira na to koji se program na njemu nudi.
        .

        + Treba nadodati na većina osamnaestogodišnjaka koji žele upisati filozofiju pojma nema o razlici između analitičke i kontinentalne filozofije tako da je prijedlog o osnivanju različito orjentiranih studija filozofije, OVISNO O PREFERENCIJAMA STUDENATA, već samim time sumnjaiv. Mnogi bi se, upisavši jedan od tih studija, razočarali, kao što se i često događa.

        btw. ne postoji li u Zagrebu četiri studija filozofije (FF,HS,FFDI,KBF), a ne tri? Jedino ako niste računali ovaj zadnji jer to nije čisti studij filozofije…

  4. Mislim da bi bilo poželjno da studenti budu u stanju razumjeti što veći broj dotičnih pitanja, idealno sva; 25 mi zvuči ok, osobito ako je varijacija među studentima dijelom objašnjena većom orijentacijom prema teorijskoj ili praktičkoj filozofiji. No, mislim da postoje i druga pitanja koja bi trebali moći razumjeti, odn. listu bi idealno trebalo proširiti a ne suziti (uz eventualni trade-off). Ne mogu reći koja bi to pitanja točno bila ako je riječ o kontinentalnoj filozofiji – to treba pitati njih. Ja ne zastupam kontinentalnu, već samo smatram da je dijalog, ako je ikako moguć, poželjniji od izolacije. A dijalog jest moguć – npr. Rorty se nadovezivao na Derridaa i Heideggera, Putnam raspravljao s Foucaultom, a postojala je, naravno, i slavna polemika Searle-Derrida. Kako će je studenti razumjeti ako ne znaju baš ništa o drugospomenutome? Mislim da bi i za odsjeke bilo poželjno da imaju sastav miješanih orijentacija, kao što na npr. i na Harvardu Sean Kelly predaje Heideggera.
    Što se tiče deskriptivnog pitanja o tome koliko bi studenti doista razumjeli, odgovor je vjerojatno porazan, no pitanje je koliko bi dobro prošla i drukčije sastavljena lista, npr. da ih se pita o Hegelu. Rijeka je pak čisto analitička, no iz par diskusija koje sam imao tamo sa studentima nakon izlaganja nisam siguran da bi briljirali. Naposljetku, moja je hipoteza da američki studenti koji su izloženi standardnim programima iz filozofije jezika i uma ne bi bili u stanju odgovoriti gotovo ni na jedno pitanje o tome što o dotičnoj problematici misle Lakoff ili Jackendoff, a to ne smatram sretnim ishodom.
    Dakle, što bih predložio? Par nabačaja:
    1. miješani odsjeci
    2. možda bi bilo poželjno na diplomskome studiju uvesti teorijski (Metaphysics & Epistemology, kako se to obično skraćeno zove) i praktički modul
    3. u okviru svakog modula bili bi predavači raznih orijentacija. Ako je riječ o filozofiji jezika i uma, upoznati studente s analitičkim mainstreamom, ali i s kognitivnom i konceptualnom semantikom, itd. Ako je riječ o ontologiji, opet analitička, ali i suvremena kontinentalna – npr. Badiou (naravno, od strane kompetentnog predavača)
    4. u krajnjoj liniji, težišta bilo kojeg odsjeka ovisit će o strukturi njegova nastavnog kadra, a ta struktura može biti dosta kontingentna, ovisno o prilikama za zapošljavanje, kvaliteti onih koji se jave na natječaje, njihovim preferencijama, itd. No, u još krajnjijoj liniji: kvaliteta nastavnika kao takvih faktor je koji daleko nadilazi sve druge

    • Imam konkretan prijedlog: hajdemo osmisliti jedan program studija filozofije za prva dva ciklusa po modelu 3+2.

      • Može, ali ja nisam zadužen za kontinentalnu, nisam dovoljno kompetentan🙂
        Također, od ovdje prisutnih zapravo imam najmanje iskustva s bolonjom, tako da molim vas druge da postavite okvir.
        Moj prijedlog bi bio dva modula na diplomskome: teorijski (logika, metafizika, epistemologija, filozofija jezika, filozofija uma, kognitivna znanost) i praktički (etika, filozofija politike, socijalna, rodni studiji, itd.), pa da ljudi, odabravši jedan, još dodatno imaju pravo izbora kolegija unutar toga. Sad mi pada napamet da sam izostavio estetiku, kao eventualno i povijest filozofije. Možda posebni modul za povijest, pa unutar toga antička, novovjekovna, itd.?

      • Matko Gjurašin said

        Hajdemo osmisliti jedan program studija filozofije za prva dva ciklusa po modelu 3+2.

        Može li se kopirati američki model?

    • Matko Gjurašin said

      A dijalog jest moguć – npr. Rorty se nadovezivao na Derridaa i Heideggera, Putnam raspravljao s Foucaultom, a postojala je, naravno, i slavna polemika Searle-Derrida.

      Jedini pozitivni slučaj dijaloga kojeg ja znam je Habermasovo preuzimanje Austinove teorije govornih činova. Rorty je otpadnik i ne može se svrstati u nijednu tradiciju. Za Putnama ne znam, ali Foucault i Chomsky su imali javnu raspravu u Nizozemskoj koja je kasnije objavljena kao knjiga. Rasprava je bila i snimljena; dijelovi se mogu pogledati na YouTubeu. Ako me sjećanje služi, rasprava je bila o ljudskoj prirodi, a Foucault je u jednom trenutku citirao Mao Ce-Tunga. Njegovu poziciju je pobila suvremena genetika. Searle, sa nekoliko ostalih filozofa, među kojima je bio i Quine, zauzimao se da Cambridge ne da Derridi počasni doktorat. Kada je Derrida objavio njegovu raspravu o govornim činovima sa Searlom, Limited Inc, Searle je odbio da se njegov članak stavi u zbirku. U jednom citatu, Derridinu filozofiju opisuje kao “bullshit”.

      • Kad čujem termin “otpadnik”, osoba mi je odmah zanimljiva (no, Rorty je obrazovan u analitičkoj tradiciji, i to se vidi). Putnam raspravlja s Foucaultom u Reason, Truth and History i drugdje. To što je nečiju poziciju nešto pobilo ne znači da dijalog nije bio potreban ili moguć. To što netko suprotnu poziciju opisuje kao bullshit ne znači da prethodni dijalog nije bio potreban ili moguć. Ja bih teze suvremene radikalne ljevice opisao kao bullshit, ali uvijek sam spreman na raspravu s njima – jer to da je nešto bullshit nije utvrđeno a priori. A čak i da nikad nije bilo nikakve rasprave između dvije strane, to ne bi reklo ništa protiv normativne teze da dijaloga treba biti. Ne idite, kolega Matko, protiv svoje vlastite maksime: nitko nije blesav

      • Aleksandar Joksić said

        Rorty je otpadnik i ne može se svrstati u nijednu tradiciju.

        Zapravo su nedavne rasprave među Rortyjevim interpretima upravo dovele u pitanje mjeru njegovog ‘otpadništva’, tj. stavili u pitanje u kojoj mjeri je Rorty ikada i bio hardcore ‘analitičar’ e da bi se njegova kasnija pozicija tumačila kao otpadništvo. Postoje neki dokazi (npr.njegova doktorska dizertacija) koji sugeriraju na djelomičan kontinuitet u njegovom filozofskom razvoju, dok bi ‘otpadništvo’ podrazumijevalo diskontinuitet. Također je upitno je li se Rorty ‘preobratio’ na kontinentalnu filozofiju ili odbacio filozofiju alltogether. U ovom zadnjem smislu bi se Rorty i mogao tumačiti kao ‘otpadnik’, ali ne otpadnik od ove ili one tradicije, već ‘otpadnik’ u odnosu na filozofiju kao takvu.
        Evo jedan kraći rad o tome http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1550385

      • Sumnjive su mi takve teze o filozofiji onkraj filozofije i sl. “Philosophy and the Mirror of Nature” je npr. bona fide filozofija kao i svaka druga (pisana miješanim stilom), kao što je i Wittgensteinov “Tractatus” jedna solidna metafizika. Mislim da je i jedna od specifičnosti filozofije da se iz nje ne može “izići” – iz znanosti se npr. može prijeći u epistemologiju (da izbjegnem quineovski prigovor, shvatit ću ovdje epistemologiju suženo kao normativno raspravljanje o standardima znanstvenosti a la Popper), dok je i metafilozofija opet filozofija. Tako da mislim da je svaki pokušaj “prevladavanja filozofije” i sl. uvijek osuđen na to da i sam bude filozofija. A s obzirom na tu “the closure of philosophy” jako je onda teško utvrditi što bi bio uspjeh u filozofiji, kad više nema vanjskog standarda, već samo interno suprotstavljena gledišta i suprotna vrednovanja.

        • Aleksandar Joksić said

          Sumnjive su mi takve teze o filozofiji onkraj filozofije i sl. “Philosophy and the Mirror of Nature” je npr. bona fide filozofija kao i svaka druga (pisana miješanim stilom),

          Nisam siguran za intenciju, no ako se ovime referirate na linkani članak, onda mislim da njegova poanta nije da “Filozofija i zrcalo prirode” nije filozofije, već da objekti kritike toga djela nisu stavovi koji su ekskluzivno ili distinktivno stavovi analitičke orjentacije, tako da se to djelo ne treba nužno shvatiti jednostavno kao napad na analitičku tradiciju. S druge strane, Rortyjevo odustajanje od ideje da bi filozofija trebala tražiti odgovore na određeni skup problema, što se spominje u članku, tumačim kao previše pesimističan stav koji se bez problema može smatrati odustajanjem od cijele filozofije, bez obzira što u pozadini same te ideje leži neki filozofski stav.

          Tako da mislim da je svaki pokušaj “prevladavanja filozofije” i sl. uvijek osuđen na to da i sam bude filozofija.

          Ovo potpisujem.

      • Djelo nipošto nije napad specifično na analitičku filozofiju, već na projekt uspostavljanja univerzalne racionalnosti/generalne komenzurabilnosti koji je, prema Rortyju, počeo s Descartesom, Lockeom i Kantom. Rorty predlaže da “systemtic philosophy” treba biti zamijenjena sa “edifying philosophy”. Ovu pak vidi kao hermeneutiku: “Hermeneutics sees the relations between various discourses as those of strands in a possible conversation, a conversation which presupposes no disciplinary matrix which unites the speakers, but where the hope of agreement is never lost so long as the conversation lasts” (318. str.).

        • Aleksandar Joksić said

          Djelo nipošto nije napad specifično na analitičku filozofiju,

          Pa nije, ali mnogi ga za takvim smatraju, tj. postoji popularna predodža o tome da jest. Uzmimo npr. wikipedijin članak o spomenutom djelu:
          “In this book, Rorty attempts to dissolve so-called philosophical problems instead of solving them by showing that they are in fact pseudo-problems that only exist in the language-game of Analytic philosophy.” (kurziv dodan) Dovođenje u pitanje te popularne predodžbe je, ja bih rekao, i motivacija linkanog članka.

    • Aleksandar Joksić said

      A dijalog jest moguć

      Nije li ovo u kontradikciji s vašom ranije spomenutom tezom o inkomenzurabilnosti različitih tradicija s prethodne teme? Naime, inkomenzurabilnost – kako se obično predstavlja kod Kuhna i drugih – podrazumijeva nemogućnost komunikacije između različitih paradigmi. No communication, no dialogue🙂

      i slavna polemika Searle-Derrida.

      doduše, mnogi će dekonstruktivisti ovdje reći da je Searle skroz misinterpretirao Derridu. Dakle, čemu dijalog ako osobe u njemu govore jedan mimo drugog?

      • Rekoh na “Filozofija za djecu”, ne zastupam inkomenzurabilnost. Mislim da postoje značajne razlike, ali i da je dijalog moguć i potreban (a postoje i djela “in-between traditions”, v. niže). To što neki dijalog možda nije (bio) sasvim uspješan ne znači da se ne treba truditi – radi se o regulativnoj ideji dijaloga🙂

        • Aleksandar Joksić said

          ok, nisam vidio jer sam bio zaposlen odgovaranjem na druge stvari. Ovo o polemici Derrida-Searle je više trebalo dovesti u pitanje legitimnost navođenja konkretno te polemike kao dokaz mogućnosti dijaloga. I ja mislim da je dijalog moguć i da ga treba biti.

      • Ali, dijalog je postojao, tako da je svakako moguć!🙂 A koliko jest ili nije bio uspješan duž koje dimenzije, to je drugo… Kontinentalci i njima bliski interprtiraju ga kao Derridaovu pobjedu (M. Frank, Culler), a analitičari kao Searleovu. Habermas je isto za Searlea. Dakle, došlo do je genuine engagement, makar možda rules of engagement nisu bila sasvim jasna…

  5. Matko Gjurašin said

    Ne idite, kolega Matko, protiv svoje vlastite maksime: nitko nije blesav.

    Niti sam išao. Samo samo opisivao što se dogodilo kada se pokušao uspostaviti dijalog.

    • Kad se uspostavi dijalog, frcaju iskre, netko se možda i ljuti ili vrijeđa. Nitko ne garantira da će ishod biti opći konsenzus. No, opet: bolje komunikacija nego međusobno ignoriranje. Nek se lome koplja, to je poželjno.
      Inače, kad je netko talentiran, onda je talentiran, bez obzira na stil ili orijentaciju. Ja nimalo ne sumnjam da su Foucault i Derrida to bili – zato vrijedi pogledati što imaju za reći, čak i ako to nije pristup ili tematika koju smatramo sebi bliskom (ne smatram je ni ja).

      • Matko Gjurašin said

        Foucault i Derrida su filozofi. Dobri ili loši, oni legitimno pripadaju zapadnoj filozofiji. Ja, kao student filozofije, sigurno ću ih pročitati i onda donijeti sud. Vjerujem da se neću složiti s njima u puno stvari, ali uraditi ću minimum i upoznati su sa njihovim osnovnim tezama.

      • Afterthought: da se nadovežem na vašu karakterizaciju, Rorty je zapravo dobar primjer jednog drugog tipa dijaloga među tradicijama, internog, da tako kažem. Eksterni dijalog bio bi onaj gdje dva filozofa vode raspravu (npr. Searle i Derrida, Putnam i Foucault), pri čemu jasno pripadaju različitim filozofskim stilovima/školama. Interni bi bio onaj gdje se u djelu jednog filozofa opaža miješanje tradicija. To je slučaj kod Rortyja (premda, kažem, analitičko temeljno obrazovanje je očito), a sa suprotne strane npr. u djelu “Zeichen der Wirklichkeit” (2004) suvremenog njemačkog filozofa Gunthera Abela, koji se većinom nadovezuje na analitičke mislioce (Putnam, Goodman), ali stil, takoreći, odiše kontinentalnošću. Još jedan primjer je na seminaru spomenuti McDowellov “Mind and World”, djelo koje samo sebe opisuje kao prolegomena Hegelovoj “Fenomenologiji duha”, a uz Davidsona, Sellarsa, Quinea, itd., u njemu kao jedan od važnih sugovornika figurira i Gadamer. Strawson je djelo opisao ovako: “McDowell’s book is remarkable not only for the insight it shows and the illumination it offers, but also for its deep sensitivity to the history of thought in general and of philosophy in particular”. Mene je knjiga dosta izgnjavila zbog neprohodnog stila (zato sam šaljivo rekao da je ne bih preporučio), no ne sporim da je to važna knjiga, da ne kažem duboka. Još jedan primjer polu-internog posredovanja je udžbenik epistemologije koji su uredili Greco i Sosa (preveden i u nas), koji ima jedno poglavlje o kontinentalnoj epistemologiji. Ovdje je samo šteta što više prostora nije dano Foucaultu, čije bi djelo “Riječi i stvari” (i druga) trebalo (ili barem moglo) biti zanimljivo svakome koga zanima problematika znanja (Piaget ju je dosta, i mislim opravdano, iskritizirao na metodološkim i empirijskim osnovama u “Le structuralisme”, no koje to utjecajno djelo u filozofiji još nije bilo iskritizirano?). Mislim da ću ovime polako zaključiti svoju obranu potrebe za dijalogom s kontinentalnom – budući da se, uostalom, sam njome u ovom času i nemam puno vremena baviti (tako da bih volio da mi netko ispredaje npr. Badioua). Take home message: ljudi smo, razgovarajmo, u dijalogu se nema bogzna što za izgubiti, a može se ponešto naučiti

  6. Marko Kučan said

    Vaša me rasprava zainteresirala te imam jedno pitanje za profesore Žanića i Gregorića, a i za kolege koji vjerojatno imaju više iskustva o funkcioniranju odsjeka od mene:

    kakve su realne šanse da se odsjek za filozofiju u nekoj skoroj budućnosti “osuvremeni” (u pogledu izvođenja nastave, rada sa studentima, povećanja broja kolegija koji se bave problematikom analitičke tradicije itd.)?

    Vjerojatno pitanje zvuči naivno, no čini mi se da po pitanju kvalitete i sadržaja nastave te popratnih elemenata studija filozofije situacija s vremenom postaje sve gora (govorim samo na temelju osobnog dojma). S obzirom da kolege profesori imaju bolji uvid u stanje na odsjeku od prosječnog studenta, zanima me ima li diskusija o reformi studija uopće smisla?

    Unaprijed se zahvaljujem na odgovorima, ako će ih biti. Usputno bih pohvalio ovaj projekt, i drago mi je da mogu sudjelovati.

    • Rado bih vam odgovorio, no zaista ne znam kakve su šanse. Možda bolje da Pavel preuzme ovo pitanje

    • kakve su realne šanse da se odsjek za filozofiju u nekoj skoroj budućnosti “osuvremeni” (u pogledu izvođenja nastave, rada sa studentima, povećanja broja kolegija koji se bave problematikom analitičke tradicije itd.)?

      Realne šanse su lijepo opisane u ovoj pjesmi splitske grupe TBF, napose u refrenu.

      Na odsjeku sasvim sigurno ne postoji želja da se takvo što učini, a možda čak prevladava želja da se takvo što ne učini. Na prošloj sjednici Vijeća Odsjeka na kojoj se raspravljalo o prijedlogu revidiranog programa bila su prisutna samo dva predstavnika studenata u Vijeću Odsjeka, a jedan je i zaradio opomenu kad se usudio dovesti u pitanje neka tumačenja prijedloga koja su se činila kontradiktorna. Kad bi studenti glede ovog pitanja pokazali razinu artikuliranosti i organiziranosti koju su pokazali u vezi sa zahtjevom za besplatnim školstvom, možda bi situacija bila drugačija.

      • Marko Kučan said

        Što se tiče profesora na odsjeku, mogu razumjeti zašto je to tako. No čini mi se, ako uzmem u obzir razgovore koje sam imao s kolegama studentima s odsjeka, da bi otvaranje takvih kolegija bilo pozdravljeno (što i sami vjerojatno možete prosuditi ako usporedite broj studenata koji upisuje vaše kolegije i one profesora Žanića te ostale izborne kolegije i seminare koji su, po mojem znanju, najčešće slabo posjećeni).
        Kad ste već spomenuli nezavisnu inicijativu, smatram da postoji generalni stav da je kvaliteta i organizacija studija prilično niska; teško je ne suosjećati s njima u tom pogledu, ako se već ideološki ne slažete.

      • U vezi sa studentima dodao bih, da ne bi bilo nejasnoća, kako ne smatram realističnim očekivati da će se studenti masovno zauzeti za veću kvalitetu nastave, jer dobar broj njih zapravo to i ne želi. Mnogi razmišljaju da je sadašnja situacija zapravo sasvim primjerena, jer ako se netko baš hoće ozbiljnije baviti filozofijom ili kojom drugom humanističkom disciplinom, može to činiti sam u slobodnom vremenu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: